RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945)

Napisano 18.12.2009. 14:10
Granice Nezavisne Drzave Hrvatske

6. travnja 1941.
Zapoceo napad Treceg Reicha i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju, koja je kapitulirala l7. travnja. , za manje od 2 tjedna.

1941-1945.
Drugi svjetski rat na podrucju Jugoslavije, koja je bila podijeljena u njemacke i talijanske interesene sfere (uz madjarske i bugarske "pomagace".) Tijekom rata glavne suprotstavljene sile su bile:

- okupacijske fasisticke postrojbe, ojacane "domacim" snagama (hrvatskim i muslimanskim na podrucju marionetske NDH, koja je obuhvacala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, srpskim fasistickim u Srbiji, te albanskim na Kosovu)

- srpske cetnicke postrojbe, sa uporistem u Srbiji, te dijelovima NDH sa srpskim stanovnistvom, sa nominalnim ciljem ponovne uspostave kraljevine Jugoslavije, kao i praksom i programom pogroma i genocida nad Hrvatima, Bosanskim Muslimanima i Albancima.

- snage Komunisticke Partije Jugoslavije, s programom uspostave Jugoslavije kao federalne drzave sastavljene od nacionalnih republika (osim BiH, koja je zamisljena kao tronacionalna drzava), te drustvenom revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinistickom modelu. Partizani (kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim borcima protiv njemackih i talijanskih postrojbi, te njihovih saveznika.

Rat se uglavnom moze podijeliti u 3 faze:

- u 1. periodu komunisti i manji dio cetnika podizu masovni ustanak protiv okupatora u Srbiji i Crnoj Gori. Ustanak biva potpuno slomljen do konca 1941.

- u 2. periodu, koji traje do priblizavanja sovjetske vojske granicama Jugoslavije sredinom 1944., partizanska vojska vodi uglavnom iscrpljujuci gerilski rat na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Glavni neprijatelji su, osim njemackih i talijanskih jedinica, vojne postrojbe NDH i cetnici Draze Mihailovica.

- u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, Titova Jugoslavenska Vojska vodi zavrsne operacije unistenja protivnickih snaga, te potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po zavrsetku rata, koji je i sam bio krvav, Titova komunisticka vojska pocinja masovni ratni zlocin masakra protivnickih snaga (ali i njihovih obitelji, te civila koji su se povlacili s porazenim snagama). Podatci o tako ubijenim vojnicima i civilima variraju, i krecu se od 80,000 do 250,000. Medju njima je najvise stradalih Hrvata, i to preko 2/3. Nakon kravavog obracuna slijedi uspostava komunisticke totalitarne dikature, s KPJ kao jedinim politickim subjektom i Josipom Brozom Titom kao nedodirljivim diktatorom

10. travnja 1941.
Slavko Kvaternik, jedan od voda ustaske organizacije u zemlji, proglasio je putem zagrebacke radio-stanice osnivanje Nezavisne Drzave Hrvatske. Nova drzava je proglasena pod okriljem Treceg Reicha i fasisticke Italije kao svojih glavnih zastitnika, koji su u njoj vrsili odlucan utjecaj. Teritorijalno je obuhvacala dijelove Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Italiji je ustupljen dobar dio najrazvijenije hrvatske jadranske obale, a Madjarska je prisvojila Medjimurje i Baranju.

15.travnja 1941
U Zagreb je s oko 150 ustasa dosao iz emigracije u Italiji Ante Pavelic. Ideja hrvatske drzave, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se ocitovala u cinu proglasenja NDH, imala je duboke korijene u zudnji za samostalnoscu i slobodom, snazno ojacanom patnjom i progonima pod velikosrpskim rezimom kraljevine Jugoslavije.

No, ironijom sudbine, ta ce ideja vrlo brzo izdana od samog Pavelica, izdajom i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u Dalmaciji fasistickoj Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog rezima, koji je kao poslusnik Hitlerovog novoga poretka, pristupio progonu Zidova, Srba i Roma.

U slucaju srpskog stanovnistva, taj mu je zadatak bio "olaksan" sporadicnim
pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-cetnika i drugih teroristickih grupa, pocinile nad hrvatskim stanovnistvom u periodu bezvlasca uoci proglasenja NDH.

Medjuetnicki sukobi koji su se razbuktali u ratu do istrijebljenja, imali su korijen u dva izvora: velikohrvatskoj ideologiji u ruhu sluge fasistickih sila, kao i velikosrpskoj, koja je nastavila, u radikalnijem obliku, svoju ugnjetacku i genocidnu politiku, koja se ocitovala najjace u pokoljima uoci 1 svj. rata (Balkanski ratovi), kao i nizu politickih ubojstava i progona stanovnistva u kraljevini Jugoslaviji (u nekoliko dana je poubijano vise stotina Muslimana i Hrvata u 1920im godinama).

Glede samoga hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je ponistena tek oslobodilackim ratom protiv velikosrpske fasisticke agresije 1991-1995, je bila kompromitacija same ideje hrvatske drzave. Hrvati su, time sto je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "pro-fasistickog naroda", koja je, pojacavana srpsko-jugoslavenskom promidzbom za vrijeme socijalisticke Jugoslavije i presucivanjem cinjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifasistickoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i vise nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprjecavala i gusila ostvarenje hrvatskoga visesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti.

Tek je Domovinski rat 1991-1995 zbrisao te napuhane grijehe proslosti i propagandne
utvare.

travanj 1941.
Komunisticki pokret na celu sa svojim vodjom, Hrvatom postavljenim od Kominterne Josipom Brozom Titom odlucio se za oruzani otpor okupacijskim silama i njihovim domacim saveznicima. Komunisticko vodstvo je u takvu kursu prepoznalo mogucnost dolaska na vlast.

1941.
Ustaski pokolji srpskog stanovnistva na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i cetnicki masakri hrvatskog i bosansko-muslimanskog pucanstva. Masovni ustanak Titove komunisticke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca godine snaznom njemackom i talijanskom ofanzivom uz pomoc srpskih fasista i cetnika. Komunisticki partizani su spali s oko 50,000 vojnika na 4,500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvecim intenzitetom na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

1942.-1943.
Presudno razdoblje za oblikovanje Bosne, kao i cijele Jugoslavije u sljedecih pola stoljeca. Na vojnom planu dolazi do maksimalne koncentacije suprotstavljenih snaga: uz oko 160,000 njemackih i 350,000 talijanskih, oruzana sila NDH postize snagu od preko 160,000, a cetnici Draze Mihailovica oko 80,000 vojnika. Komunisticka vojska, u broju od 150,000 partizana, vodi teske gerilske bitke, izmicuci pred ofanzivama protivnika i jedva probijajuci obruce.
Dok su oruzane snage NDH bile sastavljene iskljucivo od Hrvata i Bosanskih Muslimana, a cetnicke od Srba, Titova komunisticka vojska je bila visenacionalna; brojala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10 % Slovenaca, kao i Crnogorce i Muslimane. Od partizanskih brigada, velika vecina su bile hrvatske i bosanske: od 96 brigada, 38 su bile hrvatske, a 23 bosanske i hercegovacke, te 17 slovenske, sto pokazuje da se rat najvecom zestinom vodio na teritoriji NDH, dok su Srbija i Crna Gora bile uglavnom pacificirane i pod cetnickom kontrolom.

Odlucujuce bitke su vodjene od sijecnja (tzv. Bitka na Neretvi ili 4. ofanziva) i svibnja (tzv. Bitka na Sutjesci ili 5. ofanziva) 1943.- obje s ciljem opkoljavanja i unistenja Titove vojske; obje skoro posve na podrucju NDH. Najvazniji rezultat 4. ofanzive je bilo prezivljavanje partizanskog pokreta koji je uspio vojno tesko poraziti cetnike i politicki ih marginalizirati. U tim operacijama poginula je oko trecina partizana, od kojih oko 50 % Hrvata, ali cetnicki rojalisticki pokret je slomljen kao realna politicka opcija. U 5. ofanzivi, koja se protegnula preko jeseni, komunisticka je vojska jedva probila njemacko-talijanski obruc uz teske gubitke. No, uz ocuvanu jezgru, Tito je uspio kapitalizirati slom fasisticke Italije- osim oruzja, njegova je vojska naglo narasla masovnim priljevom novih boraca, najvise Hrvata i Slovenaca, tako da je do konca 1943. narasla na 300,000 ljudi.
Na politickom planu najvaznije je zasjedanje vrhovnog partizanskog politickog tijela, AVNOJ-a, 29.studenoga 1943. u bosanskom gradu Jajcu. Odluke koje su zapecatile sudbinu kraljevine Jugoslavije bile su sljedece:

- vrhovno partizansko politicko tijelo AVNOJ postaje glavno zakonodavno vijece i najvisi predstavnik suvereniteta svih jugoslavenskih naroda
- osnutak privremene vlade
- kraljevskoj vladi u emigraciji oduzimaju se sva prava zakonite jugoslavenske vlade
- kralju Petru 2. Karadjordjevicu se zabranjuje povratak u Jugoslaviju
- nova Jugoslavija ce biti ferederalna drzavna zajednica ravnopravnih naroda
- Titu se dodijeljuje naslov marsal Jugoslavije
- osniva se drzavna komisija za ispitivanje ratnih zlocina okupatora i kolaboracionista

1944.
Na otoku Visu potpisan sporazum izmedju marsala Tita i bivseg bana Banovine Hrvatske Ivana Subasica, koji je postao predsjednik jugoslavenske izbjeglicke vlade. Subasic se obvezao da ce njegova vlada priznati AVNOJ i pozvati narod da pristupa antifasistickom pokretu. Time su medjunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali legitimitet i vlast Titove NOVJ i njenih institucija.

1945., sredina svibnja
U blizini austrijske granice, kod Bleiburga, zapocelo masovno stradanje Hrvata od strane partizanske vojske, u koju je unovceno mnostvo amnestiranih cetnika iz Srbije. U posljednjim borbama i na "marsu smrti" , po poginulo je ili ubijeno oko 50,000 Hrvata, pripadnika oruzanih snaga NDH ili civila. Veliki broj ih je pao u partizansko zarobljenistvo stradavajuci na dugom "kriznom putu". No to su podatci temeljeni na demografskim procjenama hrvatskog znanstvenika Zerjavica i srpskog Kocovica.
Po tim analizama, koje daju vrlo slicne rezultate, Jugoslavija je u 2.svj. ratu izgubila oko milijun ljudi, od toga oko 500,000 Srba, 200,000 Hrvata, te 90,000 Bosanskih Muslimana. Sama Bosna i Hercegovina je pretrpjela sljedece gubitke: 164,000 Srba, 64,000 Hrvata, 75,000 Muslimana i 9,000 Zidova.
No, naknadna iskopavanja, koja su provedena po mjestima egzekucije u Sloveniji nakon pada komunizma, dovode u pitanje neke vidove te statistike: nasuprot 50,000 Hrvata pogubljenih od strane komunista u cijelom podrucju od Austrije do Makedonije, slovensko povjerenstvo za ratne zlocine identificiralo je oko 190,000 ljudi smaknutih u partizanskim pokoljima 1945/1946. Buduci da po nalazima povjerenstva oko 10,000 cine slovenski domobrani, a 180,000 hrvatski vojnici i civili- to otvara nove dubioze- ne dovodeci u pitanje status Josipa Broza Tita kao najveceg ratnog zlocinca na podrucju bivse Jugoslavije.


Ispiši
Ocijeni: 4.9
149885 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi