• HRVATSKI JEZIK: POVIJEST, OPIS I PROPIS
• ILIRSKI ILI SLOVINSKI JEZIK
• JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA
  

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA

Na ovoj će stranici biti izložen collage članaka, eseja, dijelova knjiga i rasprava u kojemu se bjelodano pokazuju i prikazuju neke od glavnih dogmatskih gluposti (a još češće i svjesnih laži i protuhrvatskih krivotvorbi) s kojima se hrvatski jezik sretao u povijesti, a nekima je izložen i u današnjici. Riječ je o dominantnim ekstralingvističkim čimbenicima koji s jezikoslovljem kao granom znanja uglavnom nemaju veze, a služili su jedino politici usmjerenoj na gušenje hrvatstva. Dok su početci kroatofobije u slavistici uglavnom posljedak neinformiranosti, zastarjelih shvaćanja i opće niskoga stupnja jezikoslovnih spoznaja (iako ni tu politička usmjerba nije izočna), većina je daljnjih jezičnopovijesnih falsifikata nastala zbog velikosrpskih teritorijalnih apetita na hrvatsku zemlju i kulturnu baštinu. Tu je tendenciju podupirao i nemali broj inozemnih slavista u 20. stoljeću, vođen različitim motivima-od osobne komocije do očite moralne korumpiranosti. «Isprika» neznanja ili neinformiranosti (ionako krajnje bizarna za sveučilišnoga profesora kojemu je dotični predmet poljem profesionalnoga interesa) -jednostavno više ne vrijedi.

Budući da je u sljedećim primjerima glavnom temom polemički obračun s «političkom lingvistikom», većina tekstova nisu uskostručne ili specijalističke naravi. No, to ne znači da se radi o kavanskom prepucavanju, niti o neutemeljenim pamfletima raznih nadobudnih neznalica. Glavninu radova čine jezično-polemički i publicistički spisi eminentnih hrvatskih lingvista: Mire Kačića, prvoga ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje; akadamika Stjepana Babića i Dalibora Brozovića, koji su među najznačajnijim hrvatskim lingvistima 20. stoljeća; te poznatoga jezikoslova i kanadskoga kroatista Vinka Grubišića. Također, tu su i dijelovi iz utjecajne studije Vatroslava Murvara, koja je odigrala pionirsku ulogu u razotkrivanju mnogih žarišta srpske imperijalne patologije (pa je u neku ruku poslužila kao prethodnica najpoznatije knjige koja polemički obračunava s velikosrpstvom, «Izvorima velikosrpske agresije», djelom više autora koje je tiskano na nekoliko svjetskih jezika nakon objavljivanja 1990.), kao i eruditskoga kompendija Mate Marčinka «Indoiransko podrijetlo Hrvata». Iako nijedan od autora nije profesionalni lingvist (Murvar je bio pravnik, dok je Marčinko povjesničar), niti je hrvatski jezik isključiva tema navedenih knjiga- obje su relevantne u dijelovima u kojima pisci, bez temeljitije jezičnopovijesne raščlane, jednostavno «arhivarski» nabrajaju samo neke od opsesivnih tema jezičnoga velikosrbizma. Tema jezika i politike je i nametala takav izbor, jer su i jezikoslovni stručnjaci čiji će tekstovi biti navedeni, u želji da raskrinkaju spregu nemaloga broja znanstvenika (sada već dobrano načetih reputacija) i malignih političkih programa, pribjegli popularnijem publicističkom pristupu e da bi doprli do što širega čitateljstva – svjesni da se radi o temi koja daleko nadilazi puke lingvističke akademske sporove. Ukratko- eminentno političke programe koji su se skrivali pod krinkom znanosti, trebalo je razobličiti bez puno nijansi i minucioznih analiza, tako da je svakomu jasno o čemu se zapravo radi.

Glavne su teme tekstova koji slijede raskrinkavanje lažni prikaz hrvatske jezične povijesti (kako od strane ideologa velike Srbije, tako i – uzrokovan poglavito neznanjem i otrcanim onodobnim shvaćanjima osnivača slavistike početkom 19. stoljeća), skicozni prijegled nastanka hrvatskoga jezičnog standarda (zahvalni prikazbeni predmet zbog još uvijek dosta prisutne «Ilirsko-Gajeve» mitologije), ilirski ili slovinski nazivak hrvatskoga jezika (jedna od rjeđih metoda rashrvaćivanja hrvatske nacionalne baštine je i pokušaj nijekanja istoznačnosti «slovinskog» ili «ilirskog» imena s hrvatskim u svim glavnim književnim i filološkim djelima nastalima pod tim imenom od 16. do 19. stoljeća), te, na koncu, bosanski jezikoslovni sporovi.

Podatci o nekima od autora se mogu naći na sljedećim poveznicama:

Akademik Stjepan Babić
http://www.hazu.hr/Akademici/SBabic.html

Prof. Vinko Grubišić
http://germanicandslavic.uwaterloo.ca/people/grubisic/

Akademik Dalibor Brozović
http://www.hazu.hr/Akademici/DBrozovic.html

RANA SLAVISTIKA I SRPSKE KRIVOTVORINE

Ovaj se odjeljak sastoji od dva teksta: prvi je iz knjižice pravnika dr. Vatroslava Murvara, koju je još 1941. objavio kao ondašnji «tuk na utuk» protiv velikosrpskih propagandističkih teza (pretisak je izašao u Zagrebu 1999). Dio koji objavljujemo bavi se jezikom (cijela je knjiga recenzirana na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html ), a suvremenomu će čitatatelju sigurno biti interesantan obranaški ton, kao i pomalo grčeviti stil u «dokazivanju» banalnosti da je hrvatska pisana baština-hrvatska. Knjiga kao takva je zanimljiva kao svojevrsni brižno složeni kompendij srpskih krivotvorina i ima uglavnom polemičko-povijesnu važnost. Sam je pristup arhivarski, bez znanstvene analize-no, to mu nije ni bila pretenzija. Vrijednost je knjige u istinitosti i autentičnosti skupljenih podataka- vrlina kojom se razlikuje od srpskih pamfleta slične namjene.

«Jezikoslovna promišljanja» uglednoga hrvatskoga jezikoslovca Mire Kačića, po struci matematičkog lingvista i kroatista, prvoga ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (http://www.ihjj.hr/ ), knjiga je posve drukčije «težine» i snage. Po modernosti i snazi argumenata, auktorovoj erudiciji i kvalificiranosti- ulazi u red najboljih i najautoritativnijih polemičko-lingvističkih spisa.

Vatroslav Murvar: Na izvorima srpskih neistina, Zagreb 1999

HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK I NARODNE PJESME

Oko godine 1100. ubilježio je u kamenu ploču hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom opat Držiha, da je “Zvonimir kralj hrvatski”, kako on to doslovno veli, poklonio neku ledinu crkvi sv. Lucije na otoku Krku. Ploča je sačuvana do danas i nazvana je po mjestu kraj kojega je nađena - Baščanskom pločom. Ova isprava ima neprocjenjivu vrijednost za povijest, jezikoslovlje i za naš narodni ponos. Stručnjaci kažu, da u njoj nije sačuvan čisti hrvatski jezik, kakvim su govorili naši kraljevi, nego da je hrvatski jezik Baščanske ploče znatno natrunjen primjesama staroslavenskog jezika.

Dana 29. kolovoza 1189. godine sklopio je bosanski ban Kulin s dubrovačkim knezom Krvašem ugovor o prijateljstvu. Ovaj ugovor između dvije hrvatske države: Bosne i Dubrovnika predstavlja - po sudu stručnjaka - do danas prvi poznati tekst čistog hrvatskog jezika. “Od tada možemo kroz 750 godina pratiti u pisanim dokumentima razvoj hrvatskog književnog jezika.”

Kod nas je Hrvata čisti narodni govor vrlo rano ušao u književnost i u pisane spomenike. Razlozi su tome različiti, nu činjenica je, da se od XII. stoljeća u neprekinutom kontinuitetu, sve do dana današnjeg upotrebljava u knjigama i u ostalim pisanim spomenicima živi narodni jezik. U Srba je tek u XIX. stoljeću, nakon teških borbi, u književnu i ostalu pismenu upotrebu narodni govor uspio uvesti Vuk Stefanović Karadžić

Služeći se hrvatskim narodnim jezikom u pisanju spomenika već od XII. stoljeća Hrvati stvaraju čitav niz pokrajinskih književnosti pisanih narječjem kraja u kojem pisac živi. U Dalmatinskoj se Hrvatskoj pojavljuje čakavska književnost, u jednom dijelu Banske Hrvatske kajkavska, u Dubrovniku, Dalmatinskoj, Bosanskoj i Slavonskoj Hrvatskoj štokavska književnost na štokavskom narodnom govoru. U XIX. stoljeću kod Hrvata nastaje prirodan razvoj odabiranja najljepšeg, najbogatijeg, najraširenijeg i po spomenicima i književnim djelima, najbrojnijeg narječja - štokavskog narječja - za književni jezik svih Hrvata. Zamiru sve ostale pokrajinske književnosti, te od toga časa postoji samo sveopća hrvatska književnost, u kojoj uspješno sudjeluju i rođeni čakavci i kajkavci. Zbog posebne ljepote i obilježja oživljavaju opet čakavština i kajkavština u Iijepoj knjizi, osobito u poeziji, slično suvremenim regionalističkim pokretima u književnosti pojedinih europskih naroda.

Kroz dugo vremensko razdoblje od sedam stoljeća, sedam stotina godina, Hrvati na svom narodnom jeziku stvaraju umjetnički izražaj u kojem se odražava duhovno talasanje vremena, komu pripada umjetnik. Svaki književni pokret, svaka djelatnost Europe, nalazi odjeka i u hrvatskoj sredini, premda Hrvatska, razdijeljena na troje, proživljava svoju Kalvariju. Sinovi hrvatskog naroda odani islamu ističu se i na Istoku svojim velikim kulturnim radom.

U starih Hrvata od XII. do XV. stoljeća rađaju se djela, koja pokraj ostalog, imaju osobito značenje u tome, da su to prvi pokušaji stvaranja književnosti na hrvatskom narodnom jeziku u doba, kada veliki kulturni narodi Europe ni ne pomišljaju na književnost na vlastitom jeziku uslijed gospodovanja međunarodnog latinskog jezika. Latinski jezik je bio izražaj jedinstvene univerzalne kulture, neizbježiva potreba obrazovanog čovjeka. Hrvati, i pokraj stvaranja djela na latinskom jeziku, osjećaju silnu ljubav prema svojem jeziku, jer pišu mnoga i vrijedna djela na hrvatskome jeziku.

“Hrvati devetnaestog i dvadesetog vijeka kao najneharniji, najnesvjesniji, najzaboravniji sinovi nemilo su, bez pijeteta i štovanja, prešli preko neprocjenjive, nepregledne i uzorne književne baštine najčistijeg hrvatskog jezika, preko književnih spomenika i hrvatskih ikavaca štokavaca u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Slavoniji i bivšoj Ugarskoj... Možemo se samo čuditi i diviti golemosti i opsežnosti tih danas zakopanih, zaboravljenih i ni od koga uvažavanih, ali u svakom pogledu: slovničkom, jezičnom, etnografskom, povjesničkom i uopće kulturnom, dragocjenih ikavsko-štokavskih spomenika.. Što li bi samo Srbi, Slovenci učinili i što sve ne bi dali, da imaju takovu nepreglednu, obilnu i ozbiljnu književnost i jezično blago?” Naš jezični stručnjak Marijan Stojković navodi zatim ikavsko-štokavska djela naše prošlosti i nabraja dvadeset i pet velikih djela veličine leksikona, i to samo iz osamnaestog stoljeća. Postoji osim toga nepregledni niz knjiga drugih veličina, pa iz ostalih stoljeća (osobito iz sedamnaestog stoljeća) pisanih čistom i pravilnom ikavskom štokavštinom; zatim još veliki broj u ijekavskoj štokavštini u vremenima prije Gaja i Vuka, koje najljepše pokazuju, koliko je star i kako je bogat hrvatski književni jezik - štokavsko narječje. Svi ovi pisci štokavski (ikavci i ijekavci) s područja hrvatskih zemalja po sadržaju svojih djela, po svom značaju i duhovnoj sredini u kojoj žive, pripadaju hrvatskoj kulturnoj svojini na tako jasan i nesumnjiv način, da nikome nije palo na pamet, da im to ospori.

U onim vremenima nije bilo narodne svijesti u današnjim oblicima. Pripadnost nekoj narodnoj zajednici očitovala se u drugim oblicima, a ne izrazitim izjavama; pa ipak, veliki dio ovih starih hrvatskih pisaca u naslovu svojih djela ili u predgovoru, nazivaju jezik kojim pišu, divnu ikavsku ili ijekavsku štokavštinu, hrvatskim jezikom. Neki to čine više puta u više svojih djela.

Da bismo ove sjajne primjere imali češće pred očima, prenosimo niz imena, od oko pedeset i tri stara pisca hrvatska, koji za svoj jezik kažu, da je hrvatski. Najprije: naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički statut iz 1440. godine zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500 i 1800 godine, nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim ovi pisci: Marko Marulić Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux-Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi sa Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović-Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti-Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović-Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istrijanin i Antun Dalmatin (iz Istre), te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta. U ovom popisu nisu navedeni oni pisci prije 1800. godine, koji drugim riječima izražavaju svoju pripadnost hrvatstvu, kao npr. Vidali, Menčetić itd., već samo oni, koji izričito nazivaju jezik kojim pišu, hrvatskim.

Bogatstvo ove književnosti je neprocjenjivo. I kakvoćom i količinom: to su brojni lijepi primjeri narodnog govora kao književnog jezika u onim dalekim stoljećima. Samo nama Hrvatima je potpuno slična ona nemarnost i nehaj prema našoj staroj književnosti, koja zaslužuje mnogo više pažnje, nego što smo joj do sada posvećivali.

Tako je to bilo kod nas Hrvata.

Međutim, dok je staroslavenski jezik znatno potisnut, ipak se sačuvao kod Hrvata, ali samo u crkvi i liturgičnoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739.-1811.), bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711.-1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787.-1864.) je morao svladati velike poteškoće, da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek ovom službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski književni jezik, koji je dakle star svega 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku. Zanimljivo je, da je Vuka i Vukove učitelje u torn radu očito nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766.-1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u ovome Vuk nije bio samostalni stvaralac.

Sve ove tako očite i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva poteškoća niti zapreka, da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih pisaca, smatraju, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koga tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja (koju smo, uz ostale, više puta navodili u prijašnjim poglavljima), postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka, koji bi se usudio protusloviti. Veliki hrvatski znanstveni radnici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine, već su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku, upotrebljava, kako sam navodi: sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i, od Hrvata samo Nodilovu Historiju. To se je dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio niti jednoga! Ama baš ni jednoga! Ni jednoga dubrovačkog klasika, ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića, op. nakladnika)... Pri stvaranju svog Rječnika, istu su pogrešku učinili dr Broz i dr Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Što nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak, koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Što više, bilo je Hrvata, koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka, koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno poklonio naš književni jezik - govorili su oni. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od strane Srba.

“Vuku da podignete veći spomenik, nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegovog jezika vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio ,, veli jedan Beograđanin u 1940. godini.

Sam Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”. Tu on navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju, pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige “Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.” Ovdje Vuk nehotice priznaje, da su hrvatski pisci bili davno usvojili i uveli narodni jezik u književnost, pa da se Srbi mogu u to samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati, da su ovi pisci bili Hrvati, pa ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli, da je srpski !

I ovo priznanje, kao i druga, iz srpskog pera, dokazuju, da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih vjekova mogla voditi Srbe u njihovom mučnom traženju svoga književnog izražaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo, i, ako se već može govoriti o uzimanju nečijeg književnog jezika, Srbi su bili oni, koji su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obratno, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Zaista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i ijekavskim govorom, i ako postoje na nekoliko stoljeća prije ostali pisani spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije, nego da smo mi bili oni, koji smo dali, da smo mi oni od kojih se uzelo. Nu, mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto, što ne postoji. Mi samo katkada podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.

U jednom predgovoru, sam Vuk spominje, da je tek, pošto je pročitao našeg Kačića, shvatio zašto se strani svijet toliko zanima, te skuplja i čita proste narodne pjesme, razumio je, zašto njega u tom radu potiču, najprije Mušicki a onda Kopitar i drugovi. Biografije Dositeja Obradovića spominju, da je Dositej tek u Dalmaciji, čitajući neke hrvatske knjige, konačno odlučio, da usprkos ismijavanja srpske jaynosti, prvi počne pisati prostim narodnim govorom, jer je već vidio taj govor upotrijebljen u knjizi. Hrvati su, dakle, bili oni koji su poučili...

Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica. Prepisat ćemo i te iz djela našeg stručnjaka, da se ne zaboravi. Slovnice: Kačić 1604., Križanić, Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778. itd.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Dellabella 1728., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806., 1810., itd. Po dokazima dra Marijana Stojkovića “Kopitar je.. potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske (”ilirske”) leksikone i uvalio mu na
putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke “Ilirce”, da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”

“Napuštanje kajkavštine i prihvaćanje štokavštine, veli dr. Blaž Jurišić, ukazuje se površnu promatraču kao nagao skok kojim je pretrgnuta razvojna linija našeg književnog jezika. To se samo pričinja na prvi pogled. Ustvari, tu nema nikakovih skokova, nego je to završetak prirodnog razvojnog procesa, koji je dugo dozrijevao i konačno dozrio u tom vremenu... Kako su već odprije pisale štokavski ostale hrvatske pokrajine: Herceg-Bosna (Divković) i Slavonija (Reljković), te je od tog časa štokavsko narječje postalo jedinstvenim i općim književnim jezikom u svim hrvatskim krajevima, u primorskoj, sjevernoj i kopnenoj Hrvatskoj.”Dalmatinska Hrvatska je naime već davno napustila čakavštinu i prihvatila štokavštinu. Sva je nezgoda bila u tome, što je kajkavski Zagreb bio u ono doba glavni grad Hrvata.

Aleksandar Belić, ugledni srpski jezikoslovac, potvrđuje sam u cijelosti naše tvrdnje o starini srpskog književnog jezika: “Naš književni jezik živi već više od 100 godina. “ Ugodno djeluju ove riječi, ali već slijedeći redak o nekoliko različitih “naših” književnih središta, daju razumjeti, da je i Belić na liniji………….

U trenutcima, kada su Srbi pot utjecajem političkih prilika željeli prema Hrvatima mijenjati svoj stav, onda su redovito pisali da hrvatski i srpski nisu jedan jezik, da su Hrvati ipak neko posebno pleme, koje nema budućnosti bez zajednice sa Srbima. Ljubomir Nedić piše, da “Hrvati imaju državu, a treba im narod i zaključuje raspravljanje, da je hrvatski jezik samo dijalekt srpskoga.”

Ne samo u uvođenju jezika, već i u odabiranju i uzimanju ijekavštine za srpsku književnu upotrebu, pošao je Vuk svijesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali ijekavštinu srpskom svojinom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. ijekavštinom) - veli Skerlić - dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.” Milovan Vidaković Lukijan Mušicki i drugi bill su protiv ijekavštine, pa su pisali Vuku da je se okani.

U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u ijekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.” Ovo Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju ijekavštinu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. Ovo shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića na srpski jezik. Ijekavštinu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i nalaze, da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba, da Vuk usvajanjem ijekavice usvaja nešto hrvatsko.

Miro Kačić: Jezikoslovna promišljanja, Zagreb 2001

POLITIKA U ZNANSTVENOJ SLAVISTICI
ILITI POLITIČKO JEZIKOSLOVLJE

Moja je postavka da je u slučaju hrvatskoga jezika politika od početka slavistike igrala preveliku ulogu i da su katkad politički razlozi bili jači od znanstvenih. Posebice je to bio, i još je uvijek, slučaj kad se raspravijalo o odnosu hrvatskoga jezika i srpskoga jezika.
Ako J. Dobrovskoga smatramo ocem slavistike, onda s pravom može mo reći da sve što je on radio i pisao ide u početak slavistike, pa tako i ova rečenica iz prepiske Dobrovskoga s Kopitarom: “Da mi barem nisu naložili da napišem slavensku gramatiku, mislim na one iz policije. A tko mi je drugi nego Vi podastro taj plan”.(1) Dakle, s punim bi se pravom moglo reći u početku slavistike bijaše politika.(2) Pa bismo to razdoblje mogli smjestiti u općejezikoslovni kontekst i nazvati ga političkojezikoslovnim (3) početkom. Nigdje se tako jasno ne iščitava izravna povezanost izvršne vlasti i jezikoslovne zadaće. Neću razmatrati u ovome radu uzroke i ciljeve jednoga takvoga “naloga”, ističući posebnu važnost takve raščlambe, već mi je dovoljno zabilježiti da ako je J. Dobrovsky “otac” slavistike, onda su njezini početci neodvojivi od politike i to one politike određenih dobro zacrtanih političkih ciljeva. Logično je, tada, pretpostaviti da se nje slavistika nije potpuno oslobodila ni danas.
Naravno je očekivati da će pozornost u ovome radu biti usmjerena na one političkojezikoslovne odrednice koje su vezane uz takozvanu “serbokroatističku” problematiku. Navest ću zato neke teze i iskaze J. Dobrovskoga koje je kasnije slavistika posredno ili neposredno prihvatila, odnosno odbacila, i kada se nije izravno pozivala na J. Dobrovskoga.

Čini mi se važnim navesti teze J. Dobrovskoga kako bi se jasno pokazali politički izbori koje je kasnije obavila svjetska slavistika:

1. Teza o općemu nazivu za sve Slavene:

“Najdublje što se možemo spustiti u stara vremena slavenska su se plemena nalazila upravo ondje gdje Plinije odreduje prebivalište Srba. Ako dakle pretpostavimo da je taj naziv [Srb, Serb] bio stari opći naziv Slavena, postat će razumljivo kako se sve do današnjega dana mogao održati kod dva potpuno različita plemena, kod južnosrpskoga u Serviji, i kod sjevernosrpskoga u Lužici.”(4)

ili

“Ako bih dakle trebao predložiti jedno ime za oba reda u koja se mogu svrstati svi slavenski narodi, onda je to ime Serb [...]“(5)

2. Razliku izmedu Hrvata i balkanskih Srba (Srbe naziva Servijarima):

“Ako uzmemo u obzir da se već u 7. stoljeću Hrvate i Servijare točno razlikuje kao dva zasebna plemena, još manje smijemo miješati sjeverne Srbe u Meisenu i Lužici s južnim Srbima (današnjim Servijarima)”.(6) (Njih ni danas nitko ne miješa — M. K.)

3. Ilirsko se narječje sastoji od bugarskoga, racko-servskoga, bosanskoga, slavonskoga, dalmatinskoga i dubrovačkoga. S time da ilirski jezik treba zvati srpski ili hrvatski (serbisch under Chrowatisch).(7)

4. Još početkom XIX. stoljeća Dobrovsky slovenski jezik proglašava inačicom hrvatskoga. “Das Windische in Krain ist in Grunde nuer eine Varietat des Kroatischen... “(8)

5. Kranjci (Slovenci) su Hrvati:
“Kranjci bi trebali biti ponosni što ih se naziva Hrvatima. Pa valjda se neće sramiti svojega podrijetla.”(9)

“Sada Kranjci ne žele biti Hrvatima zato što njemačke halje nose”.(10)
Uloga Kopitara (kao i drugi važni podatci) može se jasno iščitati iz zanimljivih, na dokumentima temeljenih, rasprava M. Grčevića (vidi literaturu) u Jeziku (časopisu za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkoga društva). Meni je ustvrditi da slavistika nije prihvatila postavke J. Dobrovskoga o slovenskome i hrvatskome.
Ideje J. Dobrovskoga prihvaća i dalje razvija P. J. Šafaržik, pa je njegova knjiga Geschichte der suedslavischen Literatur (objavljena 1865.) jako utjecala na čitateljstvo i poslije njegove smrti.

Samo jednom rečenicom iz prepiske Dobrovskoga i Kopitara nepobitno je pokazana politička sastavnica početka slavistike.

Pokušat ću pokazati na nekoliko drugih točaka oko kojih se, po mome mišljenju, okreće političko u slavistici. Neke ću naznačiti, a neke demistificirati. To su ove točke:

1. Nemali dio takozvane serbokroatistike temelji se na onome što je rekao, tj. napisao Vuk Stefanović Karadžić

Ideje J. Dobrovskoga i P. J. Šafaržika prihvaća Vuk Stefanović Karadžić i tako nastaje njegov članak Srbi svi i svuda. Već iz samoga naslova članka vidljive su političke namjere Vuka Stefanovića Karadžića. To je programski politički članak (11) u kojemu se htjelo uvjeriti svijet da su svi Srbi štokavci, kajkavci su Slovenci, a Hrvati su tek čakavci. Tim člankom koji tako napisan dovodi u sumnju sve što je Vuk Stefanović Karadžić (12) napisao, tim više što je on u kontradikciji s Vukom Stefanovićem(13) koji u predgovoru svoga rječnika u prvoj rečenici prvoga izdanja (1818. god.) piše: “Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!” (Vuk 1818:111).

Zatim navodi: »Dva su velika uzroka ovoj nesreći našega jezika, i ovome (prije nečuvenom na ovom svijetu) pokoru našemu: prvo, što su naši spisatelji sve samouci u Srpskom jeziku: zašto mi nemamo još ni Bukvara Srpskoga, a kamo li što više« (Vuk 1818: V).

Dobro je poznato da je i rječnika i knjiga bilo koji su se na štokavskome temeljili. To je činjenica koje se treba svaki jezikoslovac držati. Jer kako reče A. Meillet: »La science ne vit pas de verites, elle vit de preuves (14)” (citirano prema Guillaume 1973: 50). Ili kako bi to rekao O. Guillaume: “La methode que je preconise en linguistique, et d’une maniere generale en toute matiere intellective, est 1’observation fine du concret rendue plus fine sans cesse par la reflexion profonde.” (Guillaume 1973: 50).
A samo u svjetonazorima postoje “istine bez dokaza”, znanstvena se istina temelji na činjenicama i dokazima.
Jasno je da Vuk Stefanović Karadžić nije mogao reći u vremenu kada je pisao rječnik da su knjige koje su do tada napisane bile srpske i da je jednostavno trebalo preuzeti, i to iz najmanje tri razloga:

a) tada se dobro znalo da su knjige (i rječnike) koje su već postojale pisali Hrvati,

b) naišao bi na još jači otpor svojim idejama unutar Srbije i među Srbima u Vojvodini, koji bi mu prigovarali da im nameće hrvatski ili barem hercegovački,

c) njegov rad onda ne bi bio “pionirski”.

Napisati to trideset godina poslije bilo je nešto sasvim drugo. Iz navedenoga slijedi da sve što je Vuk Stefanović Karadžić napisao treba dodatna proučavanja, i to posebnom metodologijom, kako bi se jasno razdvojilo što je u onome što on piše srpsko, a što nije. To nam potpuno zamagljuje znanstvenu istinu kojom bi nam bilo jasno što je srpski jezik u to doba uistinu bio. Tim više što se iz njegovih polemika i spisa jasno vidi da je malo tko osim njega znao onda srpski kakvim je on pisao. Put koji se nekritički temelji na Karadžićevim postavkama bio bi dakle politički odabir, jer je polazište Vuka Stefanovića Karadžića, poglavito u razdoblju poslije 1818. godine, ishodišno političko, a prije toga razdoblja njegovo je ishodište znanstveno nedovoljno jasno. Tim više što je sveukupni Vukov projekt pokrenuo Kopitar, a njegovi su motivi bili izrazito politički, što je u mnogim radovima pokazano. Da je u stvaranju samoga Rječnika sudjelovao i Kopitar jasno je iz navoda: “Što se tiče ovde Njemačkoga i Latinskoga jezika, o tom sam radio s G. Kopitarom, dvorskim bibliotekarom; ali opet ako se đe nađe, da su koje riječi rđavo prevedene, tome sam ja kriv, što mu nijesam znao pravo značenje kazati, a ne on, što ga nije znao Njemački ili Latinski istolkovati.” (Vuk 1918: VIII).

2. Nekim se mjestima u povijesti hrvatskoga jezika, i srpskoga
jezika, pridaje veća važnost nego drugima, a kriterij odabira,
čini mi se, nije znanstvenost. To je slučaj, primjerice,
s takozvanim “Bečkim književnim dogovorom”.

Davanje važnosti »Bečkome dogovoru”, koji nije imao utjecaj koji mu se hoće pripisati, posebice mi se čini znakovitim, tim više što mu važnost, u načelu, daju oni jezikoslovci koji zagovaraju jednost hrvatskoga i srpskoga jezika. Taj dogovor, kojemu mnogi daju pridjevak “dobrovoljnoga dogovora”, dogovor je nekolicine privatnih osoba, medu kojima nije bilo najvažnije i najutjecajnije osobe hrvatskoga jezikoslovlja toga doba -Ljudevita Gaja. To je bez svake sumnje privatni dogovor njegovih potpisnika jer njih za to nije ovlastilo nikakvo službeno hrvatsko tijelo. Sastalo se nekoliko ljudi, nešto napisalo i onda bi to trebalo biti slavističko “sveto pismo”. Taj dogovor postao je mitom slavistike na kojemu će se dugo temeljiti jedan drugi mit, mit serbokroatistike. Mnogi slavisti pozivaju se često na taj dogovor kao nešto što bi trebalo biti jako važno. Ako bi taj dogovor i bio važan, onda ga važnim ne čine znanstveni, već politički razlozi.

Zanimljivo je da istu težinu neće u slavistici imati Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika koju je 1967. godine potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova. Ona neće biti argumentom za različitost jezika.

Nešto drugačiji status imat će Novosadski dogovor. Tako će Paul Garde zapisati: “En 1954, 1’ ‘accord de Novi Sad’ entre linguistes des deux peuples, sous forte pression du regime, reaffirme le principe de l’unite serbo-croate” (Garde 1996: 138). Priznat će se, dakle, prisila pod kojom je taj dogovor napravljen. Njega su se kasnije odrekli mnogi njegovi potpisnici.

Tu se ne primjenjuje jednostavno jezikoslovno i logičko načelo da ako je nešto trebalo zbližiti, na ovaj ili onaj način, da onda to i nije baš tako blisko, a ono što nije blisko, po definiciji je različito, može biti čak jako različito. Iz tih dogovora neće se, dakle, izvoditi jedino valjan zaključak da iz činjenice što se trebalo potpisivati “ugovore” da bi se postiglo jedinstvo srpsko-hrvatskoga, da to jedinstvo nije, u jezikoslovnome smislu, nikada postojalo. I kada takav zaključak slavistika ne izvodi, onda se ona služi neznanstvenim kriterijem odabira.

_______________________________________________

1 Pisma Dobrovskoga i Kopitara, str. 524. (preuzeto iz Grčević 1997a: 16).

2 Kada sam najavio ovo izlaganje, jezikoslovac Mario Grčević još nije bio započeo istraživanja kojima ću se koristiti u ovome izlaganju (vidi Grčević 1997a i Grčević 1997b).
3 Mislim na političko jezikoslovlje kao jezikoslovnu disciplinu.
4 J. Dobrovsky, Geschichte der Boehmischen Sprache..., Prag, 1818., str. 9—10. (preuzeto iz Grčević 1997a: 4).
5 J. Dobrovsky, Slovanka I, Prag, 1814., str. 165. (preuzeto iz Grčević 1997a: 4).
6 J. Dobrovsky, Geschichte der Boehmischen Sprache Prag, 1818., str. 20. (preuzeto iz Grčević 1997a: 7).
7 Preuzeto iz Grčević 1997a: 8.
8 J. Dobrovsky, Slavin, 1808: 380.
9 Pisma Dobrovskoga i Kopitara, str. 80. (preuzeto iz Grčević 1997a: 11).
10 Pisma Dobrovskoga i Kopitara, str. 81. (preuzeto iz Grčević 1997a: 11).
11 Idejama iznesenim u tome članku koristit će se velikosrbi pri napadu na Hrvatsku 1991. god. zacrtavajući jasno crtu velike Srbije koja bi odvojila štokavska od neštokavskih područja (današnjih).
12 Nije jasno kada mu vjerovati, a znanstveno je nemoguće razdvojiti što je stvarno srpsko kada on kaže da je nešto srpsko.
13 Vuk Stefanović Karadžić se na Pismenici serbskoga jezika (1814.) potpisuje kao Vuk Stefanović Serbianac, na Rječniku (1818.) kao Vuk Stefanović, a u drugim radovima, kasnijim, Vuk Stefanović Karadžić.
14 Iako se toga što se tiče odnosa hrvatskoga i srpskoga nije držao.

ZAŠTO HRVATSKI NE MOŽE NIKAKO BITI
HRVATSKOSRPSKI

Već na ovoj razini raščlane vidi se različitost. Uzmemo li grubu sliku narječja možemo dakle reći da hrvatskome pripadaju sva tri narječja sa svim mogućim govornim realizacijama jata. Srpskomu pripada samo dio. Stavimo to u Vennove dijagrame, pa imamo:

Pa bi se, poslužimo li se naukom o skupovima, moglo reći da je srpski jezik podskup hrvatskoga jezika, jer se srpski (kao skup narječja) s hrvatskim jezikom, kao skupom narječja, preklapa, i to u najpovoljnijemu slučaju za srpski 2 preklapa, samo u onome dijelu koji je na crtežu prikazan iscrtkano. Dakle teorija jezičnoga dijasistema jasno pokazuje da je srpski dio hrvatskoga, jer ako je “Hs. j. kao dijasistem južnoslavenskih dijalekata između hrvatsko-slovenske granice na sjeverozapadu i srpsko-makedonske i srpsko-bugarske granice na jugoistoku”, onda je iz crteža jasan odnos, i tada se ne može on drukčije tumačiti.

Jasno je da je to samo do apsurda dovedena tvrdnja jer, pogledamo li druge ustrojne odrednice tih narječja, vidjet ćemo da se srpska narječja ustrojem duboko odvajaju od hrvatskih i ne pripadaju istomu skupu. I na temelju tih ustrojnih jedinica koje narječja srpskoga jezika čine srpskim, odnosno koja narječja hrvatskoga jezika čine hrvatskim pada teorija hrvatsko-srpskoga jezičnoga dijasistema.

Da bismo to bolje objasnili upoznajmo temelje toga nepostojećega 3 sustava.

Na čemu se temelji hrvatsko-srpsko jezično jedinstvo? Na nekim osobinama.

Prvo se opisuje jedinstvo zapadnojužnoslavenske skupine:

“Na jugu su dvije: zapadnojužnoslavenska (hs. i slov.jezik) i istočno južnoslavenska (mak. i bug. jezik). Zapadna se skupina odvaja od istočne nekim osobinama koje je dijele od svih slavenskih jezika, uključujući i istočnojužnoslavenske. Najvažniji je nastavak -ga i stapanje dvaju poluglasa u neutralni , a osim toga hs. i slov. jezik razlikuju se od svih slavenskih time što nemaju palataliziranih suglasnika... “ (Brozović i Ivić 1988: 2)

Zatim se "hs. jezični dijasistem" odvaja od slovenskoga: "Hs. j. kao dijasistem južnoslavenskih dijalekata... On jedini ne poznaje tipičnu slavensku konstrukciju *mi s tobom u značenju “ja i ti”, jedini nema ni u najstarijim zapisima nikakva traga gentivu na –u…” (Brozović i Ivić 1988: 2).

Koji su to jezikoslovni kriteriji prema kojima se temeljem rečenoga ne uspostavija hrvatskoslovenskosrpski jezični dijasistem.5 Ako je to zato što se slovenski odvaja od “hs. j. kao dijasistem” osobinama koje su navedene, zašto se ne ide u daljnju razredbu temeljem futura će dođem kojim bi se onda odvojili tipični srpski dijalekti? O izboru elemenata ovisi dakle stupanj zajedništva.

Za ilustraciju prijepornosti ovakva kriterija uzmimo jednu drugu osobinu: 1. lice množ. glagola u prezentu -mo i drugo -te. Te osobine ujedinjuje slovenski jezik s hrvatskim jezikom i srpskim jezikom, ali im se u slavenskom svijetu pridružuje i slovački (djelimice) i ukrajinski, a element -mo odvaja češki, slovački (djelimice), makedonski i bugarski koji imaju -me, odnosno ruski i bugarski (-em). Međutim ti elementi slovenskomu, hrvatskomu, srpskomu, slovačkomu i ukrajinskomu, pridružuju talijanski.6 Komu bi palo na pamet da talijanski stavi u istu jezičnu skupinu s hrvatskim ili kojim drugim slavenskim jezikom? Istina, talijanski bi prema nekima tipološkima osobinama (kao i latinski) bio bliži hrvatskomu nego francuskomu jeziku. Međutim, kako dobro kaže Bernard Pottier: “L'étude typologique se situe au niveau le plus general de la description linguistique. Elle suppose une caractérisation de l'ensemble des phénomenes qui constitue une langue. Elle est en premier lieu descriptive puis comparative. Elle tente de degager les grandes lignes du comportement linguistique.” 7

Očevidno je da nas manipulacije ovakvim elementima ne vode nikamo. Krenimo zato drugim putem. Pogledajmo osobine (poslužit ćemo se narječoslovnim opisima priznatih jezikoslova) pojedinih narječja i istaknimo neke od njih.

Počet ćemo navodima iz knjige Pavla Ivića glede prizrensko-timočkoga dijalekta: “Na osnovu strukturalnih kriterija ocrtava se jasno jedna dijalekatska zona s posebnim osobinama. To je oblast prizrensko-timočkog dijalekta... (...) Govori u tim predelima imaju analitičku deklinaciju i komparaciju, ne poznaju infinitiv i ne znaju za razliku izmedu dugih i kratkih slogova..” (Pavle Ivić 1985: 22), te imaju futur sa će: će da pričam, će pomremo... (Ivić: Dijalektologija, str. 113.).

Buduće će nam vrijeme (futur) jasno naznačiti skupinu neprijeporno srpskih narječja.

Poslužimo se opisima Pavla Ivića:

1.”Upotreba infinitiva u istočnijim govorima (smederevsko-vršačkoga narječja, nap. M. K.) je veoma sužena... U istočnijim govorima dolazi futur tipa ću dođem...(Ivić, 1985: 90-91).

2. Može se reći: “Upotreba infinitiva (u kosovsko-resavskom narječju, napomena M. K.) je sužena, ali on ipak postoji kao kategorija. (...) U futuru su česta obrazovanja s nepromjenljivim će za sva lica, pri tom mnogo puta i bez da: će se ranimo.” (Ivić 1985: 104).

Pavle je Ivić neopravdano stopio u “šumadijsko-vojvođanski dijalekt” dva narječja: vojvođansko i šumadijsko. To se jasno vidi i iz njegovih tekstova u kojima govori o vojvođanskome narječju:

a) “Dok govori severne Srbije pokazuju mnogo uticaja susednih dijalekata, oni na zemljištu Vojvodine imaju izrazitiju dijaletsku individualnost.” (Ivić 1985: 75).

b) “Raspored dijalekatskih osobina u vojvođanskim govorima u znatnoj meri odgovara granicama Banata, Bačke i Srema.” (Ivić 1985: 77)

c) Najveći dio područja šumadijskoga narjeéja “(...) obuhvaćen je mačvansko-valjevskim govornim tipom, koji se odlikuje velikom bliskošću književnom (srpskomu - dodao M. K.) jeziku.” (Ivić 1985: 74) Samom tom činjenicom ovo se narječje svrstava u ona narječja s djelomičnim gubitkom infinitiva, jer ima barem djelomičnu balkansku zamjenu infinitiva s veznikom da 8

d) Vojvođanskomu narječju pripada posebno mjesto, uz već navedenu zemijopisnu zaokruženost. “Srem i Bačka imaju u odnosu na Banat niz zajedničkih osobina.9 (...) tako da se banatski govori (istočni, op. M. K.) u nekim svojim osobinama naslanjaju donekle na smederevsko-vršački i preko njega na kosovsko-resavski dijalekt 10 “ (Ivić 1985: 77).

U vojvođanskome narječju izrazito su prisutni ikavski elementi. Objašnjenja Pavla Ivića o ikavskim elernentima u vojvođanskom narječju u najmanju ruku su čudna jer “da se vrlo lako objašnjavaju morfološkim i glasovnim uticajima, tako da je hipoteza o mešavini nepotrebna. Uz to se nije moglo dokazati ni da su severna Srbija i Vojvodina ikad bile naseljene nekim starim ikavskim slojem stanovništva.” (Ivić 1985:82) Najmlađi štokavski govori ekavskog izgovora zahvataju najveći deo severozapadne Srbije i Srem, pa se zato zovu šumadijsko-sremski, a proširuju se i na celu Vojvodinu izuzev severozapadnog dela Bačke (gdje se govori ikavski) 11 (Stevanović 1970: 12) ili “Kompaktno područje autohtonih mlađih ikavskih govora zahvata... Udaljeniju dijasporu (hrvatsku - nap. M. K.) sačinjavaju Bunjevci u severnoj Bačkoj (Ivić 1988: 61)12 “ (Kačić 1996:141)

“Stoga ja ono što prof. Belić uzgred spominje držim za stvarni fakat, tj. da su karakterne crte šumadijsko-sremskog govora, koje ga odvajaju od kosovsko-resavskoga, po svome poreklu ikavske, a ne jekavske. Po mome mišljenju ti ikavizmi su ostatak od ikavskih starosedilaca...” (Moskovljević 1929: 119-120). A kao što je poznato ti se ikavizmi “nalaze u Bosni i Hercegovini (i ne samo tamo, napomena M. K.) većinom kod muhamedanaca i katolika” (Moskovljević 1929: 119). “Da su ikavizmi i druge karakterne crte centralnog dijalekta posledica mešanja kosovsko-levačkog i jekavskog, onda bi se javila i južnije, tamo gde se kosovski i ekavski sučeljavaju od pamtiveka, a medutim od Kraljeva na dalje uz Ibar nigde se nije razvio takav smešani govor.” Ovakvo viđenje ikavizma smeta Pavla Ivića pa će o Moskovljevićevu radu reći: “Tačne opservacije o prodiranju ekavštine u zapadnoj Srbiji, ali bez preciznog terenskog posmatranja i veće količine materijala. Shvatanja o ikavizmima sporna13” (Ivić 1985: 83), jer i on i Moskovljević dobro znadu da “su ikavci katolici i muslimani” (Moskovljević 1929: 119-121).

“Dobro je poznato da su Srbi koncem sedamnaestoga stoljeća (1690.) prešli Savu i Dunav (seoba Srba s Arsenijem III.). 'Srbi su u novoj domovini došli u dodir sa kulturnijim svetom. A novi životni uslovi, potrebe za ekonomskim kulturnim razvitkom, za utakmicom s drugim narodima14, nametnuli su im ozbiljnu brigu za prosvećivanjem. Njima se sada kao neophodno nametalo otvaranje veéeg broja škola. Srbi su nesumnjivo (ali ne i sigurno - nap. M. K.) ovamo i pre velike seobe morali imati poneku školu, jer je već i tada bilo među njima pismenih građana 15,16 (Stevanović 1970: 30)

...................................................
...................................................

...................................................
...................................................

Hrvatski je jezik u neprestanom dodiru sa zapadnim uljudbenim krugom, srpski je jezik naslonjen na istočnopravoslavni uljudbeni krug. U hrvatskome se jeziku njegov razvoj može neprestance pratiti od početaka pismenosti do danas. Može mu se razvoj i put dokumentirati. Put je to slijedan i dosljedan (uz svu prisilu i nasilje nad jezikom i ne samo nad njime). U srpskome jeziku, naprotiv, u devetnaestome stoljeću nastaje nagli prekid sa stoljetnim nasljeđem. Srpski se javni općeporabni jezik ne naslanja na nikakovo pisano nasljeđe. Njegov se put ne može pratiti, nije slijedan ni dosljedan. Kada govorimo o općeporabnim jezicima različitost je njihova, dakle, još naglašenija. Hrvatski neprestance crpi iz svojega petstoljetnoga književnoga nasljeđa (najblaže rečeno),28 na njega se naslanja, sa srpskim nasljeđem nema skoro nikakvih dodira, iz njega ne proizlazi. Srpski crpi iz svoje dvjestoljetne književne tradicije, niti se na hrvatsko pisano književno nasljeđe naslanja niti iz njega crpi. Može se reći da se ti jezici ni u uljudbenom, a ni u književnom smislu ne dodiruju, a kamoli naslanjaju jedan na drugoga. I to uz sve prisilje i nasilje evo skoro dva stoljeća. Zanimljivo je primijetiti da u skoro istom vremenskome razdoblju dolazi do raslojavanja, bez ikakove prisile, engleskoga na najmanje dva jezika; američkoga i engleskoga. Začudno je onda, i smiješno, to da ako su Hrvati svoj jezik preuzeli od Vuka i ako je to isti jezik, kako to da uz sva približavanja (o kojima će još biti govora) nije postao identičan, na razini općeporabnoga (standardnoga), kada se za to isto vrijeme jedan jezik (engleski) raslojio na najmanje dva jezika? Kada govorimo o općeporabnim (standardnim) jezicima, onda bi jezik, ako je jedan, morao biti identičan. Da tomu nije tako znaju i najvatreniji zagovornici istosti hrvatskoga jezika i srpskoga jezika. Da im teza ne bi pala u vodu onda se služe teorijom inačica (varijanti).29 Iz nemoći određivanja strogih granica koje bi bile točne odrednice jezika, stvoren je pojam inačice. Pogledamo li, dakle, hrvatski jezik i srpski jezik kao općeporabne jezike onda vidimo da se oni razlikuju na više razina: glasovnoj30 (fonološkoj), naglasnoj, leksičkoj, oblikoslovnoj (morfološkoj), sintaktičkoj, semantičkoj i pragmatičkoj.31 Dakle na svim razinama koje jezik čine jezikom. Nejasno je onda kako bi ta dva jezika mogla biti jedan jezik kada se razlikuju na svim razinama ? 32

...................................................
...................................................

Hrvatski je javni općeknjiževni jezik umjetan jezični izraz temeljen na hrvatskima govorima istočnohercegovačkima, s dubrovačkom inačicom, i zapadnim bosanskohercegovačkima. Povijest je ujednake jezika hrvatskoga, bez obzira na to kada se je odredio njezin početak, vremenski nespojljiva s ujednakom srpskoga jezika. A ako se uzme u obzir ujednaka u XIX. stoljeću, djelatnost Vuka Stefanovića Serbijanca u Srbiji i Ljudevita Gaja i sljedbenika njegovih u Hrvatskoj, prema ulozi koju je koja imala u objema sredinama, zbivanja su imala malo zajedničkoga

Dva su se toka ujednake u jednome čvorištu, posredovanjem izvana, približila. O približavanju se provedenu djelovanjem izvana može govoriti na razini književnoga jezika.

Pokušaja približavanja jezika bilo je različitih. Spomenut ćemo samo dva.

Prvi je takav pokušaj Književni dogovor iz Beča (1850.).

Taj dogovor nije bio posebice važan za razvoj hrvatskoga općeknjiževnoga jezika, ali je bio važan za razvitak srpskoga književnoga jezika i hrvatskoga jezičnoga propisa.

Potpisivanje Novosadskoga dogovora novi je pokušaj zbližavanja dvaju jezika. Taj je dogovor, uz onaj Književni dogovor, i neizravan dokaz o samobitnosti hrvatskoga jezika, jer su i jedan i drugi dogovor pokušaj stvaranja jednoga jezika od dvaju jezika. Novosadski je dogovor, za razliku od Književnoga, imao obvezujući karakter sa svima posljedicama koje iz toga proizlaze.(34) Ni to nije moglo uništiti hrvatski jezik, pače dovelo je do ozbiljnoga osvješćivanja hrvatskih jezikoznanaca i jezikoslova i do zbiljne pobune izražene u svima poznatoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Sve to nije, dakle, dovelo do istosti dvaju jezika jer je općeporaban jezik po svojoj osnovici jezik, ali je po prosvjetnoj i uljudbenoj nadgradnji općenarodan.

Iz gore iznesenoga jasno je da hrvatski ne može biti hrvatskosrpski, a kada bih bio takav jezikoslov kao što je američki slavist Keneth E. Naylor (35), za kojega su Hrvati dobili svoj književni jezik od Vuka ili pak kao onaj profesor Sorbonne, za kojega je jedan od dokaza da su srpski i hrvatski jedan jezik i to što se u Zagrebu govori ekavicom, onda bih mogao reći da bi srpski mogao biti srpskohrvatski, tj. srpska inačica hrvatskoga.

_______________________________________________________

Literatura

Brozović,D.,-Ivić P., 1988., Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb

Ivić Pavle,1985., Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, Matica srpska, Novi Sad

Kačić M., 1995., Hrvatski i srpski, zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta, Zagreb

Moskovljević,M., 1929., Današnja granica između ekavskog i jekavskog izgovora u Srbiji, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd

Naylor, K.E., 1980., Serbo-croatian, in: Schenker, A.M. and Stankiewicz., The Slavic Literary languages, Yale

1 Miro Kačić, Hrvatski i srpski, zablude i krivotvorine, str. 63.

2 To čak priznaju i oni za koje su hrvatski jezik i srpski jezik jedan hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski jezik.

3 Taj sustav može biti postojeći samo ako uzmemo u obzir da postoji, temeljem rečenoga i slovenskohrvatskosrpski jezični sustav (vidi dalje).

4 Pojam je jezika kao "dijasistema" upitan. Pitanje koje se samo od sebe nameće je kako odrediti jezik kao "dijasistem"? Lako bi se mogli slavenski jezici podvesti pod pojam dijasistema (bitan je odabir kriterija), pa bi se onda moglo reći: slavenski jezik kao dijasistem itd.

5 Ovdje se ne dovodi u pitanje valjanost argumentacije, ona je nadasve izvrsna, već se relativizira odabir kriterija pri određivanju granica dijasistema.

6 Do apsurda dovedena tvrdnja.

7 "Tipološki studij se smješta na najopćenitiju razinu jezikoslovnoga opisa. On pretpostavlja karakterizaciju cjelovitosti pojava koje čine neki jezik. Tipološki studij je poglavito opisan, pa onda poredben. On pokušava izlučiti (istaknuti) glavne pravce jezičnoga ponašanja."

8 Nedosljedno je ubacivanje toga balkanizma u zapadnije govore skorašnje, društvenojezikoslovne, odnosno političkojezikoslovne naravi.

9 Pitanje, koje se samo od sebe nameće: Ima li ikakva utjecaja na te osobine činjenica da su u tim područjima bili Hrvati odavna?, ostavit ću otvorenim.

10 Istina je da su ta narječja zemljopisno bliska, ali, kao što sam već rekao, prigodom procjena treba voditi računa o svim elementima, a ne odbacivati jedne na štetu drugih.

11 Istaknuo M.K.

12 Kada Pavlu Iviću vjerovati.

13 Istaknuo M. K.

14 Kojima narodima?

15 U to doba Hrvati su već davno u Vojvodini

16 Istaknuo M.K.

.....................

28 Koje se naslanja na narodni jezik.

29 Ovo se ne odnosi na djelovanje hrvatskih jezikoslova koji su se pojmom inačice služili a da bi sačuva1i samobitnosti hrvatskoga jezika (tj. hrvatski jezik).

30 Različit broj glasova (fonema), različit broj oblika, različit broj gramatičkih morfema itd...

31 Vidi Kačić 1995: 120-133

...................................

34 Najvažnija je poraba javnoga jezika.

35 Kada Keneth E. Naylor u knjizi o slavenskim književnim jezicima, koju je izdalo ugledno sveučilište Yale, piše, primjerice, da je riječ knjižnica (koju je on napisao kao knjižica) u hrvatskome ili prevedenica ili novotvorenica, u svakom slučaju nova riječ, onda se imamo pravo zapitati je li ta krivotvorina namjerna iii slučajna. Bilo kako bilo, to jest krivotvorina, jer dovoljno je pogledati u Stullijev rječnik (1806. god.) pa da vidimo da ta riječ odavna u hrvatskome postoji, dakle ona nije novotvorenica ni u XVIII. stoljeću a kamoli u XX. (Naylor 1980: 67).

HRVATSKA JEZIČNA POVIJEST

Ugledni hrvatski jezikoslovac, akademik Stjepan Babić, u popularno pisanoj knjizi «Hrvatski jučer i danas» obradio je mnoštvo tema, od jezične povijesti, miješanja politike u lingvistiku, sporova među jezikoslovcima, jezičnih savjeta,...do analize stila govora političara i raznih «lakših» tema. Na ovoj ćemo stranici predstaviti dva kratka odjeljka koji ilustriraju prijeklop jezikoslovlja i politike: naime, radi se o osvrtu na značajnu studiju Dalibora Brozovića iz 1978, koja je značila prekretnicu u kroatistici i slavistici, jer je najpotpunije obradila hrvatsku jezičnu povijest, srušivši do onda dominantan mit o Ilirskom pokretu/Hrvatskom narodnom preporodu kao o revoluciji koja je «stvorila» hrvatski jezik (čime se hrvatska jezična povijest krivotvorila, s nakanom da se strpa u isti koš sa srpskom Vukovskom revolucijom). Time je «serbokroatizmu» kao jezično-političkom programu zadan smrtni udarac- i to na znanstveni način. Hrvatska komunistička elita (Vladimir Bakarić, idejni komesar Ivan Salečić, partizanski pisac Joža Horvat) knjigu je oštro napala, ali je raspadanje Jugoslavije kako je zemlja tonula u ekonomsku krizu uoči Titove smrti skrenulo pozornost ideoloških cenzora na daleko «materijalnije» i ozbiljnije probleme. Srpski lingvisti tu studiju nikada nisu prihvatili (kao što nisu znali ni odgovoriti na njene glavne postavke), nego su uglavnom pribjegli politici prešućivanja i ignoriranja. U jezikoslovnoj je kroatistici ona uglavnom prihvaćena (uz neke prijepore: jedan od njih je i Babićev tekst o jeziku Kašićevoga «Rituala rimskoga», koji pomiče proces hrvatske jezične standardizacije za oko 100 godina unatrag u odnosu na od Brozovića određen početak datiran sredinom 18. stoljeća). Strani slavisti, kojih ionako nema velik broj, većinom su prihvatili glavne Brozovićeve postavke (dijelom i zbog utjecaja hrvatskoga povjesničara Ive Banca, profesora na sveučilištu Yale u SAD, koji je u knjizi «Main trends in Croatian language question» uglavnom prenio, razjasnio i ilustrirao pojedine stavove iz Brozovićeve studije za čitateljstvo engleskoga govornoga područja; detaljniji, ambiciozniji i originalniji su radovi njemačkoga lingvista Leopolda Auburgera, koji je nijansiranije raščlanio razne postavke koje je Brozović ostavio netaknutima u svome prikazu). Od «stare garde» koja je ostala pri «Ilirsko-Vukovskoj» mitologiji najpoznatiji su pokojni američki slavist Kenneth Naylor i njemački Werner Lehfeldt. No, njihova glasna šutnja i nesposobnost da utemeljeno, jezičnopovijesnim argumentima, problematiziraju Brozovićeve teze (kao što je to učinio Stjepan Babić u doljenavedenim tekstovima)- dovela ih je na margine rasprava o povijesnoporedbenoj lingvistici južnoslavenskoga govornoga područja.

Stjepan Babić. Hrvatski jučer i danas, Zagreb 1995

NOVA I CJELOVITA SLIKA POVIJESTI
HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

Studija Dalibora Brozovića Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti u knjizi Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Liber, Zagreb, 1978, izazvala je veliko zanimanje. U jednom smislu s pravom. Ona nam daje novu i cjelovitu sliku povijesti hrvatskoga književnog jezika. Dosadašnja je bila nepotpuna i u osnovi kriva.

Na povijest hrvatskoga književnog jezika nakon pobjedničkoga razdoblja hrvatskih vukovaca gledali smo u svjetlu u kojem su je prikazivali pobjednici. A oni nisu imali razumijevanja za ono što je bilo prije njih. Prikazivali su to doba, i djelovali su tako, kao da u njemu nije bilo ništa vrijedno, da su oni zapravo početak novoga i jedino pravog puta. Koliko su i isticali ime Ljudevita Gaja, spominjali su ga više kao dobrodošlu parolu. Tako je opća slika svih obrazovanih, pa i prosječno obrazovanih jezikoslovaca, bila kriva jer su u nju unošene samo one činjenice koje su se s njom slagale, druge su se iskrivljavale, a treće su se prešućivale ili su bile nepoznate. Brozović posebno ističe kako je jezična uloga Ljudevita Gaja bila precijenjena - što je onda išlo na štetu njegove političke i kulturne uloge - značenje Bečkoga književnog dogovora predimenzionirano, a djela hrvatskih pisaca od preporoda do pobjede hrvatskih vukovaca izdavana su poslije s izmijenjenim jezikom. Sve je to djelovalo tako kao da je Ljudevit Gaj i u jezičnom pogledu napravio dubok jaz. Po tome je opća slika bila ovakva: suvremeni srpskohrvatski književni jezik, a s njime i suvremena hrvatska i srpska književnost počinju od Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovića Karadžića. Sažetak takvih gledanja može se naći u članku Aleksandra Belića Srpski jezik medu drugim slovenskim jezicima. Ističe da su Srbi do Vuka Karadžića imali “nenarodni” književni jezik: crkvenoslavenski u srpskoj redakciji, zatim ruskoslavenski i srpskoslavenski, a Hrvati hrvatski crkvenoslavenski. “Ali pored tih nenarodnih književnih jezika, iako u mnogome bliskih srpskohrvatskom jeziku, bilo je u srpskohrvatskoj kulturi nekoliko pokrajinskih književnosti, katkada i od velikog značaja za srpskohrvatski narod — kao što je bila dubrovačka književnost, sa narodnim jezicima.”(1) Tu spominje čakavski književni jezik, dubrovački, bosansku književnost s Matijom Divkovićem na čelu, dalmatinsku štokavsku s Andrijom Kačićem Miošićem, ne prelazi ni preko “malene, ali značajne slavonske književnosti, sa Matijom Relkovićem na čelu”, navodi dakle gotovo iste činjenice kao i Brozović, ali sa sasvim suprotnim zaključkom: “Sve je to presečeno radom Vuka Karadžića (od 1814. g. i docnije) i radom Ljudevita Gaja, osnivača t.zv. Ilirskog pokreta, od 30-te godine XX v. lako su njihovi putevi bili u prvo vreme različni, ipak su se hrvatski rodoljubi sreli sa Vukom na istom terenu 1850 godine.”(2)

Jezično djelovanje Vuka Karadžića u Srba zaista znači korjenit prijelom s dotadašnjom jezičnom praksom, ali u Hrvata, ističe Brozović s pravom, takva prijeloma u jezičnom, pa ni u književnom, smislu nije bilo. Ljudevit je Gaj dotadašnji hrvatski štokavski književni jezik, koji je postojao i prije Gaja i koji je bio većinski, samo proširio i na onu manjinu Hrvata koji su se služili kajkavskim književnim jezikom. Gajeva je jezična zasluga u tome što je sve Hrvate ujedinio u jednom književnom jeziku. “Korjenit prijelom”, a prema njemu i kriva slika nastaju kad se hrvatska jezična situacija promatra “zagrebocentrično”, a ta je osnovica očito preuska za cjelovitu sliku. Ona je sasvim drugačija ako jezična zbivanja promatramo “kroatocentrično”, kako to čini Brozović, dakle sa širega gledišta.

Brozović je nekim svojim prijašnjim radovima, a posebno navedenom studijom promijenio tu netočnu i štetnu dihotomiju, prevladao ju je uspješnom sintezom svojih istraživanja i istraživanja drugih filologa. Od membra disiecta napravio je cjelinu vidljivu kao na dlanu: preglednu i lako pamtljivu. Cijelu povijest hrvatskoga književnog jezika od Baščanske ploče do naših dana podijelio je u šest razdoblja, tri predstandardna i tri razdoblja razvoja jezičnoga standarda:

A. PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA:

1. razdoblje: od početka pismenosti (9./10. st.) do konca 15. stoljeća: prevlast čakavštine, jak utjecaj hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika, glagoljica, sukcesivno javljanje ćirilice i na kraju latinice;

2. razdoblje: 16. stoljeće: nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti;

3. razdoblje: 17. i prva polovica 18. stoljeća: evolucija i umnažanje hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika;

B. RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOG STANDARDA:

4. razdoblje: druga polovica 18. st. i prva desetljeća 19.: početci standardizacije, ijekavska i ikavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom području, širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika na hrvatskom sjeverozapadu;

5. razdoblje: od tridesetih godina do kraja stoljeća: hrvatski narodni preporod, ujedinjenje svih Hrvata u jednom književnom jeziku, općehrvatska grafijska reforma, pomak u fizionomiji novoštokavštine i pobjeda fonološkog pravopisa:

6. razdoblje: 20. stoljeće: konsolidacija standarda.

Ta razdoblja dijeli na pojedine faze i u njima pokazuje razvojne tijekove u kojima su se rješavali pojedini problemi, a preostali prenosili u iduća razdoblja da ih ona postupno riješe. Brozović jasno pokazuje da su Hrvati do suvremenoga standarda došli evolutivnim putem i da im jezični revolucionar karadžićevskoga tipa nije trebao i da ga zato nije ni bilo. Ta je slika i teoretski i činjenički dobro utemeljena tako da je u cjelini prihvatljiva, Može se osporavati samo koja pojedinost u toj cjelini ili koji sud o iznesenim činjenicama.

Zadržat ću se na jednom od njih jer mislim da je početak današnjega hrvatskoga književnog jezika i nakon Brozovićeve studije još uvijek sporan. To ne proizlazi odatle što Brozović ne bi dobro poznavao činjenice ili što ih ne bi dobro prikazao, nego što pojam standardnoga jezika unatoč njegovim često i opširnim obrazlaganjima nije dovoljno jasan ni u razgraničenju prema pojmu književni ili pismeni jezik, a još manje prema njihovu povijesnom tijeku.

Brozović misli da je standardizacija hrvatskoga književnog jezika počela polovicom 18. stoljeća. Tu tvrdnju pod određenim uvjetima možemo prihvatiti, ali se moramo zapitati kojega je to idioma standardizacija počela. Počinje li se taj idiom tek tada upotrebljavati ili se upotrebljavao i prije? Brozović nam sugerira da se počeo tada: to je novoštokavski idiom kako se počeo upotrebljavati u djelima A. Kačića Miošića i A. M. Relkovića. Prijašnji štokavski jezik da je bio pokrajinski i nenovoštokavski. A ja pitam: zar npr. jezik Junija Palmotića nema standardniji lik od jezika te dvojice? Odgovor mora biti pozitivan. A to je pisac 17. stoljeća! Ako se dakle i složimo da se hrvatski književni jezik počeo standardizirati polovicom 18. stoljeća, onda možemo reći da se počeo standardizirati jezik koji se upotrebljavao i prije, u 17. stoljeću, odnosno još i prije, u 16. stoljeću. Brozović je na tu tezu već bio upozoren, ali je ne prihvaća, nego se brani od nje (str. 52. i 53.). Vidjeli smo već da obrana počiva na nesigurnim temeljima, no razmotrimo i njegove argumente. On iznosi dva osnovna: regionalni status dubrovačkoga pismenog jezika i njegov nenovoštokavski karakter pa da od njega do novoštokavštine nemamo evolucijski razvoj nego revolucijsku promjenu supstancije i strukture.

Da to razjasnimo, morali bismo opširno zalazati u teoretska jezična i praktična dijalekatna pitanja, u što se ja neću upuštati ne samo zato što bi to za ovu priliku bilo previše nego ni zato što ni povijest jezika, ni dijalektologija ni starija hrvatska književnost nisu moje uže područje pa to prepuštam pozvanijima, a prvenstveno samom Brozoviću da ponovno preispita i svoje teoretske postavke i svoje tvrdnje. Ja bih samo postavio nekoliko pitanja. Najprije pitam zar je zaista dubrovačka književnost 16. i 17. stoljeća nenovoštokavska? Ali da tako i jest, teško je prihvatiti “revolucijski” ili “neevolucijski” karakter prijelaza nenovoštokavštine u novoštokavštinu u književnojezičnom smislu. Zar je taj prijelaz tako korjenit da znači prijelom u književnom jeziku? U čemu se očituje? Zar nije osnovna razlika u neprenesenim naglascima i u starijim oblicima? Naglasci u pisanom jeziku često nisu bitni, a stariji oblici potrajali su do kraja 19. stoljeća. Što onda ostaje tako prijelomno? Regionalnost? Ta i ona je prevladana evolutivnim putem. I sam Brozović kazuje da te književnosti ipak nisu bile tako odijeljene kao što se čini.

Ta on sam kaže: “U stvari, dovoljno je pažljivo čitati priručnike i sintetska djela iz hrvatske književnosti pa da se uvjerimo kako je zapravo nevjerojatno u kolikoj se mjeri očuvalo zajedništvo hrvatske literature i pismenosti u svim tim tzv. pokrajinskim književnostima šesnaestoga, sedamnaestoga i osamnaestog stoljeća, usprkos upravo očajnim geografskim, društveno-političkim, državnopravnim, ratnim, ekonomskim, kulturnim, civilizacijskim, prometnim i drugim prilikama i okolnostima” (str. 32). Kad to nisu bile u vrijeme kad su postojale, neke od njih nisu bile ni kasnije. Djelovanje dubrovačke književnosti, a prema tome ni njezina jezika ne iscrpljuje se s vremenom u kojem je nastala, nego su djelovali i kasnije. Ako dubrovački pisci nisu bili potpuno “regionalni” u 16. i 17. stoljeću, još su to manje bili u 18. i 19. Već sam ustvrdio da je nagao razvoj i cvat slavonske književnosti u 18. stoljeću neobjašnjiv bez djelovanja dubrovačke književnosti.(4) A ilirci su se upravo podali blagotvornom djelovanju dubrovačke književnosti 16. i 17 stoljeća: na njoj su učili štokavski književni jezik, na njoj su izoštravali svoj pjesnički jezik, nju su ilirski gramatičari najviše citirali da pokažu kakav ilirski jezik treba biti. U prilog toj tvrdnji mogao bih obilno navoditi mišljenja povjesničara hrvatske književnosti pa i opće povjesničare kao J. Šidaka, ali nije potrebno. Svatko to zna pa to ne niječe ni Brozović. Mogao bih citirati i njega. Ako se unatoč tome složimo s njime da je to književnost pokrajinskoga karaktera, ali će se i on morati složiti s nama koji tvrdimo da je jezik te književnosti postao hrvatski književni (standardni) jezik normalnim evolutivnim putem. To je i sam priznao: “Ono svjetlo koje je zasjalo u 18. stoljeću i u 19. se proširilo na sve hrvatske krajeve, zapaljeno je već u 16. stoljeću, makar tada još bilo plamičkom« (str. 34). Ja bih rekao da nije bilo plamičkom, nego plamenom koji je Hrvatima stalno osvjetljavao standardizacijski put, a posebno ilircima. Ja bih i s Brozovićevim odredenjem standardnoga jezika rekao: standardizacija počinje već u 16. stoljeću. On već tada postaje polivalentan. Uz pjesme Šiška Menčetića, Dž. Držića imamo i Očenaš zabilježen u rječniku Fausta Vrančića iz 1595. Zar taj Očenaš ne znači uključenje Hrvata u internacionalnu civilizaciju, i zar on nije izgovoren našim današnjim jezikom, uz neznatne, upravo zanemarljive evolutivne promjene? A sigumo da Očenaš nije jedini dokaz, ali to raspravljanje prepuštam drugima.

No i kad bi se sve prihvatilo kako ja tvrdim, to ne bi znatno utjecalo na sliku koju daje Brozović jer ne bi trebalo mijenjati podjelu na pojedina razdoblja, nego samo ocjenu nekih od njih.

Zadržao sam se nešto opširnije na ovom pitanju jer ga smatram važnim, a i zato što sam želio pokazati što su bitna pitanja koja pokreće Brozovićeva studija. Ako i imamo prigovora, potrebno ih je iznijeti temeljito i razložno, a ne autoritativno, etiketičarski. To onemogućuje svako normalno raspravljanje i prema tome put do pravoga rješenja. Stoga ni prigovori dobronamjernijih kritičara nisu opravdani kad ostaju samo na golim tvrdnjama. Tako npr. oštar prigovor da je Brozović precijenio hrvatski karakter ilirskog pokreta, a podcijenio južnoslavenski, mogao bi se prihvatiti tek kad bi blo svestrano dokazan. A to nije lako jer su za to potrebna iscrpna i duga ispitivanja i bistro umovanje. Preporod je krupan i prijeloman događaj u povijesti hrvatskoga naroda i jasno je da ga ne može iscrpsti ni nekoliko studija, pa Brozovićeva sinteza može ostaviti neka pitanja otvorenim za daljnje raspravljanje. No bit će da Brozović u osnovnoj ocjeni hrvatskoga preporoda ima pravo jer se književna i politička nastojanja iliraca ne moraju u potpunosti podudarati. Ta sami su ilirci isticali da u hrvatskoj politici kroatizam znači sve, a ilirizam ništa, pa iako se takve njihove riječi ne moraju prihvatiti doslovce, ipak ih ne možemo olako odbaciti, pogotovu kad su njihova ostvarenja na oba ta područja bila izrazito hrvatska. A Brozović upravo to kazuje i dokazuje.
Na kraju valja dodati da je cio Brozovićev prikaz temeljen na jasnom razgraničenju nekih osnovnih pojmova, razvoj je često osvjetljavan usporedbom sa sličnim zbivanjima u ostalom slavenskom i neslavenskom svijetu tako da je ta slika jasna i u europskom kontekstu. Zato će majstorska freska Dalibora Brozovića ostati trajno dostignuće naše lingvistike. U njoj ćemo odsad promatrati povijest svojega književnog jezika i njegovo suvremeno stanje. Ostat će trajnim orijentirom u našem daljem znanstvenom, kulturnom i standardnojezičnom rastu. Ona je jedan od svjetionika koji osvjetljava pute, brodove i luke. Složit će se sa mnom u tome, nadam se, svi oni koji su Brozovićevu studiju pročitali nepristrano i s pomnjom. (Opaska ekipe Herceg Bosne: ovo se odnosi na napadaje Bakarića i sličnih ideoloških komesara).

1 Oko našeg književnog jezika, Beograd, 1951., str. (2)6. U Napomenama ovoj knjizi, str. 325., piše: “Iz predavanja prof. A. Belića održanog u Slavističkom seminaru na Bledu 10 avg. 1950 g.”
2 N. dj., str. 27.
4 Jezik starih hrvatskih pisaca u Slavoniji, Godišnjak ogranka MH, 6, vinkovci, 1968., str. 71.-84.
5 “Za definiciju standardnoga jezika bitno je da je on autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etinička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.”

Bartol Kašić: RITUAL RIMSKI: Istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichu popu bogoslovcu od Druxbe Yesusovae Penitenciru Apostolskomu, pretisak Zagreb 1993

TEZE O JEZIKU KAŠIĆEVA RITUALA RIMSKOGA

Da sam prvi govorio (1), zapitao bih vas zašto ovako svečano predstavljamo pretisak kojemu nije okrugla obljetnica, nego 353. godina od pojavljivanja. Ne znam bismo li čuli pravi odgovor. Sada već znamo, ali se opet možemo zapitati što tu ima reći profesor suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika.
Ima mnogo. Ta knjiga svojim jezikom jamči:

- da hrvatski književni jezik nije od jučer
- da ga nismo uzeli od Srba, kako neki još uvijek lažu
- da hrvatski književni jezik nije nastao 1835., kako su mnogi još nedavno mislili
- da nije nastao polovicom 18. stoljeća, kako tvrde oni koji nisu uzeli u obzir i ovu knjigu
- ova knjiga dokazuje da je stariji
- da je star bar kao i ona, dakle najmanje 353 godine
- da nije bio u upotrebi samo u pjesničkim djelima
- da se nije upotrebljavao samo u uskom regionalnom krugu
- da to nije sirov štokavski govor tek s Kašićem podignut na razinu književnoga, nego jezik koji je u istom smjeru izgrađivan i prije
- da je to puni i pravi književni jezik koji je funkcionalno polivalentan jer se njime jedna etnička ili nacionalna formacija uključila u međunarodnu civilizaciju
- da se nije upotrebljavao samo na štokavskom području
- da se upotrebljavao i na kajkavskom i na čakavskom području
- da je proširivao upotrebu hrvatskoga književnoga jezika u prostomome i u vremenskome smislu
- u prostornome jer dokazuje da se upotrebljavao na cijelom području hrvatskoga jezika, osim možda u zapadnosjevernom dijelu Hrvatske
- vremenskome: da se upotrebljavao kontinuirano tri i pol stoljeća
- dokaz je tome sedam izdanja Rituala rimskoga
- jezični temelji Kašićeva Rituala rimskoga nalaze se i u Rimskome obredniku iz 1929., a prema tome i u današnjem obredniku i u današnjem hrvatskome književnom jeziku.

Sve sam to zaključio na temelju površnoga uvida u Kašićev jezik pa pozivam stručnjake za povijest hrvatskoga jezika da prouče jezik Kašićeva Rituala rimskoga i da moje tvrdnje dokažu ili opovrgnu. Sad je knjiga tu, svakomu na dohvatu pa se može lako proučavati.
Teško da će ih moći opovrći. Evo jednoga od stotine dokaza. Pročitat ću vam Očenaš kako je zabilježen na 14. stranici ove knjige.
Dopustit ćet mi da pročitam današnjim naglaskom jer i nekada se nije jednako čitalo, pogotovu ne u naglasku, dakle:

Oče naš, koji si na nebesih. Sveti se ime tvoje. Pridi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja, kako na nebu, tako na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kakono i mi otpušćamo dužnikom našim. I ne uvedi nas u napast: nego nas oslobodi od zla. Amen.

(1) Govor na predstavljanju pretiska Kašićeva prijevoda Rituala rimskoga 4. ožujka 1993., u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu

POSLJEDNJI MOHIKANCI «SERBOKROATIZMA»

Ovdje smo samo dali dio ilustrativnoga referata profesora Vinka Grubišića, održanoga na 2. hrvatskom slavističkom kongresu (pridjev «hrvatski» neka ne zavara čitatelja- radi se o međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Hrvatskoj), koji dobro prikazuje položaj hrvatskoga jezika u anglosaskoj dijaspori- a posebno «serbocentrične» opsjene dijela onodobnih slavista poput pokojnoga Kennetha Naylora. O motivima takvoga ponašanja, koje nema veze sa znanošću, a jedino je bilo u službi srpske promičbe (ne samo jezikoslovne)- možemo samo nagađati. No, bolje je da to ne iskažemo javno, jer- o mrtvima sve najbolje.

Drugi hrvatski slavistički kongres: Zbornik radova I., Zagreb 2001
Vinko Grubišić

BORBA ZA HRVATSKI JEZIK U ANGLOSAKSONSKOM SVIJETU

U anglosaksonskom svijetu na većini visokoškolskih ustanova slavistika je uglavnom bila isto što i rusistika. Veoma je malo sveučilišta nudilo čak i rudimentarne tečajeve iz poljskog, češkog, bugarskog i makedonskog, a kroz zadnjih stotinu godina srpski i hrvatski smatrani su jednim jezikom, kao “Serbo-Croatian”, ili mnogo češće bez crtice, “Serbocroatian”. Istina, taj se “jezik” (uglavnom srpski) predavao na više sveučilišta nego neki drugi slavenski jezici. Hrvatski useljenici i njihovi potomci najvećma su prezirali taj naziv i držali se što dalje od njega. Tako se stvorio svojevrsni začarani krug: studenti hrvatskog porijekla smatrali su da im se nazivom “srpskohrvatski” nanosi nepravda, a sveučilišta su smatrala da tim studentima nude sve što im treba (po njihovu: hrvatska je komponenta bila uključena u “Serbocroatian”). Bilo je to po prilici baš ono što su Srbi i srpski iseljenici htjeli: nominalno “Serbocroatian”, a stvarno “Serbian”- uzimanje kao “lingua communis”, državni jezik, koji je zapravo i funkcionirao kao jezik jugoslavenske diplomacije, vojske, a dobrim dijelom i federalne jugoslavenske administracije.

Anglosaksonski su se slavisti u svojim radovima najvećma pozivali na starije hrvatske autoritete kao što su bili Vatroslav Jagić ili Milan Rešetar, koji eto, nisu imali nikakvih problema s nazivom (a još manje s biti) “hrvatskosrpskoga jezika”. Od početka se stvorilo krivo mnijenje da je “srpskohrvatski” istina nejedinstven jezik “s četirima dijalektima” (to da svako od tih dijalekata pripada i srpskom i hrvatskom uzimalo se nekako kao jasno samo od sebe), ali da samo nakostriješeni nacionalisti povremeno zaoštre te razlike.

Nakon 2. svjetskog rata, nažalost, nastavilo se s predratnom praksom: razlike su između hrvatskoga i srpskoga ponekad i dolazile na red, govorilo se o samobitnosti hrvatskoga jezika, ali samo “za unutrašnju uporabu”, dosta se polemiziralo o “obliku i sadržaju” hrvatskoga jezika, no prema vani odasvud je dolazio samo jedan naziv: “srpskohrvatski”. I to na raznim jezicima!

Kasnih sedamdesetih godina stvoreno je u Americi “Društvo za hrvatske studije” (Association for Croatian Studies), kojemu je predsjednikom bio poznati povjesničar, neumorni Jure Prpić, u okvirima najvećeg svjetskog slavističkoga udruženja “An American Association for the Advancment of Slavic Studies”. To je društvo organiziralo nekoliko “panela” predavanja i rasprava o posebnosti hrvatskoga jezika, o normiranosti tog jezika kao i o njegovu proučavanju u SAD i Kanadi. Bili su to među najposjećenijim slavističkim panelima, na kojima diskusije nerijetko bijahu veoma oštre, ali i plodonosne. Braniteljima hrvatskoga jezika u SAD bijahu pri ruci poneki vrsni radovi hrvatskih lingvista, od kojih svakako valja posebno izdvojiti “Lingvističko određenje hrvatskoga književnog jezika” Stjepana Babića (Jezik, 5/1970-71), “Opseg povijesti hrvatskog jezika” Radoslava Katičića (u knjizi Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb: Školska knjiga, 1986) te “Deset teza o hrvatskom jeziku” Dalibora Brozovića, koje su u potpunosti po prvi put objavljene u Hrvatskoj Reviji, a zatim na engleskom u Journal of Croatian Studies. Naime. iz tih se triju radova sasvim jasno pokazivalo da - kako reče R. Katičić - samim tim što postoji hrvatski narod postoji i jezik kojim taj narod govori. Zapravo, najjednostavniji i najčvršći dokaz za postojanje jezika hrvatskoga bio je izrečen ovako:” Ja svoj jezik zovem svojim hrvatskim imenom, moje dijete ga zove tim istim imenom, moji ga prijatelji i sunarodnjaci zovu i žele zvati hrvatskim imenom... I tko je taj u demokratskom svijetu tko ima pravo mijenjati naziv mojega jezika?” To su bili daleko uvjerljiviji i snažniji dokazi od bilo kakvih genetskolingvističkih istosti i sociolingvističkih razlikosti. Amerikanci u svemu vole jasnoću, a te jasnoće u člancima o hrvatskom jeziku često nije bilo previše. U očima Amerikanaca ili nešto jest ili nije. Ili nešto postoji ili ne postoji. Svako “sad ga vidiš — sad ga ne vidiš” pripada “filozofiranju”, ne samo u očima prosječna Amerikanca nego i američkog intelektualca, a sva neplodna teoretiziranja stvar su uglavnom dokonih ljudi.

Bilo je na tim slavističkim panelima zaista i smiješnih pojava. Dok je veoma uvaženi “čakavac” Kenneth Naylor - koji se zalagao za srpski kao državni jezik u Jugoslaviji - dokazivao kako ni Srbi ni Hrvati nisu imali slovnice prije Karadžićeve “Srpske gramatike”, iz publike mu je pokazan pretisak gramatike Bartola Kašića. Dabome da je Naylor znao za njeno postojanje, ali za njen pretisak očito nije znao. Pitanje je bilo veoma nezgodno: je li profesor Naylor ikada vidio tu gramatiku ...? Ili zna za nju, a ne želi je spominjati? Nastala je nelagoda, podsmjehivanje i - dabome, po običajima američke uljudnosti - dosta diskretno pražnjenje dvorane.

…………………………………………………………………………..

SUMRAK SRPSKE LINGVISTIKE

U časopisu «Jezik» koji izdaje Hrvatsko filološko društvo, u broju 1. za godinu 39., u listopadu 1991., na stranicama 18-26 izašao je članak akademika Brozovića pod naslovom «Sumrak srpske lingvistike», u kojemu se osvrće na interview koji je dao poznati srpski slavist i rusist Radmilo Marojević. To nas je potaknulo da ovomu poglavlju damo taj naslov. Sam je Marojevićev interview politikantsko smeće, kao i svi slični uradci njegovih daleko uglednijih kolega (poglavito poznatoga dijalektologa Pavla Ivića, inače Brozovićevog dobrog znanca i suradnika- na što se ovaj posljednji kratko osvrće s nekoliko rečenica zasićenih mučninom i razočaranjem). Navoditi takve ludosti koje nemaju veze s razumom je besmisleno, pa ćemo, za čitatelje koje zanima političko-lingvistička patologija, samo dati poveznicu na najpoznatiji tekst toga tipa, inspiratorom kojega bijaše spomenuti Marojević. To je «Slovo o srpskom jeziku». No, kako se vidi i iz «pobijanja» toga dokumenta- ni srpski lingvisti s više racionalnosti nisu daleko odmakli od velikosrpštine koju, eto, poriču u njenom radikalnom i krještavom obliku: http://www.yurope.com/nasa-borba/posta/20/0100.html i http://www.rastko.org.yu/filologija/odbor/odluka002.html

No, za ilustraciju teze o sumraku srpskoga jezikoslovlja bolji je primjer odgovor Ive Pranjkovića, profesora na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (http://www.ffzg.hr/kroat/katedre.php?id=6), na interview najpoznatijega srpskoga jezikoslovca druge polovice 20. stoljeća, akademika Pavla Ivića. Pavle je Ivić ipak najreprezentativniji srpski jezikoslov nekoliko posljednjih desetljeća. No, njegov se stav od Marojevićevog, koliko god kasnije polemizirao s dotičnikom, glede pitanja hrvatskoga jezika- razlikuje samo u nijansama i koliko-toliko suzdržanijem tonu. Sve u svemu, radi se o plodovima istoga stabla. Ivićev je interview objavljen u beogradskom tjedniku «Intervju» 3.kolovoza 1991. pod naslovom koji ne treba komentirati. Taj naslov naime glasi: Hrvatska će izgubiti rat.

AFERIM, PROFESORE IVIĆU!

S dosta sam zakašnjenja došao u više negoli mučnu prigodu pročitati Vaš intervju (Intervju, 3. 8. 1991) pod vrlo “učenim” naslovom - “Hrvatska će izgubiti rat”. Iako nisam siguran ima li to ikakva smisla, dopustite da se nakratko osvrnem na neke od Vaših teza i “proteza” te da Vam s njima u vezi postavim nekoliko pitanja.

1. Tvrdite da je Tito “zaista bio nacionalista”. Da li biste tu tvrdnju ičim konkretnim mogli potkrijepiti? Bojim se da bi se neusporedivo lakše dala argumentirati tvrdnja da je bio nešto posve suprotno od toga, tj. da je u njegov program od početka do kraja bilo ugrađeno odnarođivanje vlastitoga naroda. Bit će da su za Vas nacionalisti svi oni koji se izravno ne zalažu za politiku Ilije Garašanina.

2. Bilo bi pošteno da tvrdnju kako u Hrvatskoj postoji “dvanaestak općina sa srpskom većinom« potkrijepite imenima tih općina i službeno provjerenim statističkim podacima.

3. Tvrdite da su sadašnje granice izmedu Hrvatske i Srbije nepravedne, a istodobno se zalažete za program, na kojem ste i sami radili, po kojem bi u sastav Srbije trebalo da uđe:

a) sve što je ikada bilo srpsko (bez obzira na sadašnju strukturu stanovništva);

b) svi oni “predeli” u kojima se može utvrditi bilo kakav tip srpske većine;

c) sve one “zemlje” u kojima ima srpskih grobova.

Mora se priznati da imate istančan osjećaj za pravednost.

4. Tvrdite čak i to da Srbi žele živjeti u nepostojećoj zemlji: oni bi naime htjeli živjeti u Jugoslaviji za koju sami kažete da više ne postoji!

5. Istina je da je Dalmacija dugo bila pod Venecijom (ali nikako čak do 1979 - bit će da je ipak riječ o tiskarskoj pogrešci). Ne razumijem međutim što cijelim kontekstom u kojem to spominjete želite reći. Da li time “dokazujete” da je Knin srpski ili, eventualno, talijanski grad? Ako je to tako, onda bih Vam istom vrstom argumenata mogao dokazati da je npr. Niš turski grad (bio je pod turskom “jurisdikcijom” duže nego Knin pod venecijanskom).

6. Kad bi Vaša tvrdnja o tome “da je posle srednjeg veka deo SAO Krajine prema Bosni, pre stvaranja Titove Jugoslavije, bio u sastavu Hrvatske manje od 50 godina” bila i posve točna, to Vam još uvijek ne bi davalo nikakve osnove da Hrvatskoj uskraćujete pravo na taj teritorij (za to pravo naime posve je dostatno ono prije “srednjega veka” i ono poslije 1939). U svojoj poznatoj maniri da “elegantno” zaobilazite sve ono što ne ide na Vaš mlin niste međutim odgovorili na pitanje koje se u tom kontekstu moralo postaviti svakom normalnom čovjeku, naime: je li Srbija ikada, bar jednu jedinu sekundu (službeno) vladala tim teritorijem? Zar ne uviđate da Vaši vlastiti “argumenti” teze o srpskim krajinama (a i Vi govorite o srpskim “predelima”) čine više nego smiješnima?

7. Vaše izjave (1) da Hrvati mrze Srbe (a Srbi su, valjda, zaljubljeni u Hrvate pa im njihovi predstavnici zato ruše bolnice, škole, crkve, vrtiće i sl.); (2) da je to tako zbog “osećanja manje vrednosti” i (3) da Hrvati “u celoj svojoj istoriji nisu ni kap krvi prolili za svoju slobodu” - ne zavređuju nikakva komentara. One, takve kakve jesu, služe i služit će na čast i Vama i najvišoj znanstvenoj ustanovi srpskoga naroda kojoj ste jedan od glavnih čelnika.

8. Slažem se s Vašom tvrdnjom da “razbijanjem kulturnog tržišta gubimo svi”, ali ni slučajno i s tvrdnjom da je hrvatska jezična politika “inspirisana onom istom zadrtošću koja je i dovela do sadašnjih događaja”. Štoviše, rekao bih da su oni koji su Vas optuživali da se miješate u unutrašnje stvari Hrvatske bili, pokazuje to i ovaj intervju, naivno blagi. Trebali su biti puno izravniji jer ste se u hrvatske jezične prilike doista stalno miješali (navedite mi jednog hrvatskog lingvista koji se miješao u srpske), a nikad niste ni pokušali odgovoriti na konkretna pitanja koja smo Vam povremeno postavljali, npr. kako to da postoji sijaset ustaških riječi, a nijedna četnička, zašto samo one riječi koje su obilježja hrvatske posebnosti narušavaju jedinstvo i “cepaju” jezik, a ne i one koje su obilježja srpske posebnosti, po čemu su tisućljetne hrvatske, a dijelom i općeslavenske riječi tipa tisuća, ožujak, tjedan, tisak, tijek, časnik itd. lošije ili nepravilnije od riječi tipa prenebregnuti, prevazići, ovaplotiti, prevashodan, zašto nijedan Srbin nije otišao u zatvor zbog porabe ove ili one riječi, a mnogi Hrvati jesu itd.?

Na pitanja toga tipa nikada niste ni pokušali odgovoriti, nego se bavite psihoanalizom nacionalnih kompleksa (koliko znam, u Vašoj bi ustanovi za to trebalo da bude zadužen gospodin Rašković).

9. Ni za onaj dio Vašeg intervjua u kojem kao da ima malo i lingvistike ne bi se moglo reći ništa povoljnije. Naime, iako niste osobito vični standardalogiji (nego dijalektologiji), nisam mogao očekivati da će Vaša analiza riječi kolodvor, zdvojan i domobran biti tako kvazistručna i (što bi rekao Bugarski) narodnolingvistična.

Što se tiče riječi kolodvor, trebali biste, osim toga, znati da su se sami hrvatski puristi borili protiv nje, ali se ona unatoč tome učvrstila u hrvatskome standardu. No to ni u jednom književnom jeziku nije nikakva rijetkost jer u nj ne ulazi samo ono što je u skladu sa zakonitostima sustava nego i mnogi elementi koji su mu čak i protivni (o odnosu između sustava i norme mogli biste štogod priupitati svoju ženu (58), koja te stvari dobro poznaje).
Što se tiče Vašeg mudrovanja u vezi s riječju zdvojan (59), ono je isto toliko “duboko” kao kad bih ja sada rekao da riječ ovaplotiti nije dobra zato što joj značenje nije u relaciji sa značenjem imenice plot. Kako bi, napokon, u ovoj vrsti Vaše analize prošli “srbizmi” tipa prevashodan?

10. Vjerujem kako i sami znate da je notorna laž ustvrditi kako su Hrvati “posegli za srpskim narodnim jezikom vukovskog tipa”. Kad već razgovaramo u stilu “tko je što kome i kako”, prije bi se mogla braniti tvrdnja da su Srbi, zajedno s Vukom, prekidajući s tradicijom srpskoslavenskoga književnog jezika, “posegli” za hrvatskim književnim (a ne narodnim jer to naprosto ne znači ništa) jezikom, koji je kroz tri prethodna stoljeća, s manje ili više uspjeha, bio izgrađivan, a dijelom i kodificiran, sve od Kašićeve Gramatike (1604), preko bosanskih franjevaca i dubrovačke književnosti do Gaja, Vebera, Šuleka i Maretića.
Vjerujem, uostalom, da Vam je poznato kako je sam Vuk pisao da se služio “šokačkim” gramatikama i rječnicima u kojima je taj “srpski narodni jezik” već dobrim dijelom bio standardiziran. Djelovanje Iliraca, a i Vuka, predstavljalo je samo završnu fazu u njegovoj standardizaciji.

Htio bih Vam, zaključno, reći još nešto: Hrvatska će možda (privremeno) i izgubiti rat (ja nisam prorok kao Vi), ali će, bez obzira na to izgubi li ga ili ne, definitivno izgubiti iluzije o nekakvom bratstvu i jedinstvu koje se već sedam decenija “ostvaruje” preko leđa njezina naroda. A što se Vas tiče, u tom ćete narodu biti zapamćeni kao jedan od najzadrtijih propagatora Vukovih teza iz napisa Srbi svi i svuda. Osobno mi je žao što će to nužno pridonijeti brzom zasjenjenju i onoga što u Vašem opusu ima neospornu znanstvenu vrijednost.

U Velikoj Gorici, na dan njezina bombardiranja (22. rujna 1991).

Vjesnik,1.listopada 1991, str. 11.

58 Riječ je o srpskoj lingvistici Milki Ivić, koja se, uz opće jezikoslovije, sintaksu i semantiku, uspješno bavila i standardologijom.
59 Ivić naime tvrdi da ta riječ ne odgovara onome značenju u kojem se upotrebljava jer joj je u osnovi broj dva, dvoje te da je, osim toga, ropski kalk prema njemačkome zweifelhaft.

Ivo Pranjković: Jezikoslovna sporenja, Konzor Zagreb, 1997

ILIRSKI ILITI SLOVINSKI JEZIK

Tekst iz knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000., iako obrađuje tematiku ilirskoga ili slovinskoga naziva za hrvatski jezik-pa bi odgovaralo njegovo postavljanje na stranicu posvećenu toj temi- ipak smo radije stavili na ovu, «publicističku» stranicu jer po pristupu i argumentaciji pripada polemičkim radovima- a još više po arhivarskom pristupu, sličnom onomu Vatroslava Murvara.

HRVATSKO IME U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

U prošlosti se hrvatsko ime skriva i pod slavenskim imenom. Godine 599. papa Grgur I. Veliki spominje Slavene, koji preko Istre prodiru u Italiju. Barem dio tih tobožnjih Slavena, kako misli Marko Vego, bili su Hrvati već od prije naseljeni u Istri. U povelji Petra Krešimira IV. iz godine 1060. hrvatski se jezik naziva slavonskim (Rački, Doc. 73.), a u povelji iz godine 1070. slavenski (Rački, Doc. 88.). I u povelji kralja Zvonimira iz godine 1087. hrvatski jezik naziva se slavonski. Sa sigurnošću možemo reći, da to ide na dušu romansko-dalmatinskim prepisivačima tih povelja. Zamjena hrvatskoga imena sa slavenskim će učestati, kad po pravu nasljedstva na hrvatsko prijestolje stupi ugarski vladar. Ivo Goldstein smatra (Oko br. 461, Zagreb 16.-30.XI.1989., 4.), da tim činom Hrvatska nije izgubila svoju samostalnost niti je nestalo Hrvatskoga kraljevstva, promijenio se samo vladar. Engleska je ostala Engleska i kada joj se godine 1066. za vladara nametnuo normandijski grof William Osvajač, a nije prestala opstojati ni kada je na englesko prijestolje zasjela francuska dinastija Plantagenet. Nu bez obzira na ovo Goldsteinovo utemeljeno mišljenje, smrt posljednjega kralja hrvatske krvi Petra na gori Gvozdu (današnja Petrova gora) za Hrvata je bolni događaj duboko urezan u narodno pamćenje. Stoga nas je u dubini srca zapeklo i zaboljelo nedavno (1990.) nasilničko gaženje i oskvrnjenje hrvatskoga državnoga i narodnoga vrhovništva na toj istoj nama Hrvatima svetoj Petrovoj gori, gdje su sa umjesto hrvatskih zastava vijali tuđi barjaci, a umjesto hrvatskih simbola isticale osvajačke naprijateljske kokarde.

S jedne strane Mletčani, a s druge strane Otomansko carstvo i sve ono što je to carstvo s istoka sa sobom donijelo presudno je utjecalo na to, da se Hrvatska počela drobiti na dijelove i da su se ti dijelovi osamljivali i zatvarali u sebe. Hrvatska je od tada krvarila rastočena na otoke, kako bi rekao pjesnik Aldo Gladić. Posljedica toga je i to, da se hrvatski jezik počeo nazivati pokrajinskim imenima: dalmatinski, slavonski, bosanski, hercegovački, dubrovački, naš. Pod tuđim utjecajima i sami su Hrvati počeli nazivati svoj jezik slovinskim (Lingua slavonica), a od kulturnopovijesnoga razdoblja i ilirskim. Pod tim su nazivima, kao i pod pokrajinskim koje naprijed spomenusmo, Hrvati razumijevali isključivo svoj hrvatski jezik. Za to ima mnoštvo potvrda, od kojih navodimo samo neke. U jednoj ispravi iz Krka godine 1504. kaže se: “,...corvato cioe shiavon (hrvatski to jest slovinski)...corvatinus sive corvatus (hrvaćanski ili hrvatski)... natione corvatus (podrijetlom Hrvat) Marko Japundžić objavio je bilješku Rafaela Levakovića (1597.?-1649.) na jednom glagoljskom časoslovu iz godine 1465. u kojoj se kaže: “Časoslov... jezikom slavenskim na uporabu Hrvatske”. Splitski nadbiskup Sforza Ponzoni godine 1620. u svojim župničkim uredbama piše: “klobučić mali po način dalmatinski ali harvacki”. Njegov nasljednik Stjepan Cosmi (Cosmus) proglašuje nove župničke uredbe godine 1688. na latinskom i hrvatskom jeziku i svugdje izraz illyricus prevodi s hrvatski (Clero Illyrico — klera harvaskoga; idiomo Illyrico —harvaskoga izgovora). Zadarski kanonik Ivan Tanzlinger-Zanotić (1651.- 1705.) svoj rukopisni rječnik talijansko-hrvatsko-latinski posvećuje “hrvatskoj slovinskoj mladosti”; na rječniku je radio 25 godina, da bi protumačio riječi “od talijanskoga jezika u naš hrvatski slovinski jezik” (S. Ježić, Hrvatska književnost, Zagreb 1944., 53.). Lexicon latinum isusovca A. Jambrešića iz godine 1742. ima dodatak: “Index Illyrico sive croatico — latinus”. Fra Lovro Sitović Ljubušak svoju je “Pismu od pakla” (Mletci 1727.) složio u Harvatski jezik, a u latinskom predgovoru zove taj jezik illiricum idioma. Hrvatski politički mučenik fra Filip Grabovac iz Vrlike u svom djelu “Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga (Mletci 1749.) napisao je: “U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.” Dubrovački franjevac Joakim Stulli (Stulić) u svom znamenitu djelu Lexicon latino-italico-illyricum, izdanu godine 1801. u Budimu, ovako tumači riječ illyrice: “Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski”.

Iako je iz ovih primjera više nego jasno, da se pod iliričkim, slovinskim, slavenskim, dalmatinskim i drugim umjetnim i pokrajinskim nazivima ima razumijevati samo hrvatski jezik, ipak su ti nazivi potaknuli neke, da hrvatska djela svojataju za sebe. Prisvajali su nam i još uvijek nam prisvajaju dubrovačku književnost. I ne samo nju. Do polovice XIX. st. srpski pisci prevode hrvatska djela pisana slovinskim ili ilirskim jezikom na srpski jezik, ali tako da ime pisca izostavljaju ili djela prisvajaju sebi. Neki Georgij Mihajlović godine 1803. izdaje u Budimu djelo “Aždaja sedmoglava” Vida Došena “s dalmatinskoga jezika na slaveno-serbskij prečistjeno”, izostavivši ime pisca (I. Kukuljević, Bibliografija hrvatska I, Zagreb 1860., br. 361, 34.). Jefto Popović posrbio je i ćirilicom izdao u Budimu “Osmana” Ivana F. Gundulića, ali pod svojim vlastitim imenom (S. Novaković, Srpska bibliografija za noviju književnost, Beograd 1869., 143.) Vuk S. Karadžić, za koga su Srbi svi i svuda, ipak je u Predslovlju svoje Narodne srbske pesnarice (Beč 1815.) nehotimice priznao, da je hercegovački jezik (narječje) isto što i hrvatski jezik: “Pesne su ove. . .jedne štampane po Hercegovačkom dijalektu, a druge po Sremačkom..., da sam sve pečatao Hercegovački (n. p. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti, i dr.), onda bi rekli Sremci (Vuk ovdje misli na srijemske Srbe, koji su se koncem XVII. st. preselili iz Raške u Srijem i Vojvodinu — nap. m.): pa šta ovaj nama sad nameće Horvatskij jezik”. Hrvati su svoj ilirički (hrvatski) jezik smatrali različitim od srpskoga. Ivan Ambrozović iz Sombora tiskao je godine 1808. u Pešti “Proričje i narečenja, sa srbskog jezika na ilirički privedena, nadopunjena i složena”.

U stoljećima stradanja i patnji, silom razdrobljen i obespravljen, da izbjegne progone i tamnice, hrvatski narod mora prikrivati međusobnu svezu izmedu dijelova istoga hrvatskoga naroda kojima gospodare Turci i Mletčani. Zbog pokrajinske pocjepkanosti i političkih nedaća hrvatski pisci zovu svoj jezik slovinski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, hercegovački, slavonski. Nazivaju ga još i naški (mi, naši, našinci) i ljudski, a svoj hrvatski narod naš narod (natione nostra) i ljudski narod. Marko Marulić u svoj Juditi svjedoči, da je naški isto što i hrvatski: u naslovu kaže, da je knjiga “u versih hrvacki složena”, a u predgovoru, daje “stumačena našim jezikom”. Nu i u najtežim razdobljima svoje povijesti Hrvati su isticali i svoje narodno hrvatsko ime. Evo nekih potvrda iz Rječnika JAZU (III., 714.-71 5.):Dubrovnik “Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove” (Ivan Vidali, 1564.); “Jerolim dika i poštenje svega naroda hrvaskoga” (Angelo Dalla Costa); “Da bi vršiti mogal hrvackim jezikom misu” (S. Kožičić, 1516.); “Ja pop Zubina hrvacke (u značenju: glagoljske) knjige” (1437.); “U našu (odiću) hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal” (H. Lucić); “Pitaj Livanjca: ‘Kako govoriš?’ kazat će ti: ‘Hrvatski”’ (M. Pavlinović). Za sv. Jeronima, “koji je, kako tvrdo vjeruju svi stari naši, preveo Sveto Pismo is grčkoga, hebrejskoga i kaldejskoga u latinski i materinski svoj hrvatski jezik, pače njegov životopisac is XV. vijeka veli o njemu, da je Jerolim novi testament iz hrvatskoga u latinski tumačio”, govorilo se: “Jerolim je naš Dalmatin, on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika” (V. Mažuranić, Prinosi za pravno-povjestni rječnik hrvatskoga jezika, 410.). Na Hrvatskom saboru u Podgradu kod Benkovca “indikacije desete, miseca lipnja, lita Gospodnjega 1370.” građanin Filip is Zadra tražio je, da mu sabor prizna u znanosti poznatu hrvatsku slobodu (more seu libertate nobilium Charvatorum; Croatorum jura) i dobio ju je. Šest stotina i dvadeset godina kasnije, 8. ožujka 1990., u Benkovcu tik Podgrade, nedaleko Šopota gdje su nađeni ulomci spomenika na kojima je urezano ime hrvatskoga vladara Branimir i nekoga njegova bana (dux Cruatorum), na hrvatskom narodnom zboru i dogovoru napadnuti su Hrvati, koji su za sebe na svojoj zemlji također tražili hrvatsku slobodu. Goloruke su ih napali vatrenim oružjem i kamenjem. U vijeću, tri dana pred odlučujuću bitku na Mohačkom polju (1526.), kancelar kralja Ljudevita II. Jagelovića Stjepan Brodarić savjetovao je kralju: “Exprectamus coruatas viros bellicosos” (Čekajmo Hrvate, muževe hrabre).

Ni istarski Hrvati nisu se stidjeli svoga hrvatskoga imena. Iz Istarskoga razvoda, glasovite pravne isprave o razmeđivanju posjeda, koju je godine 1275. općina plominska pokazala zainteresiranim notarima, doznajemo, da su se izvan područja tadašnje hrvatske države razvodi međa već godine 1125. pisali i hrvatskim jezikom (“pred notare listi postaviše keh ta gospoda izibra, jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj original pisat po vsi deželi”). Istranin Juraj Slovenjanin, magistar pariškoga sveučilišta, svjedoči da je Istra domovina Hrvata (“Istria patria Chravat”). Starješina franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo Glavinić, glagoljaš, u Istri rođen (Kanfanar 1585.) u Istri i umro (Trsat 1652.), u svojim je djelima pored slovinskoga imena (za njega je to isto što i hrvatsko ime) najčešće isticao ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pnipadao dušom i tijelom: pisao je “za naš hrvacki kraj” svomu “Hrvackomu puku”, život svetih “prenio je i složio na hrvatski jezik”. I u Istri se za glagoljsko pismo govorilo, da je to hrvatsko pismo. Prezime Hrvatin, singularni lik množine Hrvati (ARj III, 713.), bilo je veoma rasprostranjeno po nekadašnjoj franačkoj Istri, koja je bila izvan sastava srednjovjekovne hrvatske države; to prezime zadržalo se u Istri i danas oko Labina, Pazina, Buzeta i u zaleđu Poreča, i to u velikom broju (P. Šimunović, Naša prezimena, Zagreb 1985., 312.). Oslobođenje Istre od tuđinskoga jarma i njezino priključenje Hrvatskoj “bila je stoljetna čežnja svih istarskih Hrvata” (Ernest Radetić, Istarski zapisi, Zagreb 1969., 7.).

U Poljičkom statutu izričito se kaže, da je napisan hrvatskim jezikom (“da se bolje razumi arvacki”). Jezik “Spomenika Gornjih Poljica” (Split 1981.), koje je izdao prerano umrli Marko Mišerda, također je hrvatski (arvaski, pismo hrvacko, naš jezik arvacki, slavni, arvatski jezik). Dmine Papalić je u Poljicima našao jedan primjerak ljetopisa “Kraljevstvo Hrvata” pisan hrvackim pismom. Bosanski muslimani bosančicu imenuju hrvatskim pismom (Zato mi hotismo. . . knjige pisati turske, a dvoje horvatske...); Hrvatin se zvala stara gradska četvrt u Sarajevu; “Pokrajina od Travnika k sjeveru, gdje je Banjaluka i Gradiška, zove se Hrvaska”; “ljudi našega naroda u Carigradu zajednički nose ime Hrvati”; “rivoltini delle maniche alla croata di damasco — nosi Bošnjak Muslimanin”; Ferhat beg je “sanžak kliški, i hrvatski i primorski” (Mažuranić, Prinosi, 3 18., 408.-409., 412.). U Enciklopediji Jugoslavije (Zagreb 1955., 1.144.) Muhamed Hadžijahić piše: “Od dosada poznatih djela naše aljamiado-književnosti prvim se smatra ljubavna pjesma CHIRVAT-TÜRKISI (hrvatska pjesma) nekog Mehmeda, nastala u Erdelju oko 1588-89” (pjesma je napisana ikavicom). Predstavnici crnogorskih plemena Paštrovića, Grbljana i Brajića sami su sebe u Turskoj zvali Hrvati i hrvat-baše (“Dubrovnik”, 6-1987., 19.) U Crnoj Gori ima i toponim Rvaši.

Praoci današnjih janjevačkih Hrvata doselili su se na Kosovo u samu početku XIV. st. iz Dubrovnika i do danas nisu zaboravili svoje hrvatsko ime, koje su im u baštinu ostavili njihovi dubrovački praoci. Svoje su hrvatstvo stari dubrovački pisci dokazali čestim isticanjem hrvatskoga imena: Nikola Nalješković (1510-1587) (“Tim narod Hrvata vapije i viče”), Mavro Vatranović-Čavčić (1483-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi “sve Hrvate skupivši zajedno”; u jednoj pjesmi pjeva: “Sad nije Krbave,/Ni polja ravnoga, ni hrvatske slave”), Junije Palmotić (1607-1657) (“s tobom ću banovati hrvackijeh sred država”), Dinko Zlatarić (1558-1613) (“Elektra... iz veće tuđieh jezika u hrvatski izložena”), Vladislav Menčetić (1617-1666) (“Od robstva bi davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh da se žalih/ More otomansko ne razbija”), fra Bernardin Pavlović (“Potkrijepljenje umirućih... u harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga. U Mlecih 1747.”), Marko Bruerović-Desrivaux (1765-1823) (neki se Dubrovčani odriču “hrvatske starine”). Na jednom od najstarijih prijepisa “Osmana” Ivana Gundulića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan “in Lingua Chroatica, literis latinis”. Bosanski franjevac Matija Divković popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.

Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski. Ivan Antun Kaznačić godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo “obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358. zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu. Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom, zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima. I Boka Kotorska čuvala je hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim 1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.

Andrija Kačić Miošić je u svom djelu “Korabljica” (Mletci 1760.) zabilježio. ta je “kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj sveti”; također je zabilježio, da je “kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji”. Po Kačiću Hrvati su i Dubrovčani i Peraštani i Kotorani (“Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata”). U “Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga” (64. izd., Split 1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju, Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava. i svi oni koji su u tim zemljama živjeli “zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije”. Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom Kačić razumijeva samo nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u “Korabljici” zabilježio i druge hrvatske krajeve južno od Cetine. Zanimljivo je ta Kačić Hrvatsku zove Hrvatija, dakle isto kako su iranski Hrvati zvali svoju Harahvatiš (Harauvatija, Harvatija).

I u djelima tuđih putopisaca spominje se hrvatsko ime. Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahommed Ibn Idris (o. 1099.-1166.) u svom zemljopisnomu djelu nekoliko puta spominje Hrvatsku i Hrvate njihovim narodnim imenom: “država Hrvatska (Grvasijath) i Dalmacija”; “Na zemlje Akvileje. . .nadovezuju se zemlje Hrvatske (Grvasijjeh)”; “Bakar je prvi grad države Hrvatske (Grvasija); Dubrovnik je “posljednji grad Hrvatske” (Grvasijah); Rab “leži nasuprot planinama Hrvatske” (Grvasijah); “Svi ovi otoci o kojima smo govorili (Osor, Cres, Rab, Pag) jako su napučeni i čine sastavni dio Hrvatske (Grvasijah)”. Nijemac Ivan Solmski godine 1444. u svom “Opisu hodočašća na sv. Grob” veli za Dubrovnik: “Bogata i jaka država Dubrovnik leži u Slavoniji (Schlavonia), jednoj pokrajini kraljevstva Hrvatske (Croacie).” Turski putopisac Evlija Čelebi godine 1664. u svom “Putopisu” (ili: “Kronika putnika”) piše: “Veliku većinu stanovnika u Herceg-Novome čine “Arnauti, Bošnjaci i Hrvati” (za Bošnjake na drugom mjestu kaže, da govore hrvatski: “Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda”); Bošnjaci u Sigetu “ispravno lijepo govore mađarski i hrvatski”; u nahiji Pivi (Crna Gora) su sve “čisti, pravi Hrvati”. Rus P. A. Tolstoj godine 1698. u južnom dijelu južne Hrvatske (Dubrovačka Republika i Boka Kotorska) nalazi Hrvate: “V Dalmacii….Raguzane... nazivajutsja Hervati”; od Herceg-Novoga do Perasta primorski brjegovi su “zaselenni Horvatami” (naseljeni Hrvatima). Ivan Franjo Jukić u svom opisu puta u Carigrad godine 1852. dopunjuje Tolstojeve podatke o Hrvatima u Crnoj Gori: “Parobrod je bio pun putnika. . . Bilo je dosta Hrvata iz Bara i Spiča, koji su išli na radnju u Carigrad.” Neki Cmogorci u Carigradu odgovorili su dopisniku zagrebačkoga “Srbobrana”: “Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci... poglavica nam se zove Hrvat-baša” (M. Vego, Povijest Humske zemlje I, Samobor 1937., 65.).

BOSANSKI JEZIKOSLOVNI KARAKAZAN

Prije no što prijeđemo na jezičnopolitičke prilike u suvremenoj Bosni i Hercegovini, dat ćemo kratak prijegled jezične povijesti toga područja. Do doseobe Slavena u više valova (6. i 7. stoljeće) Bosna je bila središnjim dijelom rimskoga Ilirika u kojemu su obitavala brojna ilirska (i ne samo ilirska) plemena i narodi govoreći svoje narodne jezike. No, od pismenosti na nekom od tih jezika nije ostalo praktički ništa, pa su jedini ostatci antičke pismenosti uglavnom latinski tekstovi klesani u kamenu. Početak političke individualizacije Bosne povjesničari stavljaju u 8. i 9. stoljeće, premda se radi o rudimentima zasebnosti jer je većina sadašnje Bosne i Hercegovine bila uključena u neki oblik hrvatske političke jedinice, a vazalna Vrhbosna (oko sadašnjega Sarajeva) ne bijaše ništa više nego jedna od mnogobrojnih ondašnjih Sklavinija. Rastom bosanske političke jedinice od 11. do 14. stoljeća, ta je politija apsorbirala okolne krajeve (Hum, Travunja, Završje, Soli, Donji Kraji,..) i etnički individualizirano pučanstvo, ponajvećma hrvatsko, vlaško i srpsko. Na jezičnom polju, osim vlaškoga stanovništa koje je ostatak paleobalkanskoga pučanstva govora često jezično romaniziranoga do neke mjere, u razdoblju ranoga srednjega vijeka (8.-10.) stoljeće pretpostavljeni pučki govor bijaše južnoslavenski prajezik. Također, područje bosanske politije (prvo banovine, a nakon toga i kraljevstva) nije se nikad poklapalo, često ni približno, s granicama sadašnje države, nego je pokrivalo od 20% do najviše 70% današnje BiH. Poglavito u 14. i 15. stoljeću teritoriji bosanskih i humskih feudalaca obuhvaćali su, kraće ili dulje vrijeme, i civilizacijski važna rubna područja sadašnjih Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Glavna se dijalekatska diferencijacija dogodila od 12. do 15. stoljeća, kada na tlu današnje BiH nalazimo dva narječja: štokavsko (dominantno) i čakavsko na krajnjem zapadu, u području koje je onda pripadalo ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Štokavsko je narječje pripadalo, po svojim fonološkim i drugim značajkama, zapadnoj štokavštini (koja je imala troakcenatski sistem dok je istočna štokavština bila dvoakcenatska)- jedini teritorij istočne štokavštine obuhvaćao je krajnji istočni rub Bosne oko rijeke Drine i dijelove povijesne pokrajine Travunje. Po odrazu refleksa jata i upitno-odnosne zamjenice (staroslavensko «čto», latinsko «quid»), može se ustanoviti da je na sjeveru prevladavao šćakavski dijalekt, a na jugu štokavski; ikavski u pogledu jata na zapadu i središtu, a ijekavski na istoku. Uslijed više čimbenika (komunikacijskih, civilizacijskih, vjerskih, demografskih) nije došlo do daljnjega raslojavanja štokavštine na dva još odijeljenija dijalekta. Na polju pismenosti, stanje jezika se može odčitati na više načina. Grafijski: prvotno je pismo bila glagoljica, dok je kasnije prevladala zapadna ili bosanska (ili hrvatska) ćirilica. Latinica je bila u porabi samo u političkim i trgovačkim spisima na latinskom jeziku koji je funkcionirao kao «lingua communis» onodobne Europe. Također, iako je pretežit broj tekstova pisan književnim crkvenoslavenskim jezikom, živ narodni izraz često ulazi u mnoge tekstove, a još su bolji pokazatelj jezične situacije mramorovi ili stećci, na kojima nalazimo odlomke pisane većinom narodnim jezikom.

Pismena i književna baština nastala na tlu stare bosanske države (do pada pod Turke 1463.) nije brojna. Kakav bi bio razvoj da nije bilo turskoga osvojenja, možemo samo nagađati, jer je osmanska vlast stvorila prijelom- civilizacijski (islamizacija i uvedba arapskoga pisma, uvlačenje cijeloga područja u tursko-islamski uljudbeni krug) i demografski (migracije vlaškoga, srpskoga, albanskoga i ostaloga stanovništva iz prije osvojenih zemalja istočnijih područja Balkana). Prije turske invazije, vlasti i stalnoga ratnoga stanja, glavne spomenika pisane baštine možemo podijeliti u tri skupine: trgovačke i političke povelje bosanskih i humskih velmoža i vladara, natpisi na mramorovima i vjerski spisi heterodoksne «Crkve bosanske». Ti su svi tekstovi dobro proučeni s jezikoslovnoga aspekta (glavni autoriteti su Vatroslav Jagić, Đuro Daničić, Vladimir Mošin, Herta Kuna, Vjekoslav Štefanić, Josip Hamm, Jaroslav Šidak, Irena Grickat-Radulović, Vladimir Vrana, Ćiro Truhelka, Gregor Čremošnik, Marko Vego i Šefik Bešlagić), no, njihova je «nacionalna atribucija» često varirala od autora do autora (tako, npr, najstarije reprezentativno izdanje, Stojanovićeve «Stare srpske povelje» locira praktički sve tekstove političke i trgovačke naravi u korpus srpske pismenost- za što nema nikakvoga opravdanja). No, nepristrana je raščlana mnogih stručnjaka došla do više-manje usuglašenih stavova: većina je tekstova bosanskih krstjana pisana na crkvenoslavenskom koji je blizak hrvatskoj redakciji (ili u cijelosti pripada hrvatskoj redakciji)- tu su najreprezentativniji tekstovi krstjana (Hvalov zbornik, Mletačka apokalipsa, Kopitarevo evanđelje); natpisi na stećcima su uglavnom štokavski ikavski na većem dijelu Bosne i Huma, a negdje i ijekavski (te, malim brojem, ekavski-pretežno na rubu prema Srbiji); povelje do kralja Tvrtka pripadaju uglavnom, u onome elementu u kojima je nazočan narodni govor, fundusu hrvatske pismenosti (ikavizam i druge morfonološke značajke); dio Tvrtkovih i nemali broj kasnijih povelja su dijelom srpske pismenosti jer je Tvrtko Kotromanić uzeo pisare iz zauzetih krajeva Srbije. Status bosanice (bosančice, bosanske ćirilice, hrvatske ćirilice, bosansko-hrvatske ćirilice, zapadne ćirilice, hrvatskog pisma, srpskih slova kod Divkovića- za različite nazivke vidi tekst na adresi ) je također više-manje jasan: potekavši iz Preslava u Bugarskoj, ćirilica je preko srednjovjekovne Srbije i Duklje/Zete došla u zapadne krajeve, poprimivši mnoge lokalne odlike koje ju svrstavaju u isti razred s hrvatskim tekstovima pisanim u srednjoj i južnoj Dalmaciji (Povaljska listina). Primjetno je, kao i u Hrvatskoj, miješanje glagoljice i ćirilice (kao na najstarijem spomeniku slavenske, tj. hrvatske pismenosti u BiH, Humačkoj ploči), kao i to da je velik broj krstjanskih tekstova prijepis s glagoljičnoga izvornika.
Zaključno, moglo bi se reći da je jezik većine (ali ne svih) tekstova u staroj bosanskoj državi dijelom hrvatske kulturne baštine, manji broj (prijeporni Miroslavov evanđelistar kao i dio povelja) srpskog, dok je autohtono bosanski jednostavno teško definirati- nema dovoljno razlikovnih značajki od hrvatskoga ili srpskoga koji bi tvorile autentičnu bošnjansku baštinu, odijeljenu od hrvatske i srpske. Istina-moglo bi se dogoditi da daljnja paleografska istraživanja utvrde da su tekstovi bosansko-humske škole ipak dovoljno homogeni da se razluče od ostalih spisa hrvatske srednjovjekovne književnosti-no, to je stvar budućnosti.

Na terenu je situacija tekla na sljedeći način: uslijed velikih migracija čakavština je nestala s područja današnje BiH, a štokavština se većim dijelom preobrazila, zbog tzv. novoštokavskih inovacija u 16. stoljeću i poteklih iz područja slijeva Neretve, u novoštokavski dijalekt koji se, u ikavskom i ijekavskom obliku proširio većim dijelom BiH. U tome razdoblju (15. do 18. st.) se i kristalizirala trostruka vjersko-narodnosna diferencijacija: pravoslavno se pučanstvo identificiralo s nacionalnim srpstvom (pisana i književna baština uglavnom na crkvenoslavenskome jeziku srpske redakcije, grafije srpske resavske škole; narodni govor uglavnom štokavsko ijekavski, uz pokoje ikavske i ekavske dijelove), katoličko s hrvatstvom (književna i pisana baština na hrvatskom narodnom jeziku (nazivanom slovinski, ilirski, hrvatski i bosanski), štokavskom ikavskom i šćakavskom ijekavskom/istočnobosanskom, grafije bosančice i latinice. Također, znatan korpus djela na latinskom jeziku), muslimansko s turskim bošnjaštvom (književna i pisana baština manjim dijelom na narodnom jeziku (različito nazivanom- bošnjački, hrvatski, bosanski)-tzv. aljamijado književnost na modificiranom arapskom pismu jezika štokavsko ikavskog i šćakavsko ijekavskog/istočnobosanskog, te bosančicom u manjem broju poslovnih i političkih dokumenata; većim dijelom književnost je na orijentalnim jezicima, najviše turskom i arapskom, manje na perzijskom). To je stanje potrajalo do Austro-ugarske okupacije 1878., iako se još sredinom 19. st. među Srbima počeo širiti jezičnokulturni utjecaj srpskoga reformatora Vuka Karadžića, a među Hrvatima Ilirskoga pokreta.

Austrijska je uprava (1878.-1918.) donijela modernizaciju: ustanovila su se dva pisma, hrvatska latinica (»gajica») i Karadžićeva srpska ćirilica, turski jezik je iščezao iz BiH, njemački ga je zamijenio kao jezik najviše državne uprave, no, konačni je rezultat bio ukorijenjivanje dvaju jezika: hrvatskoga (dijalekatske osnove štokavsko ijekavske zapadnijega tipa, pisanoga na latinici), te srpske (osnove isto štokavsko ijekavske, no istočnije; pisanoga ćirilicom. Srpski su pisci također bili vrlo otvoreni za srpski jezik ekavskoga izgovora iz Srbije.). Bosanski muslimani su pretežito prihvatili latinicu, a jezični izraz, ionako na razini narodnoga govora vrlo sličan hrvatskom, je u bošnjačko-muslimanskom preporodu na prijelazu iz 19. u 20, st. istovjetan hrvatskomu. Pokušalo se, najviše u prvome desetljeću okupacije, oktroirati «bosanski jezik» (mješavinu hrvatskog i srpskog) kao zemaljski jezik protektorata, na čemu je posebno radio guverner BiH Benjamin Kallay. No, ta je politika propala, pa je dozvoljeno da se jezik zove nacionalnim imenom.

Nakon sloma KuK monarhije, BiH je u obje Jugoslavije bila podvrgnuta jezičnoj srbizaciji koja se očitovala na više načina. (Kratak interval NDH, 1941-1945, s jezikoslovnoga motrišta ne zavrjeđuje spomena- osim teških posljedica koje je ostavio po hrvatski narod u BH, jer su hrvatske riječi i jezik u razdoblju poslije 1945. proganjani i potiskivani kao nešto «ustaško» i «fašističko».) U monarhističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina je sustavno naseljavana Srbijancima, forsirana je ćirilica i srpski ekavski jezik. U komunističkoj (1945.-1990.) je pak trend bio malo ublažen, no ne i promijenjen. Srpski je jezik ijekavskoga izgovora postao «državni» jezik BiH (kao «bosanska međuvarijanta») pod imenom srpsko-hrvatski, ćirilica je supostojala s latinicom ali je latinica počela odnositi pretegu zbog uključivanja cijele SFRJ u svjetsku civilizaciju, dok je ekavica i dalje osmotski prodirala kao «općejugoslavenski» jezik (od diplomacije do JNA). Hrvatski je književni i narodni izraz progonjen, a Hrvati su, ako su prosvjedovali zbog takve politike, znali zbog «ustaške jezičke propagande» završiti u zatvoru ili su bili proganjani i šikanirani na različite načine (npr. skupina hrvatskih pisaca koja je uključivala Koromana i Vuletića potpisala je 1971. Herceg-bosansku deklaraciju u kojoj prosvjeduju potiv zatiranja hrvatštine u jeziku, bila je minorizirana i ušutkivana u javnom životu). Dovoljna je ilustracija što su neki od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca (i koji su svojim radom daleko nadmašili praktički sve srpske «kolege», kako iz Srbije, tako iz Bosne i Hercegovine) nisu mogli dobiti sveučilišne katedre na bilo kojem svučilištu u BiH (a ni minorniji posao), nego su bili prisiljeni potražiti posao u ondašnjoj SR Hrvatskoj. To se odnosi na Dalibora Brozovića, Slavka Pavešića, Tomislava Ladana, Krunoslava Pranjića, Josipa Kekeza, Ivu Pranjkovića. Jezičnom politikom u Bosni i Hercegovini su «rukovodili» srpski mediokriteti kao Jovan Vuković, Miloš Okuka i «pridruženi» član, posrbljeni dijalektolog Asim Peco. «Srpsko-hrvatski» je prihvaćen, bez velikih otpora, od strane Bosanskih Muslimana (kasnijih Bošnjaka) kao državno-nacionalni jezik u BiH. Nepotrebno je reći- zbog srpskih riječi (koje su mogle biti etiketirane kao «četničke») nitko nije otišao u zatvor.

Raspadom komunizma i Jugoslavije situacija se radikalno promijenila. Srbi su se, i tijekom rata i poslije, okrenuli snažnijem posrbljivanju jezika, od pisma (ćirilica) do rječnika i sintakse (veća uporaba pravoslavnih crkvenoslavizama, jača integracija sa srpskim ekavskim). Hrvati su odbacili «srpsko-hrvatski» jaram i počeli pohrvaćivati desetljećima rashrvaćivani jezik u BiH-od rječnika do sintakse i pravopisa. Najneobičniji je položaj Bosanskih Muslimana, preimenovanih u Bošnjake. S afirmacijom imena nove nacije, krenulo se u jezično planiranje bošnjačkoga jezika (pravopis Senahida Halilovića, gramatika Jahića i ostalih). No, bošnjačka je elita odlučila, s jasnim političkim pretenzijama, jezik svoje nacije nazvati «bosanskim», a ne «bošnjačkim»- što bi bio logičan izbor, i usto povijesno potvrđen (vidi npr. tekst Matije Mažuranića na stranici o hrvatskim piscima i pjesnicima na ovoj Web stanici). Tijekom samoga «imenovanja» vođene su rasprave o jeziku Bošnjaka, i najutjecajniji hrvatski lingvisti, na čelu s Radoslavom Katičićem i Daliborom Brozovićem, jasno su se odredili prema tomu pitanju. Ukratko- priznaju pravo Bošnjaka na nacionalni standardni jezik, kao i pravo da ga ovi zovu kako hoće- ali su isto tako pokazali da su vrlo svjesni političkih nakana koje stoje iza imenovanja jezika po zemlji, a ne po naciji. Usput- znakovito je da nijedan srpski lingvist nije nazočio tomu, niti je odstupio od srpskih šovinističkih teza o Bošnjacima i njihovom pravu na vlastiti nacionalni jezik. Poveznica koja prikazuje ondašnje stanje se može naći na http://www.bhdani.com/arhiva/134/t344a.htm

U postdaytonskoj BiH (1995-*) se na području Federacije BiH provodi, s različitim uspjehom, pokušaj protektora da se stvori jedan «državni» jezik. To bi bio, po njihovim ignorantskim projektima, bivši «srpsko-hrvatski», u praksi preimenovan u «bosanski» (sami se bošnjačko-muslimanski mediji ne pridržavaju normativnih priručnika vlastitih lingvista nego uglavnom nastavljaju s jezičnim oblikom «srpsko-hrvatskog» iz doba komunističke Jugoslavije.) Na srpskoj polovici BiH, u Republici Srpskoj, ne provodi se takva unifikatorska politika- za sada. Ne sumnjamo da će ta povampirena kallayjevština propasti kao i njen izvorni oblik- no, da će, kao i original, ostaviti za sobom nasljeđe mučnine i međunacionalne zatrovanosti. Temu je jezične problematike u BiH, na engleskom jeziku, obradio i Vinko Grubišić u kanadskom slavističkom časopisu: http://www.utoronto.ca/tsq/03/vinko.shtml

Najbolji je primjer lavina negativih reakcija koja se obrušila na suhoparni članak akademika Brozovića objavljenoga u časopisu «Jezik». U tekstu naziva «Genetskolingvistički i sociolingvistički kriteriji u sistematizaciji južnoslavenskih idioma, s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu» zadnja stranica i pol je posvećena jeziku u sadašnjem bosansko-hercegovačkom protektoratu. To je izazvalo val histeričnih reakcija u bošnjačkoj čaršijskoj javnosti. Taj dio teksta navodimo u cijelosti, kao i linkove na reakcije i Brozovićeve protuargumente i odgovore.

Časopis «Jezik», god. 50., br.1, 1-40, Zagreb, veljača 2003.

GENETSKOLINGVISTIČKI I SOCIOLINGVISTIČKI KRITERIJI U SISTEMATIZACIJI JUŽNOSLAVENSKIH IDIOMA, S POSEBNIM OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU

***************************************************
Ne samo zbog toga od varijanata standardne novoštokavštine najizgrađeniji su hrvatski i srpski standardni jezik, a oni se i najviše razlikuju. O standardnome jeziku Crnogoraca teško je za sada govoriti, tu su u sukobu potpuno suprotne koncepcije i prakse. Što se pak tiče standardnoga jezika Bošnjaka, može se reći da on u ovome času ima mnogo određeniji pravni status nego fizionomiju.

Što se naime tiče bošnjačkoga standardnoga jezika, nekoliko je problema na dnevnome redu. Oni su različiti ne samo po predmetima koji se u njima obrađuju nego i po pojmovnim kategorijama kojima pripadaju, ne samo više-manje lingvističkim. Ti su predmeti koncepcija dijalektne osnovice bošnjačkoga standarda, odnos prema srpskomu i hrvatskom standardnom jeziku kao varijantama standardne novoštokavštine, kojoj je i bošnjački standardni jezik jedna od varijanata, pravni i funkcionalni status tih dvaju standardnih jezika u Bosni i Hercegovini, pravopis bošnjačkog standarda, naziv samoga bošnjačkog standardnog jezika. Pokušat ću bar u osnovnim crtama analizirati svaki od tih diskusijskih predmeta.
Iako sama dijalektologija nema izravne veze s problematikom dijalektne osnovice standardnoga jezika - tu odlučuju razni ne samo jezikoslovni momenti, ipak se i u ozbiljnoj publicistici prilično jednostrano i selektivno obrađuju podatci o narodnim govorima u Bosni i Hercegovini i o njihovu historijatu. Čini se kao da se izbjegava reći da bošnjački i hrvatski narodni govori predstavljaju jedan tip, a srpski drugi. Ako je uzrok tomu strah da se s hrvatske strane ne bi postavljali nekakvi “zahtjevi”, onda je takav strah neopravdan. Svaki narod, dakle i bošnjački, ima puno i neosporno pravo da svoj standardni jezik formira po svojoj volji i nikakvi “zahtjevi” tu nisu dopustivi, zasnivali se oni i na inače istinitim podatcima. Strah od nekakvih eventualnih hrvatskih “zahtjeva” zaista nije opravdan, a ni ozbiljan, pa ne treba ništa prešućivati, važna je samo znanstvena istina.

Što se tiče odnosa prema hrvatskomu i srpskom standardnom jeziku u izgrađivanju bošnjačkoga standardnog jezika, treba se odlučivati prema potrebama i tradicijama samih Bošnjaka, a ne tražiti nekakvu “ravnotežu” prema druga dva standarda niti forsirati treća rješenja, različita od obaju tih standardnih jezika. U tom je pogledu zanimljivo da postoji u javnosti razmjerno velika razlika između pisane jezične prakse većine filologa i kulturnih radnika s jedne strane, islamskih vjerskih i drugih publikacija s druge i većine novinstva i administracijske djelatnosti s treće strane. Mislim da u tom pogledu bošnjačka jezična praksa osjetno odskače od europskoga prosjeka.
U funkcioniranju standardnih jezika triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini ima zaista mnogo problema i treba priznati da su ti problemi, osobito operativni, stvarno teški. Očito je da je teško naći zadovoljavajuće modalitete, da bi ih teško bilo provesti u praksi i kada bi takvi modaliteti bili poznati, a valja priznati i da u drugim zemljama ne postoje odgovarajuća iskustva na koja bi se moglo ugledati. Tu je potrebno prije svega vrijeme, ozbiljnost i dobra volja, a špekuliranja, izigravanja i improvizacije ne mogu dovesti do pravih i zadovoljavajućih rješenja.

Bošnjački je pravopis za sada u praksi posve neodređena, samo “misaona” kategorija. U pisanoj praksi vlada posvemašnja razrožnost i potpuni nered, iako su već izašli neki gramatički, rječnički i pravopisni priručnici. U tom pogledu mogao bih, uz nužne sadržajne prilagodbe, samo ponoviti ono što sam već rekao o odnosu prema hrvatskomu i srpskom standardu.

I na koncu, naziv bošnjačkoga standardnog jezika. U ovom je dijelu svijeta uobičajeno da se standardni jezici zovu atributom po imenu naroda kojemu služe, pa se tako južnoslavenski standardni jezici zovu slovenski, hrvatski, srpski, makedonski, bugarski, možda i crnogorski. Sami pak Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim. U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprječavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv. Toliko u načelu. No postoji i druga strana medalje. Nazivajući bošnjački jezik bosanskim, nesumnjivo se sugerira da je bošnjački jezik u samoj državi “ravnopravniji” od druga dva zakonski i ustavno ravnopravna jezika. Je li korisno i pametno zanemariti tu činjenicu ?

***************************************************************

Na ovaj je dio teksta osuta prava topnička paljba iz svih bošnjačko-muslimanskih listova, u čemu je prednjačio «državotvorni» Avaz kao glasnogovornik bošnjačko-muslimanskih lingvista i folklorista. Zatim su uslijedili Brozovićevi odgovori, pa protuodgovori, pa.... Primjeri su dani na sljedećim poveznicama:

«Avaz» napada
http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/texts_display.php?id=12

Brozovićeva obrana
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030313/bih03.asp

Mučne raspre koje su prethodile tomu, a dobro ilustriraju zatrovano jezično-političko stanje u Bosni i Hercegovini, dane su na sljedećim linkovima:

Interview s hrvatskim sveučilišnim profesorom u Mostaru Šimunom Musom
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021125/bih01.asp