|
Tudjman
je "dijelio" Bosnu i Hercegovinu s aneksionistickim
ciljem pripajanja podrucja nastanjenim hrvatskim
zivljem u BiH, poglavito zapadne Hercegovine.
To je ostala trajna odrednica njegove politike.
Mit
o teritorijanom grabezu provincijalnog imperijalista
Tudjmanovi naumi se lako daju iscitati iz
njegovih teorijskih radova, akademskih raspri
i interviewa, gdje otvoreno izlaze sumnju u dugorocnu
stabilnost i opstojnost visenacionalnih drzava.
Postoji vise izricitih tvrdnji o nemogucnosti
opstanka Bosne i Hercegovine. Tudjmanova opsesija
je bila utemeljena na nekoj vrsti nostalgije za
granicama Banovine Hrvatske iz 1939.
Takodjer, Tudjmanova staromodna
koncepcija, koja je geopoliticki opravdavani teritorijalni
ekspanzionizam, dobila je novu injekciju bestselerom
americkoga politologa Samuela Huntingtona "Sukob
Civilizacija", kojega je centralna teza da
su visecivilizacijske drzavne tvorevine dodatno
nestabilne, te inherentno ne samo da teze raspadu,
nego su i potencijalna zarista sukoba i ratova
koji se uslijed globalne povezanosti mogu prometnuti
u regionalne konfrontacija, pa i svjetski rat.
Stvarnost:
Tudjman
doista nije vjerovao u dugorocnu odrzivost visenacionalnih
drzava (ne viseetnickih, zasnovanih na razlicitom
podrijetlu stanovnistva, poput USA ili Argentine),
te se za njega, glede pogleda na opstanak Bosne
i Hercegovine kao istinski "zeljene"
drzave od samoga njezinog stanovnistva, moze reci
da vrijedi stara poslovica: heretici jucerasnjice
su proroci sutrasnjice.
Osim
toga, on nije bio usamljen u toj prosudbi: americki
diplomat, politicki povjesnicar i pisac Henry
Kissinger pise u svojoj knjizi "Diplomacija"
(uz nuzne simplifikacije kakve takav pogled iz
pticje perspektive nosi): " Godine 1908.
izbija medjunarodna kriza zbog Bosne i Hercegovine,
koju valja iznijeti jer pokazuje kako se povijest
rado ponavlja. Bosna i Hercegovina bila je zabokrecina
Europe, a njezina je sudbina ostala nedefiniranom
na Berlinskom kongresu, jer nitko zapravo nije
znao sto bi s njom ucinio. Ta nicija zemlja izmedu
Osmanskog i Habsburskog Carstva, u kojoj su prisutne
rimokatolicka, pravoslavna i muslimanska vjeroispovijest,
te hrvatsko, srpsko i muslimansko stanovnistvo,
nikada nije imala svoju drzavu niti samoupravu.
Njome se moglo upravljati jedino ako se od tih
grupa nije zatrazilo da se podvrgnu jednoj od
njih. Trideset godina Bosna i Hercegovina bila
je pod turskom vrhovnom vlascu, austrijskom upravom,
te uzivala lokalnu autonomiju. U citavom tom razdoblju
taj visenacionalni sustav u kojemu nije rijeseno
pitanje krajnjeg suvereniteta niti jednom nije
bio ozbiljno ugrozen. Austrija je trideset godina
cekala na izravnu aneksiju, jer su strasti te
visejezicne mjesavine bile preslozene cak i za
Austrijance, usprkos njihovu iskustvu upravljanja
u kaoticnim uvjetima. Kad su konacno anektirali
Bosnu i Hercegovinu, ucinili su to da bi poentirali
protiv Srbije (neizravno Rusije), a ne zbog ostvarenja
suvisloga politickog cilja. Na taj je nacin Austrija
poremetila osjetljivu ravnotezu izjednacenih mrznji.
Tri narastaja kasnije, 1992., iste elementarne
strasti buknut ce iz slicnih razloga, zapanjivsi
sve osim fanatika izravno ukljucenih u sukobe
i onih koji su dobro upuceni u nepostojanu povijest
regije. Nagla promjena vlasti ponovno ce Bosnu
i Hercegovinu pretvoriti u uzavreli kotao. Cim
je Bosna proglasila nezavisnost, sve su se nacije
medjusobno zaratile u borbi za prevlast, a Srbija
je na posebno brutalan nacin izravnala stare racune."
Povijest
pokazuje da je Tudjman u toj prosudbi (uz nemjerljivo
bolje poznavanje regionalne povijesti i situacije
na terenu, i u odnosu na Kissingera, a kamoli
na amatere tipa novinara-pisaca kao sto su Maas,
Vulliamy, Glenny, Rieff,..) bar sto se tice europskog
civilizacijskoga kruga, bio u pravu. Uz sretni
izuzetak Svicarske, koja je proizvod visestoljetnog
razvitka i zakonitosti koje se ne mogu mehanicki
preslikati na drugacije prostore i okolnosti (da
li je u Svicarskoj ikada vodjen genocidni rat
za zivotni prostor ?), te Belgije, koja je uspostvljena
kao neka vrsta "buffer zone" da bi se
ogranicio utjecaj Francuske u post-Napoleonskom
periodu (a koja je u toj mjeri raskoljena izmedju
frankofonih Valonaca i nizozemskih Flamanaca tako
da sve vaznije politicke stranke funkcioniraju
kao fakticki binacionalni/dvojezicki amalgami)-
u Europi su visenacionalne samo one drzave (Spanjolska,
U.K.) gdje je dominantna nacija (Kastilci, Englezi)
tijekom povijesti ili nametnula svoj kulturno-drustveni
obrazac "drugima" (Baskima, Kataloncima,
Ircima, Velsanima ) ili ih akulturirala na suptilnije
nacine. U svim ostalim visenacionalnim zemljama
"jedinstvo" se odrzava jedino otvorenom
represijom (Kina, Indonezija) ili vjerskim vezivnim
tkivom (Indija, Pakistan), sto otprilike odgovara
Europi srednjeg vijeka prije nego je rast moci
nacionalnih monarhija (Francuske, Engleske, Spanjolske)
unistio jedinstvo Europe zasnovano na zajednickoj
vjeri (katolicizmu) i figuri politickog arbitra
(papinstvo).
Glede
Bosne i Hercegovine, Tudjman nije imao nikakvu
"Banovinsku fiksaciju", nego je polazio
od realne situacije: u slucaju raspada Jugoslavije,
kakav je bio neminovan nakon propasti komunistickog
totalitarizma, BiH, "Jugoslavija u malom"
postaje prirodom stvari trusno podrucje u kojemu
svaka od tri nacije gleda svoje interese: Srbi
i Hrvati konacno ujedinjenje sa svojim maticnim
drzavama, a Bosanski Muslimani, kojima je odgovarao
republicki unitarizam tijekom posljednjih 20ak
godina raspadajuce Jugoslavije (ostvarili su demografsku
ekspanziju po kojoj su postali relativna vecina
u toj republici prvi puta nakon preko 150 godina,
kao i teritorijalnu po kojoj su ostvarili vecinu
(relativnu ili apsolutnu) u krajevima gdje to
doskora nisu bili (Travnik, Bugojno, Mostar) zele
ocuvati BiH kao jedinu drzavu koja je vise ili
manje "njihova", te u kojoj imaju, bar
potencijalnu mogucnost daljnjega rasta, uz perspektivu
majorizacije, i, u konacnici, nestanka Hrvata
i Srba kao nezaobilaznih nacionalno-politickih
subjekata, te konstituiranja BiH kao prakticki
mononacionalne drzave Bosanskih Muslimana.
Naravno, tu treba razluciti strategiju od taktike:
strategija je BiH kao nacionalna drzava Bosanskih
Muslimana; taktika je ideologija multikulturalizma
provodjena na unitaristicki nacin, gdje "kulture"
ne oznacavaju nacionalne kulture dva naroda (Hrvata
i Srba) koji imaju razvijenu civilizaciju u svim
segmentima, nego dajdzestiranu verziju koja je
bliza americkom pojmu "subkulture" i
koja bi se svela na nevazne pikanterije na polju
gastronomije ili genealogije. S time u svezi su
tendencije nametanja "drzavnog", "bosanskoga"
jezika, kao i gusenja medija (prije svega elektronskih,
i prije svega hrvatskih), te medijsku izolaciju
BiH od susjednih drzava (prije svega Hrvatske,
s kojom BiH ima najduzu granicu), sve u cilju
manevriranja tijekom protektorata "medjunarodne
zajednice" u BiH na takav nacin da se ignorancija
"medjunarodnih protektora", bazirana
na prezivjelim modelima (esencijalno, to je remake
potpore Markovicevim reformama u raspadajucoj
Jugoslaviji, uz svjetonazor koji se moze sazeti
u: liberalisticki kapitalizam PC tipa je apriori
dobar (makar bio zasnovan na medijskim manipulacijama,
izbornom inzenjeringu, zabrani tiska, policijskom
progonu "nepocudnih" pojedinaca (politicara,
intelektualaca, radnika), montiranim politickim
procesima, financiranju politickih marioneta uz
istodobnu dreku protiv korupcije,..), a "nacionalizam"
(tu spada sve, od inzistiranja na kulturno-nacionalnom
identitetu koji se iskazuje od isticanja nacionalnih
simbola i zahtjeva za skolstvo na nacionalnom
jeziku do prava na nacionalno samo-odredjenje
do odcijepljenja) je apriori "los" ili,
stovise, "zao".) pokusa iskoristiti
za ostvarenje cilja etno-teritorijalne hegemonije,
prvo na podrucju Federacije BH, a zatim na cijelom
protektoratu. U biti, sve sto jaca oktroiranu
"drzavnost" BiH, jaca muslimanske teznje
za dominacijom.
Svi
slogani tipa "dalje ruke od Bosne" samo
pojacavaju zlovolju Hrvata (i Srba) jer oni to
drze za neokolonijalisticku drskost: tko im uopce
ima pravo dijeliti lekcije o "teritorijalnom
integritetu BiH", kad je to njihova zemlja
od samog postanka toga imena, dok su protezirani
klijenti "medjunarodne zajednice", Bosanski
Muslimani, nista do ostatak Osmanske invazije
na Europu, te od tri nacionalne zajednice u Bosni
i Hercegovini imaju, ako se ide do u logicku krajnost,
najmanje prava na dicno ime "Bosnjani",
"Bosnjaci" i "Bosanci". Tko
da "drzi ruke dalje od Bosne", kada
je to njegova zemlja otkad je pisane povijesti?
Uz
jasno definiranu zelju srpskog stanovnistva BiH
za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimanskog
ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi
bila idealna podloga za etnicko-teritorijalnu
majorizaciju (Bosanski Muslimani, koji su 1948.
cinili 30,73% stanovnistva, po popisu iz 1991.
su bili 43,67% sveukupnog pucanstva. U tom razdoblju
Hrvati su sa 23,94% spali na 17,32%, a Srbi s
44,29% na 31,37%) politicke zelje bosanskohercegovackih
Hrvata su bile sljedece:
a)
U slucaju raspada BiH pripojiti krajeve s hrvatskom
vecinom (uz moguce "raskusuravanje"
po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.
b) U slucaju opstanka BiH, maksimalno decentralizirati
BiH kao drzavu, uz inzistiranje na mogucnosti
prosirene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne
suverenosti na pojedinim dijelovima, kao i konstitutivnost
i suverenost u prekomponiranoj BH ne samo na papiru,
nego i u elementima koji cine zivot (vojska, policija,
skolstvo, gospodarstvo, kulturne institucije,....).
U takvoj je situaciji Tudjman, a i golema vecina
Hrvata u Bosni i Hercegovini izabrala sljedecu
opciju: stozer i sigurna uporista za obranu, ocuvanje
i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati
predstavljaju vecinu: veci dio Hercegovine, sredisnje
Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima podrucjima
(Bosanska Krajina, Sarajevo, Tuzla, zapadni dio
Posavine) cilj je bio ocuvati hrvatski zivalj
i pomoci mu u ostvarivanju njegovih prava, uz
oslonac na hrvatsku drzavu i podrucja pod kontrolom
Hrvata u BiH.
Posve
je besmislena tvrdnja da je Tudjman bio opsjednut
teritorijalnim opsegom Banovine Hrvatske iz 1939.
kao fiksnim modelom, jer je on, kao politicar
konca 20. stoljeca, znao da muslimanske mase nisu
u stanju politicke apatije i pasivnosti kao pred
2.svjetski rat, te da zbog dugogodisnje jugokomunisticke
indoktrinacije u najmanjoj mjeri goje animozitet
prema Hrvatima. Isto, posto je golemi dio Banovinske
karte zauzimala Hrvatska Bosanska Posavina (a
Hrvati su od Banovine do Vance-Owenovog plana
dobijali ne manje od 6 opcina i dijelova drugih
opcina), a cinjenica je da su u Daytonu zavrsili
sa 2 prometno nepovezane i prostorno okrnjene
opcine zbog "nagrade" "medjunarodne
zajednice" srpskom agresoru vecinom hrvatskoga
posavskog teritorija kao "zivotno nuznog
koridora" (gle cuda ? opet iskrsavaju geopoliticki
monstrumi iz imperijalistickih razdoblja ) bez
sumnje dokazuje da su naklapanja o Tudjmanovoj
"Banovinskoj fiksaciji" obicni politikantski
trikovi iz arsenala kroatofoba i njihovih istomisljenika.
Stovise,
kasnije su se pojavile nove nesuvisle tvrdnje,
kojih sami autori ne vide da su u kontradikciji
s navodnom Tudjmanovom "Banovinskom fiksacijom".
Naime, po toj novoj verziji "podjele",
Tudjman je, uvidjevsi nevaznost Bosanske Posavine
kao tesko obranjivoga dzepa u podrucju preko Save,
"premjestio" fokus svojih interesa na
slabo nastanjenu i krsevitu, no prometno i strateski
vaznu regiju sjeverozapadne Bosne gdje su Srbi
bili vecinsko i skoro iskljucivo stanovnistvo
jos od 18.st. Po toj bajci, taj dio daje stratesku
dubinu (iako granici s kompktnom muslimanskom
bihackom regijom, koja je jos sjevernije i 'dublje"
unutar zamisljenoga hrvatskog trbuha ), te je
neke vrste geopoliticka kompenzacija za Bosansku
Posavinu, koja je pretezito pripala Srbima.
Nesuvislost te teze je u tome sto ona obicno ide
u paketu s onom o "Banovinskoj opsesiji"
(bez obzira na cinjenicu da jedna geopoliticka
situacija iskljucuje drugu ), te u kaosu koji
to unosi u kronologiju: ako je Tudjman htio obnoviti
Banovinu iz sporazuma Cvetkovic-Macek, morao je
inkorporirati vecinu Bosanske Posavine. No, ako
je, po istim kriticarima, s Milosevicem "dogovorio"
zamjenu veceg dijela Posavine za dio Bosanske
Krajine, morao je biti nevjerojatno vidovit, jer
je Posavina okupirana vec 1992, a dio Bosanske
Krajine je dosao pod hrvatsku kontrolu tek 1995,
nakon mnostva obrata i prevrata u politici unutar
i oko Bosne i Hercegovine, sto cini cijelu konstrukciju
posve nevjerojatnom.
Mit
o krunskom dokazu za plan komadanja Bosne i Hercegovine
Tudjman
je sam "odao" svoju ekspanzionisticku
i aneksionisticku politiku na banketu u Guildhallu
6. svibnja 1995., kada je britanskome liberalno-socijaldemokratskom
politicaru Paddyju Asdownu iscrtao famoznu "salvetu"
u kojoj su izricito ocrtana njegova imperijalisticka
presizanja na BiH.
Stvarnost:
"Tudjmanova
salveta" ce uci u anale europske i svjetske
povijesti kao jedna od najbizarnijih epizoda politickog
mesetarenja s konca 20. stoljeca. Doduse, taj
"skandal" nije (jos) odigrao (za generala
Blaskica jest) onu zlokobnu ulogu kakve su imale
krivotvorine tipa "Protokola cionskih mudraca",
Bismarckovo iskrivljavanje Emskog brzojava ili
Garasaninovo "Nacertanije" (falsifikat
Zachove prvotno idealisticke panslavenske fantazije)
u program velikosrpske imperijalne ekspanzije.
Tijekom
rucka u Guildhallu 6.svibnja/maja 1995. dr. Franjo
Tudjman je, po rijecima britanskoga liberalno-socijaldemokratskog
politicara Paddy Ashdowna, u tete a tete atmosferi,
nacrtao na salveti granice buduce "BiH",
u biti podrucja podijeljenog u dvije zone: hrvatsku
(koja je obuhvacala oko 2/3 BiH, uz muslimansku
autonomnu regiju unutar hrvatske interesne sfere)
i srpsku (oko 1/3 BiH, prije svega podrucje uz
Drinu, grad Tuzlu i hrvatski dio Bosanske Posavine).
Tu
se sada namece nekoliko pitanja i dubioza:
-ako
je fiksni teritorijalni cilj Tudjmanove BiH politike
bila malo redizajnirana Banovina iz 1939- otkud
sada ovo cudo ? Posavina otpada, a hrvatska drzava
apsorbira (teritorijalno) cijeli bosansko muslimanski
korpus. Te dvije geopoliticke orijentacije su
posve nespojive.
-zasto
bi Tudjman, u to vrijeme uvazeni cimbenika rata
i mira na ovim prostorima, dijelio svoje intimne
politicke planove (o kojima nema ni rijeci ni
u izjavama ni memoarima njegovih najblizih suradnika,
koji su s njime politicki "raskrstili"
(Sarinic: "Svi moji razgovori s Milosevicem")),
s nekim opskurnim britanskim parlamentarcem, nepoznatim
izvan svoje zemlje, a koji se u to vrijeme iz
petnih zila trudio da dade zamah svojoj politickoj
karijeri, prije svega "humanitarnim"
angazmanom u Bosni (u to vrijeme stjecistu raznih
ambicioznih amatera zeljnih dobro placenih poslova
u medjunarodnim humanitarnim i politickim organizacijama)?
Ili,
ukratko: tko je uopce taj Paddy Ashdown da neki
geopoliticki makijavelist (kakvim se Tudjman zeli
prikazati) otvoreno, bez imalo suzdrzavanja, razglaba
o najtajnijim planovima, i jos ih ostavi potpisane
kao dokazni materijal? Kako to da je Tudjman bio
tako razgovorljiv pred nekim stranim politickim
egzibicionistom, a nista slicno nije odao niti
rekao ondasnjim najblizim suradnicima, Josipu
Manolicu i Stjepanu Mesicu (kasnijem hrvatskom
predsjedniku), koji su mu kasnije postali smrtni
politicki neprijatelji ? Logicno je da bi zasticeni
Haaski svjedok Mesic u procesu protiv hrvatskog
zapovjednika srednje Bosne generala Blaskica dao
i neke materijalne dokaze (bar neku salvetu, ako
ne moze stolnjak ili videozapise ili nesto slicno).
No, posto ni Manolic, ni Mesic, ni Tudjmanov bivsi
savjetnik Sarinic nisu iznijeli nista vise od
neodredjenih impresija, raspolozenja i nagadjanja,
slobodno se moze reci da je i Paddyjeva salveta
fikcija. Ta je cijela prica kao izasla iz Gogolja
ili Kafke.
-grafoloskom
analizom je utvrdjena slaba vjerodostojnost toga
teksta (npr., nemoguce je da bilo koji hrvatski
politicar toga doba, a Tudjman posebno, upise
rijeci "Krajina" u "salvetu",
jer je banalna cinjenica da hrvatska politika
ni onda kao ni sada ne zeli ni cuti ni o izmisljenom
imenu toga nedonosceta velikosrpskoga projekta).
-politicki:
Ashdownova (a ne Tudjmanova) "salveta"
je u suprotnosti s cijelom Tudjmanovom politickom
orijentacijom koji je zelio razgranicenje sa Srbima
i suradnju s Bosanskim Muslimanima, ali ne i kreaciju
binacionalne Hrvatske do koje bi doslo apsorpcijom
preko 2 milijuna Muslimana.
S jedne
strane prigovori o teznji k "etnicki cistom"
prostoru za Hrvate.
S druge-
"etnicka kontaminacija" daleko vecim
brojem Muslimana nego sto je Srba ikada bilo u
Hrvatskoj, i to sve zacinjeno napomenama o Tudjmanovoj
islamofobiji i teznji prema ukljucivanju u euroatlantske
integracije gdje bi Bosanski Muslimani morali
imati sva nacionalno-vjerska prava.
Dakle,
islamofob Tudjman tezi apsorpciji sto veceg broja
Muslimana u granice etnicki ciste drzave, svjestan
da ne moze zbog 101 okolnosti Muslimane denacionalizirati
ni "pokrstiti". Logika za ludjake.
-sljedeca
bizarnost: ne postoji vojna ni druga mogucnost
kojom bi Tudjman, da je i htio ostvariti podmetanu
mu zamisao, ostvariti preseljenje Srba iz Banje
Luke u Tuzlu, i Muslimana u obratnom smjeru. Cijela
ta krivotvorina pociva na sumanutoj pretpostavci:
Tudjman je mogao premijestati pucanstvo BiH (
Hrvate, Muslimane, Srbe ) po volji, kako mu se
prohtjelo, ne obaziruci se ni na srpsko ni muslimansko
vojno-politicko vodstvo, kao ni na medjunarodnu
zajednicu ili, tocnije, nekoliko regionalnih i
jednu globalnu silu).
Komentar
ovom amalgamu egzibicionizma, lazljivosti, ignorancije
i besramne tendencioznosti je suvisan.
- da
bi se pokazalo kakav je svijet u kojemu zivimo,
samo cemo napomenuti da je Paddy Ashdown sa svojom
legendarnom salvetom svjedocio pred haskim tribunalom
kao svjedok optuzbe u slucaju generala Blaskica,
e da bi se Hrvatsku proglasilo sudionikom “agresije
na BiH”. To, sto je njegovo svjedocenje zaprimljeno
kao relevantno, ostavlja dojam kafkijanske more
koja svjedoci o pokusajima reunitarizacije BiH
preko instrumenata represije kakav je Haaski sud.
Vec
jednostavna logicka analiza ovog segmenta optuznice,
odnosno presude, ukazuje na njezinu problematicnost.
Naime, jedini svjedoci za "medjunarodni oruzani
sukob", tj. agresiju Republike Hrvatske na
Bosnu i Hercegovinu su Paddy Ashdown i dva tajna
svjedoka.
a) Oruzani sukob između Muslimana i Hrvata zavrsio
je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18.
ozujka/marta 1994. Prema tom sporazumu bosansko-hercegovacki
Hrvati i Muslimani formirali su Federaciju koja
treba uci u konfederaciju s Republikom Hrvatskom.
b) Paddy Ashdown svjedoci o karti koju je nacrtao
predsjednik Tudjman 6. svibnja/maja 1995. godine.
Dakle, 14 mjeseci nakon prestanka sukoba i dogovora
o Federaciji. Tudjman je "nacrtao kartu"
kao odgovor na upit Ashdowna kako ce izgledati
Bosna i Hercegovina za deset godina.
c) Salveta na kojoj je nacrtana karta, krunski
je dokaz na temelju kojeg je donijeta presuda
o "medjunarodnom oruzanom sukobu" koji
je trajao 1993/94. Karta na salveti je "nacrtana"
dvije godine nakon pocetka, a 14 mjeseci nakon
zavrsetka sukoba.
Pitanje 1: kako je Lord Ashdown 6. svibnja/maja
1995. za 20 minuta razgovora s predsjednikom Tudjmanom
post festum otkrio tajnu koju nitko drugi osim
njega od Tudjmana nije saznao?
Pitanje 2: kako projekcija stanja Bosne i Hercegovine
u 2005, moze biti argument o karakteru sukoba
1993/94?
Pitanje 3: kakav je to "medjunarodni oruzani
sukob" u koji su ukljucene dvije drzave,
a za njega znaju samo dva tajna svjedoka , ali
ni oni ne mogu o tome svjedociti javno zbog svoje
sigurnosti?
Vec 19. kolovoza/augusta 1995, dakle dvanaest
dana nakon što je Paddy Ashdown obznanio Times-u
da mu je Tudjman povjerio svoje namjere o podjeli
BiH, predsjednik Tudjman dao je interview francuskoj
televiziji FR-2, 29. kolovoza/augusta 1995. Turskoj
televiziji, 4. rujna/septembra 1995 dao je interviw
za TV Izrael, 23. rujna dao je interview za Le
Figaro, potom 9. travnja/aprila 1996 za Politique
internationale (Paris), te 15. prosinca/decembra
1997 interview za Corriere della sera. Svi ti
razgovori objavljeni su 1999. godine u Zagrebu
u izdanju renomiranih izdavača Sveucilisne naklade
i Hrvatskog instituta za povijest u knjizi: F.
Tuđman, “Hrvatska rijec svijetu”.
Predsjednik Tudjman stalno je ponavljao isti odgovor
na slicna pitanja: "u tom razgovoru ja sam
samo podsjetio da je u okviru NATO-a 1993. godine
iz Bruxellesa izasla jedna karta gdje je povucena
crta podjele interesnih sfera između Istocne Europe
i Zapadne Europe, koja ide kroz sredinu Bosne,
i da bi vjerojatno rjesenje podjele, u okviru
bosanske unije, izmedju srpskog dijela i federalnog
dijela bosnjacko-hrvatskog, trebalo traziti u
okviru te crte, a sve ostalo je onda jedna spekulacija
kompromitiranja tog rjesenja..." .
Tudjman je i ponudio bibliografsku referencu,
dakle, izvor gdje se moze provjeriti njegov navod:
"Nacrtao sam na trazenje toga gospodina,
kartu koja postoji u strategijskom atlasu koji
je izdao "Complexe" iz Bruxellesa i
koji prikazuje upravo tu crtu razgranicenja. To
nitko ne moze osporiti, a naročito ne članice
NATO-a ili Europske unije, pogotovo sto je taj
dokument potpuno javan"
Tragom
tih navoda nije tesko doci do "strategijskog
atlasa" u izdanju "Complexe" iz
Bruxellesa. Puna referenca tog atlasa je sljedeca:
Gerard Chaliand, Jean-Pierre Rageau "Atlas
Strategique. Geopolitique des nouveaux rapports
de forces dans le monde.", Editions Complexe,
1994, str. 219, ISBN 2-87027-528-5.
Prema
podatcima u impresumu atlas je dozivio niz izdanja:
1983, 1988, 1991, 1993, 1994.
Autori
Gerard Chaliand i Jean-Pierre Rageau su znanstvenici
s nizom objavljenih knjiga. Gerard Chaliand strucnjak
je za politicka i strategijska pitanja suvremenog
svijeta i gostujuci profesor na Harvardu, Berkeleyu
i UCLA. Jean-Pierre Rageau strucnjak je za suvremenu
povijest a posebno za istocnu Europu.
Na
stranicama 108, 110, i 113 tri su zemljovida na
kojima je povucena crvena crta smjerom sjever
jug i "dijeli" Europu prema razlicitim
kriterijima. Na sve tri karte Bosna i Hercegovina
je "podijeljena", ali svaki put na nesto
drugaciji nacin.
Karta
br. 1 (na 108 stranici Strategijskog atlasa) naslovljena
je Europa 1993 (naslov u desnom gornjem kutu karte).
Ta karta prikazuje podjelu interesnih sfera između
Zapadne i Istocne Europe (clanice NATO-a, i EU
na jednoj, te Rusije i njezinih "dominiona"
na drugoj strani). Na karti je povucena crvena
crta od Estonije do od Estonije do krajnjeg juga
BiH, tj. "Povijesna crta razdiobe između
krscana katolika i pravoslavaca". Ta crta
dijeli BiH na dva dijela gdje je cijeli zapadni
dio s Banja Lukom i zapadnom Hercegovinom na katolickoj,
a istocni dio sa Sarajevom i Tuzlom na pravoslavnoj
"strani".
Potrebno je podsjetiti da karta Europa 1993 ne
prikazuje tada aktualnu politicku i vojnu podjelu
Bosne i Hercegovine. Naime, 1993 Srbi su kontrolirali
70% Bosne i Hercegovine . Medjunarodna zajednica
svojim je mirovnim planovima Srbima nudila pocetkom
1992 g. 40-tak posto, a tijekom 1993. i 1994.
jamcila je 50% BiH ako pristanu na mirno rjesenje
za Bosnu i Hercegovinu .
Crta kojom je podijeljena Bosna i Hercegovina
na karti br. 1, u Strategijskom atlasu, nije na
samoj karti predvidjela ili oznacila sto je s
Muslimanima (Bosnjacima): gdje se oni nalaze ili
kako su teritorijalno rasporedjeni.
U
sturom komentaru koji prati zemljovide u Strategijskom
atlasu stoji između ostalog i sljedece: "Najveci
mozaik u Europi okuplja tri regije: katolicku
(Slovenci i Hrvati), pravoslavnu (Srbi, Makedonci,
Crnogorci) - shizma koja datira iz 11. stoljeca
- i muslimansku (oko 45% Bosanaca i većina Albanaca);
sest republika: Srbiju i Crnu Goru, koje danas
cine ono što je ostalo od Jugoslavije (stvorene
nakon I svjetskog rata), Sloveniju i Hrvatsku
na sjeveru, Makedoniju na jugu, Bosnu i Hercegovinu
u sredistu (u kojoj zajedno zive Muslimani, Hrvati
i Srbi); i konacno dva pisma: latinicu i cirilicu.
K tome sjever zemlje dugo je bio pod austrijskom
dominacijom (Habsburzi) dok je jugom dominiralo
Otomansko carstvo – kulturni rascjep izmedju ta
dva podrucja bio je presirok...” (G. Chaliand,
1994, str. 112).
Dakle,
autori atlasa su povlacili razgranicenja interesnih
sfera po zemljovidu bivse Jugoslavije temeljem
starih povijesnih i kulturnih “rascjepa”, te novih
gospodarskih i politickih opredjeljenja. Vecina
tih crta prolazila je na ovaj ili onaj nacin kroz
Bosnu i Hercegovinu.
Karta
1. iz knjige “Atlas Strategique. Geopolitique
des nouveaux rapports de forces dans le monde."
Zemljovid
u Strategijskom atlasu na str. 108 (karta br.
1) potvrdjuje:
a)
ono sto je Tudjman vec rekao: "Nacrtao sam
na trazenje toga gospodina, kartu koja postoji
u strategijskom atlasu koji je izdao "Complexe"
iz Bruxellesa i koji prikazuje upravo tu crtu
razgranicenja. To nitko ne moze osporiti ...";
b)
da je Lord Ashdown krivo pripisao autorstvo "karte
na salveti" predsjedniku Tudjmanu;
c)
sve ostalo su konstrukcije i politicke manipulacije.
-i, na koncu: sam Ashdown je priznao vlastitu
laz. Kako prenosi hrvatski dnevnik Vecernji list:
"Bivsi vodja britanske Liberalno-demokratske
stranke Paddy Ashdown, koji je zbog svojih "angazmana"
tijekom rata postao poznat i u nasoj regiji, upravo
je objavio dnevnik, u kojem iznosi indiskrecije
o ljudima s kojima se susretao. U poglavlju o
Bosni, Paddy Ashdown iznosi novu verziju susreta
s pokojnim predsjednikom Franjom Tudjmanom 1995.
u Londonu, na proslavi 50. obljetnice pobjede
nad fasizmom u Europi, kad je Tudjman navodno
nacrtao na jelovniku zemljovid o podjeli Bosne.
Ta je "mapa" bila dugotrajni povod za
ocrnjivanje Hrvatske u zapadnim medijima kao grabezljivog
susjeda. Ashdown sada otkriva da su na "cuvenome"
zemljovidu samo jedna ili dvije crte Tudjmanove,
a sve ostalo je sam dopisao i "protumacio".
Buduci da predsjednik Tudjman nikad nije objasnio
sto je crtao na jelovniku ni o cemu je razgovarao
s Ashdownom na svecanoj veceri u Guildhallu, 6.
svibnja 1995., zapadni mediji prihvatili su Ashdownovu
verziju. No, on bas nije cuven po tocnosti, sto
otkriva i u opisu susreta s Tudjmanom: "Tijekom
vecere dobio sam mjesto uz Franju Tudjmana. Netko
u Ministarstvu vanjskih poslova imao je smisla
za humor! Pogotovo zato sto on (Tudjman) nije
bio na nasoj strani u (Drugom svjetskom) ratu."
Ashdown iskazuje neznanje o partizanskoj ulozi
Tudjmana, a to nije uocio ni pet godina kasnije.
Ashdown, u Britaniji poznat po subjektivnim i
ne bas vjerodostojnim tumacenjima, pise kako je
"na veceri pazio da Tudjmanova casa bude
puna bijelog vina". Mada Tudjman nije bio
sklon alkoholu, tvrdi: "Postajao je sve pijaniji.
Dok smo jeli puding, zatrazio sam ga da nacrta
na poledjini mog jelovnika zemljovid bivse Jugoslavije
i kako ce izgledati za deset godina. Ja sam nacrtao
obalu i oznacio Zagreb, Beograd i Sarajevo, a
ostalo sam prepustio njemu. Bez krzmanja, on je
povukao crtu u obliku slova S, pocevsi od Slovenije,
uz rijeku Savu, ukljucujuci Tuzlu, zatim natrag
istocno od Sarajeva i dolje prema moru. Sve sto
je desno od te crte, bit ce Srbija, a sve sto
je lijevo, bit ce Hrvatska", tumaci Ashdown.
Navodna Tudjmanova crta vise nalikuje sadasnjoj
podjeli BiH na Republiku Srpsku i Federaciju,
ali uz oznake koje je stavio Ashdown, slovo "S"
ima predatorsko tumacenje. Kako na mapi nigdje
nema granica ni Hrvatske, a kamoli Slovenije,
Ashdown ju je protumacio s puno maste, stovise,
on se neuvjerljivo hvali kako mu je dr. Tudjman
povjerio cak i najbolje cuvane tajne Domovinskog
rata, otkrivsi mu navodno planove o Bljesku i
Oluji. Ashdown u dnevniku priznaje kako mu se
"od samog pocetka Tudjman nije svidjao"
i da je odlucio iz njega izvuci najvise sto je
mogao. "
Komentar
ovom amalgamu egzibicionizma, lazljivosti, ignorancije
i besramne tendencioznosti je suvisan.
Da
da bi se pokazalo kakav je svijet u kojemu zivimo,
samo cemo napomenuti da je Paddy Ashdown, voljom
pokrovitelja protektorata Bosne i Hercegovine,
godine 2002. postavljen za novoga “general gubernatora”
te kolonijalne provincije za koju se svi pretvaraju
da je drzava kao i svaka druga. Stoga, moglo bi
se reci: kakva drzava- takav i njen tutor.
Mit
o planiranom ratu i podjeli BiH u Karadjordjevu
U
sastanku u Karadjordjevu, Tudjman i Milosevic
su "dogovorili" podjelu interesnih sfera
u Bosni o Hercegovini, ne obaziruci se uopce na
postojanje Muslimana ( ili muslimansko-bosnjackoga
narod ). Time su polozeni prakticko-politicki
temelji za etnicko ciscenju i zajednicku agresiju
Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Stvarnost:
Ono
sto je bitno za mit o Karadjordjevu cini ga regionalnim
egzemplarom kulture lazi, karakteristicne za politicku
mitologiju 20.stoljeca: radi se o dogmi koja je
uslijed svoje prozirnosti i nedostatka dokaza
za racionalni um lako oboriva jeftina smicalica,
no, zbog svoje fluidnosti i elemenata parcijalne
istine, nedodirljiva istina magnetske privlacnosti
za ovisnike o "jednostavnim" rjesenjima.
Slican primjer je mit o sveprisutnoj uroti Masona
i/ili Cionista . Za takav svjetonazor, ne radi
se o tome da autori i vjernici dogmi trebaju dokazati
utemeljenost svojih "vjeruju"; naprotiv,
"neprijatelji" (razlicito definirani)
su ti koji trebaju upregnuti sile e da bi pobili
dogmatske teze. A priroda teza je takva da su
one, ne usprkos, nego mozda bas zbog svoje besmislenosti
i iracionalnosti, u ocima sljedbenika, prakticki
imune na racionalnu kritiku. Za, da uporabimo
metaforu Czeslawa Milosza, "zarobljeni um",
dogma je neoboriva jer je nuzna za opstanak mitologije.
Mit
o Karadjordjevu je arhimedovska uporisna tocka
svih gorljivih zagovornika "jedinstvene i
cjelovite", idilicne Bosne i Hercegovine.
To je kamen temeljac na kojemu pociva ideologija
o "dobrim, naivnim Bosancima" koji bi
zivjeli u rajskoj harmoniji da se grabezljivi
i beskrupulozni susjedi (ravnoteza krivnje koja
bar djelomicno (jer u potpunosti nije moguce zbog
mnostva dokaza) ekskulpira Srbe (jer su, eto,
i Hrvati krivi), a u cijelosti Muslimane (jer
njihov rat s Hrvatima nije, po toj legendi, bio
planirana muslimanska agresija, vec, kao sto kaze
dogma o Karadjordjevu, posljedica ranije smisljene
podle hrvatsko-srpske zavjere)) nisu bacili na
dogovoreni posao mesarenja Bosne i Hercegovine.
Ukratko,
mit o Karadjordjevu je nuzan iz najmanje tri razloga:
da Muslimani sacuvaju image jedine privilegirane
zrtve, da ne postanu u ocima svijeta agresor kao
i Srbi (usprkos mnostvu cinjenica i dokaza o protjerivanju
i ubijanju Hrvata, te osvajanju etnickih hrvatskih
prostora u Bosni i Hercegovini), te, na koncu,
da posluzi kao uvijek korisna poluga u pacificiranju
Hrvata i, preko nabijanja kompleksa krivnje, sredstvom
manipulacije za ostvarenje unitarne BH, makar
se toj ideji protivio sav hrvatski narod u tom
protektoratu.
Stoga,
sljedece poglavlje ima svega jedan naum: navesti
racionalne argumente koji ce biti neoboriv dokaz
za racionalne duhove, kao i beznacajna brbljarija
za "Karadjordjevske" mitomane (ova posljednja
grupa se moze svrstati u dvije kategorije: iskreni
dogmatski vjernici i cinicni manipulatori. Obje
su kategorije, svaka iz svojih razloga, imune
na argumente razuma). Cinjenice su sljedece:
-30.ozujka/marta
1991. se odrzao sastanak izmedju hrvatskog predsjednika
Tudjmana i srbijanskog predsjednika Milosevica.
Detalji o tom sastanku, osim uobicajenih diplomatskih
izjava, i kasnijih opcenitih napomena u interviewima,
nisu poznati. Receno je da se razgovaralo o svim
spornim pitanjima.
-u
sljedecih 9 mjeseci je doslo do eskalacije velikosrpske
agresije na Hrvatsku, od opsade Vukovara, otvorenog
rata na vecini hrvatskog teritorija, mornaricke
blokade do rata na podrucju Bosne i Hercegovine,
usmjerenog prije svega protiv Hrvata (sadasnja
opcina Ravno-prije dio vecinski srpske opcine
Trebinje). U slucaju spaljivanja hrvatskih sela
i protjerivanja Hrvata iz jugoistocne Hercegovine
(Ravno), bosansko-muslimansko vodstvo je glasno
sutjelo ("to nije nas rat.").
Kardjordjevomani
zaboravljaju da je dogovor o razgranicenju izmedju
Hrvata i Srba, navodno postignut u 3. mjesecu
91., grubo opovrgnut vec 1991. u samoj Bosni i
Hercegovini. Ako je postignut dogovor, cemu okupacija
Ravnog? Paranoidni "odgovor" da je to
bio dogovor "glavesina" za koji narod
nije znao, te je bio zrtvom, vrlo brzo pada u
vodu drugom cinjenicom, Ravno je oslobodjeno i
konacno stavljeno pod hrvatsku kontrolu 1992.
Po toj bolesnoj logici, izgleda da su Tudjman
i Milosevic prvo dogovorili da Ravno pripadne
Srbima, pa su se na nekom drugom sastanku (komedijaski
Haaski svjedok Mesic je nabrojao ravno 48 sastanaka
Tudjmana i Milosevica tijekom rata, znaci po jedan
mjesecno. Drustveni ljudi, nema sto) predomislili,
pa je onda Ravno pripalo Hrvatima. Valjda su se
tako dogovarali i razdogovarali cijeloga rata,
te se crta bojisnice pomicala kako bi oni uglavili
na tim stalnim sastancima.(cudni neki ljudi) Isto,
ako su se dogovorili o "podjeli BH",
normalno je pretpostaviti da su se dogovorili
i o Hrvatskoj, koja je sigurno za hrvatskog predsjednika
Tudjmana bila prioritet.
No,
sudeci po eskalaciji rata, po pokusaju atentata
na Tudjmana (koji je izvrsilo zrakoplovstvo JNA,
pod kontrolom Milosevica) dok je u Zagrebu pregovarao
s Antom Markovicem, predsjednikom jos formalno
postojece Jugoslavije (usput, dan uoci atentata
neke strane ambasade su evakuirane. Zanimljiva
koincidencija)- ili od dogovora nije bilo nije
bilo nista, ili se od nas ocekuje da prihvatimo
suludu ideju da je Tudjman dogovorio da ga ubiju
(mogucnost da je i atentat fingiran nemoguca je
zbog nazocnosti Markovica i Mesica, kao i cijelog
tijeka dogadjaja u sastanku) Daljnja ludost koja
bi slijedila iz mogucega "dogovora"
u Karadjordjevu je da je Tudjman pristao na okupaciju
oko 26% Hrvatske, kao i da su svi ostali potezi,
od detalja rata u BH, preko vojnih operacija u
Hrvatskoj, do uplitanja medjunarodne zajednice
i UN, konacnih oslobodilackih akcija hrvatske
vojske, kao i parcijalne NATO vojne intervencije
protiv bosanskih Srba, svi bili predvidjeni i
nekako dogovoreni. Naravno, ovakav deterministicki
scenario je tesko probavljiv i za ovisnike o teoriji
zavjere. Jedan od korolara "teorije dogovora/zavjere"
je da je jedan od protagonista (a najvjerojatnije
obojica) politicki autodestruktivan- jer, tijekom
rata i Tudjman i Milosevic su se suocavali, svaki
na svoj nacin, s teskim iskusenjima i porazima
koji su ih mogli stajati vlasti, a koji su bili
direktnom posljedicom aktivnosti imaginarnog "partnera".
Zasto bi Tudjman potpisao dogovor u kojemu bi
sam njegov polozaj bio ugrozen zbog pada Vukovara?
Ili- zasto bi to ucinio Milosevic, koji je u casu
kad je "Oluja" pomela "Krajinu",
izgubio potporu prekodrinskih Srba i od vecine
oporbe i naroda u Srbiji bio proglasen nacionalnim
izdajnikom?
Prica
da su se dogovorili o Bosni, ali se o Hrvatskoj
nisu mogli dogovoriti - besmislena je. Jer, kao
sto je Daytonski sporazum (s vezivanjem rjesenja
pitanja uredjenja BH uz povratak istocne Slavonije
pod hrvatsku kontrolu) pokazao: rat u Hrvatskoj
je neodvojiv od onoga u Bosni i Hercegovini (uzgred,
to pokazuje i cinjenica da je oslobodjenje sredisnjeg
hrvatskog podrucja u "Oluji" 1995. bilo
uzrokovano teskom situacijom koja je prijetila
padom bosansko-muslimanske Bihacke enklave).
Situacija
"parcijalnog dogovora" u Karadjordjevu
je nemoguca zbog efekta "spojenih posuda"
Hrvatske i Bosne i Hercegovine: i same suhoparne
cinjenice dovoljno govore:
a)
Hrvatska je primila najvise bosansko-muslimanskih
izbjeglica, apsolutno najvise u svijetu. Dio tih
izbjeglica je kasnije nasao utociste u zemljama
EU i u USA, dio se vratio natrag u Bosnu i Hercegovinu,
dok je dio ostao u Hrvatskoj. Tijekom 1992. u
Hrvatsku je izbjeglo preko 400,000 ljudi (od toga
oko 70% Bosanskih Muslimana). Takodjer, za vrijeme
najzescega hrvatsko-muslimanskoga rata u BiH,
Hrvatska je nastavila nesebicno skrbiti za obitelji
(zene, roditelje, djecu) istih onih Bosanskih
Muslimana koji su bili angazirani na bojisnici
u Bosni s ciljem etnickog ciscenja Hrvata. Nikakve
represivne mjere protiv obitelji agresora na Hrvate
u Bosni i hercegovini nisu poduzete. Skrb (smjestaj,
medicinska njega, grijanje, skolovanje djece)
je skoro u cijelosti pao na teret hrvatskog proracuna
(iz inozemstva je doslo jedino do znacajnijih
isporuka hrane). Sve u svemu, Hrvatska je financirala
visemjesecni (a u preko 50% slucajeva i visegodisnji)
"prisilni boravak" Bosanskih Muslimana,
pokrivsi preko 95% ukupnih troskova.
b)
Hrvatska je prva zemlja na svijetu (uz clanice
EU, koje su to ucinile kolektivno) koja je priznala
BiH. Takodjer, prva je poslala ambasadora, kao
sto je i potpisala niz sporazuma s prividno "multietnickom"
(zapravo muslimanskom) vladom u Sarajevu. Vecina
tih sporazuma su propali uslijed inzistiranja
muslimanske strane da se Hrvati u BiH, u svim
aspektima (vojni, politicki, gospodarstveni) podcine
sredisnjoj vlasti u Sarajevu, koja je, pod krinkom
"opcebosanskih interesa" (koji ne postoje),
vodila vlastitu nacionalnu i nacionalisticku politiku,
i koja bi, s istom katastrofalnom samoubilackom
neucinkovitoscu, kojom je bacila u uzaludnu smrt
tisuce vlastitih vojnika, zrtvovala Hrvate Bosne
i Hercegovine kao topovsko meso za geopoliticke
fantazije unitarne BiH.
c)
Hrvati u BiH su, potaknuti vlascu iz Zagreba,
bili prakticki jedini narod u Bosni i Hercegovini
koji je prihvatio (ili nije izrijekom odbacio)
*sve* planove medjunarodne zajednice, od Cutilheirovog
(ozujak 1992), preko Vance-Owenovog (sijecanj
1993) do Owen-Stoltenbergovog (srpanj 1993) i
Daytonskog (studeni 1995) Svi ti planovi predvidjaju
ocuvanje Bosne i Hercegovine kao medjunarodno
priznate drzave. Sapienti sat!
d)
Hrvatska, kao i Hrvati u BiH, su zasluzni za opstanak
i oslobodjenje Bihacke enklave, cime su sprijeceni
katastrofa i pokolj koji bi po broju zrtava visestruko
nadmasili onaj u Srebrenici, a kojemu su U.N.
"zastitnicke snage" efektivno djelovale
kao sukrivci srpskih egzekutora.
e)
da nije bilo vojnih akcija Hrvatske Vojske u Bosni
i Hercegovini u ljeto 1995, kojima je teritorij
pod kontrolom bosanskih Srba smanjen s oko 70%
na oko 47%, ne bi bilo ni Daytonskog sporazuma,
ni sadasnjeg krhkog mira u toj zemlji-protektoratu.
Vjerojatno bi se nastavio unistavajuci rat s beznacajnim
teritorijalnim pomacima, kao u slucaju veceg dijela
1.svjetskog rata, ili bi mozda i zapadne vojne
snage bile uvucene u besperspektivnu vojnu intervenciju
koja bi dovela do pat-pozicije, poput one na Kosovu.
f)
najveca kolicina *svega* sto je odrzalo na zivotu
bosansko-muslimansko stanovnistvo, od hrane i
odjece do oruzja i goriva, stiglo je preko ili
iz Hrvatske. Stovise, velik dio je potjecao iz
same Hrvatske, dok strana pomoc, od USA do islamskih
zemalja donatora, ne bi mogla uopce doprijeti
do bilo kojega mjesta (osim Sarajeva, koja je
djelomicno opskrbljivano zracnim transportom)
pod kontrolom Bosanskih Muslimana, da je Hrvatska
odlucila uvesti cvrsti embrago (sto bi, po Karadjordjevskom
mitu, bilo jedno od najdjelotvornijih sredstava
za "gusenje" i etnicko ciscenje Muslimana).
Dakle, umjesto da steze u obruc i istjeruje iscrpljene
"protivnike", Hrvatska ih opskrbljuje
i odrzava na zivotu. Cudna neka strategija, pogotovo
u svjetlu mitologije o "podjeli BiH".
(Uzgred, Srbija/Jugoslavija je tijekom rata nekoliko
puta ucinkovito primijenila taktiku blokade. Ciljevi
su bili razliciti, od Bosanskih Muslimana do nepokornih
BH Srba)
Zavrsni
govor odvjetnika Nobila na sudjenju generalu Blaskicu:
"Tuziteljstvo je
potrosilo dosta vremena dokazujuci da je predsjednik
Tudjman planirao podjelu Bosne i Hercegovine (sto
bi bila neprijateljska politika spram te drzave),
i da je kljucna cinjenica koja bi potvrdila tu
tezu bio sastanak koji je odrzan 30. ozujka/marta
1991. izmedju predsjednika Tudjmana i Milosevica.
Tada je, navodno, dogovorena podjela Bosne. Taj
je sastanak bio predmetom raznih spekulacija,
naklapanja, no, casni sude, ni najmanji djelic
dokaza o tome sto je bio sadrzaj toga sastanka,
kao i koje su bile odluke donesene na tom susretu
nije poznat- nista od toga nije predoceno Vama,
casni sude. I tako nema svjedoka; nema ni dokumenata
koji bi pokazali koji je bio sadrzaj i rezultat
sastanka u Karadjordjevu. Nasa prosudba toga sastanka
se moze temeljiti jedino na onome sto je uslijedilo
nakon Karadjordjeva, a i to se mora promatrati
u kontekstu vremena.
Taj se sastanak zbio 30.ozujka/marta
1991. U to vrijeme, sporadicni oruzani sukobi
su vec poceli u Hrvatskoj, ali jos nisu eskalirali.
U to vrijeme, pobunjeni Srbi, potpomagani tzv.
Jugoslavenskom Narodnom Armijom koja ih je naoruzavala
i istodobno instrumentalizirala, su otvoreno djelovali
protiv Hrvatske. Predsjednik Tudjman je pokusavao
sprijeciti izbijanje rata, i sastanak u Karadjordjevu
treba gledati jedino u kontekstu toga napora da
se sprijeci rat. No, ako su tvrdnje tuziteljstva
istinite, tj. da je u Karadjordjevu postignut
dogovor izmedju Tudjmana i Milosevica, postavlja
se pitanje: kako to da je tek poslije Karadjordjeva,
poslije 30. ozujka/marta 1991., pravi rat u Hrvatskoj
poceo punim intenzitetom. Grad Vukovar je napadnut
i potpuno razoren poslije 30.ozujka. A to je grad
u Hrvatskoj. Kao i Dubrovnik, grad na hrvatskoj
jadranskoj obali. Kako moze biti da partneri,
nakon postignica suglasja i dogovora, tek onda
pocinju medjusobni rat svom silom? Pa i sama ta
cinjenica je dokaz da sporazuma nije ni bilo.
Ili-
receno je da Tudjman i Milosevic bijahu partneri
zato sto su postigli dogovor. Kakav bi to dogovor
bio, kad je, poslije Karadjordjeva, bojni zrakoplov
JNA odletio u Zagreb i bombardirao ured predsjednika
Tudjmana ? Predsjednik Tudjman je deset minuta
prije toga napada otisao u restoran zajedno sa
Stipom Mesicem i Antom Markovicem, posljednjim
jugoslavenskim premijerom- otisli su deset minuta
prije bombarderskoga napada. I- tako je ocevidno
da dogovora nije ni bilo. Kako biste inace objasnili
da je general Bobetko usao u Bosnu s ciljem da
sprijeci da JNA u potpunosti okupira Bosnu u to
isto doba ? Tako- ako je rat istinski poceo tek
nakon sastanka u Karadjordjevu, jedino sto mozemo
zakljuciti je da do dogovora nije doslo. Mi ne
znamo sadrzaj toga sastanka. Ne znamo ni je li
bilo napora da se postigne sporazum- ali znamo
posljedice, znamo sto dogadjalo poslije Karadjordjeva.
Istina
je da je predsjednik Tudjman u nekoliko navrata,
i javno i privatno, zastupao ideju podjele Bosne
i Hercegovine. To je istina. Ta je tvrdnja ispravna.
Istina je da je 1981, gospodin Tudjman, kao povjesnik,
napisao da Bosnu treba podijeliti. Medjutim, ono
sto je tuziteljstvo ucinilo je manipulacija cinjenicama.
Uzeli su te istinite tvrdnje i preokrenuli ih
u tezu u kojoj kazu: " Republika Hrvatska
je zastupala podjelu Bosne i Hercegovine"-
no, nema dokaza da je Republika Hrvatska promicala
ideju podjele Bosne i Hercegovine. Predsjednik
Tudjman je predsjednik Republike Hrvatske, no-
politika Republike Hrvatske se vidi iz dokumenata,
javnih dokumenata, sluzbenih dokumenata kao sto
su zakoni i odredbe, te iz stvarnih poteza, politickih
mjera koje poduzima Republika Hrvatska. I to je
ono u cemu se ogleda stvarni stav Hrvatske. U
medjunarodnoj politici jasno je da politicko vodstvo
ima znacajnu ulogu, no buduci da se medjunarodna
ili vanjska politika kreira u drzavnim tijelima,
morate uzeti u obzir i vanjske i unutarnje odnose.
Hrvatska je mala zemlja, i morate uzeti u obzir
sve utjecaje i stanovista s kojima morate racunati.
Ozbiljni politicar mora uzeti u obzir sve te razlicite
cimbenike. Hajde recimo da moze postojati cilj,
ili zelja da se podijeli zemlja, no politicka
stvarnost vas sprjecava da istinski vodite takvu
politiku.
Ja cu samo napomenuti
nekoliko stvari-no, najvaznije: nema ni trunka
dokaza da je politika Republike Hrvatske isla
smjerom podjele Bosne i Hercegovine. Kako bismo
inace pomirili tu navodnu "politiku podjele"
s cinjenicom da je Republika Hrvatska bila prva
zemlja koja je diplomatski priznala Bosnu i Hercegovinu
jos u travnju/aprilu 1992? A 19. travnja/aprila
1992., Hrvatska i Bosna i Hercegovina su potpisale
sporazum o diplomatskom zastupnistvu u inozemstvu,
tako da je Republika Hrvatska preuzela odgovornost
da stiti interese Bosne i Hercegovine-interese
u onim zemljama u kojima Bosna nije imala vlastitih
diplomatskih poslanstava. Do izmjene veleposlanika
je doslo 1992 i pocetkom 1993. 19. sijecnja/januara
1993., prvi ambasador Bosne i Hercegovine je dosao
u Zagreb, a prije toga, hrvatski veleposlanik
je vec bio u Sarajevu. Takodjer, 14. lipnja/juna
1993, predsjednik Tudjman je posjetio Sarajevo,
i tijekom cijeloga tog razdoblja nije doslo do
prijekida diplomatskih veza.
Hrvatski sabor je prihvatio
najmanje dvije deklaracije: jedna je D106, datirana
30. travnja/aprila 1993. U to deklaraciji Hrvatskoga
sabora, Hrvatska kaze: " Povijesno prijateljstvo
Hrvata i Muslimana je preduvjet opstanka oba naroda
na tom podrucju. To je temelj suverenosti i teritorijalne
cjelovitosti Bosne i Hercegovine i njene buducnosti."
Ovo je ta deklaracija Hrvatskoga sabora koja govori
o teritorijalnom integritetu i suverenosti Bosne
i Hercegovine. Takodjer, sluzbeni dokument D 107,
datiran 30. lipnja/juna 1993., u kojemu Hrvatska
podupire medjunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu,
njenu suverenost i teritorijalnu cjelovitost.
Toliko o tom pitanju, a mi cemo dalje pokazati
da su dvije zemlje bile saveznici cijelo to razdoblje."
g)
teza koja se cesto susrece kod "Karadjordjevomana"
je sljedeca: Tudjman i Milosevic su dogovorili
sfere interesa i razgranicenja u Bosni i Hercegovini,
i to ne obaziruci se na Muslimane. Cak kada bi
ignoriranje BH Muslimana bilo moguce (iako to
spada u domenu science-fictiona, uzmimo za trenutak
kao polaznu pretpostavku)- potencijalno "razgranicenje"
Hrvata i Srba u BH je sam tijek rata grubo negirao.
Ni u kakvim planovima, ni onima doslim od medjunarodne
zajednice, ni onima koji su cirkulirali medju
zaracenim stranama, nije bilo predvidjeno da dio
zapadne Bosanske Krajine, naseljen skoro iskljucivo
Srbima, pripadne Hrvatima i Muslimanima. Stovise,
ako se uzme u obzir da je jedino americka intervencija
sprijecila potpuno osvajanje sadasnje zapadne
Republike Srpske (Banjolucka regija) od strane
Hrvatske Vojske, cime bi teritorij predvidjen
za bosanske Srbe spao na oko 25% i protezao se
uglavnom na istoku, oko rijeke Drine- izglednije
je da je Milosevic dogovorio s Amerikancima, a
ne s Tudjmanom, konacno teritorijalno razgranicenje.
Pristase
teorije urote, ako vec zele dusevnu hranu, mogu
se posluziti i cinjenicom da su Amerikanci (i
EU) bili ti koji su tvrdoglavo inzistirali na
nelogicnom konacnom postotku BH teritorija "dodijeljenog"
Srbima (49%, i to valjda kao nagrada za agresiju),
te urgirali kada je vojska BH Srba vec bila na
koljenima i time, pod izlikom zaustavljanja rata,
sprijecili srpski poraz, postavivsi se u polozaj
zastitnika srpskih vojno-teritorijalnih stecevina.
Zanimljiv rasplet situacije, doista! Oni koji
najvise optuzuju Hrvatsku za pokusaje "podjele
BH" ucinili su sve (i uspjeli!) da uistinu
podijele Bosnu i Hercegovinu, ali na nacin da
velikosrpski teritorijalni apetiti budu zadovoljeni
i iznad optimuma srpskih zelja u tom momentu.
Oni koji stalno prozivaju Hrvatsku i predsjednika
Tudjmana zbog "tajnog sastanka" u Karadjordjevu,
o kojemu se prakticki nista ne zna i nema nikakvih
dokaza ni podataka, orkestrirali su javni sastanak
u Daytonu, i, razglasivsi na velika zvona, javno
podijelili BH. Oni koji osudjuju Hrvatsku Zajednicu
(kasnije Republiku) Herceg-Bosnu kao "paradrzavu"-
instalirali su Republiku Srpsku kao pravu nacionalnu
srpsku drzavu u BH. Ocito je da se u cijeloj toj
prici kriminalci igraju sudaca, proglasavajuci
kriminalcima sve one koji se nadju na putu njihovim
shemama i makinacijama.
|
