Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9569
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Vlaisavljević: Sarajevska demokracija je fenomen za sebe, u njoj nema mjesta za druge i drugačije

Vlaisavljević: Sarajevska demokracija je fenomen za sebe, u njoj nema mjesta za druge i drugačije

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 27.07.2015. 22:06

U razgovoru za Večernji list, ugledna profesorica filozofije, logike i sociologije, direktorica Centra za kulturu dijaloga otvoreno govori o problemima u društvu, fenomenu Sarajeva, politici, demokraciji, Emiru Suljagiću, Samiru Arnautoviću…

Kao uspješnu ženu, profesoricu filozofije, logike i sociologije, direktoricu Centra za kulturu dijaloga, majku i suprugu, trebali bismo prvo pitati kako uspijevate napraviti balans između privatnih i poslovnih obveza, no u Vašem slučaju, kao prvo pitanje nameće se, kako usklađujete privatni i poslovni život s epskom borbom protiv plagijatora Samira Arnautovića?

Ta borba traje mnogo duže nego je zapravo pokrenut sudski spor protiv mene. Naime, godinama su, sa opskurnog portala Ekran.ba, čitateljima plasirane brutalne neistine o mojoj obitelji i meni. Zadiranje na gnusan način u privatnost. No, kako je riječ o portalu bez redakcijskog identiteta krenula sam u potragu za vlasnikom i došla do šokantnog saznanja da zapravo iza tog portala stoji grupica sveučilišnih profesora iz Sarajeva uvezana u NVO URAS.

Napisala sam dva teksta otkrivajući identitet udruge URAS na čijem čelu je redovni profesor, plagijator Samir Arnautović. Natuknula sam činjenicu da “Arnautović posuđuje tuđe pasuse” u jednom tekstu i to je bio dovoljan razlog da me tuži zbog klevete. Nakon toga sam odlučila da uistinu istražim do kud seže njegovo plagiranje i za sada sam objavila dvije knjige njegovih plagijata “Plagijarizam za početnike- vodič kroz plagijate redovnog profesora Samira Arnutovića”, I i II dio.Tu vrlo precizno analiziram sve oblike plagijata koje je koristio u kreiranju svoje akademske karijere i mislim da još nisam niti blizu kraja tom istraživanju. Sudski spor još uvijek traje podjednako kao i svi oblici meni upućenih uvreda i difamiranja na njegovom portalu. Zanimljivo je, možda, istaći da su osnivači udruge u čijem vlasništvu je i ovaj portal visoko pozicionirani članovi SDP-a. Dakle, imamo jednu veoma zanimljivu zlouporabu civilnog sektora. Političari, koji su ujedno i sveučilišni profesori, koriste prostor nevladinog sektora za obračune s neistomišljenicima. Ono što baca tužnu sjenu na ovu, kako velite, epsku borbu je tišina akademske zajednice. Prosto je nevjerojatno da intelektualna zajednica Sarajeva šuti o ovome, više nego očiglednom primjeru plagiranja, zlouporabe javnog i medijskog prostora te na koncu i uzurpacije nevladinog sektora.

Iako politološka znanost razlikuje nekoliko vrsta demokracija (liberalnu, predstavničku, ustavnu itd.), nedavno ste utvrdili kako je u BiH na snazi nova tzv. sarajevska demokracija. Što su po Vama njezine ključne karakteristike?

Sarajevska demokracija je fenomen za sebe. To je demokracija u kojoj nema mjesta za druge i drugačije. U kojoj se neistomišljenici (politički ili intelektualni) beskrupulozno tretiraju kao neljudi bez ikakve mogućnosti samoobrane. Brojni su primjeri neprincipijelnih napada na neistomišljenike čaršije. Posljednji, koji potpisuje nekolicina sarajevskih intelektualaca protiv gospodina Ivana Šušnjara, eklatantan je primjer takve demokracije. Par intelektualaca, poput agenata za moral, prijavljuju veleposlanstvu USA kandidata za konzula koji nije po njihovoj mjeri. A koja je to mjera? Mjera unitarnog koncepta BiH u kojem se sve odluke od najvišeg značaja u BiH kroje u Sarajevu i to isključivo prema njihovim unitarističkim principima. Tu svakako ne treba smetnuti s uma niti perfidni nacionalizam većinskog naroda upakiran u blještavu formu građanstva. U formu u kojoj smo svi isti, pri čemu pojam isti kreiraju upravo oni. Biti isti, po mjeri sarajevske demokracije, vrijedi samo uz potpuno ukidanje identiteta i političke volje izvan sarajevskih Srba i Hrvata. To vidimo i preko veoma perfidnog izjednačavanja nacije i državljanstva u kojem, zapravo, ne bi ni trebalo da postoje Hrvati i Srbi u svom etničkom, kulturnom i političkom identitetu nego isključivo Bosanci katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti. A ako se ipak drznu da postoje i to sa svojom vlastitom političkom voljom, onda se tretiraju kao remetilački faktor „demokracije“, kojeg treba po svaku cijenu eliminirati. No, nisam vidjela gotovo nikada sa iste adrese problematiziranje bošnjačke nacije.

Prije nekoliko ste tjedana,kao jedna od rijetkih bh. intelektualki s prebivalištem u Sarajevu, pisali kolumne o fašizmu i fašističkim montažama zamjenika državne ministrice obrane Emira Suljagića i, zapravo, branili Ivana Šušnjara, glavnog urednika i vlasnika portala Poskok.info.Kako komentirate to da Suljagićev govor mržnje nije sankcioniran i da su institucije pravne države opet zakazale? I naravno, kako zamjenik ministrice ima vremena toliko twittati?

Suljagić, prema standardima sarajevske demokracije, nije ni upotrijebio govor mržnje. To je govor koji potpisuju mnogi, doduše radije da se to ne vidi. To je zapravo samo otvorenija forma pisma koje je upućeno Ambasadi USA protiv Šušnjara. Suštinski ne postoji nikakva razlika. Šušnjar je „rasista“ i „fašista“ jer ne prihvata velikobošnjačku, ali ovu perfidno građansku, političku volju kao svoju. I nije ovo prvi ispad doministra Suljagića. Moglo bi se reći da on na takvoj retorici zapravo zadobiva sve veće simpatije većinskog naroda. Činjenica da se niti jedna nevladina udruga nije oglasila ovim povodom govori u prilog činjenici da oni stoje iza ovog,možda najradikalnijeg, političkog govora mržnje od rata do danas. Činjenica da u udrugama koje se bave zaštitom ljudskih prava sjede NVO aktivisti-političari koji su veoma bliski Suljagićevim idejama govori nam da o ljudskim pravima tu nema niti govora. Pa kada ste čuli da se Helsinški komitet BiH oglasio, a to mu je zapravo misija, povodom ovakvih ispada? Kada ste čuli da se neka udruga oglasila povodom govora mržnje koji dolazi iz Sarajeva? Čujemo mi njih veoma glasno kada treba uprijeti prstom na izvansarajevske Srbe i Hrvate, ali kada bi morala uslijediti i kritika iznutra tada nastupa tišina kojom se zapravo verificiraju stavovi poput Suljagićevog. Činjenica da Suljagić nije javno opomenut niti na Parlamentu je skandalozna. Sjećam se slučaja Mie Martine Barbarić, uposlenice u Federalnom ministarstvu turizma i okoliša, koja je na FB objavila status “Za dom spremni”. Svi portali, ostali mediji, nevladine udruge, čitava javnost bili su na nogama. Epilog: “Miju Martinu Barbarić, glasnogovornicu Federalnog ministarstva turizma i okoliša, koja se zbog statusa na Facebook profilu u kojem je napisala “Za dom spremni” suočila s disciplinskom prijavom, Disciplinska komisija je proglasila odgovornom što je prekršila pravila radne discipline, a u vezi s pravilima utvrđenim u Etičkom kodeksu za državne službenike.” Ona je dobila disciplinsku mjeru javne pismene opomene. Treba naglasiti da je Barbarić tek samo uposlenik, a Suljagić političar socijaldemokratske orijentacije, nesuđeni član Predsjedništva i visokopozicionirani političar-NVO aktivista. Da li ste na bilo kojem portalu sa sjedištem u Sarajevu naišli čak i na diskretno ukazivanje na eventualnu neprimjerenu retoriku Emira Suljagića? Ne, i nećete. O tome je samo, veoma oprezno, pisao u svojoj tjednoj kolumni Muharem Bazdulj.

Smatrate li da je aktualna rehabilitacija Kallayevskog identiteta odnosno stvaranje bosanskohercegovačke nadnacije? Je li moguće govoriti o stvaranju zajedničkog identiteta u zemlji neriješenih nacionalnih pitanja, osobito hrvatskog pitanja?

Stvaranje nadnacije u kojoj nije bitno biti Srbin ili Hrvat je opća tendencija koja dolazi iz Sarajeva. Pri tome se nikako ne govori o ukidanju bošnjačke nacije, što je simptom sam po sebi. U zemlji u kojoj su posebni nacionalni identiteti odavno formirani, a posljednjim ratom cementirani, očekivati odricanje od takvog nacionalnog identiteta je potpuna utopija. Ili možda nije tek utopija nego politički koncept koji može dovesti do novih oružanih sukoba. Nijekati ne samo identitet nego i političku volju Hrvata kada traže da ne budu preglasani, da imaju pravo da odlučuju o svojoj sudbini, da njeguju svoj jezik i kulturu (itd.), znači rušiti temelje ove države. A ako odričemo jednom narodu pravo na političko samoodređenje onda smo izloženi opasnom totalitarističkom konceptu koji kao takav može dovesti samo i isključivo do sukoba. Zahtjev za nadnacijom nije ništa drugo nego opasan nacionalistički zasnovan politički zahtjev koji ignorira stvarnost ove zemlje. Što bolje otkiva spornost takvog zahtjeva nego činjenica da ideolozi većinskog naroda time sebi daju pravo da bolje znaju što je identitet pripadnika druga dva naroda nego sami ovi pripadnici. Građanski samosvjesni pojedinci, koji su (gle čuda!) svi odreda Bošnjaci, pritom svojim sugrađanima šalju sljedeću poruku: Vi niste Srbi i Hrvati, vas su vaši ideolozi i ratni zločinci kroz generacije u to uvjerili!

Podsjetit ću vas da je Bošnjačka politička elita tijekom ratnog perioda pravila lijep izlog prema svijetu zalažući se za jednakopravnost svih naroda. To je bila važna razlika po kojoj se razlikovao „agresor“ od „žrtve“. Najvažnija riječ tog doba je bila suživot! U to su se svi domoljubi zaklinjali. Predivne ode su bile spjevane o multietničnosti, multikonfesionalnosti, tradicionalnoj toleranciji i komšiluku, kulturnom bogatstvu u raznolikosti itd. No odavno se riječ suživot ne čuje u Sarajevu. Jer moglo bi se odjednom spoznati da ima više od jedne nacije u ovoj državi. Ili da nacionalnost i državnost nisu jedno te isto. Ili da se Bosna i Hercegovina ne može graditi kao mononacionalna tvorevina. Da nije moguće dva njena konstitutivna naroda denacionalizirati i pretvoriti u etničke manjine. Itd., itd.

Čini se kako nova sarajevska demokracija, metaforički govoreći, ne vidi brvno u svome oku, a vidi trun kod drugoga, pa tako za gotovo svaki problem u državi voli okriviti političku osovinu Dodik – Čović (čitaj Banja Luka – Mostar), čak i onda kada za to ne postoji nijedan realan argument. Što nam to govori?

Sarajevska demokracija svoj identitet gradi na problematiziranju osovine Mostar-Banjaluka. Na stalnom guranju prsta u oko zahtjevima koji se opiru njihovom unitarističkom konceptu. Nemojte zaboraviti da su Čović i Dodik u očima ovih „demokrata“ odavno prokazani kao„ustaša“ i „četnik“. Čak i najmanje nesumnjivo legitimne primjedbe upućene onima koji bi o svemu da sami odlučuju pokreću lavinu uvreda i denuncijacija. Zanimljivo je vidjeti da se s vremena na vrijeme pojavi neki političar iz Mostara ili Banjaluke čija zvijezda u Sarajevu blista onoliko dugo dok se ne počne zalagati za obranu nacionalnih interesa Srba ili Hrvata.

Ipak su tu Hrvati u posebno nepovoljnom položaju, jer ih se gura u poziciju etničke manjine i ne čudi me da to u posljednje vrijeme kod njih rađa snažnu političku volju da se tom narodu napokon osigura ravnopravan položaj. Zanimljiva je logika koja sada vlada i koja navodno čuva BiH, a čista je računica odnosa snaga dva „većinska naroda“: dva entiteta čuvaju BiH, a tri bi je eto uništila. A kada bi bio samo jedan, to bi bila vječna tvorevina s „funkcionalnom državom“!

Već dvadesetak godina promovirate debatu kao obrazac komunikacije primjeren demokracijama. Na kojem je stupnju kultura dijaloga u bh. društvu i jesmo li uopće kao društvo spremni njegovati kulturu dijaloga?

Mislite promoviram „salonsko prenemaganje“. Eto tako se u očima nekih u Sarajevu ocjenjuje ono što nastojim etablirati kao javni obrazac komunikacije. Na kojoj je razini najbolje govori moj progon nakon prve i posljednje političke debate u Sarajevu u kojoj su učestvovali Milorad Dodik i Valentin Incko. Bio je to prvi Dodikov dolazak u Sarajevo na debatu, ali takvu na kojoj nije bilo dozvoljeno govoriti jezikom mržnje, ulice ili huškačkim jezikom. Nakon toga je moj ured dva puta demoliran, a ja sam doživjela potpunu ekskomunikaciju iz javnog života. Dok god nakon javnih debata s neistomišljenicima kao posljedicu budemo imali progon i ekskomunikaciju, možemo reći da je kultura dijaloga zapravo misaona imenica. Ali do tada neće bili političke racionalnosti a niti civilnog društva, a to znači istinskog građanstva čiji smisao uporno potkradaju ideolozi netrpeljivosti prema bosanskim Srbima i Hrvatima.

Iako kao sociologinja, stalno pišete, komentirate i analizirate stanje u društvu, rijetko ćemo Vas vidjeti u emisijama na javnom RTV servisu. Zašto?

Još prije nekoliko godina je bačena fetva na mene kada govorimo o javnim servisima. Zašto? Jer sam se odvažila javno kritizirati zastrašujući govor mržnje koji je dolazio s FTV iz emisije “60 minuta”. Dirnula sam u gerilski sarajevski odred, a to je neoprostivo. Taj govor mržnje koji smo svakog ponedjeljka gledali i ulični jezik u informativnim emisijama bili su najveći rasadnik mržnje i razdora u ovoj zemlji. Tko jednom iznevjeri raju i sarajevsku demokraciju taj je obilježen trajno. Već godinama Centar za kulturu dijaloga koji vodim ne može da dobije suglasnost za ponovno pokretanje jedinih obrazovnih debatnih emisija koje su snimane na javnim servisima u BiH upravo zbog otpora rukovodstvo tih kuća. Za TV SA vrijedi potpuno isto. Tadašnji glavni urednik je na kolegiju izdao proglas kojim se Sanja Vlaisavljević protjeruje sa te TV kuće. Kako tada tako i danas. No to samo i isključivo govori o položaju sarajevskih Hrvata i Srba koji odbijaju biti ikebane multietničnosti. Ne treba zaboraviti da je riječ o medijima koji treba da su javni servisi svih građana i da u njihovim emisijama, posebno onim koje se bave društvenom analizom, treba da participiraju i politički neistomišljenici sarajevske građanske scene i uređivačkih kolegija. Međutim mi svjedočimo i danas šikaniranju neistomišljenika ako se slučajno zadese u takvim emisijama, a ako treba praviti izlog multietničnosti onda se iz drugih gradova pozove onih par Hrvata i Srbina koji neće praviti probleme i koji će govoriti po mjeri čaršije. Tako da već godinama dva konstitutivna naroda imaju jedva pola tuceta dobrih i razumnih javnih lica! Stječe se dojam kao da je ono što je preostalo u sjeni reflektora samo klika loših i masa ideološki zavedenih ljudi.

Nažalost, dok god na javnim servisima nemamo javljanja iz studija RTRS ili zapadnog Mostara, dok dnevnik ne uređuju urednici iz različitih gradova u kojima su Srbi ili Hrvati većinski narod, mi ne možemo o tim TV kućama govoriti kao o javnim servisima svih građana BiH jer oni ne ispunjavaju tu funkciju. Zapošljavanje lokalnih Srba i Hrvata čija uloga je zapravo uloga ikebana je potpuni poraz javne riječi u javnim medijskim servisima, te stoga niti najmanje ne čudi odbijanje velikog dijela Hrvata i Srba da plaćaju pretplatu za programe koji zapravo nemaju nikakve veze s njima.

Tko je po vama najodgovorniji za situaciju u kojoj se BiH danas nalazi?

Moj odgovor neće biti: političari, nacionalisti ili svi smo odgovorni. Ne, nisu niti političari niti smo svi, niti su nacionalisti. Nacionalista je deplasirana riječ. Odgovorne su organizacije civilnog društva i mediji, prije svih. Uloga akademske zajednice nije zanemariva, također. Naime mediji treba da formiraju javni um građana neke zajednice kroz različite vidove foruma i debata. Kako takvi sadržaji u njihovom izvornom obliku gotovo da ne postoje, nego postoje samo one forme putem kojih se uvijek šalju nedvosmislene poruke upućene neistomišljenicima uređivačkog kolegija, onda takve poruke kreiraju svijest građana. Ako je konkretno Čović sotoniziran na nekom javnom servisu, a jeste, onda za političke tenzije među građanima nije odgovoran Čović, nego medij koji mnogo brže ulazi u domove građana nego bi to ikada Čović mogao. Mediji ubacuju u domove slike i konstrukcije prijatelja i neprijatelja, jer na javne tribine ili političke skupove ne idu masovno građani, ali zato masovno gledaju TV. S druge strane, NVO sektor koji milijarde maraka troši na kritičko promišljanje društva i za korigiranje trule društvene realnosti zapravo nije ništa drugo nego ekspozitura određenih političkih krugova. Da li će bilo tko, iole ozbiljan, povjerovati da su prosvjedi sa antiustavnim djelovanjem iz veljače 2014. godine rezultat slobodnog okupljanja građana? Dali su plenumi par mjeseci prije općih izbora kada je trebalo po svaku cijenu ukloniti „nacionaliste“s vlasti rezultat spontanog udruživanja mlade inteligencije? Tada sam napisala jedan tekst koji nikada nije ugledao svjetlo dana u sarajevskim medijima jer nije bio podoban. Između ostalog sam zabilježila sam tim povodom:

“I tako u danima u kojima Sarajevo proživljava svoj drugi rat od 1992. neke nevidljive intelektualne ruke skrivene od očiju javnosti daju upute građanima kako da se ponašaju na ulici, kupuju za njih pogrebne vijence za političare koje žele da sahrane sa političke scene, štampaju materijal koji treba da podijele sugrađanima kako bi ih natjerali da konačno izađu na ulice i prosvjeduju protiv političara. Nije bitno kojih i čijih. Političara. Dok god su građani na ulici, nevidljivi mozak tih građana brine za svoj život. On istodobno osigurava dobro uvježbanu priču bh. NVO sektora koja se hrani strahom od nacionalista koje treba svrgnuti. Zaboravljajući pri tome da građani biraju nacionaliste za svoje lidere, a ne nacionalisti građane.”

Većinu svoga rada provodite s mladima i ne libite se reći kako BiH može uspjeti samo onda ako mladi i sposobni ljudi dobiju svoju priliku. Nije li to „izlizana“ poruka i na koje mlade mislite kada to tvrdite?

Priča o mladima je općenito izlizana. Tu nikako ne mislim na mlade uhljebljene građanske aktiviste koji po zacrtanoj matrici govore i djeluju, nego one mlade ljude koji žive u njihovoj sjeni bez ikakve mogućnosti za samorealizaciju. Mislim na one mlade ljude koji su sposobni da uvažavaju druge i drugačije, ali i na one čija je takva sposobnost nasilno ugušena. Mislim na mlade ljude koji su primorani napuštati omladinske skupove na kojima se problematiziraju ljudska prava u BiH, a na koje odlaze s puno dobre volje i povjerenja. Mislim na mlade ljude poput dječaka Ante koji je iznoseći svoje političko viđenje rodnog grada i zemlje u kojoj živi sotoniziran i etiketiran kao ustaška mladež. Eto, na takve mlade ljude mislim.

I, da se na kraju našalimo i zaigramo „lutrije“ – što mislite koliko će minuta trebati Emiru Suljagiću da na Twitteru objavi i prokomentira ovaj naš razgovor?

Bilo bi mi drago da reagira čim prije. Vatreno i gerilski kao i uvijek do sada, jer to nije njegov glas nego i glas sarajevske demokracije. Otvoren, jasan i nedvosmislen: za druge i drugačije ovdje nema mjesta. Što ako je on najpošteniji od svih?