|
 Tomislav
Ladan rodjen je 25.lipnja 1932. u Ivanjici. Godine djetinjstva
i skolovanja proveo u Travniku, Bugojnu, Banjaluci i Sarajevu, gdje
je diplomirao na Filozofskom fakultetu 1958. Pod utjecajem poliglota
Rikarda Kuzmica i Henrika Barica, za vrijeme filoloskih studija
podjednako se posvetio proucavanju klasicnih jezika uz slavistiku
i germanistiku. Kako nije uspio dobiti mjesto na Filozofskom fakultetu,
radio je neko vrijeme kao privatni poducavatelj, tumac, novinar,
urednik za stranu knjizevnost u izdavackom poduzecu. Na osobni poziv
Miroslava Krleze 1961. prelazi na posao u leksikografski zavod u
Zagrebu, gdje je i glavni urednik Osmojezicnog enciklopedijskog
rjecnika. Putovao je u mnoge europske i izvaneuropske zemlje (Egipat,
Kanada, Island, Kina) kao tumac ili predavac, ili radi proucavanja
zivih jezika i leksikografije. Godine 1963/64 bio je lektor hrvatskoga
jezika na Sveucilistu u Uppsali. Prvim knjizevnim sastavcima javio
se 1950. Nakon manjeg broja pocetnickih pjesama djeluje kao esejist,
kritik, prozaik, prevoditelj i leksikograf, koji je za cetvrt stoljeca
u LZ "Miroslav Krleza" napisao stotine enciklopedijskih
jedinica s podrucja kroatistike, opce etimologije, skandinavistike,
te engleske i njemacke knjizevnosti. Znatan dio Ladanova rada zauzimaju
prijevodi pjesnickih, dramskih, proznih i filozofskih djela s grckog,
latinskog,
engleskog, njemackog, svedskog i norveskog. Tako je preveo sa starogrckog
dijelove Biblije ( Evandjelja ), Eshilovu "Orestiju",
Euripidovu "Medeju"; Aristotelovu "Metafiziku",
"Nikomahovu Etiku", "Fiziku" i "Politiku";
s latinskog djela hrvatskih latinista, Ovidija, Descartesa, Dantea,
Petrica, Aurelija Augustina; s njemackog "Sagu o Niebelunzima";
sa svedskog djela Bergmana i Strindberga; s norveskoga Ibsena; s
engleskog razna djela T.S.Eliota, E.Pounda,
W.Shakespearea, te po jedno djelo Normana Mailera, Virginije Woolf,
Jamesa Jonesa, Vladimira Nabokova, Herberta Marcusea i Maxa Horkheimera.
U uvodnoj recenici
ovoga kratkog predgovora receno je o Tomislavu Ladanu da je "esejist,
kriticar, polihistor, prozaik i prevoditelj". Vec bi i s obzirom
na tako siroko ocrtan profil ovaj suvremeni klasik knjizevnog znanstva
i knjizevnosti zasluzivao opsirnu monografiju, u kojoj bi se potanko
analizirale sve osobine sto ih posjeduju tako razvrstani tipovi
knjizevnog stvaraoca. Pa premda individualnost pisca nije moguce
dijeliti - nedjeljivost je jos po drevnoj Boetijevoj odredbi jedno
od bitnih obiljezja individualnosti - preglednost nam nalaze takav
postupak, sve ako ce receni zdruzeni tipovi biti tek naznaireni
u najkracim crtama.
Esejist, Ladan
je sretan spoj onoga sto engleska teorija razdvaja kao "formal"
i "familiar essay". Ili, receno pascalovski, esprit geometrique
stopio se s esprit de finesse. Naime, niti formalnost procedure
odnosno geometricnost kompozicije ne doseze do izvagane razdiobe
cjeline, kako je to u uzornoj znanstvenoj raspravi, niti pak slobodno
pulsiranje asocijacija odnosno njeznost misljenja ne poprima obrise
kakva ljepotnog proznog stavka; osim, spomenuto je, u nekim dijelovima
Premisljanja, poglavito u stavcima Tijelo i Piramide. Stopivsi dakle
moguce krajnosti - s jedne strane mozda Curtius i Eliot, s druge
pak Camus i Segedin - Ladan se odlikuje svojim znamenitim nacinom
izrazavanja, u kojemu ravnopravno sudjeluju i opet dvije krajnosti:
jezicni elementi opceg univerzalistickog leksika nerijetko se zatjecu
pored najciscih purizama, koje je kao novotvorenice nerijetko skovao
sam Ladan. S druge razine, narodski izrazi supostoje uz one sto
dolaze iz suvremene tehnicke civilizacije, rijeci iz svakodnevnogovorne
prakse uz izvorno pisane termine iz stranih, zivih i mrtvih jezika.
Sto se tice tema, Ladan s jednakom duhovitoscu, ostroumljem i analiticnocu
pise o pojavama suvremene civilizacije, npr. o spolnosti i o "dalekovidnici",
kao i o jezicnim potankostima, klasicnim piscima odnosno o stranim
kulturama. A kako mu esejisticki slog vrvi od domisljatih poredaba,
alegorija, odvaznih metaforickih zarista, spretno prizvanih metonimija,
poznatih i manje poznatih navoda, posrijedi je doista knjizevna
podvrsta koja je u nasega pisca (katalizatora tradicije!) postigla
vrhunac.
Kriticar, Ladan
je ociti tradicionalist. Ne samo s obzirom na plejadu hrvatskih
suvremenih kritika koji su prihvatili knjizevnoznanstvene spoznaje
triju velikih znanstvenih skola - fenomenologije, strukturalizma
i semiotike - pa se u odnosu prema njima ocrtava kao kapriciozna
konstanta "dobre stare skole"; i ne samo s obzirom na
to da ocito provodi nacela angloamericke nove kritike, koja je vladala
do pedesetih godina, kad je u nas tek otkrivena; i ne samo zato
jer mu je do tradicionalnih vrijednosti hrvatske i europske kulture;
nego poglavito zato jer mu pojam tradicije, bas kao i u Eliota,
igra sredisnju ulogu. Zalazuci se za klasicnu jasnocu iskaza; za
dispoziciju koja ce, prije bljestave elokucije, posjedovati dubinu
invencije; za davnu Katonovu maksimu Rem tene verba sequentur; ukratko,
za descarteovsko clare et distincte bilo u pjesmotvorima bilo u
diskurzivnim tekstovima, Tomislav Ladan u suvremenoj hrvatskoj kritici
znaci protutezu, nerijetko i uzor, onim kriticarima koji u nejasnoj
percepciji predmeta vide prigodu za vlastitu smusenost, odnosno
onima koji, posjedujuci kompleks manje vrijednosti prema izvornim
tipovima pisanja, kane ostvariti stanoviti pjesnicki slog, koji
bi bio "onkraj" poznatoga. Postulirajuci "poziciju
citatelja", vlastitom citatelju ne daju da dode do kakva takva
uvida. Ladanova jasnoca naprotiv pouzdani je znak da se i u najmutnijim
vremenima, kada se na vidiku nazire rijetko koje jedro smisla, moze
imenovati bar ta rijetkost. A ona izranja najcesce onda kad iz potonulih
ladja proslosti izidju na svjetlo dana rijetko oblikovane amfore,
"dobro oblikovane urne" (Donne) koje pobjedjuju banalnu
smrtnost.
Sto se tice
ukusa, Ladanov se ne iskazuje posebnom sklonoscu prema bilo kojem
suvremenom stilu. On stuje "dobro" djelo a prepoznata
"dobroca" stvar je samoga kriticara. Spomenuti valja medjutim
izrazitu averziju prema djelima nadrealisticke i informelisticke
poetike: stujuci slikovnost, rugajuci se eksplicitnoj pojmovnosti,
Ladan se u hrvatskoj knjizevnosti jasno opredijelio za modernizam
(svoga narastaja!) a protiv pragmatizma (prethodnika) i hermetizma
(nasljednika). Kad su nadosli medjutim operatori jezika nas se autor,
premda vrstan teoreticar upravo jezika, nije oglasio. A mozda bi
bas njegov autoritativni glas bio sprijecio mnoge nesporazume pa
i ocite primitivizme u svezi s poimanjem konkretizma, reizma, meta-
i intertekstualnosti, svega uostalom sto je donijela postmoderna
kao opca razlivenost misljenja, jezika stila zivota i umjetnosti.
Polihistor,
Ladan je jedan od najucenijih suvremenih hrvatskih knjizevnika.
Ucen pisac doduse sve je vise u nas pravilo negoli iznimka. pogotovu
medju knjizevnicima rodjenima izmedju 1930. i 1950. godine; no Ladan
je poseban slucaj. Ne samo s obzirom na zvanje i "radno mjesto",
nego i s obzirom na ostvarene tipove raspravljanja, na rano izrazenu
"zedj za znanjem", posrijedi je knjizevnik znalac; filologije,
filozofije, retorike, povijesti civilizacija, hrvatske kulture i
politike, suvremenih tekovina znanja i tehnickog napretka.
Mozda bi bilo
uputno jednom objaviti sve clanke sto ih je, anonimno, pisao za
niz enciklopedija JLZ-a. Bila bi to, vjerujem, moderna duhovnopovijesna
i jezikoslovna panzofija puna pouzdanih podataka i objektivnih ocjena
"retusiranih" subjektivizmom moderna intelektualca.
Prozaik, Tomislav
Ladan svojim se "Bosanskim grbom"* uvrstio medju najvece
eksperimentatore proze u nas. Valja medjutim uspostaviti izravnu
vezu toga "romana zelene rijeke" s Premisljanjima te sa
zakljucnim esejem knjige Parva Medievalia , Zaglavak mjesto proslova.
Nije naime moguce zaobici jasnu cinjenicu da je, kao i u svih uspjelih
pisaca romana, posrijedi autobiografska proza. Receno je vec, da
je na djelu jezik koji kao slobodno lebdeca koprena leluja izmedu
zakrivena gradiva i pripovjedaceve sveznadarske inteligencije. Upravo
ta samostalnost jezicnog "tvoriva", ta isprepletena mreza
znacenja koja se cas poklapa s trazenim designatima cas slobodno
trazi svoje izrazajno lice, cini Ladanovu prozu riznicom suvremenoga
hrvatskog knjizevnog jezika, gotovo "prakticnu provedbu"
njegovih jezicnih teorija. Jer, u toj se kopreni sto leluja, ravnopravno
ispreplecu niti zavicajnog govora, kulturnog standarda, doslovnih
navoda, funkcionalnih stilova, jezicne arhaike, morfoloskih i etimoloskih
igara rijecima, te na kraju iznenada umetnutih imena potrosnih dobara
tek nedavno prosle civilizacije. Ladan je pripovijedac beskrajnog
monologa u kojemu je, receno njegovim rijecima, svijet pretvoren
u rijec.
Prevoditelj
Ladan danas je legenda. Bibliografija njegovih prijevoda - prilozena
i ovom izdanju - obuhvaca mnostvo pjesnickih, proznih, filozofskih,
esejistickih i kulturnopovijesnih djela. Uspjeh njegovih prijevoda
u siroj i najsiroj javnosti jamci tocnost prijevoda sve do leksickih
podudarnosti, no i najsira moguca ljestvica hrvatskog leksika, bez
obzira rabi li Ladan rijeci iz svakodnevnog govora, jezicne arhaike,
ili ih stujuci tvorbene zakone, sam tvori. Upravo je novotvorba
podrucje na kojemu se plodno otkriva Ladanova opsjednutost jezikom:
on sam, jezik kao supstancija izraza, raspjevan je do svih mogucih
registara hrvatskoga jezicnog sustava. Za svakog je suvremenog prevodioca
koliko izazov toliko duznost proci kroz Ladanovu prevodilacku skolu.
Zakljucno,
moglo bi se reci da je Ladan jedan od onih hrvatskih pisaca, niposto
cestih u hrvatskoj kulturi, koji su knjizevnost kao "podrucje"
priblizili jeziku kao "podrucju"; koji su knjizevnu tvorevinu
drzali samo posebnim slucajem jezika, i time joj podarili najsiru
osnovicu; koji su obliku knjizevnog izraza pridruzili oblik izraza
jezicnog, a njihove su se uzajamne supstancije prozele "s onu
stranu sheme". Njegovu je intelektualnu pustolovinu mozda najbolje
opisati njegovim vlastitim rijecima (Parva.. , str. 353): "Kad
je knjizevnik istinski pisac, pokazuje se kao cuvar i. promicatelj
jezika zajednistva, istodobno riznicar njegova blaga i kovac novih
vrednota, onaj koji pomaze prenijeti zavjetni kovceg duhovne bascine
od narastaja do narastaja, skromni sluzitelj u hramu rijeci".
Mnostvu vrijednih
knjizevnih opusa hrvatske kulturne bastine pridruzuje se i vrijedno
djelo ovoga Bosnjaka i Zagrepcanina, svecenika rijeci i - zasto
ne? - vjesta jocularora korijandolima jezika.
ANTE STAMAC
-----------------------------
* Ono sto se
moglo slutiti na temelju nekih izrazito pripovjednih svojstava knjige
Premisljanja, naslo je svoju potvrdu u romanu "Bosanski grb"
(1975), u toj mozaicnoj strukturi u kojoj se jasnije ikonicke protege
mogu ocitovati samo pojmi li se cjelina; u toj rasplinutoj freski
jasnih mikrostrukturnih slicica, kojima prostorni i vremenski raspored
dodjeljuje tek izvanknjizevni, "izvana" znani zemljopisni
i povijesni kontekst: Bosna tj. Banja Luka prije, za vrijeme i nakon
drugoga svjetskog rata. Nikakvih individualnih likova kojima bi
pristajalo kakvo ime; nikakve teme u smislu izdvojena sredisnjeg
problema; nikakve ideje posredovane pripovjedackom intencijom; tek
grubo nabacano i porazbacano gradivo, upravo "tvorivo",
rekao bi Ladan. Temom su zapravo prostor i vrijeme, no liseni metatekstom
ostvarene ideoloske ili duhovnopovijesne pojmovnosti, kako je to
u klasika. Ulogu takva alegoricnog tumaca, usmjeritelja alegoreze
kao smisla, igra zapravo naslovom oznacen historijski grb Bosne,
kakav potjece od Hrvoja Vukcica Hrvatinica te kakav je tijekom povijesti
zadobio niz heraldickih elemenata: oklopljena desnica, mac, stit,
osmokraka zvijezda, polumjesec, u promjenjljivim bojama i draperijama.
No vise od
tog jedinog moguceg jamca makrostrukturnog modeliranja zbilje Ladanov
roman cuva od rasipanja cetvorovrsno slikovlje sto ga je moglo zamjecivati
kakvo zamisljeno mlado musko bice u rastu, otprilike od svoje sedme
do dvadesete godine. Roman se zapravo jasno dijeli na cetiri vremenski
razmaknute podcjeline, koje se razlikuju bas s obzirom na zamjedbeni
krug takva moguceg bica, nevidljivog i neoblikovanog sredisnjeg
lika. Svaka se pak cjelina dijeli na po deset kratkih "poglavlja",
zapravo mogucih zgoda.
Cudna proza.
Otprve su joj bili nasli uzore: Faulkner, Joyce, nadrealisti. Mozda,
u smislu nekih tehnickih postupaka, pa i graficko/grafemske prezentacije.
Mozda, u smislu ironijske razdaljine. Niposto medutim s obzirom
na nositelje govornih cinova. Ni dosljedni unutrasnji monolog, ni
dosljedna struja svijesti, ni automatsko pisanje, Ladanova je proza
fino tkanje jedne memorije koja se, kao slucajno, za trenutak zadrzi
na ikonicki prepoznatljivu podatku, da bi ga smjesta napustila trazeci
izvjesnost i smisao. Mozda je autorov naziv, work in progress, najbolji
predikat djelu.
Tomislav
Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb,
2000, XXIV + 1110 str.
Prof. Ladan
riječima se ne bavi samo kao književnik i književni kritik, kojemu
su riječi i građa i oruđe, nego i kao profesionalni leksikograf
koji je tijekom gotovo četiri desetljeća rada u Leksikografskom
zavodu Miroslav Krleža ispisao, za različita izdanja, mnogobrojne
etimologije, podrobno opisao značenja i uporabe mnogobrojnih leksikografskih
jedinica; lingvistiku i etimologiju učio je od vrsnih učitelja kakvi
su bili Henrik Barić, M. Kuzmić i Ivan Pudić, zatim je niz godina,
kao poliglot, pomno pratio jezikoslovnu literaturu na različitim
jezicima, a kao leksikograf i enciklopedist uvijek se živo zanimao
i za sva područja znanja izvan jezikoslovlja. Već više godina etimologiju,
koja je kod nas ostala disciplinom namijenjenom ponajprije usku
krugu profesionalno upućenih i specijaliziranih jezikoslovaca, prof.
Ladan nastoji približiti široku krugu izobraženog čitateljstva,
a od njegovih istupa u medijima tomu su najviše pridonijeli nizovi
njegovih televizijskih emisija u kojima se bavio riječima, i posebice
njihovim podrijetlom. Podloga su ovoj knjizi, posebno, pisani predlošci
za dva niza televizijskih emisija o riječima “Riječi, riječi, riječi”
i “Slično a različito” u kojima je prof. Ladan sudjelovao kao stručni
suradnik za jezična i jezikoslovna pitanja. Autoru nije bila nakana
dati čitatelju objasnidbeni i etimološki rječnik riječi i imena
hrvatskoga jezika. Iz hrvatskoga je izabirao ono što kulturna i
radoznala čitatelja može zanimati, izabrana pak mu je jedinica prilika
da razmotri kako se ovo i ono kaže na drugim jezicima našega kulturnog
kruga (slavenski, romanski i germanski jezici, klasični jezici,
kada je korisno baltički, arapski, perzijski i turski, ali i drugi
jezici), da bi zatim, i opet ako može biti zanimljivo, izložio kako
se u pojedinim jezicima imenuju stvari i pojmovi, odnosno kako se
daju imena osobama i mjestima.
Kao rezultat višegodišnjih istraživanja takve vrste Autor nam je
podario knjigu od 1.100 stranica u kojoj je iscrpnije obradio značenje,
uporabu i podrijetlo oko dvije tisuće hrvatskih riječi, naziva i
imena, a spomenuo ili usputno obradio još nekoliko tisuća hrvatskih
riječi te nekoliko tisuća riječi i imena na stranim jezicima, dakako,
dovodeći ih, u načelu, u vezu s hrvatskim. Namjerno je odustao od
izlaganja o riječima abecednim slijedom (nije želio pisati rječnik),
nego se, trudeći se proučavati riječi u široku povijesnom kontekstu,
odlučio rasporediti građu prema značenjskim i asocijativnim skupinama.
Knjiga se sastoji od 15 razdjela: Predgovor, Početci početaka, Svemir
i prapočela, Ljudski rod, Poljodjelstvo, Politika, Mir i rat, Civilizacija,
Vjera, Uresi i pomagala, Hrana i posuđe, Prometala, Slično a različito,
Obično neobične riječi, a zatim Vrela i pomagala te predmetno abecedno
Kazalo.
Akademik
August Kovačec
Globalizacija
Prosječnik najčešće
— a i upućenik često — neće se zapitati što zapravo znači riječ
koju sve češće čuje, pa je i sam počinje sve češće rabiti. Obično
nam dostaje činjenica što se drugi služe dotičnicom, i kao da nam
je prešutna pretpostavka “ako već drugima nešto znači, znači valjda
i nama”. Posrijedi je duševni ili umni automatizam po kojem se,
manje ili više nesvjesno — prihvaća kao poznato i ono što nije u
cijelosti i spoznato. Slično je i s današnjom učestalicom globalizacija.
Ne samo što se ona čini odnekuda i nekako poznatom (čak kad se i
prvi put čuje) nego nam se čini kako nije ni osobito nova...
Medutim, u cijelosti
i nije tako. Domaći rječnički priručnici najvećim je dijelom i ne
bilježe. Nema je ni u najnovijem izdanju Rječnika stranih riječi
Bratoljuba Klaića, a ne donose je ni izdanja Leksikografskog zavoda
Miroslav Krleža (na pr. Opća enciklopedija, Hrvatski opći leksikon,
OER). Isto tako čemo je uzalud tražiti i u nekim poznatim inozemnim
rječnicima: u francuskom (Nouveau petit LE ROBERT, dictionnaire
de la langue française, 1995.), u njemačkom (WAHRIG, Deutsches Wörterbuch,
1997.), u španjolskom (Diccionarrio enciclopedico SALVAT, 1995.).
Ali — kao za neku utjehu domaćoj leksikografiji — našu prešućivanu
dotičnicu ipak donose neki hrvatski rječnici: Minervin Rječnik novih
riječi i Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (1998.).
Što je zapravo
posrijedi u slučaju te istodobno poznate i nepoznate, nove i nenove
tudice, što je pomalo već i postala odnekuda poznata — pohrvaćenica...
U traganju za
novinom ili možebitnom starinom središnjeg nazivka globalizacija
još bi nam najviše mogao pomoći Povijesni rječnik francuskog jezika
(Dictionnaire historique de la langue Française, sous la direction
de Alain Rey, Paris 1995.), u kojem se navodi kako glagol globaliser
(od 1965.) znači “promatrati neki problem u njegovoj sveukupnosti;
predočiti ga na globalan način”, dok oblik globalisant/ante/ nastaje
tek 1966., a od njega potječe razmatrana imenica globalisation.
Naravno, u osnovi
je lako prepoznatljiva korijenska riječ globe u značenju kruglja-kugla-lopta-globus,
pa i sama Zemija, a od lat. imenice globus: a) kruglja, buća, ognjena
nebeska pojava; b) gromada, hrpa, rulja; c) društvo, klika, bratstvo.
Neki tvrde kako se jasno i ne zna podrijetlo te riječi. Nama je
opet važno da je nedvojbena veza izmedu te polazne riječi i glagola
globo/globare —zaokružiti, zaobliti. zbog čega je dostatno jasno
i značenje globus-kugla-lopta. Onaj prvi školski, ili noviji sadržaj
riječi globus počinje tek od 15. st. — “loptasta snimka, oponašak,
predočba planeta Zemlja te okruglasta oblika nebeske kruglje”. Tek
su se tada počeli izrađivati i prvi umjetni zemaljski globusi. I
već od 18. st. globalis/global znači:
— Ono što se
tiče cijele Zemlje, što je rasprostrto širom svijeta, što je općenito
u stanovitu ocrtu ili prikazu.
Još točnije
(a isto tako u okružju franc. jezika) riječ globe već od 14. st.
označuje “zvjezdanu sferu ili kruglju ili okruglicu”. Otuda se i
u novijem jeziku zadržao izričaj “globe terrestre” (zemaljski globus),
kao i globe celeste, a u značenju “tvarna kruglja koja predstavlja
zemaljski ili nebeski globus.” Nama je ovdje, uz to, zanimljivo
i izvedeno (apstraktno, odmišljeno) značenje: “ono što se uzima-razmatra
na što se misli u cjelini, općenito”. A postoji i sličnoznačnica-istoznačnica
(ili sinonim) globalisme — globalizam, koji se rabi u filozofiji
več od 1923., a u gospodarstvu (ekonomiji) tek od 1965., kad i glagol
globaliser počinje značiti: promatrati bilo što, bilo koji prijedlog
ili problem u njegovoj cjelini-sveukupnosti; predočivati ili predstavljati
bilo što na globalan (sveukupan) način.
Sudeći po svemu,
sama imenica globalizacija počela je ulaziti u običaj tek sedamdesetih
godina našeg stoljeća. Tako se u engleskom oblik globalization javlja
1962. (što je ipak šest godina prije negoli u francuskome, gdje
je potvrđena 1968.) Webster’s Third New International Dictionary
(of the English Language UNABRIDGED, 1976.) određuje globalization
— kojoj je inače sličnoznačnica/istoznačnica globalism: “a policy
or a system favoring or promoting globalization” -, koja se pak
definira ovako “the act of globalizing or condition of being globalized”
= čin globaliziranja ili stanje kad je što globalizirano, gdje se
susrećemo s glagolom globalize (uvjetno: globalizirati), koji se
daije odreduje kao “to make global” (učiniti globalnim), osobito
pak: to make worldwide in scope or application; dakle: rasprostraniti
širom svijeta prema svrsi ili primjeni; s primjerom “globalizing
democracy” — rasprostraniti demokraciju širom svijeta...
Sve u svemu
(barem što se tiče samog jezičnog oblika), globalizacija se javlja
tek prije dvadesetak godina, i to: prvo u engleskom, zatim u francuskom,
a tek onda u ostalim europskim i nekim izvaneuropskim jezicima,
kako bi tek krajem osamdesetih i u devedesetim godinama našeg stoljeća
postala donekle i međunarodnica. Uostalom, našem objašnjavanju dotičnog
pojma moglo bi ponešto pomoći i to što je u najvećem engleskom rječniku
(OED) istoznačnica za globalism — koji je kao potvrđen sinonim za
globalization, koja je i te kako poznata međunarodnica — ništa manje
i gotovo neočekivano: ništa drugo nego
— internationalism, što je nama i predobro poznati internacionalizam
ili međunarodništvo...
Neke druge odredbe
pojma globalizacija, uz poznate sastojke i značajke, sadržavaju
i neke posebnosti.
U talijanskom
jeziku (Vocabolario della lingua Italiana, 1987.) globalizzazione
znači: “Pretpostavljanje ili razmatranje niza sastojaka (elemenata)
u njihovoj cjelini, u općenitom značenju. A u posebnu značenju:
u psihopedagogiji. poseban oblik učenja, kojim se u psihi djeteta
vanjska stvarnost najprije shvaća sinkretički, to jest: cijela ujedno
i u općenitu smislu, i tek se drugotno razlučuje i razlikuje u svojim
sastojcima”. Tako je tu samo psihopedagogijsko i općenito značenje.
U španjolskom
jeziku (Diccionario general ilustrado de la lengua espańola, 1987.)
stoji za imenicu globalizacion: 1. Accion de globalizar. 2. Efecto
de globalizar. 3. Metodo didactico que consiste en aprehender una
totalidad para luego comprender los elementos que la integran. I
tu je isto tako samo općenito i didaktički, kao i u talijanskome
jeziku.
Međutim, lako
se sprva može učiniti kako navedene rječničke i leksikonske (pa
i rijetke enciklopedijske) definicije uglavnom ne zahvaćaju ljestvicu
današnjih značenja, ipak se tu — upravo kao i u povijesnoj razlučbi
pretresane natuknice — naziru neke od bitnih značajki središnjeg
pojmovnog sadržaja. Naime, danas bi nova pohrvaćenica globalizacija
imala ova značenja:
— mišljenje
ili nazor o svijetu kao danoj i zadanoj cjelini, cjelovitosti;
— nastojanje
i djelovanje da se na Zemlji i oko Zemlje — a u skladu s polaznim
globalnim svjetonazorom — sve promatra i prima kao organska-životna-egzistencijalna
cjelina, kojoj u biti nema alternative;
— u izravnoj,
praktičkoj primjeni: program i provedba u kojima je svaki pojedinačni
i zajednički postupak uvijek i obvezatno odreden naravlju i potrebama
zemaljskog globusa kao nedjeljive cjeline;
— razradba i
procjena područnih i sveukupnih mjera zaštite ugroženog životnog
okoliša (aktivna ekologija);
— racionalna,
znanstvena i sustavna skrb o ljudima na svim dijelovima globusa
— o pojedincima i skupinama (s jednakom vrijednošću, pravima i potrebama)
bez zaprječenih razlika zbog razvojnog stupnja, rase, vjere, jezika,
svjetonazora ili stranačke pripadnosti;
— susljedna
naravna i neminovna obveza uključivanja u globalne procese na komunikacijskoj,
znanstvenoj, zdravstvenoj, gospodarskoj, političkoj i kulturnoj
razini svih ljudskih zajednica, društava i država u dogovorene integracijske
procese: i europske i interkontinentalne — općenito međunarodne
ili internacionalne;
— borba protiv
sprječavanja ili zaustavljanja već započetih procesa globaliziranja:
u ekonomiji, tehnici, športu, zabavi, umjetnosti i modi, što je
osobito zahvatilo mladež svih rasa, vjera i naroda — sve ono što
se globalno pokazuje kao jednaka ili ujednačena ne samo odjeća i
obuća nego i međuobavijesni sustav ili okvirni svjetonazor; u tom
se smislu osjeća sve snažniji otpor protiv pretežno konzervativnih
ili čak fundamentalističkih modela, koji su manje-više prisutni
ili nazočni u većim ili manjim zemljama.
U navedenim
odredbama ima i djelomičnih ponavljanja kao i opisnih kruženja oko
temeljnog sadržaja pojma, ali su i takve odredbe morale biti navedene,
a dodatno upravo zbog toga što one ne proiziaze toliko iz rječničkih
ili enciklopedijskih popisa značenja razmatrane tuđice globalizacija
koliko iz njezine primjene u različitim znanstvenim, političkim
i novinarskim ogledima-raspravama-proglasima-izvješćima, koje sve
— ako je i proširivanje polaznog značenja — nedvojbeno je i stanovit
dodatak...
I još nešto, globalizacija je nova riječ-samo, u antropologijskom,
kulturološkom i uopće uljudbenom smislu — ona je i te kako: drevna.
Zapravo, pomnija raščlamba mitologijske i primitivne svijesti —
od najstarijih zapisa i napisa, legendi, saga, mitova i najrazličitijih
religijskih prispodoba (bile one politeističke ili monoteističke,
čistunačke ili pak sinkretičke i eklektičke — otkriva i potvrduje
iznenađujuće povezne značajke kao prednajave današnje globalizacije.
Bili posrijedi ljudski likovi (heroja, žreca, tvorca) ili pak totemske
složevine (životinja-čovjek, čovjek-životinja) ili čak nadnaravni
i božanski lik (zoomorfan, antropomorfan ili — kao vrhunska apstrakcija
— umski teomorfan) — svijet-život-ljudi-životinje-biljke-vode-zrak
i nebeska svjetlila — shvaćaju se i postavljaju kao velika opstojna
(životna) zajednica stvari-bića-tjelesnina i duhovnina, pojedinaca
i skupina — a sve na jedinstvenom i zajedničkom globusu. O svemu
tome ništa više (iako je to mnogo bliže i opipljivije) ne svjedoče
nam ni dokumentirane antičke kolonizacije poznate ondašnje ekumene,
srednjovjekovna otkrića novih svjetova, razdoblje primjerne industrijske
revolucije, a osobito glomazni globalni procesi u XX. st. od prohujalih
dvaju svjetskih ratova pa do današnje bjelodane konvergencije divovskih
sustava kapitalizma (i socijalizma), od kojih jedan ima status gospodara
svijeta, a drugi urušenika i poraženika, ali bez kojega gospodar
svijeta nikako ne može, kako ne bi doživio paradoks da bude posve
sam i pobjednik nad samim sobom.
Zbog svega toga, pojam globalizacije i jest toliko zapetljan i pretrpan,
budući da je u njemu i mitologija i lingvistika, kao i ekonomija
i politika, uz sve manje zaobilazivu globalnu ekologiju. Ali, unatoč
svemu tome, globalizacija nije nikakva nova promičbena izmišljotina
ili krpljevina. Dijelom ta plahta od riječi govori o drevnoj težnji
ili snu ljudske naravi, dok je dijelom i imperativ opstanka na globusu:
kako najmanjih tako i najvećih redova i staleža, država i naroda,
pojedinaca i zajednica: od Nove Gvineje i Kosova, do Berlina i Londona,
Moskve i Washingtona.
A za kraj —
kako se ne bi činilo da sam se zanio i poput gorljiva pučkog propovjednika
(opčinjena svjetlošću nade koja sve izmiruje i sve povezuje —a u
obliku jedne magične i ključne riječi) — dodat ću još nešto. Ovo
što ću reći nekoga se može dojmiti kao zločesta iglica koja probija
napuhani balon dječjeg ufanja, ali kako to pogađa i mene samoga,
moći će se shvatiti, iako možda ne i oprostiti. Jer, na kraju krajeva,
postoji nešto što ipak zbunjuje prosječnika. dok nagoni na neočekivano
razmišljanje — provjerene vičnike. To jest: koliko god je bjelodan
(provjerljiv i provjeren) opisani proces globalizacije, istodobno
nije potrebno znanstveno načelo provjere kako bi se potvrdio i nešto
drukčiji proces: onaj sve većeg urazličivanja (i opet na različitim
razinama) a u smislu sve jače individualizacije: prava na principium
individuationis, i to narodnosno. jezično, religijski, državno-pravno,
psihologijski, sociologijski, filozofijski i politički. Svoji drevni
korijeni, ono samosvojstveno i viastito: rod, klan, pleme, narod,
država. Ukratko, posrijedi su dva usporedna procesa. ali različita
preznaka, suprotnih smjerova; oni se mogu činiti oprečnim kao tradicijski
fundamentalizam i znanstvena fantastika. Tako su već danas neki
na putu u treće tisućljeće, dok su drugi još u trinaestom stoljeću...
A života ipak ima samo na Zemlji (barem koliko se do sada točno
zna!). I svi su ljudi — unatoč svemu —ipak jedna obitelj bića (uz
nama podređene životinje i biljke, bez kojih takoder čini se nikako
ne možemo, upravo kao ni Amerikanci bez Rusa). I naš globus (kakav
god bio, ovakav geoid kakav već jest) ipak je samo jedan. Zbog svega
toga, i pojam globalizacije toliko je nov koliko i star prijepor,
kojemu se — htjeli mi to ili ne — mora pokloniti posebna pozornost,
čak i među nama, ovdje i sada...
Domovina
i domoljublje
Evo napokon
pojma koji je shvatljiv sam po sebi. Kaže li se domovina, svima
je jasno o čemu je riječ. Pa ipak tako je samo na prvi pogled. Ustreba
li dotičnicu točnije odrediti — od školničke do političke razine
— neće to baš biti jednostavno kao pekmez. Doda li se tome i ljubavno-voliteljski
odnos — prema njoj, bit će još i teže. Izlazi tako da je domovina
(i popratno domoljublje) tek prividno samoposebica, to jest pojam
razumljiv sam po sebi, ako takvo što uopće postoji. Zapravo, s prvom
se riječju i možemo nekako nositi. Ona je najvećim dijelom i neosporna.
I velika je riječ. Možda i jedna od najvećih. A što je neka riječ
veća, to se više očekuje da znači isto većini ljudi. Ali uvijek
nije tako. Sudbina je velikih riječi da ih rabe u mnoge i različite
svrhe. Stoga i domovina ima i uporabe i zloporabe. Teškoća je već
u tome što se značenjski ta veleriječ veže i za mjesto i za podrijetlo.
Mjestu je nedvojbeno poveznica dom. S podrijetlom pak ne ide tako
lako. Tko u tome može uopće biti siguran? Tisuće i tisuće godina
ljudi se miješaju na svim stranama, a osobito u euroazijskoj središnjici
koja je prakolijevka naše uljudbe. Mužjacima i muškarčinama moglo
je biti važno tko je točno potekao od koga. Ali što se tiče zbiljskoga
stanja uvijek je tu bilo i ostalo više mitologije negoli provjerene
genealogije. U svemu tome pouzdano je bilo samo jedno — majke rađaju
djecu. Ali, upravo tu, najbjelodaniju od svih činjenica drevni su
muškarci doslovno zaobilazili. O tome svjedoči i riječ domovina.
Jer kad se veže uz podrijetlo, onda je redovito po ocu: grčki patris,
latinski patria, engleski fatherland, njemački Vaterland, francuski
patrie, talijanski patria, španjolski patria i ruski otečestvo.
Dakle u svih osam jezika (i u još više) svugdje je korijenska riječ
otac.
Rječnički je
domovina tek “mjesto gdje se tko rodio”. Zapravo, rodno mjesto.
Nešto prenesenije i šire — baština, imanje. A još prenesenije i
uzvišenije —nebo i raj. Istoznačnice su oblici očevina i otačbina.
Izvornica domovina uobičajena je u hrvatskom više od tri stoljeća.
Pjesnik P. Preradović zgodno određuje njezin sadržaj: sve što je
oko doma domovinom se zove. Otadžbina u današnjem jeziku redovito
se zamjenjuje riječju domovina. Pa ipak ta je otadžbina već od XVII.
st. redovito pisana u obliku otačbina. A potvrdena je u mnogih našinaca
od Kačića do Starčevića. Čak i V. S. Karadžić pniznaje da se ona
rabi u Dalmaciji. Česta je i u djelima žestokih hrvatskih domovinaca
kakvi su Kukuljević, Pavlinović, Šenoa, Harambašić i Matoš. Ali
ni neosporna darovateljica života, majka nije mogla biti posve prešućivana.
Grčki ima riječ metropolis, što je izvorno majkograd, a u značenju
rodno mjesto i domovina. Na Kreti je obična riječ za domovinu bila
metris, doslovno majčevina. Heleni su više voljeli pojam očevine/otačbine
(patris). kao da otac rađa, a ne mati, što su i izričito tvrdili,
budući prepoznatljive preteče današnjih muških šovinista i tvrdoglavih
seksista. I u hrvatskom postoji oblik materina u značenju materinstvo
(imanje od matere), nasuprot očinstvu (imanju od oca). Ali u hrvatskom
manjka riječ majčevina kao u kretskom obliku te u engleskom motherland
i njemačkom Mutterland. Ali dok i očevina (očeva zemlja) i majčevina
(majčina zemlja) podsjećaju na starinski sukob matrijarhat — patrijarhat
(materovlađe i ocovlađe), domovina (Heimatland, homeland) upućuju
na novije ili neutralnije poimanje — svijet oko ljudskih staništa.
Međutim, najviše je zbrke oko ljubavi prema domovini. Ono što je
sveto i neupitno u njoj svima je manje-više poznato i nije sporno.
No postoji druga, tamnija, nesveta strana i te ljubavi. Ne ljube
baš svi domoljubi nesebično i platonski. Ima i tu prizemnije ljubavi,
u znaku očekivanja većeg, boljeg, mrs nijeg ili slasnijeg komada,
Tako se domoljublje — značenjski i po primjeni —pokazalo kao podvojen
i dvojben pojam koji zna dovoditi do čiste zdvojnosti. Zato već
od klasične starine svjedočimo o različitom vrjednovanju domoljuba
i domoljublja. Možda je najpoznatije neupitno ono žrtvoslovno dulce
et decorum est pro patna mori (slatko je i časno umrijeti za domovinu),
što je tek latinska preradba grčkog ratničkog načela. Samo već se
i tada pitalo što je domovina. Čini se nije bio dostatan samoshvatljivi
odgovor “rodno mjesto” ili “zavičaj”. Već je Helenima domovina bila
ondje gdje se komu dobro čini. Ili: onomu tko dobro čini, cijela
je zemlja domovina, Ili još šire: dobrim ljudima cijeli svijet je
domovina. Ovidije će reći mudracu je svaka zemlja domovina. A svakako
je općenito poznata Ciceronova polatinjena grčka krilatica uhi bene
ibi patria (gdje je dobro, ondje je i domovina) što se jednom tumači
kao egoistično, a drugi put kao međunarodničko načelo. Seneka je
— kao usuprot Cićeronu i Ovidiju rekao: nusquam est qai ubique est
(nigdje nije onaj koji je svugdje, ili nigdje ne živi tko svugdje
živi). Postoji i dvostih koji je izravno protiv građana svijeta
(kozmopolita): “Uvjeren ljubitelj cijeloga svijeta, kojemu samo
vlastita zemlja smeta”. I domoljublje je skriveni grecizam (filopatria).
Ali kako ono nije uvijek jednoznačno, svaki njegov zagovor dobiva
i prigovor. Demokritovo geslo bijaše “Dobroj duši domovina je cijeli
svemir”. I doista nije lako supotpisati načelo da čovjeku uvijek
mora biti bliža budala iz susjedstva negoli pametan Japanac, pogotovo
ako nije ni sam predaleko od pameti. A da i ne govorimo o nevoljnicima
i prognanicinia koji su — samo u proteklih stotinjak godina —upravo
u tuđini nalazili pravu domovinu, u kojoj su napokon mogli živjeti
i raditi kao ljudi. Tima više nije bilo ni nakraj pameti da se vraćaju
u izvorni zavičaj, osobito ako je u njemu sve ostalo kako je i bilo.
Zapravo, često na domoljubni poklič s visinskim balonom obično iz
nizine dolazi ubod u zračni napuhak. Gotovo je bezobzirna domoljubna
krilatica Right or wrong, my country (prava ili kriva - to je moja
domovina). Nju je izrekao američki admiral Decatur prigodom zdravice
(1816.). Ali je nešto ranije engleski pundit Dr Johnson (1709.-84.)
ostavio provjereni protustavak: Rodobljublje je posljednje utočište
podlaca. A ništa manje ogorčen nije bio ni Byronov ugriz: “Čemu
ovi selski rodoljubi, čovjek se pita, već da love kad zatrubi, te
glasuju po naredbi, i podižu cijene žita?!”
Sve u svemu, svaka čast domovini i rodoljublju, ali ni takve uzvišene
zasade nisu uvijek mogle biti opravdana isprika za sve moguće nepodopštine,
koje zapravo nikad i nigdje nisu neka rijetkost.
|
