|
1463.
U munjevitu ratu, u svibnju i lipnju, nakon skoro osam desetljeca
sustavnoga pustosenja i osvajanja, Turci osvojili bosansko kraljevstvo.
Nakon sto su izaslanicima bosanskoga kralja Stjepana Tomasevica
obecali petnaestogodisnje primirje, velika je turska vojska u jacini
od 150,000 ljudi u prvoj polovici svibnja krenula iz Drinopolja
i kroz Skoplje, Kosovo i Sjenicu izbila na granice bosanskoga kraljevstva
i kroz Podrinje provalila u sredisnju i gornju Bosnu. Tvrdi grad
Bobovac, opkoljen 19. svibnja, predao se Turcima 21. svibnja. Pred
turskom opasnoscu kralj Tomasevic sklonio se u Jajce, a odatle je
uputio se prema Hrvatskoj, nadajuci se prikupiti neku pomoc, ali
je u Kljucu na rijeci Sani bio opkoljen. Buduci da je Mahmud pasa
Andjelovic obecao kralju Tomasevicu sigurnost zivota i slobodu,
kralj se predao Turcima. Tako su turski osvajaci za kratko vrijeme
osvojili tri najglavnija bosanska grada: Bobovac, Jajce i Kljuc,
a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali
i ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo
70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvjescu 117, a po Kristobulu
nesto manje od 300. Tada su Turci, po razlicitim podacima, 100,000
pucanstva odveli u zarobljenistvo i 30,000 mladica u janjicare.
Turski pokusaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha.
Od susjednih drzava vladara ugrozenoj Bosni nije nitko priskocio
u pomoc. Pokusaj pape Pija II. da osobno povede krizarsku vojnu
za oslobodjenje Bosne propao je njegovom smrcu u Anconi 19. srpnja
1464. Kralj Tomasevic je pogubljen pod Jajcem, nakon sto je izdao
zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajacu.
1463.
U Milodrazu, izmedu Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan
Mehmed II. Osvajac, na trazenje fra Andjela Zvizdovica, koji je
zatrazio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima
u Bosni, izdao svecanu povelju - Ahd-namu - kojom je franjevcima
zajamcio slobodu rada "u mom carstvu", da se izbjegli franjevci
mogu slobodno vratiti, - te: "Ni moje visoko Velicanstvo, ni moji
veziri, ni moji sluzbenici, ni moji podanici, ni itko od stanovnika
moga carstva neka ih ne vrijedja i ne uznemiruje. Neka nitko ne
napada, niti vrijeda i ugrozava: ni njih, ni njihov zivot, ni njihov
imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tudjine doveli kojega
covjeka u moju drzavu, da im je dopusteno..." Bio je to oblik medjunarodne
isprave kojom je bosanskim franjevcima i katolicima zajamcen mir
i sloboda dok "budu pokorni mojoj sluzbi i vjerni mojoj Zapovijedi".
Tu slobodu i mir franjevci i katolici u Bosni uzivat ce, relativno,
do dvadesetih godina XV.st.
Ahd-nama
1463.-1878.
Nakon Osmanskog "blitzkriega" kojim je Bosna "saptom pala", slijedila
su stoljeca kojima su glavne znacajke bile:
- stradanje
i raseljavanje domaceg hrvatsko-katolickog stanovnistva i plemstva,
kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed vise cimbenika,
medju kojima su najvazniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni
drustveni polozaj krscana opterecenih raznim nametima, kao i institucija
"devsirme", prislinog odvodjenja krscanske djece i odgoja u islamskom
duhu. O promjeni sastava stanovnistva govore i sljedece brojke:
prema turskim
sluzbenim podatcima 1528./29. u danasnjoj BH bilo je
Muslimana...cca 220,000 ili oko 34%
Katolika......cca 360,000 ili oko 57%
Pravoslavnih cca 55,000 ili oko 9%.
Godine 1624.
bilo je
Muslimana .....cca 300,000 ili 67%
Katolika..........cca 100,000 ili 22%
Pravoslavnih....cca 50,000 ili 11%.
Dok su katolici
potjecali skoro potpuno od autohtonog stanovnistva, pravoslavni
dio pucanstva su bili Vlasi i Srbi koji su se, zasticeni turskim
sustavom "milleta" (Osmanskom carstvu veci dio tog perioda nije
prijetila opasnost od neke pravoslavne vojne sile, pa su bili benevolentni
prema srpskoj pravoslavnoj Peckoj patrijarsiji, za razliku od Katolicke
crkve i njenih pripadnika, koji su bili "najsumnjiviji" vjerski
element usljed trajnog ratnog stanja izmedju Osmanlija i katolickih
drzava kaohrvatskog kraljevstva, Habsburskog carstva, Venecije (manjim
dijelom), te Spanjolske i raznih europskih kondotjera) sirili iz
postojbine u Podrinju, istocnoj Hercegovini i Crnoj Gori na ratom
opustosena podrucja Turske Hrvatske (sadasnja Bosanska krajina).
Muslimani su vecinom potjecali od autohtonog katolickog (dijelom
i "krstjanskog", koje je posve nestalo turskim osvajanjem) stanovnistva
koje nije moglo izdrzati pritisak vjerskih progona, te, manjim dijelom
od islamiziranih pravoslavnih Vlaha i doseljenih Albanaca, kao i
turskih i drugih azijskih doseljenika (opcenito se smatra da ta
kategorija nije pretezno zastupljena u etnogenezi Bosanskih Muslimana).
- vojna politika
Osmanskog carstva se moze sazeti u jednu recenicu: iako je carstvo
imalo pogranicne okrsaje i s drugim susjedima (kao sto je islamski
Safavidski Iran), glavni smjer teritorijalne ekspanzije (jer,
nije se radilo o "miroljubivoj" i staticnoj drzavi) je isao preko
Balkana prema centralnoj Europi. Teziste ratovanja je u prvih
50-100 godina bilo u smjeru sjeverozapada i jugozapada (prema
hrvatskim zemljama u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji), uz povremene
izlete prema sjevernom panonskom dijelu Slavonije i Ugarske. No,
naisavsi na bedem dobro organiziranih i ulancanih hrvatskih gradova,
koje je, prvo Hrvatsko-ugarska, a zatim Habsburska drzava, uredila
kao bedem protiv turskog nadiranja, Osmanski je vojni stroj usmjerio
glavninu snaga prema sjevernom pojasu koji se protezao od hrvatskih
krajeva Pokuplja i Posavine (cijelo zapadno podrucje sadasnje
Hrvatske) do Ugarske, koja je bila posebno izlozena nakon presudnog
poraza madzarske vojske kod Mohacsa 1526. Turska je invazija imala
uspjeha, i njihova okupacija Slavonije i Ugarske naceta je tek
pocetkom 17.stoljeca, dok je od sredine do kraja 17.st. (uz izuzetak
posljednjeg turskog ofanzivnog pokusaja, invazije na Bec 1683.)
strateska inicijativa definitivno presla na stranu Zapada, te
su u tom razdoblju oslobodjena velika podrucja Ugarske, kao i
hrvatski krajevi Slavonije, Like i velikog dijela Dalmacije.
- tijekom
tog razdoblja intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina,
Hrvatska je izgubila preko polovice stanovnistva (raseljavanje,
ratni gubici, odvodjenje u tursko suzanjstvo, epidemije, islamizacija),
no, uspjela je zadrzati svoju vezu sa zapadnom Europom (hrvatska
renesansna i barokna knjizevnost najbogatija je literatura toga
razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod
u Bosni i Hercegovini je od vecinskog postao progonjena manjina
( smatra se da je, osim muslimana, broj pravoslavnih nadisao broj
katolika-Hrvata nakon invazije princa Eugena Savojskog, tijekom
koje je 1697. spaljeno Sarajevo). Domace islamizirano stanovnistvo,
kao i doseljeno srpsko-pravoslavno, tijekom tog razdoblja imalo
je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu, no-
to nije tema ovoga prikaza.
-od sredine
18.st. turska vlast u Bosni i Hercegovini stagnira, a u post-napoleonskom
razdoblju rapidno opada, jer je Osmansko carstvo iscrpilo demografske,
civilizacijske i druge rezervoare za vojno-teritorijalnu ekspanziju,
a Habsburska monarhija je, kao i vecina Zapada, demografski, tehnoloski
i civilizacijski dozivjela uspon i rast, cime su stvoreni preduvjeti
za okupaciju Bosne i Hercegovine, koja se i dogodila 1878.
1463.-1600.
U Bosni i Hercegovini preslo na islam oko 300,000 katolika.
1516.
Po prvom Zakoniku Bosanskog sandzakata, organiziranog po turskom
zauzecu Bosne: "Podignute su crkve u nekim mjestima, u kojima ove
nisu postojale od starog nevjernickog vremena. Neka se takve novopodignute
crkve dadu porusiti; a oni nevjernici i dusobriznici, koji, boraveci
u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjernicke zemlje, neka se
kazne strogo i neka se kazne teskim tjelesnim kaznama (siyaset).
Neka se poruse krizevi, koji su postavljeni na putevima i neka se
ne dopusta, da ih ubuduce postavljaju. A ako ih postave, neka se
kazne tjelesnom kaznom oni, koji to urade. A onaj kadija, u cijem
se kadiluku to dogo- di, pa to ne zabrani i ne sprijeci, to ce biti
razlog, da se svrgne." To je prvi sluzbeni progon katolika u Bosanskom
sandzakatu i to je pocetak progona Hrvata katolika u Turskom Carstvu,
rusilo se vjerske objekte, zlostavljalo i ubijalo franjevce i progonilo
vjernike. Ta je zakonska odredba ponovljena g. 1530. , 1539., 1542.
1520.
U turskoj zasjedi u planini Pljesevici, u kraju zvanom Vrazji vrtal
ili Vrazja gora, poginuo hrvatski ban i branitelj Hrvatske biskup
Petar Berislavic; "...pogubise Turci bana hrvatskoga, Petra biskupa,
Blizu Bihaca u Vrazjoj gori, u Vrazjem vrtlu, te mu odrubise glavu,
koja bi poslije od bihackoga gradjanina Pavla Medosica, nadjena
i zajedno s tijelom u Bihac donesena."
Ban Petar Berislavic
1523.
Krsto Frankopan u Rimu pred papom Hadrijanom iznosi znacenje Hrvatske
u obrani od osmanlijskih osvajaca: "U Hrvatskoj se, Sveti Oce, moze
gledati, mora vidjeti, gdje se djeca kolju pred ocima roditelja,
muzevi pred ocima njihovih zena, gdje se supruge obescascuju, djevice
siluju, sveta mjesta i svecenici oskvrnjuju. Isto tako, Sveti Oce!
Hrvatska je predzidje ili dver krscanstva, a narocito pogranicnih
zemalja Koruske, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi Hrvatska
- sto sacuvaj Bog! - bila zauzeta, onda one gore spomenute muke
prijete i medasnjim zemljama i put ce do njih biti Turcima sasvim
otvoren..."
1524.
Najzesci progon katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine sruseni
franjevacki samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kresevu
i Konjicu, a nesto kasnije i u Mostaru. Drzi se da je u takvim okolnostima
120 - 150,000 katolika preslo na islam.
1525.
Krsto Frankopan, jedan od najpoznatijih kondotijera svog vremena,
priskocio opsjednutom Jajcu u pomoc u koji nije stigla nikakva pomoc
vec godinu i pol dana. Iako neki prije njega nisu to uspjeli, na
taj pothvat Krsto se odlucio kad je od izbjeglog Jajcanina Jure
Mrsica cuo kako je jedna majka u Jajcu vlastito dijete bacila u
Vrbas samo da ga ne vidi kako umire od gladi. Nakon dva dana probijanja
s 6,000 vojske dolinom Vrbasa kroz turske polozaje, Frankopan je
vec treci dan, u nedjelju ujutro 11.lipnja, usao u grad Jajce i
unio namijenjenu opskrbu. Jajce se odrzalo jos tri i pol godine.
Granice Hrvatske cca. 1526, u borbi protiv ekspanzije Osmanskoga
carstva
1528.
Turci osvojili Jajce i Banju Luku i tako u potpunosti unistili hrvatsku
obrambenu liniju na Vrbasu...Tada je Hrvatska spala na 37,000 cetvornih
kilometara povrsine.
1530.
Bosnom u diplomatskoj misiji proputovao Benedikt Kuripesic i u svojim
biljeskama ostavio nam dragocjene podatke o etnickom i vjerskom
stanju u tadasnjoj Bosni: "U spomenutom kraljevstvu Bosni nasli
smo tri naroda i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bosnjaci, koji
su rimo-krscanske vjere. Njima je Turcin, kada je osvojio kraljevstvo
Bosnu, dozvolio, da drze svoju vjeru i ostanu u zemlji. Drugo su
Srbi, koje oni zovu Vlasima, a mi ih zovemo Cicima ili Martolozima.
Ovi su dosli iz mjesta Smedereva i grckoga Beograda, a vjere su
sv. Pavla... Treci narod su pravi Turci. Ti, narocito ratnici i
cinovnici, s velikim tiranstvom vladaju objema prije spomenutim
narodima, krscanskim podanicima.." Svoj putopis Kuripesic je objavio
u Augsburgu 1531.
1533.
Po venecijanskom patriciju Sanudu, piscu "Diarija", Turci su iz
hrvatskih zemalja do te godine odveli u ropstvo 600,000 pucanstva.
1563.-1631.
Matija Divkovic, bosanski franjevac i pisac knjiga na hrvatskom
narodnom jeziku, tiskanih bosancicom u Veneciji g. 1611.-1616.
| |
|
|
|
|
|
|
|
Matija
Divkovic: " Besiede"
|
|
Matija
Divkovic: "Nauk Karstianski"
|
1566.
Bitka za Siget. Hrvati, njih "dvi tisuci i tristo i nekoliko vise"
(Crnko), pod vodstvom Nikole Subica Zrinskog, sigetskog zapovjednika
od 1561. i kapetana na desnoj obali Dunava od 1563., u tvrdjavi
Siget u jugozapadnoj Ugarskoj zadrzavaju u pohodu na srednju Europu
ogromnu tursku vojsku - vise od 90,000 vojnika i 300 topova. Nakon
vise dana neravnopravne borbe, 9. kolovoza napustena je obrana najisturenijega
sigetskog dijela Nove varosi, branitelji su je zapalili i povukli
se u Veliku varos; 19. kolovoza Turci su zauzeli Veliku varos, 5.
rujna branitelji su se povukli u unutrasnji dio Staroga grada -
vecina ih je izginula i preostao im jedino unutrasnji dio sigetskoga
Staroga grada. Turci su Zrinskoga pozivali na predaju, nudeci mu
citavu Hrvatsku, ali je on sve te pozive odbio ("jer nece nitkor
u moju dicu prstom kazati"). Ujutro 7. rujna, oko sest sati, Turci
su svom zestinom napali i taj ostatak Sigeta u hrvatskim rukama,
bacajuci vatrene strijele i kugle i zapalivsi kuce Zrinskoga. Ubrzo
je citavi grad poceo gorjeti. Sva je turska vojska posla na juris,
noseci toliki broj zastava "da jim Bog racun znaj", bubnjajuci i
trubeci, i "ne bise viditi polja ni vode ni trstja, to bise vse
Turak, i polag paljanka vse jih je puno bilo". U takvim prilikama
Zrinski se odluci za juris, odrzavsi govor svojim ljudima: "Zato
ca ocemo totu goriti? Hodimo, vitezi, van iz toga grada u Veliki
grad i ondi se pobimo na lice s nasimi neprijatelji i ondi pomrimo
da nam bude po nasoj smrti dobar i posten glas! Ki umre, oce z Bogom
biti, a ki ostane, oce vazda dobar glas imati. Zato ja ocu biti
prvi i ja ocu najprvo pred vami pojti. Ca ja budem cinil, to i vi
cinite! Verujte mi, moja braco i vitezi, da vas do smrti nigdar
necu ostaviti". U odlucnom okrsaju Zrinski je prvo bio ranjen, a
zatim je i poginuo. Branitelji su se borili jos nekoliko trenutaka,
a zatim je vecina izginula; koliko se zna, spasilo ih se svega sedam.
U unutrasnjem dijelu Staroga grada, i oko njega, svugdje su lezali
mrtvi branitelji i napadaci, "da je vse po mrtvih ljudih clovik
hodil... i po gradu bi bil mogal krvi grabiti". Drzi se da su Turci
u borbama za Siget izgubili 18,000 konjanika i 7,000 janjicara.
Bitka za Siget bila je prva prekretnica u turskom napredovanju i
pocetak opadanja turske vojne moci.
Bitka za Siget
1569.-1577.
Turski povjesnicar Mustafa aali, rodom iz Galipolja, u vezi s Bosnom
zapisao :" Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuju rijeci
Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su u Bosni
poznati i po tekucoj rijeci prozvati..."
1593.
Pobjeda hrvatske
i krscanske vojske nad Turcima u bici kraj Siska, 22. lipnja. U
pocetku lipnja Turci su krenuli prema Sisku. Dana 14. lipnja osvojili
su Drencinu, a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12,000
ratnika. Na vijest o pokretu turske vojske kraj Svete Klare okupilo
se oko 5,000 hrvatske, krajiske, koruske i kranjske vojske da bi
krenuli upomoc Sisku koji je branilo 800 boraca pod zapovjednistvom
kanonika Blaza Djuraka i Matije Fintica. Krscanska je vojska stigla
22. lipnja do Novigrada na Savi i krenula prema Sisku i na desnoj
obali Save sukobila se s oko 10,000 Turaka i pod pritiskom vatre
odbacila Turke prema Kupi. Buduci da su branitelji Turcima presjekli
put preko Kupe oni su pred jakom krscanskom navalom skakali u Kupu
i tu ih se vecina utopila s glavnim zapovjednicima, spasilo ih se
tek nekoliko stotina. Krscana je poginulo 40 - 50. Ta je bitka bila
i povod ratu koji su Turci Habsburskoj Monarhiji najavili 17. srpnja.
U daljem ratovanju Turci su jace operacije izvodili na ugarskom
ratistu, a na hrvatskom ratistu su ipak osvojili Sisak 28. kolovoza,
ali su ga godinu dana kasnije napustili pred napredovanjem hrvatsko-habsburske
vojske. Iako je ta bitka bila uvod u tzv. Dugi rat (1593- 1606),
ali uz bitku za Siget 1566. i bitku kraj Lepanta 1571. i prekretnica
u turskom nadiranju prema srednjoj Europi.
Bitka kod Siska
o.1600.-1685.
Ivan Ancic, bosanski franjevac i teoloski pisac na latinskom i hrvatskom
jeziku.
Ostatci ostataka (Reliquie Reliquiarum) nekad slavnog Hrvatskog
kraljevstva - cca. 1606
1611.
Fra Matija Divkovic u Veneciji objavio "Nauk karstianski", prvo
djelo jednoga bosanskog pisca na hrvatskom jeziku, tiskano trinaest
puta, ne racunajuci skracena izdanja.
1624.
Po Massarechijevim podacima, u srednjoj Bosni na islam preslo 40-50,000
Hrvata katolika.
1627.
Trebinjski biskup Andrijasevic pise o prijelazu katolika u Popovu
polju na pravoslavlje i da je od dvanaest katolickih crkava u rukama
pravoslavnih njih sedam.
1663.-1664.
Habsbursko-turski rat ili tzv. Prvi turski rat, zbog Erdelja, u
kome su se posebno istaknula braca Zrinski. U jesen 1663. ban Nikola
Zrinski s 300 konjanika na Muri potukao 2,000 Tatara, a njegov brat
Petar Zrinski pobijedio je Turke kraj Rakovice i s 2,500 ratnika
kraj Jurjevih stijena kraj Otocca u lici porazio tursku vojsku u
jacini od 10,000 ljudi, a njezina zapovjednika bosanskog pasu Aliju
Cengica zarobio. Dok ban Nikola Zrinski, nakon sto je pobijedio
kaniskoga pasu kraj Novog Zrina, poduzima uspjesnu vojnu do Osijeka
u pocetku 1664., u kojoj osvaja vise turskih uporista i spaljuje
poznati most kraj Osijeka. Za junacke zasluge braca Zrinski su dobili
mnoga priznanja i odlicja. Nakon poraza turske vojske kod St. Gottharda,
na trazenej cara Leopolda I. u Vasvaru je sklopljen s Turcima mir,
iako su hrvatski i madzarski velikasi ocekivali opcu protutursku
navalu, da bi oslobodili hrvatske i madzarske zemlje. Taj je mir
izazvao jos veci antagonizam hrvatskih i ugarskih velikasa na becki
dvor.
1682.-1729.
Lovro Sitovic Ljubusak, franjevac, propovjednik, profesor i pisac.
1683.-1699.
Turska vojska u jacini od 250,000 ratnika opsjela Bec 13.srpnja
1683. Opsjednutima je u pomoc priskocio poljski kralj Jan Sobjeski
s vojskom i na Kalenbergu 12.rujna porazio Turke. To je bio povod
opcem ustanku krscana u hrvatskim i madzarskim zemljama pod turskom
vlascu. U tom ratovanju Turci su izbaceni iz like i Slavonije, do
Une i save, iz zapadnoga Srijema, do linije usce Bosuta i usce Tise,
te iz Ugarske (osim Banata) i Transilvanije.
1696.
U habsbursko-turskom ratu (1683.-1699.), po svjedocenju franjevca
Andrije Siprasica, bjezeci pred turskim nasiljem 100,000 bosanskih
Hrvata napustilo je svoja ognjista i preslo Unu i Savu.
1697.
Habsburski vojskovodja princ Eugen Savojski, 12.listopada, s 6,500
ratnika presao Savu na svom pohodu prema Sarajevu, s 4,000 konjanika,
2,500 pjesaka s puskama, s 12 malih topova i 2 merzera. Za jedanaest
dana stigao je do Sarajeva, osvojio ga, opljackao i popalio i vratio
se u Osijek. S njim je Bosnu napustilo do 40,000 katolika.
1700.-1783.
Fra Filip Lastric, profesor i odgojitelj, kustos i provincijal Bosne
srebrne, pisac i povjesnicar.
fra.
Filip Lastric
1723.
Prema demografskim procjenama u Bosni i Hercegovini bilo je 25,000
Hrvata katolika.
1737.-1739.
Habsbursko-turski rat kojim su Habsburgovci izgubili sve ono sto
su ratom 1716.-1718. dobili u Bosni, Srbiji i Vlaskoj. Sava je postala
granicom izmedju Hrvatske i Turske.
1743.
Po popisu apostolskog vikara biskupa fra Pavla Dragicevica u Bosanskom
vikarijatu nalazilo se 39,831 katolika (bez Trebinjske biskupije).
1765.
U Veneciji tiskano djelo fra Filipa Lastrica "Epitome vetustatum
provinciae bosniensis"(Pregled starina bosanske provincije). To
djelo drzi se pocetkom moderne historiografije u Bosni i Hercegovini.
Filip Lastric: "Epitome vetustatum provinciae
bosniensis"
1788.-1791.
Habsbursko-turski rat u koji je Monarhija usla kao ruski saveznik.
Monarhija je u rat usla s 245,000 ljudi i 1150 topova. Austrijska
vojska je zaglibila u petomjesecnoj opsadi tvrdjave u Bosanskoj
Dubici, na sadasnjoj granici Hrvatske i Bosne. Becki je dvor, koji
je u ovaj rat usao s naumom da vrati sto je izgubio 1739., usprkos
pojedinacnih uspjeha kao kasniji prodor u veci dio Bosne, ni ovaj
puta nije bio bolje srece. Jedini teritorijalni dobitak je bio ukljucivanje
dijelova sadasnjih Like i Korduna u Hrvatsku.
1791.- 1815.
Period "prekrajanja" granica u i oko Bosne pod utjecajem Francuske
revolucije i Napoleonovog carstva. Nakon kratkozivucih "Ilirskih
provincija", uspostava austrijske vlasti u kontinentalnoj Hrvatskoj
i Dalmaciji. Istocno od Bosne, u Srbiji je izbio ustanak protiv
Osmanskog carstva, u kojem su srpske snage nakon pocetnih uspjeha
(turske su snage dozivjele poraz u nekoliko navrata ) i opcenacionalnog
rata u kojem je lokalno muslimansko stanovnistvo protjerano vecinom
u Bosnu, dozivjele osipanje i slabljenje. No, sultanovim priznanjem
samouprave Smederevskom sandzaku 1815., polozeni su temelji srpske
drzave.
1815.-1878.
Opce opadanje Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Nakon reorganizacije
vojske (unistenje janjicarskog korpusa), u Bosni dolazi do nemira
medju bosanskim muslimanskim plemstvom, tradicionalno povezanim
s tom vojnom postrojbom, kao i do pobune lokalnih zapovjednika-kapetana
(najpoznatija je neuspjela buna Husejn kapetana iz Gradacca u sjevernoj
Bosni, koji je s vojskom od 25,000 ljudi pokusao iznuditi uspostavu
autonomije Bosne pod upravom lokalnog muslimanskog plemstva, kao
i prestanak socijalnih reformi ). U razdoblju nekoliko desetaka
godina Osmansko carstvo je poduzelo niz reformi s ciljem ostvarenja
vjerske slobode, sto je dovelo do otpora bosanskog muslimanskog
plemstva i do jos veceg antagonizma i polarizacije krscanskog i
muslimanskog stanovnistva. No, uslijed opceg gospodarstvenog osipanja,
pritisaka muslimanskih tradicionalista, lose organizirane uprave,
kao i sve jace vjerske i nacionalne samosvjesti posebno krscanskih
stanovnika- Osmanska perestrojka je, kao i njena sovjetska nasljednica,
samo ubrzala urusavanje iznutra istruljelog sustava.
1818.-1857.
Ivan Frano Jukic, bosanski franjevac, pisac, pristasa hrvatskog
preporoda i stradalnik u turskim zatvorima.
1822.-1905.
Grga Martic, bosanski franjevac, siritelj prosvjete i skolstva,
politicar, borac za sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom,
hrvatski preporoditelj i pjesnik. Posebno su poznati njegovi stihovi:"
Tesko domu bez ljubavi bratske, ko i Bosni bez zemlje Hrvatske."
fra. Grga Martic
1823.-1896.
Ante Starcevic, pisar u pisarnici zagrebackog odvjetnika Schrama,
prvi moderni prevoditelj Svetoga pisma i Anakreonta, pisac filozofskih
i politickih tekstova, narodni zastupnik, osnivac Stranke prava,
najslavljeniji hrvatski ideolog i politicar, tvorac hrvatske nacionalne
ideje i drzavotvorstva, zagovornik univerzalnih gradjanskih prava.Otac
domovine. Stranka prava ce, tijekom austrijske vlasti u Bosni i
Hercegovini, (1879.-1918.) postati glavna politicka snaga medju
BH Hrvatima.
dr. Ante Starcevic
1875.
U donjoj Hercegovini, na podrucju Gabele i Hrasna, 19.lipnja, Hrvati
pod vodstvom don Ivana Musica digli ustanak protiv turske vlasti
zbog velikih poreza. Ubrzo su se pobunili i Srbi u istocnoj Hercegovini,
a potom i citavo krscansko stanovnistvo u Bosni i Hercegovini. Turske
vlasti nisu mogle ugusiti ustanak i u rat s Turskom stupile su Srbija
i Crna Gora (1876.) i Rusija (1877.)-borbe su dovrsene g. 1878.
Tijekom ustanka, preko 150,000 ljudi je izbjeglo u Hrvatsku.
|
