Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Povratak koji je rasplakao Novu Bilu

Povratak koji je rasplakao Novu Bilu

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 24.10.2010. 10:10

Povratak koji je rasplakao Novu Bilu

Marija Topalović, koja je izgubila obje noge u ratu kao dijete, stigla u Novu Bilu nakon 16 g. u SAD-u

Marija Topalović, tada 14-godišnjakinja, 23. prosinca 1993. izgubila je obje noge od granate ispaljene s položaja Armije BiH. U tom zločinu otac Stipo je poginuo, a njezina fotografija bez nogu obišla je cijeli svijet. U rodnom mjestu Čifluk, Nova Bila u općini Travnik, u koji je jučer stigla nakon 16 godina provedenih u SAD-u, susjedi povratnici na čelu s njezinim bratićem Markom Topalovićem priredili su joj dirljivu dobrodošlicu. Nije bilo čovjeka koji nije pustio suzu. Marija je stigla u svoje rodno selo s udomiteljima iz Oklahoma Cityja, Mary Beth i Sid Hardy. Dobrodošlicu su im iskazali učenici OŠ Nova Bila koju je pohađala Marija, predsjednik OV Travnik Ljupko Sučić, general HVO-a Ilija Nakić te Kata Ljubas u ime Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić" koja je izrasla iz ratne franjevačke u kojoj je jedno vrijeme ležala Marija Topalović. Prisjećajući se tih dana, Marijin bratić Marko je rekao: "Bio sam na liniji, čuo sam da mi je stric Stipo poginuo. Odmah sam dotrčao da vidim. Stipino tijelo bilo je gotovo rastrgano. Strašan prizor koji nikada neću zaboraviti. Kako je poslije utvrđeno, granata je doletjela s položaja Armije BiH negdje od Guče Gore. Mariju su već bili odvezli do bolnice u Novoj Biloj“. „Radila sam kao anesteziolog u franjevačkoj bolnici kada su donijeli Mariju na operacijski stol. Njezine noge već su bile amputirane. Dakle, granata ih je odbila, a dijelovi su bili sprženi. Kako sam poznavala Mariju jer smo iz istog sela, sve to postalo mi je još teže. Zahvaljujući brzoj intervenciji liječničkog tima s dr. Perićem na čelu, Mariji je spašen život. Ali, evo danas vidim jednu krasnu osobu, jedno divno stvorenje", kazala je Kata Ljubas, i danas medicinska sestra u bolnici u Novoj Biloj.

NBila-2A

"Zahvalna sam svima koji su me došli dočekati. Hvala im jer moja velika želja je bila posjetiti svoju rodnu kuću, mjesto gdje je stradao moj pokojni otac i ja. Bila sam na groblju i upalila svijeću roditeljima. Ne ostajem u Bosni, vraćam se sa svojim udomiteljima ponovno u SAD", izjavila je Marija.

Njezin životni put dug tisuće kilometara počeo je u veljači 1994. kada je iz Italije otišla za SAD. U Oklahoma Cityju dobila je nove noge i napravila prve korake s protezama. "Direktor organizacije The Children Lary Jones doveo je moje tri sestre s našom majkom u Oklahoma City. Uz pomoć dobrih ljudi, ostali smo godinu dana u Americi. A onda je trebalo donijeti životnu odluku. Obitelj se s majkom (umrla prije dvije godine, nap.a.) vratila kući, a ja sam odlučila ostati u Americi. Dragi Bog za mene je pronašao predivnu obitelj koja me primila kao rođeno dijete. To su Mary Beth i Sid Hardy", piše Marija u svom pismu koje je objavio školski list iz Nove Bile...Nakon 16 godina vidjela je obitelj, rodbinu, prijatelje...

NBila-4

Fotografija Srećka Stipovića koja je obišla svijet a koju je autor objavio i u svojoj fotomonografiji Umrijeti ali živjeti iz 1994. o stradanju hrvatskog naroda Lašvanske doline

Svatko ju je želio pozdraviti, pružiti joj ruku, poljubiti je
■ Svatko od tih mještana želio je pozdraviti Mariju, pružiti joj ruku, poljubiti je. Na ulazu pred njezinu kuću djeca su bacala pred nju crvene karanfile. Ona mirna, nasmijana, prepoznaje neka lica koja nije vidjela punih 16 godina i raduje se. Smije se. Takva je bila i u najtežim trenucima kada je ležala u franjevačkoj bolnici u Novoj Biloj. Sjećam se kada me fra Franjo Grebenar, tadašnji župnik i ravnatelj bolnice, pozvao da nešto fotografiram. Na jednom podiju sjedila je djevojčica u krevetu pokrivena plahtom. Lijepa, nasmijana. Ništa nisam još shvatio. I tada je bila hrabra i vesela. U novom svijetu Marija je izgradila novi život; naučila hodati s protezama, završila vjeronaučnu školu, zaposlila se u staračkom domu. Nakon punih 16 godina vidjela je obitelj, rodbinu, prijatelje. Bio je to jedinstven doček kakav se ne pamti u Lašvanskoj dolini...

| Srećko Stipović, Večernji list | HB.org |