Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Kako je SDA nagradila "svoje" za uspješno etničko čišćenje bugojanskih Hrvata

Kako je SDA nagradila "svoje" za uspješno etničko čišćenje bugojanskih Hrvata

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 19.03.2015. 15:35

Kad su istražitelji krajem svibnja 1999. godine na groblju Sultanovići u Bugojnu pronašli lubanju odvojenu od ostatka tijela i prebojanu u zelenu boju ostali su u šoku. Pronašli su posmrtne ostatke Miroslava Petrovića (1969.) ratnog vojnog zarobljenika kome je glava odsječena nakon mučenja, a kosti obojane u zeleno.

Taj degutantan zločin su počinili pripadnici Armije RBiH u ljeto 1993. godine. Preciznije, pokojnog Petrovića je zaklao Emir Arslanagić zvani Hruba iz Donjeg Vakufa. On mu je i odsjekao glavu. Time se javno hvalio po Bugojnu, no nikad nije procesuiran.

Hoće li komšija na komšiju?

Brojni zločinci odgovorni za mučenja, ubijanja, pljačku i protjerivanje bugojanskih Hrvata nikad nisu ugledali lice pravde. Štoviše, SDA ih je nagradila karijerama za uspješno obavljen posao etničkog čišćenja bugojanskih Hrvata.

''Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika treba likvidirati'', izvadak je iz famoznog rokovnika ratnog gospodara života i smrti u Bugojnu Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva općine Bugojno.

To je Mlaćo, inače dugogodišnji SDA-ovac (danas savjetnik u Razvojnoj banci FBiH kadru SDA direktoru Salku Selmanu), zapisao u svoj rokovnik 22. srpnja 1993. godine. Na sjednici ratnog predsjedništva s Mlaćom su pristuni bili i Zeir Mlivo, Abdulah Jelač, Ismet Duvnjak i Senad Dautović (načelnik bugojanske policije i nakon rata).

''Sa HVO-om nema pregovora i treba ga uništiti, što je stav s više instance'', dalje je zapisao Mlaćo, uz opasku kako se tijekom sukoba s Hrvatima najpasivnijim pokazalo stanovništvo sela Vesela.

''Neće komšija na komšiju'', napisao je Mlaćo.

No, da ''komšija na komšiju'' ipak hoće, pronalazimo dokaze u knjizi Josipa Kalaice ''Razmijenjeni iz bugojanskog logora 'Stadion' 19. ožujka 1994.''.

Enis Sijamija zv. Pajo, Mithad Mulaefendić zv. Mito i Abdulah Duvnjak zv. Dudo su zatvorenika Maria Subašića izveli iz logora u OŠ Vojin Paleksić. Odveli su ga na Guvna. Subašić je znao da će tu biti strijeljan. Posljednje riječi koje je izgovorio bile su ''stani Mito da ti kažem'', nakon čega ga je Mulaefendić likvidirao iz automatske puške.

Inače, Subašić i Mulaefendić su bili prvi susjedi i poznavali su se cijeli život. Istoga dana, Mulaefendić je na isti način ubio i Vinka Ivankovića, a hvalio se kako je toga dana ubio ukupno sedam bojovnika. To je potvrdio Sabahudin Gazić zv. Budo koji je bio prisutan tijekom najmanje dvije egzekucije.

Kalaica, koji je i sam bio zatočen osam mjeseci u neljudskim uvjetima po bugojanskim logorima smrti, prikupio je dokumentaciju koja svjedoči o tragičnim sudbinama bugojanskih Hrvata te nam rasvjetljava pravu narav sukoba u središnjoj Bosni. Onu narav koju službeno Sarajevo do danas ne želi priznati.

''Oni su željeli a žele i danas da se mi raselimo. Njima je svjedeno je li netko mrtav ili u Kanadi. Njega više nema ovdje'', rekao nam je Kalaica komentirajući motive koji stoje iza neljudskih djela u Bugojnu o kojima bošnjačka javnost šuti.

Bošnjačko negiranje

Na današnji dan prije 21 godinu počela je razmjena zatočenika između Armije BiH i HVO-a po principu ''svi za sve''. Na slobodu su nakon osmomjesečne agonije izašla 294 zatočena bojovnika HVO-a iz Bugojna.

Mnogi, pak, nisu bili te sreće. Tijela im do danas nisu pronađena, a ona koja jesu – svjedoče o neljudskim zvjerstvima koja su nad njima počinjena.

Polomljene i u zeleno obojane kosti i lubanje nijemo pričaju zbog čega povratak u Bugojno nije uspio. Zbog čega se od preko 15.000 protjeranih Hrvata u Bugojno vratilo njih svega tri do četiri tisuće. A oni koji su se vratili za sebe kažu da žive u najvećem staračkom domu otvorenog tipa na Balkanu. Mladi su davno odavde otišli. Oni koji su ostali spremaju se za Njemačku.

Po padu Bugojna u ljeto 1993. godine, Armija RBiH je formirala logore za bojovnike HVO-a i to u OŠ Vojin Paleksić, Muzičkoj školi, Gimnaziji, BH banci, MUP-u Bugojno, Šipadu, Klosteru časnih sestara...

Prema izjavama svjedoka iz tog vremena, zatvorenike su zlostavljali i mučili po usmenoj naredbi Enesa Handžića, kasnijeg SDA-ovog ministra unutarnjih poslova Srednjobosanske županije.

Da službena bošnjačka politika od prvoga dana želi negirati zločine koje su počinili Bošnjaci u Bugojnu, svjedoči i odgovor na zastupničko pitanje koje je o sudbini nestalih Hrvata Bugojna 1994. godine postavio tadašnji zastupnik u Skupštini RBiH Marko Prskalo.

U odgovoru od 21. lipnja 1994. g. koji je potpisao Safet Pašić, stoji kako je većina nestalih zapravo pobjegla iz logora (!) ali i kako je većina zarobljenih bugojanskih bojovnika nakon informativnih razgovora ''puštena na slobodu''.

Prskalo je tražio odgovor što se desilo s 26 bugojanskih Hrvata kojima se od studenog 1994. godine gubi svaki trag, no poznato je da su bili u rukama zloglasne 7. muslimanske brigade, odnosno mudžahedina, bošnjačkih preteča ISIL-a, koji su tada imali bazu na Ravnom Rostovu, gdje ih je posjećivao i sam Alija Izetbegović. Dio tih mudžahedina do danas nije napustio BiH.

Prema dokumentima koje je prikupio i objavio Kalaica, vidljivo je kako je Enes Handžić, zapovjednik Vojne policije 307. brigade naredio vojnim policajcima da iz logora privedu pojedine zatvorenike na ''ispitivanje'' u prostorije BH banke u Bugojnu gdje je bila smještena Vojna policija.

Tijekom ispitivanja bojovnici HVO-a su bili zvjerski mučeni, da bi uslijed zadobivenih ozljeda podlegli Nikica (Joze) Miloš zv. Kardelj, Perica Kovačević i Jadranko Gvozden.

Istovremeno, postupljeno je i u skladu s naredbom Ratnog predsjedništva općine Bugojno da se likvidira dio bojovnika koje je bošnjačko vodstvo smatralo ''ekstremnim''. Oni su izdvojeni od drugih zatočenika i odvedeni na Ravno Rostovo, gdje je bila baza mudžahedina.

Odvedeni su Jadranko Gvozden, Perica Kovačević, Ivo Miloš, Miroslav Dilber, Ante Markulj, Dragan Miličević, Zoran Galić zv. Šprajco, Zdravko Juričić, Niko Zlatunić, Nikica Miloš, Perica Crnjak, Branko Crnjak, , Dragan Erkapić, Niko Džaja, Mihovil Strujić, Željko Miloš, Frano Jezidžić, Dragan Miličević i Stipica Zelić.

Handžićevi ljudi su ih odveli na Rostovo mudžahedinima, a samo je Željko Miloš uspio pobjeći i tako preživjeti, dok su ostali ubijeni a njihovi ostatci nisu pronađeni do danas...

Tko je mučio, tko je naredio?

Kao ekstreme i osobe koje su se isticale u mučenju bugojanskih Hrvata, svjedoci iz tog vremena navode Ismeta Sadikovića zv. Ćifut, Mirsada Ćefu, Hamu Đonu, Sulejmana Karadžu i Nihada Novalića. Oni su bili zatvorski čuvari.

Svjedoci su naveli i kako su, osim čuvara, zatvorenike tukli i drugi ekstremisti, poput skupine okupljene oko Semina Rusempašića. Međutim, niti jedan zatvorenik nigdje nije mogao biti odveden bez odobrenja Enesa Handžića, časnika za sigurnost te Nisveta Gasala i Mehe Sadikovića. Sve je nadgledao Dževad Mlaćo, kojem je jedan od nadređenih bio i Selmo Cikatić, SDA-ov bivši ministar obrane u Vijeću ministara BiH.

Podsjećamo, Handžić je od 1995. do 1999. obnašao dužnost ministra unutarnjih poslova Srednjobosanske županije. Upravo u tome razdoblju u Travniku je ubijeno šest hrvatskih povratnika i dva policajca. Posljednje ubojstvo 31. kolovoza 1998. dogodilo se ispred Policijske uprave u Travniku, kad je od eksplozivne naprave postavljene pod kantu za smeće smrtno stradao policajac Anto Valjan. Nijedno od osam ubojstava, kao i brojni pokušaji likvidiranja hrvatskih policajaca i povratnika u Travniku, ni do danas nisu rasvijetljeni, a istrage o njima predvodio je upravo Enes Handžić.

Enis Sijamija, koji je i sam sudjelovao u ratnim ubojstvima, nakon rata je svjedočio o ''dobrim odnosima'' Mlaće i Alije Izetbegovića. Također, svjedočio je o posjetama Alije Izetbegovića mudžahedinima na Rostovu. Kazao je kako je motiv za zločine bilo koristoljublje Mlaće, Handžića i ostalih. Ubijali su da bi pljačkali.

Mensur Telbiz, koji je bio čuvar po bugojanskim logorima službeno je posvjedočio da je u donošenju odluka koje su određivale sudbinu bugojanskih Hrvata u najvećoj mjeri sudjelovao i Dževad Mlaćo. On je bio gospodar života i smrti u Bugojnu. Za to je nagrađen mjestom savjetnika kadru SDA Salki Selamanu u Razvojnoj banci FBiH, a prethodno je predavao u bugojanskim srednjim školama. I povratničkoj djeci.

I danas ''vedri i oblači'' Bugojnom.

Kazna

Enes Handžić osuđen je, pak, na osam godina zatvora jer je znao da njemu podređeni voni policajci (Amer Karagić, Mirsad Merdžanić, Admir Ramić, Eso-Esad Halilović zv. Megi i Elvedin Šabić) muče zatvorenike, no nije pokušao spriječiti mučenje niti je proveo odgovarajuću istragu.

Primjerice, tada 19-godišnjeg Vlatka Kapetanovića su Handžićevi ljudi u gepeku odvezli na Guvna i ubili 26. srpnja 1993. godine. Handžić je to znao, no nije nikog kaznio, niti prijavio tužiteljstvu, niti proveo odgovarajuću istragu.

Njegovi su ljudi zlostavljali i Dragana Erkapića, Niku Viskovića, Maria Glišića, Marka Gunjaču, Milenka Kasala, Gordana Raića, Željka Spremu, Maria Miloša, Zdravka Kezića, Milenka Begića...

Nisvet Gasal i Musajb Kukavica su, pak, osuđeni da su kao upravnik logora ''Stadion NK Iskra'' odnosno zapovjednika osiguranja logora podstrekivali i odobravali nečovječno postupanje prema zarobljenicima, njihovo mučenje a dozvoljavali su i drugom vojnicima Armije BiH da ulaze u logor, muče i odvode zarobljenike. Kukavica je sam birao zarobljenike koji će ići na prisilan rad na prve crte bojišnice, a četvorica su odvedena u nepoznatom smijeru i gubi im se svaki trag.

Gasalu i Kukavici je 2013. godine kazna smanjena na svega četiri godine zatvora, a Senadu Dautoviću na sedam. Vojni policajac Osman Šego (307. brigada) zbog zlostavljana i ubijanja zatvorenika osuđen je na pet godina zatvora.

Alija Osmić za isti zločin dobio svega tri godine zatvora. A ubijao je i mučio!

Pravda jednog dana ipak mora isplivati na površinu, i preživjeli bugojanski Hrvati očekuju da će Mlaćo biti izveden pred sud kao i njegovi šefovi, ponajprije Selmo Cikatić.

No nije isto ako se zatvori čovjek sa 40. godina života i sa 70. To zločinci znaju i to boli žrtve!

Dnevnik.ba