|
Hrvatski karakter
drustvenog i politickog uredjenja srednjovjekovne bosanske drzave
(Mandic )
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
DRUSTVENO I
DRZAVNO UREDJENJE SREDNJOVJEKOVNE
BOSNE BILO JE HRVATSKO
Plemenska osnova
drustvenog uredjenja
srednjovjekovne Bosne
Plemici su
se u Bosni kao i u Hrvatskoj dijelili na velmoze, vlastelu i nize
plemstvo ili vlastelicice. Velmozama su se zvale starjesine onih
bratstva, koja su se domogla vecih imanja i vecega ugleda u zemlji.
Tako g. 1397, 13. svibnja, kraljica Jelena kaze, da je imala dogovor
i svjetovanje s velmozama, vlastelom i vlastelicicima bosanskoga
kraljevstva (35), a 19. srpnja 1453, herceg Stjepan spominje: "
ili je tko vlastelin ili vlastelicic', volia kmetic'... " (36).
Uz vise i nize
plemstvo u srednjovjekovnoj Bosni postojali su i slobodni, sitni
posjednici, seljaci. Oni su svakako bili najbrojniji drustveni stalez
u zemlji. O njihovu pravnom i imovinskom polozaju i odnosaju s vlastelom
imamo, nazalost, veoma malo podataka u srednjovjekovnim izvorima.
U povelji bana
Ninoslava od g.1240 navode se: " moi k'meti i moi ljudie i
moi vladal'ci " (37). " Vladaoci " su sluzbenici,
cinovnici banovi. " Moji ljudi ", to je opci naziv za
sve Ninoslavove podloznike, drzavljane bosanske banovine.
Naziv "
kmet " je stara opceslavenska rijec. Njezin postanak i prvotno
znacenje jos nije objasnjeno. Taj su izraz upotrebljavali i Hrvati
i Srbi, ali u razlicitom znacenju. Kako vidimo iz darovnice kralja
Ostoje od 8.prosinca 1400, kmeti su bili u Bosni slobodni ljudi,
plemeniti sitni posjednici, kojima je bila duznost izdrzavati i
cuvati zupske gradove (38). To je isti red ljudi, koje hrvatski
latinski izvori zovu: " iobagiones castrorum " ili "
iobagiones regales ", cuvari tvrdih gradova kraljevskih i zupskih.
U Bosni i u drugim hrvatskim zemljama kmeti ili " iobagiones
" smatrani su slobodnima i oni su dolazili na opce drzavne
sabore. Tako u povelji od 4. prosinca 1354 pise: " Plemeniti
muz Franjo Stjepanov iz Zadra dosao je pred gospodina Ivana Cusa,
zamjenika bana Hrvata, i pred plemice i cobane tvrdjava i stotnike
Hrvatske, koji su se bili sastali na opci dogovor u mjestu zvanom
Podbrisan u Luci " (39).
Otprilike od polovice 16-st. pa dalje u Bosni i u drugim hrvatskim
zemljama naziv " kmet " oznacuje neslobodnoga seljaka,
koji zivi i radi na tudem posjedu (40).
U srpskim zemljama
rijec " kmet " u srednjem vijeku oznacivala je zaklete
porotnike, vjerodostojne svjedoke u nekoj parnici. U jednoj presudi
kod Pristine g. 1454 pise: " Mi, kmetie i rabi i posluznici
gospodina despota ... i mi se zaklesmo 24 starinici " (4').
Mehmedbeg, gospodar srpske zemlje, pise Dubrovcanima g. 1463: "
za to ov'de pred nami svedoke izvede kmeti verovane " (42).
U kasnijim stoljecima u Srbiji se nazivalo kme
tima znamenitije ljude u selu, seoske starjesine (43).
................
Za poznavanje posjedovnih odnosa srednjovjekovnih Hrvata osobito
je znamenito saopcenje hrvatsko-dalmatinskoga podbana Mihajla Zivkovica
iz g. 1459 zadarskom nacelniku. O posjedovnom pravu i nasljedstvu
hrvatskih plemica on pise: " Svi posjedi svih plemica od dvanaest
plemena kraljevstva Hrvatske prelaze na musko dijete ... posjedi
navedenih plemica ne mogu se otudjiti stranima na stetu istih ...
zensko dijete nema prava na dio plemenskih posjeda, ali se mora
opremiti iz pokretnih dobara, kada podje za muza ... "
Ovo staro hrvatsko
nacelo, da zenska djeca nemaju prava na plemensku bastinu niti mogu
oca naslijediti u starjesinstvu, doticno u vladanju nad rodom, plemenom
i narodom, cesto se spominje u bosanskim srednjovjekovnim poveljama.
Uvijek se naglasuje, da su samo muska djeca nasljednici oca i nosioci
imovinskih i starjesinskih, doticno vladarskih prava. U dubrovackom
ugovoru s banom Stjepanom II Kotromanicem g. 1333 stoji: "
Ban' i negovi sinove i negove sieme muskoi glave ... za mene i za
mojeh' sinova i za moje sieme po muskom' kolienu do zgorienja svieta
" (53). Radoslav Pavlovic g. 1432 pise: " ... I nih ostatak
kako krv' podaje po muskom kolenu " (54). Primajuci kneza Vukca
Hranica za svoga gradanina Dubrovcani g. 1405 pisu: " gospodina
kneza Vukca [brata] gospodina voevode Sandalja i nih' djetcu, unuke
i praunuke sto bude po muskom kolenu " (55).
Hrvatsko plemstvo
i njihova razna bratstva na podrucju svih hrvatskih zemalja, kraljevine
Hrvatske i Dalmacije, kraljevine Slavonije i banovine pa kraljevine
Bosne, bili su glavni cimbenici i nosioci hrvatskoga narodnog zivota
i drzavnosti, osobito od konca 11-st., kada je izumrla stara hrvatska
narodna vladalacka kuca. O tom nam govore bogate hrvatske pravne
zbirke, sto su ih izdali I. Kukuljevic (56), T. Smiciklas (57) i
drugi.
Kako vidimo
iz najstarijih izvora, Srbi nijesu bili podijeljeni na plemena,
kada su dosli na Balkan. Prema tome njihovo se drustveno i drzavno
uredjenje nije razvijalo na plemenskoj osnovi kao u Bosni i u drugim
hrvatskim krajevima. Kod starih Srba u Raskoj nije bilo poznato
zajednicko plemensko dobro niti su oni poznavali pojmove niti upotrebljavali
nazive: pleme, plemenita zemlja, plemenito. U tom je srednjovjekovna
Bosna imala jednako drustveno uredjenje i sluzila se istim nazivima
kao i druge hrvatske zemlje, sto nam govori,
da su srednjovjekovni Bosnjaci pripadali hrvatskoj drustvenoj i
narodnoj zajednici, a ne srpskoj.
Banovinsko
uredjenje Bosne
Na celu drzavne uprave u Bosni stajao je od najstarijih vremena
ban. Dr. Vlado Jokanovic, sveucilisni profesor u Sarajevu, misli,
da je taj naslov u Bosni samonikao ili dosao od Madzara (58). Ali
to nije istinito ni jedno ni drugo. Bosna je prvi put dosla u vezu
s Madzarskom oko g. 1137, a suvremeni pisac Pop Dukljanin u Ljetopisu
spominje bana Bosne cetiri puta prije toga. On govori o banu Bosne
dva puta prije smrti bugarskoga cara Petra (u. 969), naime za vojne
hrvatskoga kralja Kresimira II (948-969) (59), a jedamput g. 1042
za rata dukljanskoga vladara Stjepana Vojislava s Bizantincima (60).
Cetvrti put spominje bosanskoga bana, kada je dukljanski kralj Kocapar
g.1103/4 pobjegao u Bosnu i tu se ozenio " kcerju bana Bosne
" ( ). Pisac Ljetopisa Pop Dukljanin zivio je i pisao svoj
ljetopis u Baru. Bio je odrastao covjek, kada je oko g. 1137 Bosna
dosla pod utjecaj Madzarske. Prema tome ne moze biti sumnje o tome,
da je on kao naobrazen covjek i pisac tocno znao, kako se prije
g. 1137 zvao vladar susjedne Bosne. Napose on je morao znati, od
koga se ozenio njegov vlastiti kralj Kocapar, koji je bio kraljem
u Duklji, kada je ljetopisac bio vec djecak (62). Ako dakle dukljanski
ljetopisac tvrdi, da se prije g. 1137, kada je Bosna prvi put dosla
u vezu s Madzarskom, bosanski vladar zvao banom, to mu treba vjerovati.
Bansku cast
Bosna nije mogla primiti iz Madzarske, jer Madzari u starini nijesu
imali banova. I oni su taj naziv i tu cast primili od Hrvata, kada
je kraljevina Hrvatska i Dalmacija stupila u savez s Ugarskom g.
1102 (63).
Banska cast
u Bosni nije mogla biti ni samonikla, jer se ona nalazila po svim
zemljama, gdje su Hrvati zivjeli. Najstarije hrvatsko pisano djelo
Methodos navodi, da je na Duvanjskom polju g.753 zakljuceno, da
se u vise pokrajina postave banovi na celo drzavne uprave (64).
K. Porfirogenet u svom djelu O upravi carstvom, g. 948/52, dva puta
spominje hrvatskoga bana: prvi put u pogl. 30, gdje kaze, da ban
Hrvatske neposredno upravlja Krbavom, Likom i Gackom (65), a drugi
put u pogl. 31, kada pripovijeda, kako je g 948 ban Pribina uklonio
hrvatskoga kralja Miroslava (66). Hrvatski kralj Petar Kresimir
IV u svojoj nedatiranoj darovnici oko g.1062 navodi imenom pet hrvatskih
banova, medu njima na prvom mjestu " mocnoga bana Pribinu ",
koji je bio banom za Petrova sukundjeda hrvatskoga kralja Kresimira
Starijega (g. 948-959) (67). Banovi su negda vladali i u Duklji
(68) i u Slavoniji izmedu Gvozda i Drave (69). U Dubrovniku se zamjenik
knezev zvao ban (70).
Banska je cast
cisto hrvatska ustanova. Nju ne poznaju ni Srbi ni Bugari niti drugi
narodi srednjovjekovne Evrope. Radi toga svugdje, gdje vladaju banovi,
moramo reci, da su tu zivjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati
zemaljskom vladaru svoj posebni, cisto starohrvatski naziv bana.
Kako smo vidjeli, Bosnom su vladali banovi od najstarijih vremena
pa sve do g. 1377, kada je bosanski ban Tvrtko I uzeo naslov kralja.
I banska nam cast, prema tome, svjedoci, da su u Bosni zivjeli Hrvati
od najstarijih vremena.
Bosanski vladari ograniceni vladarskim "svjetom"
i "stankom"
................
Bosansko drzavno
uredenje,a kako smo ga ukratko opisali, vjerna je slika staroga
hrvatskoga drzavnoga
poretka. Kao u Bosni tako su se i u Hrvatskoj od najstarijih vremena
birali vladari iz iste vladarske kuce, i to po nacelu starjesinstva
(seniorat), a ne po prvorodjenju (primogenitura) (14). Kao u Bosni
tako i stari hrvatski vladari nijesu bili samovoljni, neodgovorni
despoti, nego su u svojim vladarskim odlukama bili vezani u manjim
cinima na pristanak vladarskoga vijeca, a u vecim stvarima na suglasnost
drzavnoga sabora. U Hrvatskoj se jos od prvih stoljeca nakon dolaska
na Jadran s vladarom klelo i potpisivalo na povelje po vise svjedoka
i jamaca, a najcesce po 7, 9 i 12 kletvenika ili svjedoka; vise
puta njih 14, a u odlukama, koje su donasane na drzavnim saborima,
potpisivalo bi po 18 i vise kletvenika, slicno kao i u Bosni. Sedam
svjedoka potpisuje se na testamentu splitskoga nadbiskupa Pavla
g. 1030 i na darovnici kralja Petra Kresimira IV samostanu Sv. Marije
u Zadru iz g. 1066 te samostanu Sv. Stjepana u Splitu iz g. 1069
(15). Devet svjedoka nastupa u darovnici istoga kralja samostanu
Sv.Ivana EvandjeIista u Biogradu na moru g. 1059 (26). U prvoj hrvatskoj
sacuvanoj povelji vojvode Trpimira od g. 852 na darovnici se kune
i potpisuje 12 clanova vladalackog svjeta (17). Taj broj svjedoka
dolazi u darovnicama kralja Petra Kresimira IV samostanu Sv. Petra
na otoku Rabu g. 1059 i samostanu Sv. Krsevana u Zadru g. 1069 (18).
U privatnoj kupoprodaji hrvatskoga djeda Ivana u Biogradu na moru
kune se 14 svjedoka (19). U darovnici vojvode Mutimira splitskoj
nadbiskupiji, koja je bila izdana na drzavnom saboru g. 892, potpisuje
18 svjedoka (20), a na darovnici kralja Petra Kresimira IV samostanu
Sv. Ivana Evandjelista u Biogradu na moru g. 1059 potpisuje 27 svjedoka
(21).
Na starim hrvatskim
saborima prisustvovalo je uz clanove vladarske kuce poglavito zemaljsko
plemstvo, ali i visi kler (biskupi i opati samostana), osobito kada
se radilo o sastancima, koji su imali vise crkveni i vjerski znacaj
nego svjetovnodrzavni. Ali vec od 13-st. i dalje, dakle u doba,
kada su se u Bosni drzali poznati nam " stanci ", i u
Hrvatskoj drzavnim saborima prisustvuju samo zemaljsko plemstvo,
a od crkovnjaka jedino oni, koji su vrsili koju sluzbu ili posjedovali
plemicka imanja (22).
I sam naziv
" stanak " za bosanski drzavni sabor hrvatskoga je porijekla.
Tako su se zvali od starine sluzbeni sastanci izmedju Zahumlja ili
Travunje s jedne strane i Dubrovcana s druge strane, na kojima bi
ovi uredjivali sporove, koji bi medju njima nastali tokom vremena
(23). Stanak se zvao i ugovoreni sastanak izmedu hrvatskih Omisljana
i Dubrovcana g. 1238J39 (24). Bosanski se "stanak" spominje
prvi put g. 1354 (25) pa dalje do pada Bosne pod Turke. U to su
se vrijeme i drzavni sabori kraljevine Hrvatske i Slavonije u narodnom
jeziku nazivali "stanak" (26). Srpski povjesnicar Mihajlo
J. Dinic pise: " Za drzavne sabore u Bosni upotrebljavan je
obicno naziv stanak, nepoznat u ovom znacenju u srednjovjekovnoj
Srbiji " (27).
Srpski vladari,
nadalje, mjesu poznavali vladarski savjet nego su povelje izdavali
sami od sebe kao neograniceni vladari. Zato u njihovim poveljama
nema svjedolca ni drugih kletvenika osim vladara, suprotno poveljama
hrvatskih i bosanskih vladara. Srpski vladari poput bizantskih careva
naglasuju, da su oni samodrsci i da odluke donose po svojoj volji
i svom osobnom nahodenju. Prvi srpski kralj Stefan Prvovjencani
potpisuje se: " Stefan' po milosti Boziei ven'cani kral' i
samodrz'c' vsie sr'pske zemlje i Pomor'ske " (28). Slicno i
njegovi nasljednici do Dusana Silnoga, koji se kiti naslovom: "
Az' Stefan'... car i samodr'zavni vseh' sr'bskih' i pomorskih' i
gr'c'skih' zeml'... " (29).
I Srbi srednjega
vijeka poznavali su drzavne sastanke, iako su se ti rijetko sastajali
i imali neznatan utjecaj na drzavnu upravu. Zvali su se " zbor
srpskije zemlje ". Protivno hrvatskim i bosanskim saborima
i stancima, na srpskim su zborovima ucestvovali uz vladara poglavito
crkovnjaci i drzavni cinovnici. Tako u Decanskoj povelji kralj Stefan
Uros III g. 1330 pise: "Az'... Stefan' Uros' tretii ... s'brav"sa
z'bor' Srbskije zemlje, arhijepiskopa Danila i jepiskopi i igumenj
i kazn'ce i tepcije i vojevodi i slugi i stavilce " (30). Zemaljska
vlastela koja se rijetko spominju na zborovima, imala su neznatan
utjecaj na upravu srpske zemlje, potpuno obratno obicaju, kakav
je vladao u Bosni i Hrvatskoj (31 ).
Bosanske su povelje hrvatsko narodno blago
Do krunidbe kralja Tvrtka I srpskom krunom (32), bosanske su povelje
i sastavom i diplomatickim znacajkama bile pisane po uzoru i obrascima
hrvatskih povelja, a razlikovale su se od srpskih povelja, koje
su bile pisane po uzoru bizantskih krisovulja s dugim i napuhanim
uvodom. Bosanske su povelje kao i sve hrvatske bile datirane po
rodjenju Kristovu, dok se u Srbiji racunalo godine i datiralo od
stvorenja svijeta po bizantskom obicaju. Srpske povelje pisane su
jezikom crkvene slavenstine, koja se je jako razlikovala od obicnoga
narodnog govora. Bosanske su povelje pisane cistim narodnim govorom
ikavskoga narjecja kao i one u Hrvatskoj, koje su bile pisane hrvatskim
jezikom. U bosanskim poveljama kao i u onim hrvatskima nalazi se
jaka primjesa cakavstine (33), koja je nepoznata u srpskim poveljama.
To nam sve govori, da bosanske povelje valja svrstati u diplomaticko
blago Hrvatskoga naroda, a ne srpskoga.
Popis literature:
Klaic: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku
Draganovic: Hrvati i Herceg-Bosna
Raukar 1: Hrvatsko srednjovjekovlje
Raukar 2: O problemu bosancice
Zelic-Bucan: Clanci i rasprave iz stare hrvatske povijesti
Malcolm: Povijest Bosne
Djodan: Bosna i Hercegovina-hrvatska djedovina
Mandic: Etnicka povijest Bosne i Hercegovine
|
