RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Obrana Stoca

Napisano 18.09.2011. 13:06
Obrana Stoca

Piše: dr.sc. Jakša Raguž

Na „Gospojinu", blag­dan Velike Gospe 15. kolovoza 1992. po­strojbe Vojske Repu­blike Srpske (VRS) krenule su u posljednji veliki napad na Juž­nom bojištu. Suprotstavila im se 1. hercegovačka brigada HVO-a „Knez Domagoj". Iako umnogo­me brojčano malobrojniji, i teh­nički inferiorniji od srpske voj­ske, vojnici su HVO-a u teškoj bitci kod Stoca postigli veliku po­bjedu i spasili Južno bojište od sloma. Nakon poraza u „Gospojinskoj ofenzivi" Vojska Republi­ke Srpske do kraja rata više nije ni pokušala osvojiti Jugoistočnu Hercegovinu.

San o Velikoj Srbiji na obalama Neretve kratko je trajao, od 13. travnja 1992., kada su srpsko-crnogorske postrojbe JNA izbi­le pred Čapljinu, do 13. lipnja 1992. kada su hrvatske postrojbe, predvođene generalom Jankom Bobetkom, operacijom „Čagalj" oslobodile Jugoistočnu Hercego­vinu s Mostarom i Stocem. Nakon stabiliziranja bojišnice, a s ciljem pravovaljanog pokrivanja novooslobođenog prostora općine Stolac, zapovjednik Glav­nog stožera HVO-a, brigadir Milivoj Petković, 6. je srpnja 1992. zapovijedio Općinskom stožeru HVO-a Čapljina pristupanje for­miranju ,,R" brigade „Čapljina". U nju su ušle postojeće postrojbe HVO-a Jugoistočne Hercegovine: dvije bojne iz općine Čapljina, prvo jedna pa potom dvije bojne općine Stolac te naknadno bojna općine Neum, samostalna satnija Dubrave i samostalna satnija općine Ravno, dok je Općinski stožer HVO Čapljina prerastao u Zapovjedništvo brigade. Tijekom kolovoza pristupilo se formiranju i 3. bojne Čapljina. No zbog manjka oružja i odora, mobilizacija, a time i ustrojavanje, teklo je usporeno.

Daljnjim preustrojem brigada „Čapljina" je tijekom srpnja 1992. godine postala 1. hercegovačka brigada HVO-a „Knez Domagoj". Zapovjednikom je imenovan pukovnik Nedjeljko Obradović, dotad zapovjednik 116. brigade HV-a, rođeni Čapljinac. Ostali dužnosnici brigade bili su načelnik Stožera Mirko Pehar, načelnik veze Božo Knežević, načelnik saniteta dr. Nikica Šutalo itd. Sjedište Zapovjedništva brigade bilo je u vojarni u Čapljini. Brigada je zapovjedno podređena Zapovjedništvu Operativne grupe za Jugoistočnu Hercegovinu (zapovjednik - pukovnik Drago Poljak).

Ukupno je u brigadi u kolovozu 1992. godine bio 2501 vojnik. Najveći problemi brigade bili su u borbenom neiskustvu ljudstva te u manjku oružja i opreme. Oko 50% ljudstva nikad nije sudjelovalo u borbi, a 30% nije imalo ni puške iz jednostavnoga razloga što se nije imalo odakle ih nabaviti. Uz Hrvate, u brigadu su ušli i lokalni Bošnjaci. Početkom kolovoza 1992. godine brigada „Knez Domagoj" preuzela je obranu stolačke bojišnice, na potezu od sela Rotimlja na sjeveru, do sela Drenovac na jugu, s gradom Stocem kao osovinom obrane ove linije bojišta. Glede rasporeda četiriju pješačkih bojni, on je bio takav da su dvije Čapljinske bojne branile prostor sjeverno od rječice Radimlje, a dvije Stolačke bojne grad Stolac i prostor južno od Radimlje. U pozadini, uglavnom na Dubravskoj visoravni bili su položaji 18 topova i minobacača, koliko je brigada ukupno imala, dok su se 8 tenkova i 1 samohotka kretali bojišnicom po potrebi.

Sjeverno od brigade „Knez Domagoj", tj. od Dolova, zaseoka Rotimlje pa do Mostara, bili su položaji 3. brigade HVO Mostar (najčešće 9. bojna). Južno od brigade „Knez Domagoj", od Drenovca pa sve do Popova polja bili su položaji postrojbi HVO-a iz Zapadne Hercegovine. Dijelovi 4. brigade HVO „Stjepan Radić" Ljubuški: 2. bojna „Ljubuški", 1. bojna „Čitluk", 1. bojna „Grude", zatim bojne „Neum" (iz sastava brigade „Knez Domagoj") te samostalna satnija „Božan". Od ovih postrojbi formirana je Taktička grupa 2 (TG-2) sa zapovjednikom Željkom Akrapom. Nasuprot brigade „Knez Domagoj, na brdima istočno od Stoca bili su položaji Hercegovačkog korpusa VRS gdje su se srpski vojnici ukopali nakon poraza u dolini Neretve. Odande su imali punu vizualnu i topničku kontrolu nad Dubravskom visoravni. Ustrojbeno, tu su bili položaji Bilećke brigade (zapovjednik Obrad Vučković), od Popova polja do sela Stjepan Križ te Nevesinjske brigade (zapovjednik Novica Gušić), od Stjepan Križa do Jablanice. Prema podatcima hrvatske Vojne obavještajne službe VRS je ovdje u srpnju imala prilično jake snage u ljudstvu, topništvu i oklopnim vozilima.

Obrana Stoca 3

Srpsko je topništvo s tih brdskih položaja skoro pa svakodnevno bombardiralo oslobođeni dio općine Stolac, a povremeno i Čapljinu, kako položaje HVO-a, tako i civilne ciljeve - sela i prometnice na Dubravskoj visoravni. U napadima su ginuli i stradavali i civili i vojnici te nanošene ogromne materijalne štete, posebice u gradu Stocu, od kojeg su prvi srpski položaji bili udaljeni svega nekoliko stotina metara. Zbog manjka streljiva brigada „Knez Domagoj" nije mogla pravovaljano odgovarati na ove napade. Naime, najveći problem ove brigade bila je, uz manjak pješačkog oružja, slaba opskrbljenost u potpunosti svim vrstama streljiva, posebice za topništvo i tenkove. Nedostatak je strjeljiva tijekom prve polovice kolovoza ozbiljno ugrožavao crtu obrane HVO-a oko Stoca. Tako je 7. i 8. kolovoza topništvo VRS-a sa Stjepan Križa, Kotašnice, Rudnika i Martinovića gomile gađalo, ne samo po Dubravama, već je dalekometnim topništvom tuklo i Čapljinu gdje je poginuo civil. Međutim, topničke su snage brigade „Knez Domagoj", kako se navodi u Dnevnom izvješću Zapovjedništva brigade, „zbog štednje streljiva i mina bile prinuđene na neuzvraćanje paljbe".

Uz topničke, snage su VRS-a u dvama navratima tijekom prve polovice kolovoza 1992. godine bezuspješno pokušale i manje pješačke prodore k položajima brigade „Knez Domagoj". Ova dva napada bila su tek uvod u opći pješačko-tenkovsko-topnički napad VRS-a na Stolac koji je uslijedio 15. kolovoza 1992. godine, i koji po intenzitetu udara, srpske snage više nisu ponovile na Južnom bojištu do kraja Domovinskog rata.

Istočnohercegovačko srpsko političko i vojno vodstvo nije se mirilo s porazima pretrpljenima u Dubrovačkom primorju i dolini Neretve u svibnju i lipnju 1992. godine. Stoga je 4. kolovoza 1992. godine na Borču (sjeverno od Gacka) održan sastanak istočnohercegovačkih političkih dužnosnika i Zapovjedništva Hercegovačkog korpusa VRS-a. Razgovaralo se o otvaranju više sektora bojišnice kako bi se preuzela inicijativa i preokrenuto nepovoljan razvoj događaja. Na sastanku je odlučeno da se udar izvrši u dvama smjerovima. Prvi smjerom selo Osojnik - Rijeka dubrovačka, čime bi Dubrovnik ponovo bio opkoljen i odsječen od Hrvatske te bila omogućena re-okupacija dubrovačkog primorja. Drugi k Stocu čijim bi padom srpskim snagama bio otvoren put u dolinu Neretve.

Potencijalnim uspjehom ove ofenzive došlo bi do posvemašnjeg sloma hrvatske obrane na Južnom bojištu i bila omogućena provedba srpskih planova o izlasku na južni Jadran i dolinu Neretve. Za trenutak napada izabran je 15. kolovoz, „Gospojina", blagdan Velike Gospe. Vjerojatno se računalo s time da su hrvatski vojnici većinom katolici te da će biti ili na misama ili u opuštenom blagdanskom raspoloženju. Tijekom idućih deset dana u Hercegovačkom korpusu VRS-a obavljene su pripreme za ovu ofenzivu koja bi omogućila željeni preokret. Za napada na Stolac prikupljalo se dobrovoljce iz svih postrojbi Korpusa. Istodobno su politički dužnosnici nastojali putem elektronskih medija potaknuti hercegovačke Srbe, posebice one u Srbiji i Crnoj Gori, da se uključe u postrojbe VRS-a.

Tako je predsjednik Vlade SAO Hercegovine, Milorad Bojović, 12. kolovoza preko radiopostaje Crna Gora ,,u ime vlade, naroda i posebno boraca srpske vojske Hercegovine" pozvao vojne obveznike koji su „iz bilo kojih razloga i u bilo koje vrijeme napustili svoj kraj", da se odmah „vrate svojoj rodnoj grudi, svome rodnome domu i svome narodu" i ispune obvezu „odbrane svoga ugroženoga naroda. Prema našim predviđanjima rat se na prostorima SAOH-a približava kraju, budući da su ustaške formacije pretrpjele goleme gubitke, a sve njihove ofenzive upravo su za njih bile pogubne". Stoga premijer odbjeglim vojnim obveznicima savjetuje povratak kako bi „sudjelovali barem u završetku rata koji će se proslaviti našom zajedničkom pobjedom".

Hrvatskoj vojnoj obavještajnoj službi nisu promakle ove aktivnosti te je dana procjena da će u kolovozu, kako stoji u informaciji Obavještajne uprave Glavnog stožera HV-a, „Hercegovački korpus nastojati pomicati bojišnicu prema dolini Neretve, ali vjerojatno ne provođenjem šire napadne operacije, već sporadičnim, iznenadnim ispadima postrojbi ranga bojne, do najviše brigade". Događanja na terenu pokazala su da je srpska vojska imala puno veće ambicije i šire napadne planove. No obavještajne dojave, makar manjkave, ipak su se pokazale dragocjenima. Prema izvješću zapovjednika brigade „Knez Domagoj", pukovnika Nedeljka Obradovića, o bitci za Stolac Zapovjedništvo je ove brigade od hrvatske Vojne obavještajne službe dobilo obavijest da VRS za polovicu kolovoza priprema napad na Stolac, da će glavni udar srpskog pješaštva biti usmjeren na položaje HVO-a u okolici Stoca, na potezu Komanje brdo - Barani - Ošanjići, dok bi se iz kanjona rječice Radimlje mogao očekivati upad/udar diverzantske skupine. Dobilo se i određene brojčane parametre (topničko ugrožavanje VRS-a, strojnička gnijezda te mogućnost pješačkog prodora), najavu da će pješačkom napadu prethoditi višednevna topnička priprema te da će sam napad biti izvršen u ranim jutarnjim satima

Obrana Stoca 1

Zahvaljujući dojavi brigada „Knez Domagoj" imala je vremena pripremiti se, dogovoriti zajedničko obrambeno djelovanje sa susjednim postrojbama HVO-a, posebice s TG-2. Zapovjednici Obradović i Akrap dogovorili su i ciljeve po kojima će djelovati topništvom. Nadalje, od drugih je postrojbi dobiven na uporabu VBR popularno zvan „Bič Božji". Dana 15. kolovoza 1992. godine postrojbe Vojske Republike Srpske krenule su u „Gospojinsku ofenzivu" napavši u dvama smjerovima: k Dubrovačkom primorju te k Stocu. Proboj u Dubrovačko primorje, k selu Osojnik smještenom na dominantnom mjestu, odakle se izravno može tući Dubrovnik, skoro je uspio jer je postrojba koja je branila Osojnik, satnija 113. šibenske brigade i još neki ojačani dijelovi, napustila položaje. Zaprijetila je opasnost da srpske snage nastave s prodorom, izbiju u Rijeku dubrovačku, presjeku Jadransku magistralu i blokiraju Dubrovnik. Tada su u protunapad krenule snage 1. gardijske brigade „Tigrovi" i u protuudaru potisnule srpske napadače na početne položaje. Iako je borba za Osojnik bila teška, napad na Stolac pretvorio se u žestoku bitku u kojoj se odlučivalo o daljnoj ratnoj sudbini na Južnom bojištu.

Kako je bilo i najavljeno, topništvo je VRS-a obranu stolačkog područja počelo „razmekšavati" tri dana pred opći napad. U popodnevnim satima 14. kolovoza VRS je iz svih topničkih oruđa koje je imala na stolačkoj bojišnici počela tući položaje brigade „Knez Domagoj", Stolac i sela na Dubravskoj visoravni. Topničkom i tenkovskom paljbom napadnuti su Drenovac, Poplat, Komanje brdo, Gorica, Ošanjići, Trijebanj, Jasoč, Kosovac, Aladinići, Crnići, Domanovići, Hodovo i Rotimlja. Dalekometno je topništvo tuklo Tasovčiće i Čapljinu. U Stocu su granate zapalile dvije zgrade. Topništvo brigade „Knez Domagoj" i TG-2 uzvraćalo je po položajima VRS-a na Ravnicama, Mrčevu dolu na planini Hrgud, Dolu, Brštaniku, Stjepan Križu i Kotašnici odakle je srpsko topništvo najžešće napadalo. Ova topnička priprema VRS-a trajala je oko tri sata tj. do mraka. Kako su vojnici HVO-a na položajima bili na vrijeme obaviješteni o napadu, nije bilo stradalih. Borbeno je djelovanje smanjilo ionako mršave zalihe strjeljiva HVO-a te je Zapovjedništvo brigade „Knez Domagoj" od Zapovjedništva Operativna zona Jugoistočna Hercegovina zatražilo hitnu dostavu strjeljiva za sve vrste pješačkog i topničkog oružja. Tijekom noći s 14. na 15. kolovoza sve postrojbe HVO-a na stolačkom bojištu provele su u stanju najvišeg stupnja pripravnosti iščekujući srpski napad. Iz Zapovjedništva je Operativne zone Jugoistočna Hercegovina put Stoca 15. kolovoza žurno do-stavljena tražena popuna strjeljiva i mina.

U 3.00 sata 15. kolovoza VRS je iz reona Ravnica, Žegulje, Bitunje, Mrčeva dola, Stjepan Križa i Bančića otvorila topničku, tenkovsku i minobacačku vatru po položajima 1. i 2. stolačke bojne HVO na potezu Barani - Ošanjići - Komanje brdo te po položajima TG-2 od Drenovca k jugu. Topništvo 1. hercegovačke brigade i TG-2 uzvratilo je po topničkim položajima VRS-a. Topnički je duel trajao cijeli dan. Osim položaja HVO-a topništvo je VRS-a tijekom dana bombardiralo Stolac i okolna sela Jasoč, Trijebanj, Masline i Hodovo, a s dvama dalekometnim projektilima i Čapljinu. Na strani topništva HVO-a bilo je gubitaka. Jedna je granata pala izravno u zaklon posluge minobacačke bitnice 82 mm i usmrtila Husu Obradovića, ranila još dvojicu vojnika i oštetila dva minobacača. U 5.30 sati 15. kolovoza vojnici su HVO-a na položajima kod sela Komanje brdo zamijetili da je iz smjera Ravnica na brdu tt 411 (na istočnom rubu ovog sela) došlo oko 200 srpskih vojnika. Iz Zapovjednog mjesta Stolac odmah je zapovijeđeno da bitnice minobacača 82 i 120 mm tuku po brdu tt 411. U međuvremenu je počela pješačka borba između HVO-a i VRS-a, puškama i ručnim bombama, na razdaljini od 30 m u kojoj su na strani HVO-a poginuli Zvonko Papac i Jasminko Zukanović.

Do 10.00 sati vojnici HVO-a uspijevali su držati položaje. No tada su se zbog sve jačeg srpskog topničkog napada i nedostatka strjeljiva povukli s položaja na brdo tt 358 jugozapadno od sela. Nakon što im je iz Stoca došla popuna strjeljiva, vratili su se i zaposjeli napuštene položaje. Oko 6.00 sati srpski su vojnici iz smjera Ljubinja počeli pješački napad na položaje HVO-a jugoistočno od Stoca, na potezu selo Basilije - brdo Križevac - selo Njivice. Iako je napad bio vrlo žestok branitelji su ga nakon dvosatne borbe uspjeli zaustaviti. Istodobno je srpsko pješaštvo napalo položaje HVO-a sjeverno od Stoca, kod Barana i Ošanjića. Oko 8.30 sati HVO je uspio i na ovom sektoru bojišta odbiti napad. Nakon što su odbijeni napadi na svim sektorima došlo je do privremenog prekida borbi. Novi napadi VRS-a, ovaj put duž cijele linije bojišta od Rotimlje do Drenovca, uslijedili su oko 17.00 sati. Prethodio im je topnički udar po Stocu i dubravskim selima. Uz topništvo, u 17.30 sati u napad se uključio i zrakoplov VRS-a bacivši više kazetnih bombi i ispalivši rakete po području Dolumi i Crnići - Greda. Uslijedio je pješački napad na položaje HVO-a kod Rotimlje, Hodova, Barana, Stoca, Komanjeg brda i Poplata.

Kod Rotimlje (Rajičeve kuće) vojnici VRS-a probili su liniju obrane te su se vojnici HVO-a povukli iz sela. Čim su ušli u Rotimlju srpski su vojnici počeli s pustošenjem objekata - crkve, seoskog doma, obiteljskih kuća... No nisu se dugo tu zadržali, jer je ubrzo uslijedio protunapad pristiglih snaga HVO-a te su se srpski vojnici potisnuli iz Rotimlje. Najjači, tenkovsko-pješački napad, VRS je izvršila na Stolac i to cestom kroz kanjon Bregave, iz smjera sela Do, k stolačkom prigradskom naselju Todorovići. Vojnici 1. stolačke bojne našli su se u teškom položaju. Tek je topnička vatra HVO-a zaustavila napade na samome ulazu u grad Stolac, a u borbi je uništen jedan srpski tenk.

Na drugim sektorima bojišta (Basilije, Poplat, Ošanjići, Komanje brdo) srpski vojnici nisu uspjeli probiti linije obrane HVO-a, već su napadi uspješno odbijeni, a oni potisnuti uz gubitke. Na Poplatu su vođene teške pješačke borbe, a kod Žegulje je oštećen još jedan srpski tenk. Tek je duboka noć donijela kraj 23 sata dugog napada na linije obrane općine Stolac. Bio je to kraj velike srpske ofenzive na ovom sektoru bojišta Istočne Hercegovine. Borci HVO-a uspjeli su očuvati sve obrambene položaje. Prema izvješću Zapovjedništva 1. hercegovačke brigade „Knez Domagoj" toga su dana u borbama poginula trojica, a ranjena su sedmorica vojnika ove brigade. Dopisnik „Slobodne Dalmacije" iz Stoca izvijestio je da je ranjeno devet pripadnika HVO-a. Glede srpskih gubitaka, oni su, čini se, bili osjetniji i to najviše na prostoru Ošanjića, Poplata i Komanja brda te se radilo uglavnom o domaćim Srbima. U borbi je zaplijenjeno nešto tehnike i naoružanja. Zapovjedništvo brigade „Knez Domagoj" izvijestilo je da se pouzdano zna za jedanaest poginulih srpskih vojnika i jedan uništeni srpski tenk. U drugim zapisima o ovim borbama donose se druge brojke. Zapovjednik je Općinskog stožera HVO Stolac, Božo Pavlović, krajem kolovoza 1992. godine za „Slobodnu Dalmaciju" izjavio da je poginulo oko 50 srpskih vojnika, a otprilike još toliko ranjeno. Također je naveo da je HVO, uz tenk na ulazu u Stolac, taj dan uništio minobacački odjel VRS-a na brdu Kotašnica, oklopni transporter kod Stjepan Križa te još jedan tenk kod Žegulje tj. sela Bitunja, što se ne navodi u izvješću Zapovjedništva brigade. Zapovjednik policijske postaje Stolac, Mehmed Dizdar, koji sam nije sudjelovao u borbama, u svojim memoarskim zapisima „Suđeni Stolac" spominje brojku od 130 poginulih srpskih vojnika.

U danima koji su slijedili u Zapovjedništvu Južnog bojišta analizirane su borbe za Stolac. Zaključeno je da je 1. hercegovačka brigada „Knez Domagoj", iako još u fazi formiranja i opremanja te usprkos tome što do tada 50% ljudstva nikad nije sudjelovalo u borbi, a 30% nije uopće imalo ni puške, pokazala visoki borbeni moral i sposobnost žestoko braneći Stolac. Tijekom 23 sata dugog sukoba uništen je tenk i naneseni su značajni gubitci napadačima. Svi su položaji očuvani, a uspješnom obranom i dodatno stabilizirani. „Gospojinska ofenziva" ujedno je bila i "vatreno krštenje" 1. hercegovačke brigade „Knez Domagoj". Prvi, ali veliki uspjeh koji je brigada imala od formiranja.

General Neđo Obradović

General Nedjeljko Obradović

O uspješnoj obrani Jugoistočne Hercegovine predsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, u kolovozu je 1992. rekao: „Naše postrojbe (...) uspjele su odbiti veoma jak, vjerojatno dosad i najjači napad neprijateljske vojske. Bio je to sinkroniziran napad i topništva, i oklopno-mehaniziranih jedinica, i pješaštva i zrakoplovstva. Obranili smo naše linije, čak ih pomaknuli naprijed, što samo pokazuje spremnost i obučenost vojaka Hrvatskog vijeća obrane. Tako da je sada naša obrambena linija dosta stabilna."

Glede segmenata brigade, uz pješaštvo koje je uporno branilo položaje, posebno se iskazalo brigadno topništvo. Iako ometano nedostatkom strjeljiva, djelovalo je izvanredno. Posebice je istaknuta uloga VBR-a „Bič Božji" koji je vrlo učinkovito djelovao po položajima VRS-a te jako podizao borbeni moral pripadnicima brigade. Brigadni tenkovi djelovali su pravovremeno po zadanim ciljevima, logistika brigade zadaće je izvršila pravilno i precizno. Kao veliki problemi tijekom bojevog djelovanja istaknuti su nedostatak mina, granata i strjeljiva te žičane veze koje su svako malo bile u prekidu.Osim poginulih, iza srpskih postrojbi koje su se povukle na polazne položaje, ostali su ranjenici koje nisu uspjeli evakuirati te pojedinci i grupe koje su zalutale. Tako je Zapovjedništvo brigade „Knez Domagoj" 17. kolovoza izvijestilo da „iz reona iznad s. Barane još uvijek se čuje zapomaganje ranjenih četnika". Zapovjedništvo je 16. kolovoza dobilo obavijest da je lijevo od Barana, u kanjonu rječice Radimlje, zamijećena grupa od tridesetak srpskih vojnika. Ne znajući radi li se o nekoj skupini zalutalih vojnika ili o diverzantima pukovnik je Obradović u kanjon Radimlje poslalo samostalnu satniju „Božan", vod vojne policije i jedan vod iz 1. satnije 1. stolačke bojne sa zadaćom da pretresu teren, pronađu, blokiraju i zarobe, a ako ne budu mogli, unište tu grupu. Kanjon su pretražili, ali skupinu srpskih vojnika nisu našli.

Zato su vojnici HVO-a 20. kolovoza u okolici Ošanjića zarobili srpskog vojnika Đorđa Baluta. Sveteći se za poraz, VRS je tjednima topnički razarala Stolac, Čapljinu, Mostar, sela doline Neretve, Popova polja i Dubrava, ali i Dubrovačko primorje i Župu. U jednom od tih napada iz rejona Ravnica po Komanjem brdu poginuo je 16. kolovoza vojnik brigade „Knez Domagoj" Fehim Dževlan, dok su trojica vojnika ranjena. HVO je uzvraćao tukući topništvom po području Nevesinja te po Podbrdu i Žegulji. Neuspjeh Hercegovačkog korpusa VRS-a kod Stoca i Dubrovnika značio je konačni neuspjeh zamisli o izmijeni operativno-taktičkog položaja, preuzimanja inicijative i preokreta za VRS nepovoljnog razvoja događaja na Južnom bojištu, a time i kraj srpskog projekta izbijanja u dolinu Neretve i na južni Jadran. Svojom požrtvovnošću, hrabrošću i visokim borbenim moralom vojnici brigade „Knez Domagoj" uspjeli su očuvati ne samo slobodu svog zavičaja, već i spasiti cijelo Južno bojište od mogućeg teškog poraza.


Uništeni tenk kod Stoca

General Bobetko u knjizi „Sve moje bitke" u dvama navratima spominje „Gospojinsku ofenzivu"

U svojoj knjizi „Sve moje bitke" zapovjednik Južnog bojišta, general Janko Bobetko, u dvama navratima spominje „Gospojinsku ofenzivu": „Te su operacije trajale intenzivno, iako su četnici ili bivša vojska Jugoslavije danonoćno u svim pravcima tukli topništvom iz Trebinja, snagama iz tih utvrda, koje su još bile vrlo žilave, ne dopuštajući sređivanje naših snaga. Oni jesu pokušali u dva navrata poduzeti proboj i 5. kolovoza 1992. zamalo su ovladali Osojnikom, dakle dominantnom kotom s koje se izravno tuče Dubrovnik. To se dogodilo iz subjektivnih razloga, jer se jedinica koja je branila, jedna satnija, 113. i neki ojačani dijelovi, dakle, zapovjednik napustila položaje. Jasno da su tada položaje napustili i vojnici, a četnici gotovo izbili pred sam Osojnik. Zahvaljujući 1. brigadi, 5. bojni, koju je tada vodio Korade, taj je prostor zatvoren te su četnici protuudarom bačeni na polazne položaje." (str. 18.)

„Dana 15. kolovoza 1992., sjećam se kao danas, jedinica 113. brigade došla je iz Šibenika. Njome je zapovijedao... Četnici su izvršili jedan nagli prodor, a on je pobjegao s položaja. Poslije podne obaviješten sam da četnici nastupaju prema Osojniku, što je značilo i prema samom Dubrovniku. Džipom sam krenuo na lice mjesta, vidio da je situacija preozbiljna. Usput sam sreo vojnike 1. brigade i to opet Koradea. Pitao sam ga: 'Koliko imaš ljudi?' Imao ih je 50. Rekao sam mu da odmah krene prema tom položaju, zaustavi četnike, i da ćemo u toku sutrašnjeg dana organizirati njihovo odbacivanje. Dakle, bilo je svakakvih situacija, i negativnih i pozitivnih." (str. 336.)

Magazin Vojna Povijest
Slike: Arhiva VL



Objavi na Facebooku

Nema komentara

Anketa

IZBORI