Preuzimanje
AV zapisi
 
Pocetna > Povijest > Srednjovjekovna Bosna

Srednjovjekovna Bosna

 

Tomislav Raukar:
Hrvatsko srednjovjekovlje

 

Rubnost Bosne

Pomicuci se u razlaganju o "rubnim podrucjima" srednjovjekovlja s istocnojadranskog pojasa prema kontinentalnom balkanskom zaledu, pozornost valja jos jednom usmjeriti prema visestruko iznimnom svijetu srednjovjekovne Bosne. U pojasu srednjovjekovnih podrucja sto su u hrvatskoj povijesti imali rubnu, vezivnu ulogu ona je zauzimala sasvim posebno mjesto. Od tipicno "rubnih podrucja", kakvima bijahu Istra ili Dubrovnik, Bosna se temeljito razlikovala bitnom znacajkom: drzavnom i dinastickom samostalnoscu, te drustvenom i vjerskom zasebnoscu. Unatoc izrazitoj individualizaciji Bosna je u hrvatskom srednjovjekovlju bila vaznim podrucjem drustvenog spajanja. Njezina je uloga u drustvenom razvoju hrvatskih zemalja ovisila o dva cinitelja: o geopolitickom smjestaju i o slozenosti njezinoga unutarnjeg ustrojstva. Oba bijahu vazna i jedan o drugome ovisna, ali je upravo prirodni smjestaj bio odlucujucim u njezinoj srednjovjekovnoj povijesti i u njezinu odnosu prema hrvatskom kraljevstvu.

Prvobitna Bosna ili "zemljica Bosna" (to horion Bosona) se prvi put spominje u sredini X. stoljeca u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperzo, i to kao sastavni dio Srbije, tj. drzave kneza Caslava, ali ipak od nje jasno odijeljena.46 Ta se prvobitna Bosna prostirala na visoravni oko gornjeg toka rijeke Bosne. Od susjednih je podrucja bila odijeljena razvodnim planinama prema rijekama Vrbasu, Neretvi i Drini. Da bi se mogla razvijati, Bosna se iz te zasticene jezgre morala siriti na sve strane. Kako je prema izricaju Vjekoslava Klaica ona "vec od prvog casa bila na razmedji zivlja hrvatskoga i srbskoga", sto znaci izmedju dvije prevladavajuce drzavne i etnodrustvene jezgre na juznoslavenskom podrucju, hrvatske i srpske, Bosna se u srednjem vijeku sirila i prema hrvatskom (vise) i prema srpskom (manje) prostoru.47


Sirenje Bosne
( Prema T. Macanu "Povijest hrvatskog naroda" )

 

Ako, dakle, zeli objasniti drustvenu slozenost srednjovjekovne Bosne, povjesnik mora pratiti oba ta glavna smjera njezina prostornog sirenja i, dosljedno tome, oba smjera iz kojih su prema Bosni dopirala i iz nje jednako tako zracila zapadna i istocna drustvena djelovanja.

 

Nužnost komuniciranja

Prodor iz prvobitne prostorne jezgre bio je usporedan s razvojem samostalne bosanske drzave. Bosna se, mozda, vec u doba bana Kulina, potkraj XII. stoljeca, svakako do sredine XIII. stoljeca i bana Mateja Ninoslava, protegnula do srednjeg toka rijeke Drine, u smjeru srpskih zemalja, ali je za njezin razvoj bilo odlucnije sirenje u prostornom luku od zapada i jugozapada prema jugu, navlastito prema istocnojadranskoj obali, sto znaci prema hrvatskim podrucjima. Sirenje Bosne u XIII. i XIV stoljecu prema dijelovima hrvatskog kraljevstva, od Donjih Kraja do Zavrsja (Zapadne strane), ima dvostruko djelovanje. Prvo, u opseg srednjovjekovne Bosne ukljucuje granicna podrucja hrvatskih zemalja, drugo, postavlja Bosnu u tijesni geopoliticki i geoekonomski odnos s okolnim hrvatskim prostorom.


Teritorij bosanskih velmoza u XV. st.
(Prema F. Sisicu "Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara")

Bosna se, naravno, u XIV stoljecu sirila i prema srpskim zemljama, pa se Tvrtkova Bosna protegnula prema istoku i jugoistoku, na prostor od gornjeg Podrinja i Polimlja do zaleda izmedu Dubrovnika i Kotora. Ipak, kako je istaknuto, Bosni je granicno hrvatsko podrucje bilo razvojno vaznije. Prostorno sirenje Bosne u doba Stjepana II. Kotromanica i Tvrtka I. prije svega je usmjereno prema istocnojadranskoj obali. Takvo prostorno gibanje utjece na odnose Bosne s hrvatskim kraljevstvom. Prostorno prozimanje, ali i veoma jaka drustvena usmjerenost prema pojasu komunalnih drustava na istocnom Jadranu, od Zadra do Dubrovnika, upucuje  srednjovjekovnu Bosnu na gospodarsko, narodnosno i misaono komuniciranje s hrvatskim prostorom. Moglo bi se reci da je uloga Bosne kao specificnog rubnog podrucja, sto je spajalo hrvatski s balkanskim makroregionalnim prostorom, bila plodom nuznosti za uzajamnim komuniciranjem.

Gospodarske veze, primjerice, izmedu Bosne i gradskih sredista na istocnom Jadranu mogu se vrelima pouzdano pratiti od Kulinove do turske epohe, od ugovora o prijateljstvu sto ga ban Kulin sklapa s Dubrovcanima 1189, do naglog rasta trgovackog prometa sto ga uvjetuje utemeljenje splitske skale godine 1592. Zivo drustveno komuniciranje hrvatskoga kraljevstva i srednjovjekovne Bosne prije svega je znacilo prozimanje njihovih ljudi. Migracijama, pretezno iz bosanskog zaleda prema jadranskoj obali, ali i gibanjima Ijudi iz dalmatinskih gradova prema srednjovjekovnoj Bosni, prozimali su se i njihovi misaoni dosezi, od dualisticke hereze, preko pismenosti do umjetnickog stvaralastva.

Drustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne bilo je, dakle, smjesteno u raspon od komuniciranja do individualizacije. Da bismo mogli objasniti njegovu ulogu u hrvatskom srednjovjekovlju, nuzno je odrediti njegovu razvojnu osnovicu i temeljne znacajke.

 

Istocna osnovica u zapadnom ozracju

Drustvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala se na stjecistu istocnih i zapadnih djelovanja. Misaoni utjecaji Istoka bili su razvojnom osnovicom Bosne, ali su od XII. stoljeca i strujanja Zapada bivala sve primjetnijima. Hereticka, dualisticka gibanja Istoka bili su ishodistem "Crkvi bosanskoj", najjacem cinitelju drustvene individualnosti srednjovjekovne Bosne, ali je u njoj gotovo od pocetka bila jaka i djelatnost Zapadne, Katolicke crkve. I sama hereticka "Crkva bosanska" nastaje u jurisdikcijskom okrilju Zapadne crkve. Od XIV stoljeca napose je bila vazna djelatnost franjevaca, sto postaje utjecajnim ciniteljem drustvenog i narodnosnog razvoja. Srodne znacajke i prelamanje istocnih i zapadnih utjecaja iskazivao je i razvoj bosanske pismenosti. Na glagoljsku osnovicu zarana se dogradila pobjednicka cirilica, ali joj je bosanski prostor dao individualni morfoloski i jezicni pecat. Morfoloska jednostavnost, narodni govor i ikavstina, zasebnost grafijskih rjesenja ili nacin upotrebe (natpisi na steccima) odvajaju cirilsku pismenost srednjovjekovne Bosne od cirilice na istocnom, srpskom podrucju. Dvije zone cirilske pismenosti, istocna i zapadna, bijahu, doduse, vezane zajednickim podrijetlom, ali su im duhovno ustrojstvo i drustvena uloga bili bitno razliciti.


Danasnji raspored narjecja

 

 Prvotna zracenja Istoka u drustvenom razvoju Bosne opcenito su se prekrivala znacajkama Zapada. Djelovanju Katolicke crkve i obiljezjima cirilske pismenosti pridruzila se i drustvena svakodnevnica Bosne, navlastito u feudalnim slojevima drustva. Viteska kultura feudalnih dvorova ili kraljevskog Bobovca, njihova goticka likovnost, znacajke i heraldicka rjesenja kraljevskih pecata itd. bijahu znakovima mocne drustvene i misaone bujice sto je u kasnom srednjem vijeku u Bosnu prodirala sa Zapada, bilo preko istocnojadranskih gradova bilo preko Ugarske, i sto ju je njezino feudalno drustvo s primjetnom zudnjom prihvacalo.49

 

Narodnosno ustrojstvo

Temeljne pojave u drustvenom razvoju srednjovjekovne Bosne - prostorno sirenje, prozimanje istocnih i zapadnih utjecaja, komuniciranje s okolnim podrucjima, napose s istocnojadranskom obalom, drustvena i drzavna individualizacija - bile su i osnovicom na kojoj se stvaralao i njezino etnokulturno ustrojstvo. Razlaganje o narodnosnim procesima nedvojbeno je jedno od tezih pitanja sto ga povjesnik srednjovjekovnoj Bosni moze postaviti. Etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne bilo je onoliko slozeno, koliko su bile raznorodne smjernice njezina drustvenog razvoja. Primjetne su prevladavajuce i, barem prividno, periferne pojave narodnosnog oblikovanja. Gibanje bosanskog srednjovjekovlja prema drustvenoj individualizaciji uvjetuje pojave narodnosne zasebnosti u Bosni u XIV i XV stoljecu. U razmjerno rijetkim podacima o narodnosnoj pripadnosti u kasnosrednjovjekovnim vrelima bosanska pripadnost slavenske jezgre prevladavajuca je narodnosna oznaka. Pri tome je nuzno upozoriti na dvije cinjenice. Prvo, da naziv Bosnjani (Bosnenses) jest sadrzajno slojevit jer iskazuje nekoliko znacenjskih razina i, drugo, da su uz tu prevladavajucu pojavu narodnosnog razvoja koja se izricala bosanskim imenom vazni i neki usporedni procesi. Dapace, narodnosno stvaranje u srednjovjekovnoj Bosni postaje odredenijim tek kada uvazimo drustveno djelovanje nekih pojava sto se mogu ciniti sporednima. Takvima su, na primjer, bili sirenje granica bosanske drzave na okolna, hrvatska i srpska, podrucja i]i, pak, razvoj i djelovanje Katolicke i Pravoslavne crkve na bosanskom prostoru. Ta dva cinitelja utjecu na narodnosni razvoj Bosne i u stanovitoj mjeri ovisna su jedan o drugome. To manje vrijedi za djelovanje Katolicke crkve jer njezina uloga na prostoru hereticke "Crkve bosanske" ne ovisi o sirenju bosanskih granica na podrucju hrvatskog krajevstva, ali je vazno u razlaganju o ulozi Pravoslavne crkve u srednjovjekovnoj Bosni. Sirenje Bosne prema istoku i jugoistoku uvjetuje i pojavu pravoslavlja na njezinu prostoru.


"Srblin" i "Vlah"

Istrazivanje o etnodrustvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suocava se s teskocama vec pri tumacenju narodnosnih izricaja u bosanskim cirilskim ispravama XIII. stoljeca, primjerice u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku Dubrovnika 5° To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumacenjima sto su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvacanja.51 Da bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije, nuzno je pomnije razmotriti cirilske isprave XII. i XIII. stoljeca i njihovo narodnosno nazivlje.

Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izricaj o narodnosnoj suprotnosti: "Srblin" -> "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sacuvanoj gradi ti se izricaji prvi put pojavljuju u ispravi raskog velikog zupana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine 1215.52 Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovackog notara Paskala, sto je za objasnjenje naziva "Srblin" i "Vlah" veoma vazno, jos vise cinjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249.53 Prvu Ninoslavovu ispravu (prije 1235) pisao je, doduse, "gramatik" Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zakljucak da je narodnosna suprotnost "Srblin" --> "Vlah" u bosanske isprave dospjela iz raskih isprava, i to posrednistvom dubrovacke kancelarije. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odrazavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca i da se ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje cinjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv "Srblin", a kao starija od Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovcanina ne naziva "Vlahom" 54 Naziv "Vlah" za Dubrovcanina u ispravama Mateja Ninoslava ocigledno nije bio bosanskoga podrijetla, jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike Bosne.


Bosna i Srbija

Takvo gibanje naziva "Srblin" i "Vlah" izmedu srpske, dubrovacke i bosanske kancelarije pokazuje da su se oni u Bosni tada mogli pojaviti upravo zato sto se njezino etnodrustveno ustrojstvo i nazivlje kojim se ono iskazivalo u prvoj polovici XIII. stoljeca tek stvaralo. Narodnosne znacajke prvobitne slavenske jezgre u srednjovjekovnoj Bosni tada jos nisu bile jasnije izrazene. Uloga, pak, dubrovackog notara Paskala u tom gibanju upucuje na zakljucak da je u predodzbi Dubrovcana o slavenskom, kontinentalnom zaledu tada vladala spoznaja o odlucujucem polozaju Srbije. Vec je u doba velikog zupana Stefana Nemanje, nakon osvajanja Duklje 1183. god., Raska zavladala citavim prostorom oko Dubrovnika, od Zahumlja, preko Travunje do Duklje. Takav je opseg imala i u prvoj polovici XIII. stoljeca. U takvu su predodzbu bili ukljuceni i podaci o politickoj pripadnosti Bosne u pocetku njezine povijesti. Porfirogenetu je, kako je istaknuto, "zemljica Bosna" u sredini X. stoljeca u sastavu Srbije. Slicna je i prostorno-politicka predodzba o kontinentalnom zaledu u popa Dukljanina, odnosno Grgura Barskoga, dva stoljeca poslije. U sredini XII. stoljeca dukljanski kronicar Primorju (Maritima), koje dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, suprotstavlja Srbiju ili Zagorje (Surbia, Transmontana), sastavljenu od Bosne i Raske.55 U takvom misaonom ozracju i papinske bule potkraj XII. i u prvoj polovici XIII. stoljeca, sadrzaj kojih se ocigledno temeljio na dubrovackim obavijestima, poistovjecuju Srbiju s Bosnom (regnum Servilie, quod est Bosna).56 U casu kad nastaju te papinske bule, u razdoblju bana Kulina i Mateja Ninoslava, Bosna, razumije se, nije bila sastavnim dijelom Srbije, ali su reminiscencije na njezinu prvobitnu politicku pripadnost jos u prvoj polovici XIII. stoljeca bile veoma jake, prije svega u gradovima Gornje Dalmacije (Bar, Dubrovnik). U skladu s takvim shvacanjem, a djelovanjem dubrovacke kancelarije, u jednom su vremenski ogranicenu razdoblju i nazivi "Srblin" i "Vlah" prodrli u bosanske isprave. To znaci da naziv "Srblin" u Ninoslavovim ispravama nije odrazavao etnokulturne znacajke Bosne, nego je bio zakasnjelim plodom politickih utjecaja sto ih je Srbija u njoj imala prije utemeljenja bosanske drzave, odnosno bosanske banovine. Zato te nazive ne mozemo smatrati egzaktnim svjedocanstvom o srpskoj narodnosnoj pripadnosti Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca. Upravo suprotno, oni su dokaz o neodredjenosti njezina etnodrustvena ustrojstva. Pri tome nije bez vaznosti cinjenica da se identifikacija: "Srblin" = Bosanac nalazi samo u tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava i da im u kasnijoj gradi nema traga. A vec u XIV stoljecu narodnosno nazivlje u bosanskim vrelima dobiva izvorno, bosansko obiljezje.


Kolika razina pripadnosti?

Iz druge polovice XIII. stoljeca i prva dva desetljeca XIV stoljeca nije sacuvana nijedna bosanska isprava. Etnodrustvene pojave te epohe bosanske povijesti stoga ostaju izvan povjesnikova obzora, ali u casu kad je Bosna za bana Stjepana II. Kotromanica usla u razdoblje prostornog sirenja i drustvenog rasta, njezini narodnosni procesi postaju slozenijima, u njih se ukljucuju nove znacajke. Prva pojava na koju valja upozoriti jest bosansko ime u vrelima XIV i XV stoljeca. Ono se javlja u cirilskim ispravama srednjovjekovne Bosne, u latinskim spisima o dualistickoj "Crkvi bosanskoj" i u notarijatu dalmatinskih gradova. U svakoj od te tri skupine izvora naziv Bosnjani ima zasebni sadrzajni opseg, svaka od njih upucuje na zasebnu razinu narodnosne pripadnosti. Kakvo je bilo njihovo ustrojstvo i drustvena uloga?

Bosansko ime najprije se javlja u cirilskim ispravama. Utvrdujuci odnose s Dubrovnikom i nacin rjesavanja uzajamnih sporova, ban Stjepan II. je u ispravi iz 1322. god. "Dubrovcaninu" suprotstavio "Bosnanina". Taj najstariji izvorni naziv za stanovnika Bosne razmjerno se rijetko pojavljuje u ispravama bosanskih vladara, najcesce u obliku "dobri Bosnane". Nakon bana Stjepana II. i Tvrtka I. susrecemo ga i u nekim kraljevskim ispravama XV stoljeca (Tvrtko II, Stjepan Ostojic, Stjepan Tomas).57 Ipak, i ta rijetka upotreba izricaja "dobri Bosnane" visestruko je vazna. U prvom redu suprotstavljanje naziva "Bosnjanin" i "Dubrovcanin" u ispravi bana Stjepana II. iz 1322. god. ne nastavlja se na nazivlje u ispravama Mateja Ninoslava, nego na Kulinov privilegij Dubrovniku iz 1189. godine. Kulin, kako je istaknuto, ne poznaje naziv "Bosnjanin", ali upotrebljava naziv "Dubrovcani", a ne "Vlasi". Nazivi "Srblin" i "Vlah" bili su samo casovito, iz okolnog, nebosanskog prostora, uneseni u bosansku kancelariju Mateja Ninoslava, ali nisu imali uporista u drustvenom i narodnosnom ustrojstvu Bosne, pa im nakon prve polovice XIII. stoljeca zato ni nema traga u bosanskim vrelima. Samo je naziv "Bosnjanin" bio u skladu s drustvenom i drzavnom samostalnoscu Bosne, pa njega i poznaju isprave XIV i XV stoljeca. Kakav je, pak, bio sadrzajni opseg izricaja "Bosnjanin" i "dobri Bosnjani" u banskim i kraljevskim ispravama?

Izricaj "dobri Bosnjani" ima stalesko obiljezje. On oznacava "plemenite ljude", vlastelu, a ne opcenito stanovnika Bosne, pripadnika bosanske drzave. U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, sto je 1377. god. postala Bosanskim kraljevstvom (Regnum Bosne), prevladavajucim je bio osjecaj staleske pripadnosti drzavi i kruni. Bosanska drzava ili "rusag bosanski" okupljala je bosansku vlastelu ili "dobre Bosnane". Njihovim je simbolom bila kruna i kraljevska vlast, institucionalnom osnovicom drzavni sabor ili "stanak". To je bila drzavna, staleska razina bosanske pripadnosti koja je spajala samo tanki sloj ljudi na vrhu feudalnog drustva. 58 Stoga se kraljevske isprave XV stoljeca obaziru samo na vlasteoske pripadnike drzave. U njima se pojavljuju "svidoci nasi dobri Bosnane", a temeljno je mnostvo stanovnika bosanske drzave, naravno, bilo nuzno izvan njihova obzora. Siri pojam bosanske narodnosne pripadnosti u cirilskim je ispravama tek u jedva primjetnim zacecima.59


Hereticka i prostorna razina

Usporedo s uskom staleskom razinom pripadnosti sto je sadrze cirilske isprave, u latinskim vrelima XIV i XV stoljeca o srednjovjekovnoj Bosni pojavljuje se i znacenjski sire narodnosno nazivlje. Najprije u latinskim spisima o heretickoj "Crkvi bosanskoj".

U odgovorima avignonskog pape Grgura XI. godine 1373. na dvadeset i tri pitanja ili "dvojbe" (Dubia), upucena papi od vikara bosanskih franjevaca Bartolomeja, o stavu spram raskolnika (scismatici) i krivovjernika (haeretici) upotrebljava se, u cetvrtom pitanju, izricaj Bosnenses (Bosnjani). Nesto kasnije, u dvadesetom pitanju i papinu odgovoru "Bosnjanin", odnosno "Bosnjakinja" se poistovjecuje s "nevjernikom" (Bosnensis vel infidelis). U osmom pitanju, pak, ta se identifikacija opisuje: u njemu se govori o "nevjernickim ljudima sto dolaze iz Bosne".60 Bosansko ime, dakle, u latinskim spisima o "Crkvi bosanskoj" ima strogo odredeni znacenjski opseg. "Bosnjani" u franjevackim "dvojbama" iz 1373. god. jesu pripadnici hereticke "Crkve bosanske".61 Drustveni opseg tog naziva svakako je siri od staleskog sto ga ima izricaj "dobri Bosnjani" u cirilskim ispravama, ali je i on razlicit od najsire, prostorne razine pripadnosti u srednjovjekovnoj Bosni koja je u sebi ukljucivala svakog stanovnika Bosne, bez obzira na njegovu stalesku ili vjersku pripadnost. To mnostvo ljudi samo iznimno, u kriznim razdobljima bosanske povijesti, izbija na povrsinu pisanih vrela, ali ne u cirilskim ispravama bosanske kancelarije, nego u notarijatu dalmatinskih gradova.

U doba velike gladi sto je 1453/54. zahvatila jadransko zalede, od rubnih dijelova hrvatskoga kraljevstva do Bosne, splitska je komuna uputila prema susjednoj, talijanskoj obali Jadrana, kako je vec bilo istaknuto, 176 "siromasnih Bosanaca" (pauperes Bossinenses) sto su se do nje bili spustili u potrazi za kruhom.62 Izricaj "Bosanci" u splitskom notarijatu XV stoljeca bitno je razlicit od izricaja "dobri Bosnjani" u kraljevskim bosanskim ispravama i od naziva "Bosnjanin" iz franjevackih Dubia godine 1373, jer je opcenito znacio stanovnika Bosne, covjeka sto je iz nje dosao. Istocnojadranskim komunalnim drustvima je Bosna, promatrana s obale, izvan nje same, bila cjelovit prostorni i politicki pojam. Svatko tko je dolazio s tog jedinstvenog prostora bosanske drzave za njih je bio "Bosanac". U svoju predodzbu o bosanskom dosljaku komunalni notarijat ne ukljucuje ni staleske ni hereticke odrednice. Kljucnom oznakom bijase prostor Bosne i prostorna pripadnost. Splitski izricaj zamjenjuje, zapravo, oznaku podrijetla: "iz Bosne" (de Bosina), veoma cestu u notarijatu dalmatinskih gradova.63 Takvo se shvacanje bosanskog imena priblizavalo narodnosnom odredivanju, ali, vazno je istaknuti, prije svega u vrelima sto su nastala izvan opsega bosanske drzave. Unutar njezina opsega bosansko je ime bilo cvrsto sapeto staleskim i heretickim okvirom.


Franjevacka komponenta

Pojavom bosanskoga imena u vrelima XIV. i XV. stoljeca etnodrustveno ustrojstvo bosanskoga srednjovjekovlja nije postalo odredjenijim, jasnijim. Dapace, u njegovoj su razvojnoj matici upravo u tom razdoblju ojacale i neke druge etnokulturne sastavnice. Jednom je od najvaznijih bilo djelovanje franjevackog reda u Bosni.63a

Ocjenjujuci ulogu franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, ne valja zanemariti cinjenicu da je Zapadna crkva bila nazocna na bosanskom prostoru mnogo prije dolaska franjevaca. Kako je istaknuto, i sama je hereticka Crkva bosanska izrasla iz katolicke Bosanske biskupije.


Teritorijalna organizacija crkve u Hrvatskoj i Bosni
( prema N. Klaic "Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku" )

 

Kako se u prvoj polovici XIII. stoljeca dualisticka hereza u Bosni postupno oblikovala u samostalnu "Crkvu bosansku", rasla je i pozornost Katolicke crkve prema bosanskom prostoru, od abjuracije na Bilinu polju 1203. god. u doba bana Kulina do krizarskih pohoda sto ih izmedu 1234. i 1239. god. herceg Koloman vodi protiv Bosne Mateja Ninoslava.64 Pri tome je vazno reci da je svim pokusajima Katolicke crkve ishodiste vise-manje bilo izvan Bosne. Katolicke akcije u njoj ne vode ljudi kojima bi Bosna bila trajnim boravistem, bilo da je rijec o papinu legatu Ivanu de Casamaris godine 1203. ili o inkvizitorskoj djelatnosti dominikanaca. Djelovanje franjevaca bilo je bitno drukcije. Oni nisu samo dosli u Bosnu nego su u njoj i ostali, podigli svoja trajna boravista, brojne samostane. Njihova je djelatnost postala sastavnicom domacega tla.

Franjevci su se u Bosni pojavili godine 1291, ali je franjevacka vikarija u njoj utemeljena tek godine 1340. Ona je vec u drugoj polovici XIV stoljeca zapremala golem prostor. Bila je podijeljena u sedam kustodija, od Hrvatske i Slavonije, preko Bosne do juzne Ugarske i Bugarske. Utemeljenjem vikarije poceli su se podizati i franjevacki samostani u Bosni. Prema popisu Bartola Pizanskoga iz 1375. god., franjevacki samostani su se u Bosni, odnosno u bosanskoj kustodiji, nalazili u Sutjesci, Visokom, Lasvi i Olovu. Najstariji je bio samostan sv. Nikole u selu Arnautovici kod Visokog (srednjovjekovno naselje Mile). U XV stoljecu broj je franjevackih samostana u Bosni porastao. Prema turskim izvorima iz druge polovice XV stoljeca, franjevacki samostani su se nalazili u Fojnici, Kresevu, Visokom, Sutjesci, Zvorniku, Olovu i drugdje.65 Franjevci su na taj nacin stvorili siroku mrezu samostana u Bosni. To im je cvrsto, domace korijenje i omogucilo iznimnu ulogu u njezinom drustvenom razvoju.


Rasprostranjenost crkava u Bosni u vrijeme dolaska Osmanlija
( prema S. Cirkovicu "Istorija srednjovjekovne bosanske drzave" )

 


I tada prijelom

Jacanjem franjevackog reda i opcenito katolickog utjecaja, u Bosni je u suton njezine samostalnosti stvoreno novo uporiste drustvenog okupljanja. Prema sredini XV. stoljeca slabio je polozaj "Crkve bosanske", a njezini su pripadnici sve znatnije prihvacali katolicizam.66 Pri tome ne valja zanemariti cinjenicu da su i te promjene u vjerskom ustrojstvu Bosne bile sastavnim dijelom zbivanja u kasnosrednjovjekovnom drustvu i da ih samo u toj svjetlosti valja promatrati. Franjevacka i katolicka djelatnost ne izdvaja se tada iz narodnosnih smjernica sto ih je uvjetovala drustvena individualizacija bosanske drzave. Moglo bi se, dapace, govoriti o vjerskom prozimanju u feudalnom vrhu srednjovjekovne Bosne. Njezini banovi i kraljevi, te pripadnici vlastele u XIV i XV stoljecu osciliraju izmedju heretickih i katolickih gledista, ali ostaju u bosanskom drustvenom ozracju. Pa ipak, djelatnost franjevaca bijase novim ciniteljem drustvenog razvoja, sto u predturskoj Bosni vrsi ulogu preduvjeta za mnogo kasnije narodnosno odredjivanje. Premda razvoj bosanskog drustva u srednjem vijeku zastaje u maglici narodnosne neodredjenosti, iz koje jasnije izranja samo bosanska pripadnost i naziv Bosnjani, ipak je u nasemu razlaganju o rubnoj ulozi bosanskoga prostora u hrvatskom srednjovjekovlju vazno upozoriti na cinjenicu da je djelatnost franjevaca postajala osloncem hrvatskog drustvenog kruga u Bosni. U kasnom srednjem vijeku ni nazocnost hrvatskog etnodrustvenog sloja ni uloga franjevackog reda u njegovu razvoju jos ne mogu biti jace iskazani, pa ce se njihova uzajamnost do kraja razviti tek u turskoj epohi i novovjekovnim stoljecima. Ali takvu razvoju osnovicom bijase bosansko srednjovjekovlje. Pomicanjem granica srednjovjekovne Bosne prema zapadu i jugozapadu, kako je istaknuto, u njezin su opseg usla i podrucja sto su prije toga pripadala hrvatskom kraljevstvu. Na taj je nacin u etnodrustveno ustrojstvo Bosne ukljuceno i stanovnistvo hrvatskoga podrijetla. U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave, ali su zato primjetne pojave sto ih smijemo vezati uz njegove etnokulturne znacajke. Na ulogu hrvatskoga sloja na dijelovima bosanskoga prostora upucuju, primjerice, neke znacajke srednjovjekovne bosanske pismenosti, prije svega narodni govor i ikavstina njezinih spomenika.67 Tu ce narodnosnu i katolicku osnovicu hrvatskoga stanovnistva u Bosni u turskom razdoblju okupljati franjevacka zarista.

Nasuprot sve jacem polozaju Katolicke crkve u sredini XV stoljeca, uloga je Pravoslavne crkve u Bosni tada bila mnogo skromnija. Prvotni srpski politicki utjecaji, na koje upucuju rane obavijesti o srednjovjekovnoj Bosni, vec su od XII. stoljeca bivali prekrivani izvornim drustvenim pojavama bosanskoga tla, od drzavne zasebnosti, do samostalne "Crkve bosanske". Na podrucju prvobitne Bosne i, naravno, na onim dijelovima hrvatskoga kraljevstva sto su u njezin opseg ukljuceni do Stjepana II. Kotromanica nije bilo pravoslavnog stanovnistva. Bilo ga je, naprotiv, na onim rubnim dijelovima sto su ranije pripadali srednjovjekovnoj Srbiji i koji su za Stjepana II. (istocno Zahumlje) i Tvrtka I. (Podrinje, Travunja) usli u njezin opseg. Samo je na tom rubnom prostoru, na istoku i jugoistoku prosirene Bosne, bilo pravoslavnih crkava i manastira.68 U pravoj, sredisnjoj Bosni, pak, u kasnom srednjem vijeku vladao je konfesionalni katolickohereticki dualizam, do sredine XV. stoljeca oslabljen jakim naletom Katolicke crkve.

Takvo je bilo etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne u casu turskog osvajanja godine 1463. Bosanska drustvena matica i zracenja hrvatskog i srpskog etnokulturnog prostora bili su u predturskoj epohi samo pojave sto su nagovjestavale buduce narodnosne procese. Nista drugo, osim njihova postojanja i uzajamnih odnosa, te cinjenice da je u posljednjem stoljecu bosanske drzave bosansko ime postajalo sve primjetnijim, povjesnik ne moze utvrditi. Jos manje mu je dopusteno pretpostavljati o smjernicama sto ih je razvoj bosanskoga drustva mogao imati da nije doslo do dubokog prijeloma 1463. god. Strukturalna raznorodnost drustvenih procesa u srednjovjekovnoj je Bosni u jednom casu bila prekrivena sasvim novom pojavom - islamizacijom. Tada su narodnosni procesi u Bosni dobili bitno drukcije usmjerenje. U novim okolnostima gube se one pojave sto su u srednjovjekovnoj Bosni vodile prema drustvenoj individualizaciji. Iscezava i njihova misaona osnovica, "Crkva bosanska". Iz srednjovjekovlja se u tursko doba Bosne prenosi novi, promijenjeni dualizam konfesionalne pripadnosti, katolicke i pravoslavne. U ozracju pobjednickog islama to ce biti okvir postmedievalnim narodnosnim sazrijevanjima.69


Mijene rubnosti

Pojava i utvrdjivanje Osmanskog Carstva na sredisnjim dijelovima balkanskog prostora djelovala je od druge polovice XV. stoljeca, dakle, ne samo na maticna nego i na "rubna podrucja" hrvatskoga srednjovjekovlja. Stupanj osmanlijskog utjecaja ipak na svim "rubnim podrucjima" nije bio jednak jer je ovisio o opsegu politicke vlasti sto ga je Tursko Carstvo na pojedinom od njih uspjelo ostvariti. Drustveni je prijelom stoga bio najjaci na podrucju koje je bilo ukljuceno u njegov drzavni opseg (Bosna), a na prostoru sto je bio daleko od osmanlijskih granica nema mu ni traga (Istra). Turski cinitelj ni na jednom "rubnom podrucju", pa ni u Bosni, ne uklanja njegovu vezivnu ulogu u hrvatskom drustvenom prostoru, ali djeluje na njegove razvojne znacajke.

Pad Bosne pod tursku vlast 1463. god. i proces islamizacije bili su dubokim prijelomom njezine povijesti. Uklopljena u opseg Osmanskog Carstva, Bosna je i dalje bila "rubnim podrucjem" hrvatske povijesti. Komuniciranje turske Bosne i hrvatskog prostora nije se prekidalo ni nakon 1463. godine. Otezavali su ga, dakako, turski prodori i turska osvajanja hrvatskih zemalja, ali su u mirnijim razdobljima uzajamne veze nanovo ozivljavale. U takvim okolnostima hrvatski drustveni krug se pod franjevackim okriljem u tisini odrzavao u turskoj Bosni. Ahdnama sultana Mehmeda II. iz godine 1463. omogucila je bosanskim franjevcima barem skucenu, ali ipak iznimno vaznu djelatnost pod osmanlijskom vlascu.70 Etnokulturni most izmedu Hrvata u Bosni i maticnih dijelova hrvatskog drustvenog prostora upravo se zbog toga nije sasvim prekidao ni u najtezim stoljecima povijesti.

Tursko djelovanje na drustveni razvoj Dubrovnika bilo je bitno drukcije od onoga u Bosni. Dok su na bosanskom prostoru franjevacka kulturna zarista bila samo otocima u osmanlijskom moru, u Dubrovniku je cvrsta pripadnost katolickoj ekumeni bila pravim uporistem drustvene zasebnosti. Ta je pripadnost i u predturskoj epohi bila razdjelnicom spram balkanskog zaleda, ali je od druge polovice XV stoljeca postala osloncem prema mocnom prostoru Osmanskog Carstva. Na prijelomu srednjovjekovne u novovjekovnu epohu Dubrovnik je bio kljucnom tockom hrvatskoga prostora na samom katolicko-islamskom bedemu. Grad je samim tim i dalje bio "rubnim podrucjem", ali su ga i smjestaj na tom bedemu, s jedne, i rascvat drustva i stvaralastva, s druge strane, cvrsto uklopili u istocnojadranski drustveni pojas.

Samo je drustveni razvoj Istre ostao izvan islamsko-katolickog osciliranja. Odlucujuci u Bosni, nezaobilazan u Dubrovniku, osmanlijski je cinitelj u Istri bio jedva primjetan. Razvojne tegobe istarskog "rubnog podrucja" bile su plodom promjena sto su nicale unutar njegova drustva, a ne suocavanja s Osmanskim Carstvom. Ono samo u Istri nije bilo onom snagom sto je prekidala drustvene procese srednjovjekovlja (Bosna) iIi pak onim ciniteIjem sto je "rubno podrucje" konacno usmjerio prema zajednickom prostoru njegove drustvene i misaone srodnosti (Dubrovnik).

Literatura:

45 Sufflay 1925, 75; Sidak 1980-81; Vekaric N. 1993, I, 14-17.

46 DAI, 88; VI II, 58.

47 Klaic 1882, 43; usp. Poviest,182-187; Sidak 1942, 141- 143; Cirkovic 1964, passim; Lovrenovi 1994a

48 Vrana 1942; Mosin 1965, 177-178; Raukar 1973; Grubisic V. 1978; Hercigonja 1982; Zelic-Bucan 1982; Zelic-Bucan 1993; Zelic-Bucan 1994b.

49 Prodiranje zapadnih drustvenih i kulturnih utjecaja u srednjovjekovnu Bosnu bilo je olaksano i njezinim politickim vezama s Ugarskom, jer su bosanski banovi od sredine XII. stoljeca priznavali vrhovnu vlast

ugarskih kraljeva (Klaic 1882, 47 i dalje; Sidak 1940, 14; Cirkovic 1964, 42, 46-47; Mandic 1990, 107-112). Na veze, pak, s hrvatskim drustvenim podrucjem upucuje naziv ban bosanskih vladara, poznat, osim u srednjovjekovnoj Bosni, samo u hrvatskom kraljevstvu (Klaic 1882, 43; Mazuranic, 20-23; Cirkovic 1964, 40; Mandic 1990, 106). O drustvenom razvoju Bosne: Cirkovic 1964, 236-240; Andjelic 1966; Cirkovic 1973; Kovacevic-Kojic, 261-352; Cirkovic 1987, 246-247; Lovrenovic 1994a. O razvoju likovnih umjetnosti: Karaman 1942; Fiskovic C. 1973; Andjelic 1973. O nov~anom sustavu: Rengjeo 19426.

50 "[,..] da hode Vlasi svobodno, ih' dobitk' tako kako su u bana Kulina hod:li, bez' vse habe i zledi [...] a se e`ste ako verue Srblin' Vlaha, da se pri pred' knezem' ako verue Vlah' Sr'blina da se pri pred' banom' a inomu Vlahu da ne bude izma [...]" (Stojanovic, 6, br. 9, 1214-1217. [Cremosnik 1948, 114, datira tu ispravu: "1232 (?)-1235"]); "[...] I se oste ako veruie Serblin' Vlaha da si; pri pred' knezem' dubrov'c'kim' I ako veruie Vlah' Serblina da se pri pred' banom' [...]" (isto, 7-9, br. 11, 22.III.1240; CD IV, 107-108); "[...] I se oste ako verue Serblin' Vlaha da se pri pred' knezem' dubrov'c'kim' I iako veruie Vlah' Serblina da se pri pred' banom' [...]" (isto, 9-10, br. 12, ozujak 1249; CD IV, 386-387).

51 Odbacuje ga, na primjer, Poviest 1942, 222-223, bilj. 17 (tekst M. Perojevica), ali s neuvjerljivim i neutemeljenim obrazlozenjem; prihvaca ga, bez dovoljno kriticnosti, kao dokaz o "srpskom karakteru Bosne" Foretic 1969, 80; umjereno tumacenje zastupa Cirkovic 1964, 350, bilj. 2.

52  "(...[ I da ne emle Sr'bin' Vlaha bez' suda, n' ako se ucini krivina megu gradom' i moov' zemlov' da se stau sudie gde e zakon' i da ispravlau a da ne izma (...)" (Stojanovic, 3, br. 4, oko 1215; CD III, 140-141).

53 Cremosnik 1948, 119; Djordjic, 278-279, sl. 58, 60; o notaru Paskalu: Cremosnik 1938; Vrana 1957.

54 CD II, 237.

55 Sisic, Letopis, 307; Mosin, Ljetopis, 54-55; takvu podjelu prenosi i Hrvatska kronika (Mo`sin, na i. mj.).

56 CD II, 206-208, 28.III.1187; 226-229, 2l.VI.1188; III, 274-276, 24.VII.1227; IV, 54-55, 26.III.1238; usp. i uvjerljivo tumacenje tih izricaja u: Draganovic 1942, 730-733.

57  Stojanovic, 43-45, br. 51; 504-509, br. 523/524; 554-557, br. 579; Thalloczy 1914, 23.

58 Cirkovic 1964, 224-226.

59 Npr. u ispravi o miru izmedu Dubrovnika i Radosava Pavlovica 25.X.1432. (Stojanovic, 627-630, br.

609)

60 Kniewald 1949, 158-159, 161-162.

61 isto, 144-156; usp. Sidak 1975, 225-248; Sanjek 1975, 128-129; Rupcic.

62 Sunjic 1961, 137-138.

63 Usp. oznacavanje dosljaka iz Bosne u Veneciji: Coralic 1993g.

63a Jelenic; Draganovic 1942, 754-763; Mandic 1968; Matanic 15-18; Runje 1990, 74-76, 93-97 (o trecorecima u Jajcu); Sanjek 1992, 137-141; Dzaja 1992, 161-169; Dzaja,l994; Ancic 1994a.

64 Sanjek 1975, 58-64, 79-80.

65 Jelenic I, 33-39; Sidak 1975, 227-233; Kovacevic-Kojic, 281-297; Runje 1990, 74-76, 93-97; Dzaja 1992, 162-165.

68  Sidak 1940, 120-121; Cirkovic 1964, 266-288, 320-321; Dzaja 1992, 165-166

67 U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, kako je istaknuto, nema izricaja Hrvat ili hrvatski i da bismo tu cinjenicu mogli protumaciti valja reci da ta pojava nije bila svojstvena samo bosanskom prostoru. Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje. Medjurjecju do kraja srednjega vijeka pecat daje opceslavensko ime, sto nimalo ne utjece na pripadnost Slavonije politickom pojmu hrvatskoga kraljevstva i, dosljedno tome, drustvenom prostoru hrvatskoga naroda. Srodan je bio i razvoj narodnosnoga nazivlja u Bosni. Njezina je drzavna i vjerska zasebnost pojacavala upotrebu bosanskoga imena, ali ono, kao ni slavensko ime u Medjurjecju, nije bilo kriterijem narodnosne pripadnosti. Kroz prevladavajucu bosansku oznaku, izrazito teritorijalnoga podrijetla, hrvatsko se ime nije moglo probiti do pisanih vrela. Hrvatska narodnosna pripadnost u srednjovjekovnoj Bosni prekrivena je bosanskim imenom. Unatoc tome, hrvatski narodnosni sloj srednjovjekovne Bosne primjetno je djelovao na njezino kulturno ustrojstvo, prije svega znacajkama jezika i pismenosti. Zato cinjenica da u vrelima ne nalazimo hrvatsko ime ne nijece autohtonost hrvatskoga stanovni"stva u srednjovjekovnoj Bosni. Hrvati se na njezinu podrucju vec zarana dodiruju i prozimaju sa slavenskim narodnosnim slojem. Oni su takoder izvorni etnogenetski cinitelj u srednjovjekovnoj Bosni. Hrvatski narodnosni sloj trebali bismo u prvom redu traziti na prvobitno hrvatskim dijelovima Bosne, koji se od XIII. st. postupno ukljucuju u opseg bosanske banovine, dakle, na podrucju od Donjih Kraja prema Zavrsju i zapadnom Zahumlju. Ali, narodnosnim pomacima i dodirima sa slavenskim slojem hrvatske etnokulturne znaCajke zahvacuju i druge dijelove srednjovjekovne Bosne, o cemu svjedoce jezicna i grafijska obiljezja srednjovjekovne bosanske pismenosti (usp. Brozovic, 153-155; Foretic 1980, 81-82, ali autorov zaklju6ak da je prvobitna Bosna, prema izricaju "Srbin u Ninoslavovim ispravama, bila "etnicki srpska zemlja" nije prihvatljiv).

68 Draganovic 1942, 763-766; Cirkovic 1964, 282-288 (Karta: Rasprostranjenost crkava u Bosni, 284); Kovacevic-Kojic, 297-304.

69 Sidak 1940, 149-150 (dnevnicki izvjestaj B. Kuripesica o Bosni); Sanjek 1992, 142-151; Dzaja 1992, 166-176.

70 Jelenic I., 115-116 i passim. Usp. Bogisic 1992b

 

 
   
   
   
 
Pocetna | Forum | Kontakt | English
2009. Developed by asker