|
6. travnja 1941.
Zapoceo napad Treceg Reicha i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju,
koja je kapitulirala l7. travnja. , za manje od 2 tjedna.
1941-1945.
Drugi svjetski rat na podrucju Jugoslavije, koja je bila podijeljena
u njemacke i talijanske interesene sfere (uz madjarske i bugarske
"pomagace".) Tijekom rata glavne suprotstavljene sile su bile:
- okupacijske
fasisticke postrojbe, ojacane "domacim" snagama (hrvatskim i muslimanskim
na podrucju marionetske NDH, koja je obuhvacala Hrvatsku i Bosnu
i Hercegovinu, srpskim fasistickim u Srbiji, te albanskim na Kosovu)
- srpske cetnicke postrojbe, sa uporistem u Srbiji, te dijelovima
NDH sa srpskim stanovnistvom, sa nominalnim ciljem ponovne uspostave
kraljevine Jugoslavije, kao i praksom i programom pogroma i genocida
nad Hrvatima, Bosanskim Muslimanima i Albancima.
- snage Komunisticke Partije Jugoslavije, s programom uspostave
Jugoslavije kao federalne drzave sastavljene od nacionalnih republika
(osim BiH, koja je zamisljena kao tronacionalna drzava), te drustvenom
revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinistickom modelu. Partizani
(kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim
borcima protiv njemackih i talijanskih postrojbi, te njihovih
saveznika.
Rat se uglavnom
moze podijeliti u 3 faze:
- u 1. periodu
komunisti i manji dio cetnika podizu masovni ustanak protiv okupatora
u Srbiji i Crnoj Gori. Ustanak biva potpuno slomljen do konca
1941.
- u 2. periodu, koji traje do priblizavanja sovjetske vojske granicama
Jugoslavije sredinom 1944., partizanska vojska vodi uglavnom iscrpljujuci
gerilski rat na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Glavni
neprijatelji su, osim njemackih i talijanskih jedinica, vojne
postrojbe NDH i cetnici Draze Mihailovica.
- u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, Titova Jugoslavenska
Vojska vodi zavrsne operacije unistenja protivnickih snaga, te
potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po zavrsetku rata, koji
je i sam bio krvav, Titova komunisticka vojska pocinja masovni
ratni zlocin masakra protivnickih snaga (ali i njihovih obitelji,
te civila koji su se povlacili s porazenim snagama). Podatci o
tako ubijenim vojnicima i civilima variraju, i krecu se od 80,000
do 250,000. Medju njima je najvise stradalih Hrvata, i to preko
2/3. Nakon kravavog obracuna slijedi uspostava komunisticke totalitarne
dikature, s KPJ kao jedinim politickim subjektom i Josipom Brozom
Titom kao nedodirljivim diktatorom
10. travnja
1941.
Slavko Kvaternik, jedan od voda ustaske organizacije u zemlji, proglasio
je putem zagrebacke radio-stanice osnivanje Nezavisne Drzave Hrvatske.
Nova drzava je proglasena pod okriljem Treceg Reicha i fasisticke
Italije kao svojih glavnih zastitnika, koji su u njoj vrsili odlucan
utjecaj. Teritorijalno je obuhvacala dijelove Hrvatske, Bosnu i
Hercegovinu i Srijem. Italiji je ustupljen dobar dio najrazvijenije
hrvatske jadranske obale, a Madjarska je prisvojila Medjimurje i
Baranju.
15.travnja 1941
U Zagreb je
s oko 150 ustasa dosao iz emigracije u Italiji Ante Pavelic. Ideja
hrvatske drzave, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se ocitovala
u cinu proglasenja NDH, imala je duboke korijene u zudnji za samostalnoscu
i slobodom, snazno ojacanom patnjom i progonima pod velikosrpskim
rezimom kraljevine Jugoslavije.
No, ironijom
sudbine, ta ce ideja vrlo brzo izdana od samog Pavelica, izdajom
i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u Dalmaciji fasistickoj
Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog rezima, koji je kao
poslusnik Hitlerovog novoga poretka, pristupio progonu Zidova, Srba
i Roma.
U slucaju srpskog
stanovnistva, taj mu je zadatak bio "olaksan" sporadicnim
pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-cetnika i drugih
teroristickih grupa, pocinile nad hrvatskim stanovnistvom u periodu
bezvlasca uoci proglasenja NDH.
Medjuetnicki
sukobi koji su se razbuktali u ratu do istrijebljenja, imali su
korijen u dva izvora: velikohrvatskoj ideologiji u ruhu sluge fasistickih
sila, kao i velikosrpskoj, koja je nastavila, u radikalnijem obliku,
svoju ugnjetacku i genocidnu politiku, koja se ocitovala najjace
u pokoljima uoci 1 svj. rata (Balkanski ratovi), kao i nizu politickih
ubojstava i progona stanovnistva u kraljevini Jugoslaviji (u nekoliko
dana je poubijano vise stotina Muslimana i Hrvata u 1920im godinama).
Glede samoga
hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je ponistena
tek oslobodilackim ratom protiv velikosrpske fasisticke agresije
1991-1995, je bila kompromitacija same ideje hrvatske drzave. Hrvati
su, time sto je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama,
stekli stigmu "pro-fasistickog naroda", koja je, pojacavana
srpsko-jugoslavenskom promidzbom za vrijeme socijalisticke Jugoslavije
i presucivanjem cinjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifasistickoj
borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i vise nego bilo koji
narod u propaloj Jugoslaviji), sprjecavala i gusila ostvarenje hrvatskoga
visesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti.
Tek je Domovinski
rat 1991-1995 zbrisao te napuhane grijehe proslosti i propagandne
utvare.
Ante Pavelic
Granice Nezavisne Drzave Hrvatske
travanj 1941.
Komunisticki pokret na celu sa svojim vodjom, Hrvatom postavljenim
od Kominterne Josipom Brozom Titom odlucio se za oruzani otpor okupacijskim
silama i njihovim domacim saveznicima. Komunisticko vodstvo je u
takvu kursu prepoznalo mogucnost dolaska na vlast.
Josip Broz Tito
1941.
Ustaski pokolji srpskog stanovnistva na podrucju Hrvatske i Bosne
i Hercegovine, kao i cetnicki masakri hrvatskog i bosansko-muslimanskog
pucanstva. Masovni ustanak Titove komunisticke vojske u Srbiji i
Crnoj Gori, koji je slomljen do konca godine snaznom njemackom i
talijanskom ofanzivom uz pomoc srpskih fasista i cetnika. Komunisticki
partizani su spali s oko 50,000 vojnika na 4,500 boraca koji su
protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvecim intenzitetom na
podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
1942.-1943.
Presudno razdoblje za oblikovanje Bosne, kao i cijele Jugoslavije
u sljedecih pola stoljeca. Na vojnom planu dolazi do maksimalne
koncentacije suprotstavljenih snaga: uz oko 160,000 njemackih i
350,000 talijanskih, oruzana sila NDH postize snagu od preko 160,000,
a cetnici Draze Mihailovica oko 80,000 vojnika. Komunisticka vojska,
u broju od 150,000 partizana, vodi teske gerilske bitke, izmicuci
pred ofanzivama protivnika i jedva probijajuci obruce.
Dok su oruzane snage NDH bile sastavljene iskljucivo od Hrvata i
Bosanskih Muslimana, a cetnicke od Srba, Titova komunisticka vojska
je bila visenacionalna; brojala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10
% Slovenaca, kao i Crnogorce i Muslimane. Od partizanskih brigada,
velika vecina su bile hrvatske i bosanske: od 96 brigada, 38 su
bile hrvatske, a 23 bosanske i hercegovacke, te 17 slovenske, sto
pokazuje da se rat najvecom zestinom vodio na teritoriji NDH, dok
su Srbija i Crna Gora bile uglavnom pacificirane i pod cetnickom
kontrolom.
Odlucujuce bitke
su vodjene od sijecnja (tzv. Bitka na Neretvi ili 4. ofanziva) i
svibnja (tzv. Bitka na Sutjesci ili 5. ofanziva) 1943.- obje s ciljem
opkoljavanja i unistenja Titove vojske; obje skoro posve na podrucju
NDH. Najvazniji rezultat 4. ofanzive je bilo prezivljavanje partizanskog
pokreta koji je uspio vojno tesko poraziti cetnike i politicki ih
marginalizirati. U tim operacijama poginula je oko trecina partizana,
od kojih oko 50 % Hrvata, ali cetnicki rojalisticki pokret je slomljen
kao realna politicka opcija. U 5. ofanzivi, koja se protegnula preko
jeseni, komunisticka je vojska jedva probila njemacko-talijanski
obruc uz teske gubitke. No, uz ocuvanu jezgru, Tito je uspio kapitalizirati
slom fasisticke Italije- osim oruzja, njegova je vojska naglo narasla
masovnim priljevom novih boraca, najvise Hrvata i Slovenaca, tako
da je do konca 1943. narasla na 300,000 ljudi.
Na politickom planu najvaznije je zasjedanje vrhovnog partizanskog
politickog tijela, AVNOJ-a, 29.studenoga 1943. u bosanskom gradu
Jajcu. Odluke koje su zapecatile sudbinu kraljevine Jugoslavije
bile su sljedece:
- vrhovno
partizansko politicko tijelo AVNOJ postaje glavno zakonodavno
vijece i najvisi predstavnik suvereniteta svih jugoslavenskih
naroda
- osnutak privremene vlade
- kraljevskoj vladi u emigraciji oduzimaju se sva prava zakonite
jugoslavenske vlade
- kralju Petru 2. Karadjordjevicu se zabranjuje povratak u Jugoslaviju
- nova Jugoslavija ce biti ferederalna drzavna zajednica ravnopravnih
naroda
- Titu se dodijeljuje naslov marsal Jugoslavije
- osniva se drzavna komisija za ispitivanje ratnih zlocina okupatora
i kolaboracionista
1944.
Na otoku Visu potpisan sporazum izmedju marsala Tita i bivseg bana
Banovine Hrvatske Ivana Subasica, koji je postao predsjednik jugoslavenske
izbjeglicke vlade. Subasic se obvezao da ce njegova vlada priznati
AVNOJ i pozvati narod da pristupa antifasistickom pokretu. Time
su medjunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali
legitimitet i vlast Titove NOVJ i njenih institucija.
1945., sredina
svibnja
U blizini austrijske granice, kod Bleiburga, zapocelo masovno stradanje
Hrvata od strane partizanske vojske, u koju je unovceno mnostvo
amnestiranih cetnika iz Srbije. U posljednjim borbama i na "marsu
smrti" , po poginulo je ili ubijeno oko 50,000 Hrvata, pripadnika
oruzanih snaga NDH ili civila. Veliki broj ih je pao u partizansko
zarobljenistvo stradavajuci na dugom "kriznom putu". No to su podatci
temeljeni na demografskim procjenama hrvatskog znanstvenika Zerjavica
i srpskog Kocovica.
Po tim analizama, koje daju vrlo slicne rezultate, Jugoslavija je
u 2.svj. ratu izgubila oko milijun ljudi, od toga oko 500,000 Srba,
200,000 Hrvata, te 90,000 Bosanskih Muslimana. Sama Bosna i Hercegovina
je pretrpjela sljedece gubitke: 164,000 Srba, 64,000 Hrvata, 75,000
Muslimana i 9,000 Zidova.
No, naknadna iskopavanja, koja su provedena po mjestima egzekucije
u Sloveniji nakon pada komunizma, dovode u pitanje neke vidove te
statistike: nasuprot 50,000 Hrvata pogubljenih od strane komunista
u cijelom podrucju od Austrije do Makedonije, slovensko povjerenstvo
za ratne zlocine identificiralo je oko 190,000 ljudi smaknutih u
partizanskim pokoljima 1945/1946. Buduci da po nalazima povjerenstva
oko 10,000 cine slovenski domobrani, a 180,000 hrvatski vojnici
i civili- to otvara nove dubioze- ne dovodeci u pitanje status Josipa
Broza Tita kao najveceg ratnog zlocinca na podrucju bivse Jugoslavije.
|
