|
 Dizdar,
Mak (Mehmedalija), pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu
skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stjece
gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noc) ulazi u javni
zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja
profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova (1929)
tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i D.
pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo
ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca
Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti
te ureduje casopis Zivot ( 1964-71 ).
Cjelina Dizdareva
pjesnistva, pa i njegov razvojni luk, obicno se razmatra iz perspektive
zakljucne, krunske zbirke Kameni spavac (1966). Premda je od njegova
prvoga pravoga pjesnickoga nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave
te zbirke rijec o razmjerno kratkomu razdoblju, proces sazrijevanja,
kreativnoga prociscenja Dizdarevih preokupacija trajao je ocito
mnogo dulje. Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila
znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz
tek povrsinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnicka matrica u
kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionistickoga ideograma
D. javio bila je ne samo prevladana nego i socrealistickim pojednostavljenjima
posve obezlicena. U jednome je kritickom tekstu (1959) i sam branio
motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka",
naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada
je 1956. na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin,
u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom,
ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj
jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik
objasnjava kako se osjeca ,>opkoljen zapisima sa margina starih
knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu
ispod kamena" prepoznaje sebe, no jos nije siguran ,>da
je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek
anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na krstjanskoj
tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu
bosanskim kulturnim slojevi- ma. Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom,
od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon
hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere
u izvornoj zapitanosti. Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom,
on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim
kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su
s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze. Drugi sloj
Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva
na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci Koljena
za Madonu (1963), koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica
( 1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno,
ali genericki zapravo lociran u adzamijskome (alhamijado ) kompleksu.
(Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom hrvatskim jezikom, koja
datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni,
didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja Hrvatske pjesme
nepoznatoga Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je
u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o >,dusi zaljubljenog"
kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom
Dizdarove ljubavne poezije (E. Durakovic). Mnogo je vazniji od evidentnoga
studijskoga zanimanja bo- . sanskom tradicijom (u clancima i dnevnickim
zapisima; sastavio je i antologije Stari bosanski epitafi, 1961,
Stari bosanski tekstovi, 1969) Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika:
njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga
pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik"
kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije
crpi i u nju smjesta I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje
njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu.
Dok je u zbirci Okrutnosti kruga ( 1960) ispitivao efekte gnomskoga
kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je
lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa (Slovo
o covjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), sto i kompozicijski
korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji,
, odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva
je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o
njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis
o zemlji). Bosni je, kaze pjesnik u komentaru "bilo sudjeno
da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je
ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku,
i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu
nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze
"mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno
navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku". Univerzalnu
potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma Modra rijeka u iznimnoj
recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim:
prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata.
Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu
arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci
mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. Taj
je razvedeni i mocni govor ostavio precizan trag u matici hrvatskoga
pjesnistva. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem
obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan
trag. Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hrvatskim antologijama
ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i
dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.
Na svojoj
zemlji... je Mak bio kovač kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne,
svoje Hrvatske. On je Musliman, Hrvat, potomak bogumila i starih
dizdara, hrvatski pjesnik na hrvatskom jeziku i arhaičnom i suvremenom.
Mak je uz svoje pjesničko djelo uredio nekoliko antologija proze
i pjesništva, bio urednik sarajevske književne revije Život
i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i Stare bosanske
tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik “Udruženja književnika
Bosne i Hercegovine”, zauzevši se energično da se stane na kraj
nepravdama prema književnicima izrazitim Hrvatima.
Njegovi ga neprijatelji nijesu mogli ni preskočiti ni zaobići jer
on je bio tu, čvrst i solidan kao stećak, ali su nastojali zatajiti
njegovo hrvatstvo, kao što nastoje zatajiti hrvatstvo stećaka. Zato
je Mak skupljao tekstove brojnih kamenih natpisa, epigrafa, povelja
darovnica i pisama iz povijesti svoje Herceg-Bosne i našao je i
dokazao u njima da se medu svim onim Vukcima i Stipanima, Radinima
i Dragošima nalaze i svi oni Hrve, Hrvoji, Hrvatini i Hrvatinići.
Nigdje ni traga Srbima, Srbojima, Srbljenima ili Srbljenovićima.
Jezik ovih starih revno skupljenih tekstova uz primjese knjiškog
staroslavenskog je hrvatska narodna šćakavska ikavica i ijekavica
s nekim čakavskim elementima. Mak je tako poviješću utvrdio temelje
svog osvjedočenja o svom hrvatskom koljenu i jeziku i o hrvatstvu
stare Bosne.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija
Dizdar snije sad san kamenog spavača, a njegov duh ostaje kao maglica
među nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je
ostavio pokoljenjima divni stećak i na njemu mističku poruku doživljene
sadašnjosti u jeziku prošlosti, poruku umjetnosti riječi u postojanosti
i nerazrušivosti, poruku povezanosti žive krvi i kamenog tla.
Ferid Karihman:
Hrvatsko-bošnjačke teme, HSN Zagreb 1996
http://home.concepts-ict.nl/~eteia/kitabhana/Dizdar_Mehmedalija_Mak/
http://www.borut.com/library/a_dizdam.htm
|
