|
 Grgo
Martic (Rastovaca kod Posusja 1822.- Kresevo 1905.) je najpoznatiji
bosanski franjevacki pisac druge polovice 19.stoljeca. U svoje doba
slavljen je kao "hrvatski Homer", autor mnogih epskih
spjevova u kojima u desetercu opjeva borbe krscanskog puka s Turcima
u Bosni i Hercegovini; no, danas je taj preteziti vid njegova knjizevnog
rada pao u zaborav. Primjer je opsirni ep "Osvetnici"
(1861, 1862)- zastarjelo djelo skromnog umjetnickog opsega.
Puno su vrjednija njegova "Zapamcenja", u biti memoarska
kazivanja koja je u kresevskom samostanu biljezio Janko Koharic,
te izdao u Zagrebu 1906. u redakciji Ferde Sisica. Ispripovijedana
jezikom koji je mjesavina puckog govora i autorove stilske inventivnosti,
to djelo ostaje zanimljivim na vise razina: od kronike jednoga vremena
bezakonja, nabijenog dogadjajima dovoljnim da ispune vise pustolovnih
romana, do prave rjecnicke riznice hrvatskoga jezika.
PROPAST
FRA JUKIĆA
Druge godine
Omerove viade, a 1851. godine, dozna austrijski konzulat, da on
fra Jukiću radi o glavi, a nota bene Jukiću, s kojim je jedinim
pored Fazli paše u Bosni, konfidencijalan bio, pa ga zato i slao
Jelačiću u poslanstvo. To meni tajno priopći generalkonzul, koji
je imao pouzdane dokumente. Rekne mi: “Imate li po kom sigurnom,
da mu pišete? Javite mu, neka se ukloni. Još ima vremena, jerbo
je ovo Omer pisao u Carigrad 4. oktobra”. A ja rekoh: “Imam baš
čovjeka ovdje, mogu mu pisati tajno”. Nađem Nikolu Ćorića iz Varcar
Vakufa, gdje je Jukić učiteljstvovao, napišem mu pismo skrovito:
“Čujem iz točna izvora, da se tebi o glavi radi, i savjetujem ti,
da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju. Tvoj prijatelj”.
Izvrnutom rukom sam napisao, a nijesam se ni potpisao. Dadnem to
pismo, da ga odnese, a nuto srpski učitelj, moj zemljak, po imenu
Đorđe Margetić iz Imockoga, isto dozna i on opširno napiše čitav
list, te se potpiše; bio to austrijski podanik i za to hrabriji
od mene. Dobije Jukić ova dva pisma i nije se ništa na njih obazirao,
niti im lakouman čovjek vjerovao, volio vjerovati Omeru, a držim,
da ga je oni majstor Omer u lakovjernosti njegovoj iskušavao mnoge
stvari. Tako kad je Omer paša bio u Jajcu i mirio krajišnike, ucijenio
je i oglobio jednoga bogatoga Banjalučanina, Sibića Jusuf bega,
a novac podao Jukiću, da ga porazdijeli medu oštećene kršćane na
Krajini. Novaca bilo je u svu priliku oko 2500 forinata. A što se
poslije izleglo iz toga novca, vidjet ćemo.
Dođe Božić i evo ti meni Jukića na konak u Sarajevo. Ja se snebljušim,
kako je on tako ludo povjerovao, te sam došao u stupicu. Pitam ga
namah: “Jesi li ti moja pisma primio, datuma toga i toga?” “Primio
sam”. “Pa jesam li ti javio, da si u pogibelji?”. “Ja u to ništa
ne vjerujem. To su izmišljotine austrijskoga konzulata”. “E pa dobro,
šta si došao?” “Da se malo vidim s Omerom”. Ja se nađem u tešku
položaju. Ovi čovjek mogao bi mene kompromitovati. Ujutro ustanem
ja, pa ga pitam: “Baš hoćeš li ti Omeru ići?” “Hoću”. “Da ti kažem,
prijatelju. Ja te pustiti ne ću iz moje kuće, dokle god te ne premetnem
svega. Šta ja znam, šta kod tebe ima”. Kad ja u džep, a ono moje
pisamce i onoga Margetića, i još dva. “Ovo ću ti uzeti.” U bisagama
imao dalekozor i nekakav dicionarčić (počeo ga blo pisati) i neke
krpe. Pustim mu to. “Imaš još šta?” “Nemam ništa.” “Imaš li novaca”?
“Imam, ma oko pasa u ćemeru”. “Hodi, brate, sada”. I ode on Omeru.
I bio kod njega dovečer. Odanle eto ga na večeru k meni. “Šta si
radio?” “Razgovarali smo i pili smo čaj; lijepo me primio”. Rekoh.
“Da Bog da; ja evo držim, da će zlo proći”. Drugi dan isto dođe
vrlo veseo. Treći dan opet otiđe. Iz jutra u 8 sati otiđe, pa do
podne sjutradan. Odmah ja uzmem sumnju, da je zlo, a iz jutra u
osam sati dobijem pismo iz Krajine od fra Lovre Lacića, gdje se
tuži, da su mu uzeli oružje i da od jedne babe uzeše harač. Uzeh
ja ono pismo s tom izlikom, da ću da molim za njih pašu. Dođem ja
gore u konak veziru, a ono Jukić hoda, a sav pocrvenio kano cvekla;
bio zdrava ljudina od 35 godina. Hoda po predsoblju, pitam ga: “Zar
nijesi još ulazio”. “Nijesam”. “Magnum omen” kažem. Ja sam odmah
slobodan bio unići: “Što imate fra Grgo?” “Dobro nije, iz banjalučke
krajine pismo od jednoga fratra, gdje su od njega uzeli oružje,
i drugo što nekakav haračlija ište od jedne stare babe harač, a
taj harač je davno ukinut; prije vas na dvije tri godine”. “To su
nezgodne stvari, ja nijesam rekao, da se od fratara uzima oružje.
Nego ću dati zapovijed, da se vama povrati”. I to je zbilja bilo.
Zovne kancelara: “Idi, napiši to”. To mu naredi i čekao sam do po
sata. Sjedio kod njega i pušio, dok se ovo napisalo; i dade meni.
I ja s Bogom. Osta Jukić čekajući.
U večer dugo sam Jukića čekao za večere. A jedan pravoslavnik u
Banjojluci, trgovac, jedan Srbin, čekao i on njega, da se moli za
svog zeta, nekog Tomu Radulovića; znatan to čovjek, koga je Omer
paša dotjerao bio u Sarajevo i zatvorio ga u haps, pa da bi se Jukić
molio, da ga pusti. Mislim u sebi; ne znam, kako će Jukić sebi da
pomogne, a gdje bi tebi! I sada je živ moj prijatelj u Banjojluci.
Tu se trefio i dragoman austrijskoga konzulata Franjo Plehaček,
pa smo večerali zajedno. Poslije otidu ti ljudi, a dode jedan fratar
iz manastira sutjeskoga, Nikola Šokčević, dođe, dočuvši, da je tu
Jukić pod paskom i da je u pogibelji. Dođe kod moje kuće u prvu
kuću, i kaže mi komšija, da je došao taj fratar.
Kad sam mu rekao, šta je s Jukićem, on skoči: “Idem ja k njemu,
idem ja k njemu”. “Nemoj brate, nemoj brate”. Onda ti on ode u tu
kuću, nijesu mu mogli zabraniti, pa tamo će razgovarati. Poslije
nekoga vremena vrati se s Jukićem natrag. Ali u dva sata u noći
eto ti k meni jednoga juzbaše Hajrudin age, koji je bio nota bene
karavlaški pop, poturčenik, i još jedan kavalerijski čauš s njime.
Dok uniđoše u sobu, to meni zlo pade na pamet, da je to eskorta.
“Dove e quell’ frate? Gdje je taj fratar što je iz Jajca došao,
naime Jukić”. “Tu je, idem ja da ga zovnem”. Uniđemo gore u sobu,
a eskorta njemu: “Vi chiama eccelenza subito”. Onda on skoči, spusti
se stepenicama, obuje postole koje je dolje ostavio, a kiša je bila.
Na polasku mu rekoh: “Deus tibi sit auxiliator”. Tada ta eskorta
odvede siromaha redovnika Jukića u vojničku kasarnu, u Đulagin han;
Omera nije ni vidio. Mene je veoma dirnula ova katastrofa Jukićeva
i stoga, što sam ja s Jukićem u literaturi u društvu bivao, a drugo,
što sam na njegove molbe sastavio i dao štampati pjesmu u slavu
Omerova došašća u Bosnu, nadajući se svakom dobru jadnoj raji od
njega. Pa potom držao sam se i ja upropašćenim kod ovoga mogućnika,
pošto na toga do malo dana, kad se čulo po svoj Bosni za nesreću
Jukićevu, opći glas je među našima buknuo, da će i mene takova nesreća
snaći, zbog onoga lijepoga pozdrava i poradi našega drugovanja u
književnosti, jerbo je ta pjesma u slavu Omerova došašća austrijskoj
viadi nešto zazorna bila. Međuto ja sam slobodan bio svaki dan bivati
s Omerom i pokazivati se kod njega bez ikakova straha.
Grgo Martić: Zapamćenja, Zagreb 1906.
Preuzeto iz: Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od
Matije Divkovića do danas, Mostar-Split-Međugorje 1995
|
