Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Domovinski Rat » Buhine kuće - posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne

Buhine kuće - posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 06.01.2017. 07:42

Buhine kuće - posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne

Mrtvi uvijek prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju

Muslimanski ratni planeri su u siječnju 1993. mučki i iznenada napali položaje HVO-a kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa a onda i putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave sa ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda ih i konačno poraze.
Bilo je to neposredno nakon objave Vance-Owenovog sporazuma o miru u BiH koji je 4. siječnja 1993. potpisan u Ženevi.
Sljedeći će pokušaj biti u Ahmićima 16. travnja 1993. kada će HVO osujetiti planove ABiH da presječe prometnicu Vitez – Busovača i tako Hrvate smjesti u džepove iz kojih se neće moći dugo opirati. Čitav svijet je, s razlogom, obišla vijest o paklu Ahmića.
Višestruko brojnije snage ABiH potpuno napuštaju bojišnicu spram Srba i sav svoj potencijal uključuju na savladavanje HVO-a.
U ofenzivama iz lipnja i srpnja 1993. uspjele su potisnuti, do odsudne obrane HVO u nekim dijelovima središnje Bosne, ali nisu ga uspjele natjerati na predaju.

Godinu dana nakon neuspjelog Vance-Owenovog plana u kabinetima međunarodne zajednice najzad se energičnije razmatra sudbina BiH i zaustavljanje besmislenog rata. Diplomatske aktivnosti pokazuju da se u središte pozornosti stavlja i položaj Hrvata u BiH. Tako će se pod tim pritiskom u Beču 4. siječnja 1994. sastati dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić kao posebni izaslanici predsjednika dr. Tuđmana i Izetbegovića. Oni su razmatrali provedbu Zajedničke izjave dane u Ženevi u rujnu 1993. Prije toga su hrvatski intelektualci Muslimani uputili pismo predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću u kojem ističu da je „posljednji čas za prekid borbi“.

Te će aktivnosti privremeno zaustaviti planove ABiH pokrenute „Krvavim badnjakom“ od 22. prosinca u Križančevu selu kod Viteza gdje su počinjeni užasni zločini muslimanske vojske nad zatočenim hrvatskim bojovnicima ali i nedužnim civilima.
U Beču su 5. siječnja 1994. nastavljeni pregovori dr. Silajdžića i dr. Granića o prekidu sukoba između dva naroda u BiH, razmjeni zarobljenika, dopremi humanitarne pomoći stanovništvu, pokušaju vojnog primirja, pitanju unutarbosanske granice... Razgovorima su nazočni lord Owen i Stoltenberg i hrvatski veleposlanici u Beču i Ankari Ivan Brnelić i Hidajet Biščević. Na završetku je zaključeno da se u Bonnu 8. siječnja 1994. održi sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Objavljena je i zajednička izjava dr. Granića i dr. Silajdžića.
Sukladno izjavi iz Beča i dogovoru iz Bruxellesa na predviđeni sastanak 7. siječnja hrvatskim dužnosnicima nisu došli muslimansko-bošnjački predstavnici. Sastanak se trebao održati u Glavnom stožeru španjolskog bataljuna UNPROFOR-a.
Prevrtljiva politika Sarajeva i tada je na terenu spremala drugačije planove. Kao i uvijek realizira se prije svega u središnjoj Bosni.

Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.

Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza. Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama mina.

Iskazi neposrednih sudionika govore i o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljen stotinjak metara od prvih Buhinih kuća. Navodno je glavnina muslimanskih specijalaca stigla u bijelim oklopnjacima koji su se nesmetano kretali. To, i gusta magla karakteristična za Vitez u to doba godine, pogodovali su da u vrlo kratkom vremenu oko pet sati ujutro muslimanski diverzanti krenu u svoj krvavi pir nakon kojeg su ostale desetine masakriranih žena, staraca i djece. Zapaljeno je desetak kuća i više gospodarskih objekata.

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez - Busovača. Krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim snagama u Vraniskoj, udaljenoj manje od tisuću metara i tako Lašvansku dolinu presječe na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu hrvatskog puka na tom području.

Da bi u tome i uspjeli, istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza i Lašvanske doline, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, od naselja Sofa. Zauzimanjem Sofe muslimanskoj bi vojsci bio potpuno otvoren put ka središtu grada Viteza. Na području Sofe višesatno se vodila žestoka borba, a zaustavljanje neprijatelja, odigralo se samo na 500-600 metara od središta grada,

Postrojbe ABiH su u napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, počinile stravičan ratni zločin. O tome postoje brojni iskazi i prikupljeni materijalni dokazi koji su dati kako domaćim tako i međunarodnim institucijama koje se bave ovom problematikom. Na žalost do danas za ove događaje ne samo da nitko nije odgovarao nego se ne zna da li se uopće vode bilo kakve istrage.

Ankicu Grbavac, rođenu 6.7.1971. godine, djevojački Jurešić, su pripadnici ABiH ubili na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću.
Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.)., su ubili u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.
Njen rođak Draženko Petrović, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.

Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, su pripadnici Civilna zaštite pokopali tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana - noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornom pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su u sjedećem položaju. Na vratu mu bili smrtni tragovi noža.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenom beretkom i žutom trakom na ramenu, s udaljenosti od oko 2 m ispalio jedan ili dva metka usmrtivši je. Njenu djecu - Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu.
Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran.

Tragedija ove obitelji je stravična. U Buhinim kućama su ubijeni i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Po iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili.

Selo Šantići, zaselak Buhine kuće, postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine vratile pod svoj nadzor u dobro pripremljenoj akciji. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučena su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put. Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Devet momaka nije imalo nikakvu šansu. Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.

Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima je morao trčati prije nego su ga ubili.

U Buhinim kućama su zatočeni i ubijeni i pripadnici Prve bojne Viteške brigade HVO-a:
- MLADEN (Rafael) GRGIĆ, rođen 1973., prognanik iz Jajca
- NIKOLA (Pero) JANKOVIĆ, rođen 01.09.1932., prognanik iz Polja kod Travnika
- PETAR (Stjepan) PERKOVIĆ, rođen 06.06.1940., iz Topale kod Viteza
- STJEPAN (Stipo) RAMLJAK, rođen 30.03.1941., prognanik iz Zenice
- ZDRAVKO (Ruža) SAMARDŽIĆ, rođen 25.06.1961., Rom iz Krušćice, Vitez
- MARKO (Ilija) ŠAFRADIN, rođen 19.05.1960., iz Šantića, Vitez
- PERO (Niko) ŠANTIĆ, rođen 15.04.1951., iz Dubravica, Vitez
- NIKICA (Blaž) TOTIĆ, rođen 05.03.1969., prognanik iz Zenice

Pored nabrojanih u Buhinim kućama su nemilosrdno masakrirani i civili:
- JURIĆ (-) NOVKO iz Lončara, Busovača
- DRAŽENKO (Đuro) JUTANDA, rođen 09.06.1960., iz Rijeke, Vitez

Borbe za strateški prevažne Šantiće i Buhine kuće vodile su se cijelim tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u središnjoj Bosni. Nakon upada muslimanskih snaga u ovaj prostor nadljudskim naporima HVO pokušava vratiti pod kontrolu prometnicu Vitez – Busovača.
Tome doprinosi i zapovijed pukovnika Tihomira Blaškića da se zauzme Zavrtaljka, ključna kota na planini Zahor u lepeničkoj enklavi. Na taj način težište se borbi prebacuje u područje Fojnice. I ako brojno nadmoćniji, zapovjedni vrh ABiH prebacuje snage Dragana Vikića i drugih njihovih specijalaca prema tom ratištu.
HVO uspijeva u obje svoje nakane – oslobađa i Zavrtaljku i Buhine kuće.
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća poginulo je još devet bojovnika HVO, a ranjeno ih je više desetaka. Među poginulima u oslobađanju Buhinih kuća je i istaknuti zapovjednik, legendarni Jozo Plavčić Đokac. Vitez mu se odužio tako što po njemu danas jedna ulica u Vitezu nosi njegovo ime.

U oslobađanju Buhinih kuća poginuli su i bojovnici:
- IVICA (Ilija) BRALO, rođen 17.03.1967., iz Nadioka, Vitez
- ZORAN (Božo) GUČANlN, rođen 01.12.1969., iz Pokrajčića, Nova Bila
- RUDO (Rudolf) KRIŽANAC, rođen 02.06.1958., iz Dubravica, Vitez
- FRANO (Stipo) SOLOMUN, rođen 19.9.1967., iz Travnika, nakon ranjavanja preminuo u bolnici u Splitu
- ANTO (Juraj) SUČIĆ, rođen 14.07.1959., iz Novog Travnika
- FRANJO (Franjo) ŠAFRADIN, rođen 21.09.1924., iz Šantića, Vitez
- ZVONKO (Anto) ŠANTIĆ, rođen 03.11.1969., iz Šantića, Vitez
- SLAVKO (Franjo) ŽULJEVIĆ, rođen 01.01.1957., iz Krčevina, Vitez

Istovremeno kad i Buhine kuće muslimanske snage su 19. siječnja 1994. napale i naselje južno od Viteza, Sofu kod Krušćice sa jasnim ciljem da razvuku snage HVO-a na jednom uskom prostoru. U cjelodnevnoj borbi HVO uspijeva zaustaviti napad prema središtu Viteza. U tim borbama poginuli su i istaknuti pripadnici HVO, članovi zapovjedništva 3. bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.

Buhine kuće i Sofu 19 .siječnja 1994. napale su brojne muslimanske postrojbe. Registrirana je nazočnost Odreda specijalne policije RMUP „Bosna“ (poznatijim kao „Vikićevi specijalci“), Crnih Labudova, Živiničkih Osa, 7. Muslimanske,17. Krajiške i 323. brdske brigade ABiH. Aktivne su crte i kod hrvatskih naselja Krčevine, Jardol i Dubravica gdje se tenkovskim udarom pokušavaju probiti crte HVO. Gusta magla ometa ove planove pa se jedan tenk u njoj potpuno dezorijentirao.

Svjedoci tvrde da se na muslimanskom IZM, za ovu priliku u Preočici prema Zenici, okupio najviši politički i vojni vrh ABiH. Gusta magla spriječila ih je da odsudnu bitku za Vitez promatraju kao u amfiteatru.

U ovih 18 godina skupljeni su brojni iskazi i materijalni dokazi koji nedvojbeno potvrđuju da su u bitkama za Vitez muslimanske snage načinile brojne, nezamislive ratne zločine. Kako su u samom ratu za središnju Bosnu međunarodni promatrači imali dvostruke aršine, jedne za agresiju ABiH na hrvatske ljude i njihova dobra a sasvim drugačije za one koji su bili primorani braniti se, tako su i u miru, neprincipijelno taj kantar čuvali na bošnjačkoj strani.
Zbog toga do danas nije baš ništa urađeno da se ti zločini rasvijetle a njihovi nalogodavci i izvršitelji izvedu pred lice pravde. Sigurno smo da bi, kao i u slučaju Bugojno kad se ozbiljno pristupilo istrazi, lako ustanovilo da to nisu bile čiste vojničke pobjede.

Ovih dana se sva sarajevska čaršija podigla da tobože zaštiti Dragana Vikića. Ovaj kontroverzni ratni zapovjednik na prostoru središnje Bosne je odgovoran za velika nedjela.

Njegovi suborci su javno govorili o onome što su činili „ustašama“ kod Viteza pod izlikom da pomognu Mahali u okruženju. Pravi razlozi za napad na Hrvate Viteza su sasvim drugačiji a „oslikava“ ih i način na koji su do tog cilja bili spremni doći.
Na sreću da je to srednjobosanskim Hrvatima od početka bilo sasvim jasno i da su se organizirali tako da se obrane. Cijena je prevelika i o njoj se nerado govori. Za ovaj prostor neumoljive statistike govore da je razmjera žrtve nemjerljiva s bilo kojom drugom u hrvatsko-muslimanskom ratu.

Ali mrtvi uvijek prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

| HB.org |