RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Hrvati i (ili) muslimani u prošlosti

Napisano 02.12.2009. 13:28
Potaknuti brojnim filipikama protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine, i to poglavito onim dijelom koji niječe hrvatstvo većega broja BH muslimana u prošlosti (od početaka turskoga osvojenja, pa sve do bliske prošlosti), odlučili smo predstaviti određen broj činjenica i dokumenata koji govore suprotno. S kojom svrhom?

- Svatko normalan zna da se osjećaj nacionalne pripadnosti ne da oktroirati, pa je tako nesporna činjenica da u Bosni i Hercegovini, kao i okolnim zemljama Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, živi veći broj pripadnika islamske vjeroispovijedi koji su izvorni govornici dijela sustava narječja koji se sada u slavistici često zove "srednjojužnoslavenski dijasistem" (prije je naziv bio srpsko-hrvatski jezik, tj. hrvatski ili srpski jezik, a katkad hrvatsko-srpski dijasistem: u ovome surječju pojam "dijasistem" znači sistem dijalekata). Standardni oblik toga sustava narječja njegovi govornici, pripadnici islamske vjeroispovijesti (ili, šire-islamskoga civilizacijskoga kruga) zovu bosanski jezik (u hrvatskom je službeni nazivak bošnjački jezik), a sebe drže dionicima bošnjačke nacije-Bošnjacima (česta su još u porabi imena Muslimani, Bosanski Muslimani, kao i Bošnjaci-muslimani). To se odnosi na golemu većinu muslimana koji govore nekim od južnoslavenskih narječja. No, također postoji, i sada, a u prošlosti neizmjerno više, pripadnika toga naroda koji su se identificirali s hrvatstvom ili srpstvom, ili su bili izrijekom spomenuti kao rodom Hrvati (napose u 16., 17., i 18. stoljeću).

- Nacionalna se "opredijeljenost" velikoga broja muslimanskoga pučanstva, a ponajviše inteligencije, u razdoblju od sloma turske vlasti do sloma NDH, u socijalističkoj Jugoslaviji uglavnom minorizirala ili potpuno prešućivala (osim u rijetkim publikacijama). Ukratko- biti Hrvatom u Bosni i Hercegovini, od 1945. do 1991., nije bilo "popularno" (moglo bi se dodati da nije ni sada-no, to spada u područje suvremene politike i političke povijesti, što nije temom ove stranice). Mješavina zapanjenosti, nevjerice i agresivnosti koja potječe iz osjećaja ugroženosti- uobičajena je reakcija suvremenih Bošnjaka-muslimana kada se predoči materijal o hrvatskome uklonu većine muslimanske inteligencije do pojave komunističke Jugoslavije. Tomu se nije previše čuditi jer svaka nacija snažno potire elemente nacionalne kulture koji ju "guraju" u naručaj neke druge nacije- a pogotovo ako tu naciju (u ovome slučaju Hrvate) doživljava kao neprijateljsku, ili, u najmanju ruku "konkurentsku". Nisu neobična ni "lutanja" Bošnjaka u potrazi za vlastitim imenom, jer to je pojava koju su prošli mnogi europski narodi tijekom prošlih stoljeća (problematičnost vrludanja između naziva Musliman, Bošnjak, Bosanac, musliman, Jugoslaven-musliman, Hrvat-musliman, Srbin-musliman, Jugoslaven-neopredijeljeni,.. samo je znakom zakašnjelosti nacionalne kristalizacije Bošnjaka u odnosu na većinu drugih europskih naroda).

- No, ono što jest zabrinjavajuće je uporno forsiranje, od strane bošnjačke političko-intelektualne elite konca 20. i početka 21. stoljeća, unitarističke ideologije "bošnjaštva", ili nijekanje utemeljenosti hrvatstva i srpstva u Bosni i Hercegovini- kako u prošlosti, tako u sadašnjosti. Naizgled infantilna i nebulozna kvaziideologija je na najboljem putu da još više zatruje ionako ne baš idilične odnose među trima nacijama, konstitutivnim narodima BiH. Bez da se ide u detaljnu raščlanu, očito je da se radi o pokušaju ostvarenja dominacije Bošnjaka u sadašnjem krhkom protektoratu-državi. Ta zloćudna nakana, osuđena na neuspjeh, i koje rezultatom može biti samo još veće razbuktavanje međunacionalnih netrpeljivosti još je grotesknija zbog činjenice da, po svemu sudeći, ni sami Bošnjaci još nisu postali "zrelom" nacijom, pa su i pokušaji unitarnoga bošnjaštva terminološki zbrkani, klateći se između bošnjaštva i bosanstva. Bilo kako bilo, tri čimbenika koje hrvatski lingvist Marko Kovačević navodi kao presudne u oblikovanju nacija na slavenskome jugu: jezik, konfesija i nacionalne tradicije, stvorila su u Bosni i Hercegovini tri naroda: hrvatski, srpski i bošnjački. Nepostojanje zajedničkoga povijesnoga iskustva i etnokulturnih tradicija, te sudbinskoga osjećaja pripadnosti jednomu kolektivu- zapriječili su nastanak tro- ili dvokonfesionalne "bosanske" nacije. Već je prije, u više navrata, upozoravano na malignost i lažnost suvremene politikantske manipulacije s panbošnjačkom ideologijom (često u detaljima podupirane od gubernatorskih birokratskih parazitskih činovnika- slično Kallayu i njegovoj kolonijalnoj bulumenti). Neki od tekstova koji ukazuju na svu štetnost bosanskoga ili bošnjačkoga nacionalnoga unitarizma su sljedeći:

http://www.hercegbosna.org/ostalo/mitovi.html#nacija
Mit o bosanskoj naciji

http://www.vjesnik.com/html/2003/03/03/Clanak.asp?r=sta&c=3
Hrvati u BiH i muslimanska plemenska historiografija

http://www.hercegbosna.org/ostalo/poremecaj.html
Kognitivni poremećaj: analiza Mladena Ančića


- Da bismo predočili neutemeljenost nijekanja hrvatstva u Bosni i Hercegovini (ne "dokazali"- dokazivati se treba nešto što nije očevidno), kao i besmislenost bosanskoga unitarizma koji se zapleo u kučine logičkih vratolomija, krivotvorbi i pogrješaka, navest ćemo odabrane izvadke iz djela hrvatskoga povjesničara, franjevca Dominika Mandića, te muslimanskoga povjesnika i kulturologa Muhameda Hadžijahića. Usredotočit ćemo se na problematiku nacionalnoga osjećaja i pripadnosti Muslimana, sadašnjih Bošnjaka. U svezi toga valja reći sljedeće: nije nam cilj "dokazati" da su Bošnjaci "zapravo" Hrvati (samo da, jadnici, toga nisu svjesni kao što su bili njihovi predci). Takav bi pokušaj bio jednako glup i smiješan kao i onaj kojega ovi tekstovi smjeraju konačno raskrinkati kao prijesnu laž, a taj je da su Hrvati u Bosni i Hercegovini nekakvi amorfni "bosanski katolici", a Bošnjaci-muslimani oduvijek svjesni bošnjački narod i rodoljubi- skoro pa primjeri uzorne nacionalne samosvijesti koje je ultrabošnjačka, a nimalo i nikad hrvatska. Stoga sljedeći redci nemaju nakanu revitalizaciju starčevićanske ideologije o bosanskim muslimanima kao "hrvatskom cvijeću". Smatramo da golema većina muslimana u Bosni, kao i okolnim državama, pripada korpusu posebnoga, bošnjačkoga naroda i da je to definitivno- ALI ne držimo da su, nekim zakonom nužnosti, SVI pripadnici islamskoga civilizacijskoga u "ovim krajevima" po automatizmu Bošnjaci, nego da će i dalje, kao što svakodnevnica pokazuje, biti Hrvata-muslimana- no u znatno manjoj mjeri manje nego prije. Sada možemo prijeći na navedene knjige, koje su najvažnija i dominantna djela o nacionalnoj usmjerbi i pripadnosti Muslimana/Bošnjaka napisana do sloma komunizma i rata u BiH.

- Do 1991 objavljano je nekoliko studija koje tretiraju problematiku etničke pripadnosti bosanskih muslimana. To su:

  • Salim Ćerić: Muslimani srpskohrvatskog jezika, Sarajevo 1968
  • Atif Purivatra: Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo 1969
  • Atif Purivatra: Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, Sarajevo 1974
  • Kasim Suljević: Nacionalnost Muslimana između teorije i prakse, Rijeka 1981
  • Alija Isaković: O "nacionaliziranju" Muslimana, Zagreb 1990
  • Smail Balić: Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Wien 1973 (prijevod na bošnjački 1994, recenzirana na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html )
  • Muhamed Hadžijahić: Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo 1974

Gorenavedeni se radovi mogu kratko opisati: knjige Ćerića i Purivatre, te Suljevića, marksističke su ortodoksne studije začuđujućega siromaštva arhivskoga materijala, te slabašnoga uvida u proces nacionalne kristalizacije Muslimana u BiH. Preopterećene komunističkom frazeologijom, dosadne za čitanje (osim malobrojnih izvadaka), fokusirane na politikantske petljavine....te su knjige, slobodno se može reći s ove vremenske distance- jalove i bezvrijedne. Nasuprot tomu, Balićev je rad o kulturi Bošnjaka veoma uspjelo i eruditsko djelo, no ono ne obrađuje nacionalno-političku problematiku, pa stoga ne ulazi kao referencija za temu koja raščlanjuje rast nacionalne samosvijesti Bošnjaka/Muslimana. Slično je i s hrestomatijom koju je uredio Alija Isaković, a koja obaseže dosta zanimljivoga materijala, no nema ambicije sustavno obraditi navedenu problematiku. Iako sadrži nemali broj vrijednih tekstova, ipak je pomalo razočaravajuće što dobar dio sadržaja otpada na marginalne tričarije i komunističke proglase. Oba djela (poglavito Balićevo, ali i Isakovićevo) su nesumnjivo najvrjedniji uradci o vidovima bošnjačkomuslimanske kulture napisane iz točke motrišta nastajućega modernog nacionalnoga bošnjaštva- ali nisu nacionalno političke studije kao što je Hadžijahićeva. Stoga se slobodno može reći da je knjiga Muhameda Hadžijahića iz 1974 stožerno djelo o nacionalnom pitanju Bošnjaka, među svima objavljenima do 1992 (tu je i ponovljeno i ponešto prerađeno izdanje iz 1990). Na Hadžijahićevu ćemo se knjigu osvrnuti prije samih citata, pa stoga svega nekoliko riječi o radovima objavljenima poslije 1990: očekivano, pojavio se kolikoćom velik broj studija o Bosni i Bošnjacima, nacionalnom usudu i dotad tabuiziranim temama (npr. zločinima nad Muslimanima u Srbiji i Crnoj Gori u 19. st.). Raspad totalitarizma je mogao dovesti do svježega pristupa i značajnih ostvaraja. Nažalost, najčešće citirana i standardna djela (auktori su Enver i Mustafa Imamović, Mehmedalija Bojić te Ševko Kadrić) dobrim dijelom čak i zaostaju za onima nastalima u jugokomunističkom razdoblju. Ti bi se povjesničari i pisci mogli općenito "strpati" u dvije škole koje se ne isključuju nego nadopunjuju: bosansko-unitarističku koja naglašava bosansku državnost i bliska je kallajevštini i protektoratskom unitarizmu koji bi najradije vidio jedan trokonfesionalni narod u BiH (tu bismo školu, zbog sličnosti s kvaziljevičarskim nadnacionalnim fantazmama mogli uvjetno nazvati "crvenom"); druga je radikalnije muslimansko nacionalistička, te tretira Bošnjake kao temeljni narod u Bosni i Hercegovini- s naglaskom na islamskoj uljudbenoj sastavnici ("zeleni"). Obje struje, "crvena" i "zelena", očito su motivirane poglavito politički, a ne znanstveno, te obje naglašavaju ideologem bosanskoga autohtonizma, ne bi li što više umanjili nazočnost mrskih im hrvatstva i srpstva u bosanskoj povijesti. Iako su neki od autora (npr. Bojić ili Enver Imamović) donijeli i pokoju interesantnu novinu (prvenstveno u području anegdotalne povjesnice), ta su djela razočaravajuća- zastarjela, nategnutih zaključaka i nerijetko nehotično smiješna. Možda je i bilo očekivano da će se bošnjačko-muslimanski povjesnici, u ratnoj i neizvjesnoj poratnoj situaciji, prikloniti ideologiziranoj i nacionalnoromantičarskoj historiografiji. No, grotesknost kombinirana s traljavošću je premašila i najgora očekivanja. Sve u svemu- povijest Bošnjaka (Muslimana, Bošnjaka-muslimana), kao i intrigantna problematika etničkih korijena i nacionalne kristalizacije tek čekaju zrela ostvarenja koja će moći poslužiti podlogom višeslojnim kapitalnim sintezama.

Muhamed Hažijahić: Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Svjetlost, Sarajevo 1974

Izašlo je i prerađeno izdanje 1990, koje se može potražiti na bošnjačko-muslimanskoj online knjižari Interliber, http://www.interliber.com/ Mi ćemo se ovdje služiti Hadžijahićevom studijom iz 1974. Koje su glavne značajke knjige "Od tradicije do identiteta" ?

  • Neobično je, ali je već tri desetljeća Hadžijahićeva knjiga nepremašena kao rad o nacionalnoj kristalizaciji Bošnjaka (Muslimana). Ovo djelo koje bi trebalo biti, u najbolju ruku, anegdotalnim i zanimljivim prikazom početaka bošnjačke nacionalne historiografske škole-ostalo je njenim vrhuncem.
  • Autor je knjigu podijelio u nekoliko poglavlja, koja, osim hrvatskih i srpskih tendencija u nacionalnom razvoju Muslimana, pokrivaju i početke nacionalnoga razvoja u BiH, vjerski faktor u nacionalnoj identifikaciji, determinante etničke posebnosti bh Muslimana, te prirodu i karakter nacionalnoga osjećaja Muslimana. Sve je to, zajedno sa zaključkom i indeksom imena, stalo na 260 stranica. Rad je nastao (kako piše u pogovoru) u okviru istraživačkoga tima koji je organizirao Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
  • Sam je pisac često navođen kao primjer "Hrvata-muslimana", no to iz ove studije nije vidljivo (vjerojatno se, u Hadžijahićevu slučaju, radilo o "mladenačkoj zabludi"). Vrijednost je knjige u većem broju anegdotalnih primjera, kao i stanovitom broju lucidnih opasaka o međudjelovanju etničkoga i konfesionalnoga. No, glavna tendencija knjige je da pokaže da su Muslimani poseban narod koji nije ni hrvatski ni srpski, pa su tomu prilagođeni citati i narativna nit. Autor je najviše obradio razdoblje Habsburške vlasti i Kraljevine Jugoslavije, dok nije detaljnije analizirao predosmansko, kao i osmansko razdoblje, kao ni 2.svj. rat i poraće- što je možda šteta, jer je razvidno da pisac vrlo dobro poznaje mnoge činjenice o starijoj bosanskoj povijesti, no budući da nije ulazio u sustavnije raščlane toga razdoblja, početna poglavlja ostavljaju dojam erudicije koja se nije u punini iskazala. Hadžijahićeva studija nije rigidno marksističko djelo (iako se pisac morao, kao danak vremenu, ponekad gubiti u zamršenostima klasnih odnosa i nijansi koje često nemaju veze sa samom temom).
  • Ono po čem je ovo djelo posebno zanimljivo je u činjenici da je Hadžijahić ispao-uspješan "prorok". Jedino je promašio u ocjenama nazadnosti i povijesne promašenosti bošnjaštva kao muslimanske nacionalne ideologije i sukladno tomu samoga imena Bošnjak (autor je bio mišljenja (bar javno) da Muslimani s "velikim M" imaju optimalno nacionalno ime, te da je bošnjačko ime definitivno nestalo u prošlosti). Vrlo je interesantno pratiti tijek piščeve naracije jer se već u tom djelu, objelodanjenom 1974, jasno naziru glavni elementi bošnjačko-muslimanske nacionalne ideologije na prijelazu 20. u 21. stoljeće (doduše- ne u ekstremno grotesknoj formi kao zadnjih godina). Hadžijahić je veoma selektivno citirao više autora iz prošlosti (npr. od 15. do 18. st.), naglašavajući bosansko i bošnjačko ime na i oko ozemlja sadašnje BiH, dok je hrvatsko i srpsko ime praktički ignorirao. Etničkim značajkama predosmanske Bosne autor se nije bavio, a hrvatske i srpske karakteristike pučanstva u BiH u doba Osmanske imperije je vidno minorizirao, a još više stupanj nacionalne svijesti. Time je, slobodno se može reći, anticipirao muslimansku nacionalnu ideologiju posljednjega desetljeća i pol. Trivijalnu činjenicu da u orijentalnoj despociji kao što je bilo Osmansko carstvo jednostavno, u situaciji analfabetizma, gušenja bilo kakvih nacionalnih i nemuslimanskih vjerskih pokreta te česte anarhije- nije bilo ni manevarskoga prostora ni slobode za iskazivanje i učvršćenje nacionalne sebesvijesti, Hadžijahić je radikalizirao, izrijekom tvrdeći da u Turskoj BiH uopće nije bilo nacionalne svijesti među Hrvatima i Srbima-što je neistina koju je kasniji muslimansko-bošnjački nacionalizam uzeo kao središnju dogmu o "stvaranju Hrvata i Srba u BiH" propagandom iz Hrvatske i Srbije u 19. stoljeću. Ukratko- navodeći sva moguća i nemoguća svjedočenja o nepostojanju hrvatske i srpske samosvijesti, a prešućujući mnoštvo suprotnih svjedočanstava i primjera, autor Hadžijahić je "utro put" kasnijim ideolozima bosanskoga unitarizma. Iako ne u ekstremnom i ekstravagantnom obliku kakvoga srećemo u poznijim muslimanskim publikacijama, ovdje in nuce nalazimo praktički cijeli repertoar bošnjačkoga nacionalnoga unitarizma: prešućivanje hrvatskih i srpskih etničkih i civilizacijskih sastavnica u predturskoj i osmanskoj Bosni, naglašavanje bosanskoga i bošnjačkoga imena gdje god se pojavilo, umanjivanje stupnja hrvatske i srpske nacionalne samosvijesti do "propagande" iz Srbije i Hrvatske, inzistiranje na bosanskom i hercegovačkom podrijetlu Muslimana-što ide uz minoriziranje udjela islamiziranih Hrvata, Srba i Crnogoraca iz zemalja koje okružuju sadašnju Bosnu i Hercegovinu u nacionalnome korpusu Muslimana/Bošnjaka. Pravednosti radi, valja reći da Hadžijahić nije opsesivno manipulirao podatcima, te da je u njega popis glavnih suvremenih bošnjačkih ideologema naveden samo u vrlo "ublaženom" obliku. Također, moramo ponoviti da je pisac eruditski znalac mnogih detalja bosanske povijesti (slično Dominiku Mandiću, suvereno vlada obiljem činjenica, kako važnih, tako i marginalnih iz prošlosti BiH i okolnih država), no da se nije upustio u sustavniji prikaz međuigre etničko-kulturalnih značajki, konfesionalnih čimbenika i mijena društvenopovijesne situacije, nego je ostao na anegdotalnoj razini spomena suvremenih nacionalnih imena bez ambicije da ostvari sintetsko djelo. Bilo kako bilo- pisac je, osim samoga imena nacije, "pogodio" praktički sve glavne teze i argumente koji se koriste u modernome bošnjačko-muslimanskom samodefiniranju.
  • Budući da nam nije cilj ići u nijanse nacionalne kristalizacije u BiH kako ju vidi auktor, navest ćemo samo najzanimljivije dijelove koji ilustriraju složenost naciogeneze (uz opasku da je pisac na prilično skliskom terenu kada nacionalnu privrženost pojedinih Muslimana hrvatstvu ili srpstvu svodi na oportunizam ili prikazuje kao nešto marginalno. Hadžijahićeva su razmišljanja o tome zanimljiva, no više kao ilustracija njegove želje da utvrdi da pojedini istaknuti Muslimani nisu "zapravo" mislili ozbiljno. To je, u najmanju ruku, neozbiljno.) Izostavili smo dio podrubnica koji nema većega značaja, a sam smo tekst ostavili na "srpskohrvatskom" na kojem je izvorno objelodanjen, ne prevodeći ga na hrvatski standardni jezik.

POČECI NARODNOG I NACIONALNOG RAZVOJA U BOSNI I HERCEGOVINI

S prestankom turske vlasti znatno se gubi značaj diferenciranja u odnosu na Turke i akcent je više na unutar-bosanskim razlikama. Na taj način i bosanska identifikacija u odnosu na islamske istovjerce dobrim dijelom gubi svoj raniji smisao. Pitanje je sada zašto se bošnjaštvo, usprkos nekim ranije istaknutim činiocima, nije nikada uspjelo afirmisati kao nacionalna ideologija?

U drugoj polovici prošlog vijeka - najznačajnijem periodu u formiranju nacionalnih pokreta - nisu postojali uslovi koji bi imali za rezultat nastanak bosanske nacije. Nedostajale su socijalno-ekonomslke i političke komponente za prerastanje naroda Bosne u jedinstvenu naciju. Narod se klasno i konfesionalno razlikovao u tolikoj mjeri da nije moglo doći ni do minimalnog nacionalnog jedinstva Bosanaca.
Iz muslimanske sredine formirao se vladajući sloj, koji je, nalazeći u to doba uglavnom punu podršku širokih muslimanskih slojeva, težio za održanjem ipostojećeg stanja, tj. feudalne Turske Carevine, u ikojoj bi, istina, Bosna zadržala poseban status, ali sa hegemonijom Muslimana. Građanske klase u modernom smislu, koja bi predvodila nacionalni pokret, nije bilo među Muslimanima, a čaršija je stagnirala u svojim esnafsko-feudalnim okvirima. Utjecaj grada, zapravo čaršije, na muslimansko selo, koji je inače evidentan, u ovom pogledu ni ne dolazi u obzir. Paradoksno je da su među Muslimanima kao nosioci bošnjačke ideologije, ukoliko se i pojavljivala, bili najviše begovi, pa je i njihovo bošnjaštvo imalo izrazito feudalno obilježje. Ovakvo bošnjaštvo, bez demokratskog sadržaja, nije imalo potrebnu atraktivnu snagu. Štaviše, obespravljena kršćanska raja je vodeći borbu s feudalcima znala tražiti zaštitu i kod predstavnika centralne vlasti, protiv kojih su inače vodili borbu bosanski Muslimani još znatno prije nego što su to učinili srpski (u manjem broju i hrvatski) ustanici potkraj turske vlasti.

Pokušaja za afirmaciju bošnjaštva u nacionalnom smislu u bosanskih Srba zapravo nije ni bilo. Srpski nacionalni pokret imao je sve šanse tako da je ubrzo ovladao bosanskim Srbima. Srpski ustanici potkraj turske vlasti postavljali su, istina, u svome nacionalnom programu i autonomnu Bosnu, no politički od Turaka i socijalno od feudalizma emancipirana istonarodna i istovjerska Srbija sve im je više postajala nacionalni ideal. U bosanskih Srba već od početka XVIII stoljeća počela je jačati trgovačka buržoazija, koja je s mnogo smisla za svoje klasne interese znala lavirati između turskih vlastodržaca, bosanskih Muslimana i širokih srpskih masa.

"Ona je" - kako to formulira Avdo Humo - "uostalom stajala na čelu nacionalno-oslobodilačke borbe srpskih masa, ali ne do kraja, nego samo do određene granice, jer je njenim klasnim interesima odgovarala relativna politička stabilnost postojećih društvenih odnosa i jer se bojala oružanih sukoba, buna seljačkih masa, da ne bi izgubila svoj društveni i ekonomski položaj, koji je s teškom mukom stvarala pod turskom okupacijom."

U bosanskih Hrvata nisu u početku nedostajali izvjesni začeci nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti i ugledu bosanske franjevačke provincije, no to nije mogla biti osnova na kojoj bi se okupila još i srpska i muslimanska većina. U nacionalnoj borbi tražili su oslonac u ilirsko-jugoslavenisko-hrvatskom pokretu kao i u srpskoj državi, ali ni sa srpskim ni hrvatskim pokretom nije moglo doći do potpunog usaglašavanja konačnih ciljeva. U pomanjikanju razvijenog građanstva, koje bi davalo nacionalne impulse, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno nije nestalo u hrvatstvu.

Bošnjačka ideja nije, dakle, mogla postati šira nacionalna (platforma, štaviše, nije došlo do bilo kakve sprege begovskog i fratarskog bošnjaštva, različitog i po ciljevima i po sadržaju.
Međutim, bošnjaštvo je još mnogo ranije počelo poprimati, moglo bi se reći, određeni muslimanski ton. Karakterističan je jedan podatak već iz polovice XVII stoljeća iz kojeg izbija simbioza vladajućeg bošnjaštva i muslimanstva u opreci prema raji-kršćaninu. Evlija Čelebija, opisijući Srebrenicu, konstatira da su joj stanovnici Bošnjaci "a raja im Srbi i Bugari", dodajući, istina, da se "lijepo međusobno paze." S ovoga je gledišta još interesantnije jedno svjedočanstvo Matije Mažuranića, koji doslovce piše:
"U Bosni se krstjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedanci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka."

http://www.hercegbosna.org/ostalo/mazuranic.html

Radi konfesionalnih opreka, koje su se u toku turske okupacije metamorfozirale u klasne, nije se uspio stvoriti jedan općebosanski front protiv Osmanlija, pa kako ni jedna od konfesija nije imala apsolutnu većinu stanovništva, a još teritorijalno rastrgane, osjećale su se najbolje zaštićenim ako se nacionalno orijentiraju i uključe u srpski i hrvatski nacionalni pokret, već prema svome konfesionalnom pravoslavnom odnosno katoličkom pripadništvu. Na taj način došlo je do srpske i hrvatske nacionalne polarizacije na bazi vjerske pripadnosti, tako da su pravoslavci i katolici našli oslon u istovjerskoj Srbiji odnosno Hrvatskoj. Takvog oslona Muslimani nisu imali, pa im je preostala samo muslimanska nominacija.

Imajući u vidu izložene razvojne tendencije, naročito okolnost da se bošnjaštvo kao narodnosna (ali ne i nacionalna) kategorija uporno održavalo, nije neobično da se nacionalno diferenciranje u smislu nacionalnog srpstva i hrvatstva javlja u Bosni relativno kasno. Nacionalno konstituisanje Bosanaca u pravcu srpske i hrvatske nacionalne ideologije započinje s jačim intenzitetom zapravo tek od ustanaka potkraj turske vlasti. Ranije ovdje nije bilo nacionalnog srpstva i hrvatstva.

"Kod turskih Slavena" - veli poznati slavjanofil, inače ruski konzul Aleksandar Hilferding - "narodnost takoreći nije u narodnosti već u religiji. Istina je da obični Srbin zna sebe razlikovati od Grka i Bugara; no taj osjećaj kojim je on proniknut i koji ga čini dijelom ljudskog roda, nije narodnosni osjećaj već religiozni: prema tome da li ispovijeda pravoslavnu, katoličku ili muslimansku vjeru, on se računa članom Pravoslavnog, Latinskog ili Turskog naroda. Istovetnost jezika, porijekla, običaja ništa ne znači pred različitošću ispovijedanja."
Polovicom prošlog stoljeća (Hilferding je svoje djelo objavio 1859. godine) ni kod bosanskih Srba, a još manje kod bosanskih Hrvata, a da o Muslimanima i ne govorimo, nije bilo ni srpske ni hrvatske nacionalne svijesti.

Isto tako odličan poznavalac bosanskih prilika, domaći historičar i etnograf Ivan Frano Jukić u jednom svom putopisu (iz 1842. godine) navodi razgovor koji je imao u jednom selu u Pounju. Na Jukićevo pitanje, upućeno kiridžiji-Srbinu "što je to Srb", ovaj odgovara "To znamenuje rišćanin", a kada je Jukić tražio dalje objašnjenje pitajući "Zar u vas rišćane zovu Srbima", kiridžija je dodao: "U našem selu osim mene i moga druga, koji idemo u volove, niko drugi ne zna, kao ni ti."

Ovdje možemo spomenuti i jedan zvanični izvještaj, upućen ministru vanjskih poslova Srbije Jovanu Ristiću (izvještaj je objavio dr Milorad Ekmečić), u kojem jedan od agenata u Bosni, Niko Okan (godine 1868), orijentirajući se na Srbiju kao isključivi oslonac u planovima za nacionalno oslobođenje Bosne, sumnja u ustanak naroda u Bosni, obrazlažući među ostalim da je narod "pocijepan i nema svijesti i narodnosti svoje."

Pomanjkanje srpske nacionalne svijesti u to doba vidi se i po tome što se nešto poslije 1863. osjetila potreba da se osnuje naročito društvo za širenje srpskog imena u Bosni. Kako navodi naš domaći historičar Vladislav Skarić, društvo, sa sjedištem u Sarajevu, "uzelo je sebi u zadatak da iskorjenjuje podrugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin".
Ko su sve bili članovi društva, Skariću nije do u tančine poznato, ali veli
"svakako učitelji srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi. Duša svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil (Bogoljub) Petranović", inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji. "Društveni članovi" - tvrdi Skarić "izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani nego Srbi".

Savremenik, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, Tomo Herkalović, govori o radu društva opširnije, i to u svojoj knjizi "Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina" (Zagreb 1906), kao i u posebnom članku u "Obzoru" od 19. III 1911 (br. 78) pod naslovom "Srbi i Hrvati u Bosni". On, istina, stavlja osnivanje društva u 1862. godinu, a slaže se sa Skarićem da je predsjednik društva bio Petranović.
"Oni" - veli Herkalović - "stupiše u saobraćaj sa svim pravoslavnim popovima, trgovcima i učiteljima u Bosni i Hercegovini, dajući im naputak, da otvore oči narodu, da se on ne zove \'Vlah\', \'Rišćanin\', \'Rkač\', nego Srbin ili pravoslavni Srbin."

U ovim nacionalim agitacijama posebna je uloga bila namijenjena učiteljima. U tom pravcu karakteristična je direktiva Vase Pelagića, iznesena u "Rukovođu za srbsko-bosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine", štampanom 1867. godine. Na strani 45. u članu 36. daje se ovakva direktiva:

"Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru."

Jasno se pokazuje da još sredinom prošlog stoljeća srpska nacionalna svijest među bosanskim Srbima nije bila učvršćena. Međutim, prilike su pogodovale da se uskoro poslije toga nacionalni (pokret među Srbima u Bosni razvije u punom smislu te riječi.
Hrvatski nacionalni pokret u Bosni nema, kao ni srpski, dugu tradiciju, a, za razliku od srpskoga, razvija se znatno sporije.

Pomanjkanje hrvatske nacionalne svijesti u to doba zapazio je, među ostalim, i Jukić. U jednom svom putopisu iz 1842. osvrće se na tzv. kapu hrvatku u banjalučkom kraju. Jukić se interesirao kod stanovništva odakle dolazi ime kape hrvatke, pa kaže: "Ne znadoše mi kazati, a od Hrvata ne znaju nit imena."
Zanimljivo je da je po ugledu na srpsko društvo istovremeno u Sarajevu osnovano i društvo sa zadatkom da iskorjenjuje ime Šokac, a mjesto njega da uvodi ime Hrvat. Društvo je osnovano prije 1867. ili najkasnije te godine. Društvo su sačinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement Božić.
Savremenik Tomo Herkalović ne spominje izričito ovo društvo, ali govori o Božićevoj akciji. Prema Herkaloviću, konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uze Božića za svoga dragomana i ipovede ga sa sobom u Sarajevo. "Kad je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule" (Božić je zapravo bio rodom kraj Zadra) "opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti" - veli Herkalović. "On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja... Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva pronese se glas u gradu da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku... Kad se Božić vratio s puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe. On se povratio u Zagreb, gdje je primio redakciju \'Pozora\'."
Herkalović Božiću pripisuje da je "učinio za Hrvate što je učinio pravoslavni komitet za Srbe. Mjesto \'katolika\' i \'šokaca\' zauze mjesto Hrvat".

S Božićevom je akcijom, kako se čini, stajao u vezi i fra Grgo Martić, čija se nacionalna orijentacija kreće od Srbina iz mladih dana do Ilirca i Jugoslavena i napokon do dosta kolebljivog Hrvata, mada su mu čitava života dolazili do izražaja i bošnjački kompleksi.
Međutim, hrvatski nacionalni pokret nije tako brzo zahvatio hrvatske mase u Bosni, kao što je to bio slučaj sa nacionalnim pokretom u Srba. U svome izvještaju koji je objavio u "Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena" (godine 1899) Antun Radić kaže da se "na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio, da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato." Slično zapažanje iznio je i Sudland (dr Ivo Pilar) u svome djelu "Sudslavische Frage" (Wien 1918) pisanom u pravcu opravdanja hrvatskih nacionalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Pilar doslovce navodi da "prije 1895. nije bilo nacionalne svijesti među širokim slojevima kod bosanskih katolika. Kod posljednjih se još ni danas nacionalna svijest nije probudila u onolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji."
Postavlja se pitanje, prije nego što se bliže upoznamo s nacionalnim fenomenom Muslimana, kako su nastali i razvijali se nacionalni pokreti kod bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Ovdje ćemo pokušati da o tome damo makar kraću skicu.

VJERSKI FAKTOR U NACIONALNOJ IDENTIFIKACIJI

Rekli smo da je religija u našim uslovima jedan od konstitutivnih elemenata nacije, pa često i najpresudniji element. To je jedna od činjenica koja je uočljiva i u ranijem a i u modernom narodnom i nacionalnom razvoju.

Smatramo da ovakva jedna konstatacija nije nikakav južnoslavenski specifikum. Činjenica je da ogromna većinanaroda svijeta pripada samo jednoj određenoj religiji, dok su vjerski složene nacije izuzeci. Iz historije je dovoljno poznato da je u plemenskom uređenju obligatno za pojedino pleme važio jedan te isti kult, a to se onda po pravilu proširivalo i na saveze plemena, narode i nacije. Pojava novog kulta bila je uvijek praćena često najkrvavijim obračunavanjdma i u svijetu i kod nas (spominjemo primjera radi progon bogumila u srednjovjekovnoj srpskoj državi, odredbe Dušanova zakonika protiv inovjeraca, progone protestanata u Hrvatskoj, izgon muslimanskog stanovništva iz Srijema, Slavonije, Like, Dalmacije, oslobođene Srbije i dr.).

Pripadnost pravoslavlju determinisala je poslije formiranja srpske države Cincare, Grke, Bugare, pravoslavne Albance i dr. da se u potpunosti asimiliraju u Srbe, pa su neki od njih uspjeli da zauzmu i ključne položaje u javnom životu.
Ovakvi asimilacioni procesi jednako su zahvatili i bosansko gradsko stanovništvo, gdje su ovi elementi, inače poznati po svojoj prodornosti, znali u ekonomskom, političkom i kulturnom životu držati važne pozicije. Nije bilo baš davno da je i u jednom manjem broju sela, osobito u Posavini, završen proces posrbljavanja nekadašnjih Cincara (Zovik-Kalajdžije, Bijela, Maoča, Čipulić kod Bugojna i dr.).
Također i u bosanskih Hrvata odvajali su se naročito poslije 1918. godine analogni procesi. Gotovo svo doseljeničko stanovništvo katoličke vjere u Bosni iz vremena austrougarske olkupacije jednostavno se već u početku stare Jugoslavije pohrvatilo. O tome je najegzaktnije podatke iznio dr Mihajlo S. Radovanović koji je analizirao brojno stanje bosanskih Hrvata prema statističkim podacima u razdoblju između 1921. i 1931. godine. Radovanović skreće pažnju da su u tom razdoblju bosanski Hrvati registrovali napredak od 29,5% (kod bosanskih Srba povećanje je iznosilo 24%, a kod Muslimana 22,l%), dok je brojno stanje ostalih narodnosti znatno opalo. U tom periodu ukupan priraštaj svih katolika u Bosni i Hercegovini bio je manji nego priraštaj samih Hrvata.

"Ovaj statistički paradoks stvarno je posledica činjenice da su mnogi bosansko-hercegovački stanovnici katoličke vere, koji vode poreklo od doseljenih tuđinaca, znatnim delom asimilovani u jezičkom pogledu te su se kao katolici izjasnili prilikom novog popisa 1931. kao Hrvati. Broj ovakih Hrvata katolika koji uopšte nisu južnoslovenskog pa čak ni slovenskog porekla uopšte (na pr. pohrvaćeni katolički Nemci, Mađari, Italijani), mnogo je veći nego što se obično pretpostavlja, i to ne samo u Bosni i Hercegovini, već naročito u Hrvatskoj, Slavoniji i Sremu".
Spomenuli smo ovdje i u bosanskih Srba i Hrvata samo novije asimilacione procese na bazi pripadnosti pravoslavlju i katolicizmu, no dovoljno je poznato da su se ovakvi procesi već odavno odvijali, slično kao i kod bosanskih Muslimana koji su također asimilirali određeni kvantum pripadnika neslavenskog porijekla, ali u ovom slučaju islamske vjere.
Prema tome je očito da se na srpskohrvatskom jezičnom području trajno nastanjeno pravoslavno stanovništvo smatra Srbima, a trajno nastanjeno katoličko stanovništvo Hrvatima, nezavisno od njegova etničkog porijekla.

Vrlo su rijetki izuzeci da bi se pojedinac koji potiče iz pravoslavne porodice deklarisao kao Hrvat ili pojedinac iz katoličke porodice kao Srbin. Na ovoj konstataciji ništa ne mijenja činjenica da je ranije bilo u nešto znatnijem broju Srba katolika (konkretno u Dubrovniku) i pravoslavnih Hrvata (uglavnom Starčevićevih političkih pristaša). Reklo bi se da se ovdje radilo o Srbima, odnosno Hrvatima više u političkom smislu. Imajući ovakve razvojne tendencije u vidu, razumljivi su i muslimanski (kao i feudalni) sadržaji bošnjaštva i njegova neatraktivnost u odnosu na bosanske Srbe i Hrvate.

II

Spomenuli smo da je religijska pripadnost naših naroda koji su stoljećima živjeli u okviru Otomanskog Carstva bila usko vezana sa njihovim ličnim statusom. Sav život, isključujući donekle privredni život u gradovima, odvijao se u znaku vjerskih razlika. Nacionalni nazivi bili su potisnuti, pa je npr. G. D. Galebov uspio naći svega dva starija turska dokumenta u kojima se spominje narodno ime za Bugare. Široke balkanske mase gubile su se pod amorfnim imenom raja, u koju se ubrajala i muslimanska ("musluman reayasi"), ali je od XVIII vijeka naziv raja zadržan samo za hrišćansko stanovništvo.

Inače je za vjerske skupine bio uobičajen naziv millet ("miletska prava" su posebna konfesionalna prava, priznata konfesijama u regulisanju ličnog i porodičnog statusa njihovih pripadnika). Zanimljivo je za konfesionalno-narodnosne odnose u Otomanskom Carstvu da je sama riječ "millet" prvobitno označavala vjeru, zapravo vjeru u smislu njenog vanjskog manifestovanja ("din" označuje također vjeru, ali u smislu njenog unutrašnjeg doživljavanja), pa je vremenom taj pojam dobio i značenje etničke skupine.

Jačanjem nacionalnih .pokreta u Otomanskom Carstvu ove su podjele bile prilično prevaziđene. Hati humajunom od 18. februara 1856. godine data je sloboda hrišćanskim narodima da upotrebljavaju svoje narodne nazive i zabranjena upotreba svih ponižavajućih naziva.
Što se tiče islamskih pripadnika - pri čemu imamo u vidu balkanske prilike - svi su se oni, bez obzira na etničko porijeklo, nazivali Turcima (ovdje bi zapravo po pravopisnim pravilima bilo ispravnije pisati turčin malim slovom, jer se radi o vjerskoj pripadnosti). Stoga je ispravna Vukova definicija pojma turčin u nas a glasi: "U carstvu Turskome, ko god vjeruje sveca Muhameda, on se zove i jest turčin; a ko nije turčin, on je raja (tj. turski podajnik)".

Sami Muslimani su se sve do nedavno priznavali turcima, podrazumijevajući pod tim pripadnika islamske vjere. Za Turčina u etničkom smislu imali su izraz "Turkuša" ili "Osmanlija". Vjersko obilježje ovog pojma reflektovalo se u osnovnoj maksimi vjeroispovijedanja ikoja je glasila: "Ja sam turčin, imumin, muslim, hakka elhamdulillah". Iz generacije u generaciju učili se u mektebima (osnovnim školama) Šarti (mali katekizam), u kojima se identifikovao pojam turčin sa pripadnošću islama. U jednom ovakvom udžbeniku još unazad 40-50 godina učilo se napamet u ženskim (a također i muškim) mektebima:
- Ej mumin, neko će ti riti jesi li turkinja?
- Jesam hakka šukur elhamdulillah.
- Ja da te ko upita, od kad si turkinja?
- Od "kalu bela denberu"
- A šta je riti "kalu bela denberu"?
- Allah džellešanuhu od kad je hazreti Adem pejgambera stvori jo pa iz hazreti Adem pejgamberovije leđa naše duše povadijo, pa hi je upit\'o: Ej vi duše, nisam li ja vaš Bog džellešanuhu. Odževabile su duše: Ja Rabbi, ti si naš Bog džellešanuhu, odondar sam turkinja. I odondar je sva turska vjera postala.

Ovdje se, dakle, želi da izrazi univerzalnost islama, koji je bio imanentan još prvom čovjeku. Učilo se da su duše stvorene islamskim, odnosno turskim, još sa stvaranjem prvog čovjeka.

Naprijed smo napomenuli, govoreći o tome da ni u kom slučaju ne treba smatrati nečim neobičnim identifikovanje narodnog identiteta sa religioznim, da su religije igrale u prošlosti često odsudnu ulogu u historijskom i kulturnom razvoju današnjih nacija. To važi za sve religije u nas,a prvenstveno za srpsku pravoslavnu crkvu.

O tome je, smatramo, posebno mjerodavno mišljenje istaknutog srpskog učenjaka Stojana Novakovića, koji u svojoj studiji "Neka teža pitanja srpske istorije" između ostalog piše:

"Da bi se plemena ili narodnost obeležila srbizmom, trebalo je pored sile političke i kakva god sila moralna. Ta se sila morala tražiti u srpskoj autokefalnoj crkvi... Dokle se god među Slovenima na Balkanskom poluostrvu širila srpska država, s njome je uvek uporedo išla i srpska narodnost... Smatralo se kao bugarsko ili bošnjačko sve što bi ulazilo u državu bugarsku ili bošnjačku, sve što bi ulazilo u državu srpsku moglo je biti samo srpsko. Srpska država je međutim, tesno se vezala sa svojom crkvom, tako da je kasnije, kad je država od navale turske propala, crkva svojim sredstvima u neku ruku zastupala državu, te je po tom ona, dokle je sama trajala, postala stegonoša srbizma. Ovom čvrstom organizacijom crkve i države srpstvo se moglo raširiti preko svojih prvobitnih granica i načiniti se zastavnikom svima slovenskim plemenima između Hrvata i Bugara, tako da je konačno uništilo ne samo starija narodna imena, nego su pred njim izbledela i dobila sporedno značenje i mnoga predelna imena... Delo Svetog Save u tome je našlo novu i veoma jaku potporu, tako da se srpstvo i pravoslavlje sališe u nerazdvojnu celinu".

Novaković se poziva i na jedno Dušanovo pismo od 1333. sa spomenom "popa srpskog" (Miklošić "Monumenta serbica" ), kao dokaz da se već u prvoj polovici XIV vijeka identifikovalo srpstvo i pravoslavlje.

Usku povezanost srpstva i pravoslavlja Radoslav Grujić objašnjava na ovaj način:


"Srpski narod od davnine sluša u crkvi svojoj gde se spominju i proslavljaju svetitelji srpske crkve, on vidi tu ikone tih svojih svetitelja, on čuje i zna da se njegov patrijarh, episkop i sveštenici kao i crkve i manastiri nazivaju srpskima, te da je i njegov jezik i pismo srpsko, pa je l\'onda čudo ako on i veru koju skoro svi njegovi sunarodnjaci ispovedaju naziva svojom srpskom verom?! Ta nju zovu i drugi narodi tako; a Srbin je svestan svoga srpskog porekla i opevajući u pesmama prošlost svoju seća se i vere svoje i ponosi se njome, pa veli: Srpska vjera poginuti neće, dok opet u drugoj narodnoj pesmi Srpska djevojka tvrđa u vjeri ponosito kliče: Nego hoću Srpkinja ostati - podrazumevajući pod imenom Srpkinja svoje pravoslavlje i identifikujući veru svoju s narodnošću svojom".

Hrvati su također u dovoljno prilika isticali ulogu katoličke crkve u hrvatskom narodu, mada su se pri tome ocjene te uloge razlikovale. S hrvatske strane se također isticala uslovljenost hrvatstva i katolicizma, ali u manjoj mjeri nego što se to praktikovalo kod srpstva i pravoslavlja. Hrvatski nacionalni pokret nije imao razloga, sve do vremena stare Jugoslavije, da odveć naglašava katoličke tradicije hrvatstva zato što se suprotstavljao katoličkim Austrijancima, Mađarima i Talijanima. Tek za vrijeme stare Jugoslavije vidnije se u hrvatskim nacionalističkim i klerikalnim krugovima počelo ukazivati na katoličke tradicije hrvatstva, suprotstavljajući da pravoslavnom srpstvu. U formiranju ovakvih ideoloških pogleda posebno mjesto pripada Milanu Šuflaju.

DETERMINANTE ETNIČKE POSEBNOSTI BOSANSKIH MUSLIMANA


Kao jednu dalju determinantu muslimanske posebnosti označili smo neke specifičnosti kulture i kulturnog razvoja Muslimana. Ta specifičnost nije samo posljedica jačih orijentalnih utjecaja, mada su oni, naročito preko religije, bili najjače izraženi upravo kod bosanskih Muslimana. Inače je poznato da turskim kulturnim utjecajima pripada važno mjesto u ranijem kulturnom razvoju u svim našim krajevima pod turskom dominacijom.

Osobitosti kulture bosanskih Muslimana posebno su se ispoljile u narodnoj književnosti, prvenstveno pjesmama. Tzv. sevdalinke su izraz osobitosti društvenih odnosa u bosanskoj muslimanskoj sredini, nezavisno od toga što su sevdalinku prihvatili svi naši narodi.

"Sevdalinke i veliki deo južnosrbijanskih pesama gradskog su porekla" - kaže poznati stručnjak dr Gerhard Gezeman i nastavlja: "To je pesma viših muslimanskih slojeva, čija porodična i lična imena čujete iz tekstova samih pesama... Već iz samih prirodnih kulisa se vidi gde i od koga sevdalinka vodi svoje poreklo: tu je Miljacka, reka, tu Bend-baša, tu Sarači i Kovači, tu krivi mračni sokačići, velike presvođene kapije, s onim tipičnim cvećem, zumbulom i ružom, tu su visoke tzv. turske kuće s doksatima, tu džamije i zanemarena groblja. Bosansko-hercegovačka gradska pesma je svojina danas gotovo izumrlih gospodskih muslimanskih slojeva i njihovih mnogobrojnih muslimanskih, pravoslavnih i katoličkih klijenata. A ipak je to narodna pesma. I jugoslovenski ep, junačka pesma je narodna pesma, iako je bez sumnje svojina i umetnički izraz srednjevekovnih gospodskih, feudalnih slojeva, a onda posle propasti te gospode, usvojena od prostijega naroda, najbolje, razume se, primljena i negovana od onog dela južno-slovenske nacije, koji se osećao kao idejni naslednik propalog starog carstva, od junaka i glavara plemenskih, do hajduka i uskoka. Dakle, nije nikakvo čudo što je gospodska i gradska sevdalinka postala svojinom i svih nižih, muslimanskih i hrišćanskih slojeva koji su živeli u okviru tursko-orijentalne gradske kulture. Ova pesma je čak prodrla i u patrijarhalnu provinciju, duboko u brda i doline planinske, i tu se ona isto tako peva, iako manje, pored patrijarhalne lirike seoskog i pastirskog naroda".

Sevdalinke

Specifična obilježja ima i junačka poezija Muslimana već po tome što opjevava i slavi junake iz redova bosanskih Muslimana, prije svega Đerzelez Aliju, koji je pobratim ali i pandan Kraljeviću Marku, Muju, Halila, Ličkog, Budalinu Tala, čija je ličnost data s mnogo demokratskih, da ne kažemo proleterskih crta. Muslimanska epska poezija po svojoj ideološkoj orijentaciji čini posebnu granu u južnoslavenskom pjesništvu. Inače je muslimanska epska poezija manje isključiva i prilično tolerantna i prema protivničkim junacima (Maretić, Murko). Prema Schmausu, jedan tip tog pjesništva, i to tzv. hercegovački, približava se srpskohrvatskoj narodnoj poeziji, a drugi tip, tzv. krajišnice, izdvajaju se od ostale naše narodne poezije drugačijom formom i posebnom tehnikom.

Među osobitostima kulture bosanskih Muslimana ovdje se može navesti i pojava pisma bosančice, a naročito pojava tzv. alhamiado tekstova. Pismo bosančica koje se nastavlja na srednjovjekovne tradicije, možda nije ovdje od većeg značaja, jer je uglavnom bilo u upotrebi kod bosanskih begovskih porodica (postojao je inače begovski i fratarski tip bosančice). Za našu problematiku je od većeg značaja rasprostranjenost tekstova pisanih posebno modifikovanim arapskim pismom, a srpskohrvatskim jezikom (koji su oni u svoje vrijeme nazivali bosanskim). To su ti tzv. alhamiado tekstovi, koji se sreću već od kraja XVI vijeka, a još doskora štampane su knjige ovako adaptiranim arapskim pismom. Među širokim slojevima bosanskih Muslimana ovi su tekstovi bili stekli veliku popularnost. Nije ovdje bitno što su literarna ostvarenja pisana na ovaj način skromne literarne vrijednosti.

Skica za pregled bošnjačke književnosti

Na prosvjetnom području, sve do najnovijeg doba, bosanski Muslimani su se također vidno izdvajali od ostalih naših naroda. Sva njihova prosvjetna aktivnost bila je duboko prožeta kulturnim utjecajima s istoka, za razliku od drugih naših naroda, koji su stajali pod utjecajem Bizanta, Rusije, odnosno zapadne civilizacije. Jedini obrazovni jezici u krugu islamske civilizacije bili su turski, arapski i perzijski. Turski jezik bio je jezik službene administracije, pa i nastave, arapskim jezikom se služilo u vjerskom životu, a na sva tri jezika se gajila znanost i književnost. Na narodnom jeziku, arapskim slovima pisalo se dosta ograničeno, a još je bila ograničenija upotreba bosančice u međusobnim odnosima bosanskih Muslimana, kao i u odnosima sa susjednim krajevima, kada se uz bosančicu vrlo sporadično javljala i latinica.

Na islamskim jezicima čitale su se i prepisivale knjige, a na tim su jezicima bosanski Muslimani ostavili dosta originalnih književnih, teoloških i naučnih djela (o čemu su pisali Bašagić, Handžić, Babinger, Ripka, Malić, Olesnicki, A. S. Tveritinova, H. Šabanović, O. Mušić, M. Mujić i dr.). Ta je literatura nosila i određena nacionalna obilježja (npr. kod pjesnika očit je utjecaj narodne poezije).

PRIRODA I KARAKTER NACIONALNOG OSJEĆANJA MUSLIMANA

Kao jedan od najvažnijih vidova ispoljavanja pripadnosti zajednici bosanskog muslimanstva spomenuli smo činjenicu da se sav noviji kulturni, politički, društveni, a donekle i ekonomski razvoj Muslimana kretao u posebnim okvirima analogno i uporedo s odgovarajućim tendencijama kod bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Na svim linijama javnog života gdje je dolazila do izražaja nacionalna podjela Srba i Hrvata javljaju se i Muslimani kao treći faktor.
Kod Muslimana, slično Vukovom pokretu za narodni jezik i književnost u Srba i ilirskom pokretu u Hrvata također se razvio, ali sa znatnom retardacijom, pokret za uvođenje narodnog jezika u škole i za širenje literature na narodnom jeziku. Pokret je nastao i razvijao se na specifičan način i pod specifičnim prilikama, pri čemu je bilo od osnovne važnosti kako se opredijeliti prema do tada naslijeđenim orijentalnim tradicijama.

Kulturni pokret Muslimana počeo je u punom smislu riječi izdavanjem "Behara", koji je izlazio od 1900. do 1911. i osnivanjem kulturnog društva "Gajret" 1903.6 i trajao je punim intenzitetom 7-8, pa i više godina. U tome razdoblju pored "Behara" i "Gajreta" osnovana je 1905. Islamska štamparija u Sarajevu, "Ittihad" u Mostaru (1906) "Koturško društvo" (1906), Muslimanski klub "Islahijjet" u Brčkom (1907), Muslimansko akademsko društvo "Zvijezda" u Beču, Zanatlijsko društvo "Hurijet" (1908) itd. U razdoblju od 1903. do 1911. osjeća se polet za osnivanje muslimanskih čitaonica (inače je prva muslimanska čitaonica osnovana u Sarajevu već 1870). U određenom broju društava i čitaonica osim štampe (obligatno sa zagrebačkim "Obzorom") održavale su se i priredbe, pa i dramske predstave. Prve nacionalne drame "Abdulah-paša", u kojoj paša patetično ispija čašu otrova suprotstavljajući se nalogu Porte da preda Mlečanina Klis ("S ramena ću dati glavu a kamena jednog ne dam") i "Boj pod Ozijom" spjevao je sam Bašagić (u prikazivanju "Boja pod Ozijom" nastupao je i kao glumac). U ovo doba (1907) pada, istina, efemerno djelovanje prve nakladne knjižare Braće Bašagića u Sarajevu. Nakladni rad ubrzo je poslije toga razvio knjižar Muhamed Bekir Kalajdžić iz Mostara sa časopisom "Biser" (1912-1914. i 1918) i "Muslimanskom bibliotekom". Kalajdžićeva Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija izdala je šezdesetak knjiga. Zanimljiva je i inicijativa iz 1918. da se osnuje Matica muslimanska kao pandan Matici srpskoj i Matici hrvatskoj.

Paralelno s kulturnim pokretom Muslimana vodila se i borba za njihovu vjersko-prosvjetnu autonomiju. Ova borba samo je u početku imala isključivo vjerski karakter (uglavnom u doba muftije Džabića). Vrlo brzo istupilo se sa političkim i ekonomskim zahtjevima, pa je konačno pokret za vjersko-prosvjetnu autonomiju prerastao u političku Muslimansku narodnu organizaciju.
Čini nam se da se neće pogriješiti ako se konstatuje da pripadnost bosanskom muslimanstvu ima mnogo jaču snagu od kohezivne snage srpstva i hrvatstva srpski i hrvatski opredijeljenih Muslimana.
O prevalentnostii etničkog muslimanstva u odnosu na srpstvo i hrvatstvo kod srpski i hrvatski opredijeljenih Muslimana svjedoči fluktuabilnost njihove srpske i hrvatske orijentacije, s jedne strane, uz istodobno dosljedno ostajanje na pozicijama muslimanstva, s druge strane. Stiče se, mislimo, nepogrešivi utisak da je kod ogromne većine srpski i hrvatski opredijeljenih Muslimana srpstvo i hrvatstvo više politička i kulturna platforma njihova djelovanja dok je muslimanska orijentacija ipak najjača konstanta. Dovoljno je poznato da su rijetki pojedinci među Muslimanima koji su čitav svoj život konzekventno ostajali nacionalno Srbi odnosno Hrvati. Ali i pored ove konstatacije među njima je bilo velikih idealista i pregalaca za srpstvo i hrvatstvo. Stoji činjenica da su srpska i hrvatska nacionalna ideologija usvajane jer su u tome pojedinci nalazili da je to u muslimanskom interesu, ili su bar tako govorili. U jednoj drugoj situaciji ti su isti pojedinci nalazili u pitanju nacionalnog opredjeljenja druga nekad i dijametralno oprečna rješenja.
Sve ovo pokazuje frapantnu sličnost sa izvjesnim pojedincima među Srbima i Hrvatima koji su u određenim periodima svoga života usvajali ideologiju Srba-katolika, odnosno pravoslavnih Hrvata.

Dok su na jednoj strani evidentna ovakva osciliranja, na drugoj strani vidimo prevladavanje muslimanskih osjećanja, nezavisno od toga što su mnogi pojedinci bili antiklerikalno i liberalno nastrojeni, pa često prilično indiferentni u religioznom pogledu, da ne kažemo areligiozni.
Najeklatantni ja potvrda za ove teze nalazi se ako se bliže analizira nacionalna orijentacija nosilaca kulturnog preporoda Muslimana s početka ovog vijeka. Svi su se oni uglavnom deklarisali kao Hrvati, ali kulturni pokret iza kojega su stajali nije usvajao hrvatsku već izrazito naglašenu muslimansku identifikaciju.

Bašagić se još najdosljednije deklarisao kao Hrvat, ali je u njegovu djelovanju ipak bila daleko naglašenija platforma pripadnosti bosanskoj muslimanskoj zajednici. Poslije kratkotrajne epizode iz najmlađih dana, kada je važio kao jedan od ideologa nacionalnog bošnjaštva (poznati su Bašagićevi stihovi "Od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata", kojima se izražavala misao da je srpski i hrvatski nacionalni pokret došao izvana), Bašagić se u nacionalnom pogledu opredijelio kao Hrvat i u tome se smislu deklarisao do kraja života. Poznati su Bašagićevi stihovi iz pjesme "Čarobna kćeri":

Jer hrvatskoga jezika šum
Može da goji
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um

(ove je stihove jedno vrijeme mostarski "Osvit" uzeo kao motto na svojoj naslovnoj strani). Za prvog svjetskog rata Bašagić je zastupao koncepciju o autonomiji Bosne ili njenom priključenju Hrvatskoj. Autor je i knjige kojoj je dao naslov "Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini", izašle 1931. u izdanju Matice hrvatske, a svoj rječnik turcizama (koji je ostao u rukopisu) nazvao je "Turcizmi, arabizmi i perzizmi u hrvatskom jeziku" (prvobitno je bilo označeno "hrvatskosrpskom" jeziku, pa je ono "srpskom" brisao).

Međutim, usprkos nespornoj Bašagićevoj hrvatskoj orijentaciji, u svojim pjesmama kao i u listovima koje je izdavao ("Behar", "Ogledalo", "Obrana") naglašeno je razvijao bosanski muslimanski patriotizam (pjesma Čarobna kćeri predstavlja pravu iznimku). U njegovim pjesmama dominantna je bošnjačko-muslimanska nota s mnogo romantičkih crta o bosanskom ponosu, slavnim djedovima, prkosu prema Osmanlijama, slavi bosanskih banova i kraljeva, Bošnjaka državnika i pjesnika u Turskoj carevini itd. (Bašagićeva rodoljubiva poezija karakterizirana je stihovima, kao što su: "Ta mnogo je naše krvi. Za narodni ponos palo, Ta mnogo je naše krvi, Za slobodu uzdisalo". - "Svagdje mejdan odnesosmo, I na maču i na peru, Raširismo svoje ime, Prema jugu i sjeveru" - "A sudba je našeg roda, Da narodim drugim daje, Velikane po kojima, Zapad Istok nas poznaje" - "Mi smo mali, al\' u nama, Veliki se ponos budi, Što smo drugim narodima, Velikijeh dali ljudi"). Sve su ove pjesme strogo okrenute Muslimanima, pa ako se ikome ima pripisati u najveću zaslugu buđenje nacionalnog duha na bazi pripadnosti bosanskom muslimanstvu - to je Bašagić.

Drugi istaknuti pionir muslimanskog kulturnog preporoda Osman Nuri Hadžić ostao je cijelog života postojan kao Musliman, dok se kasnije, kako po svemu izgleda, formalno opredijelio kao Srbin. Hadžićeva evolucija u nacionalnom pogledu donekle se osjeća već u njegovu uvodnom članku u "Beharu" iz 1908. godine, u kojem je izraženo narodno jedinstvo ovim riječima:
"Narod naš u Bosni i Hercegovini kao i naša braća preko Save, Dunava i Drine govore istim jezikom kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom."
Kasnije za vrijeme rata, kao kotarski predstojnik u Banjoj Luci, simpatisao je sa progonjenim Srbima, koje je i aktivno pomagao, da bi se odmah svršetkom rata u potpunosti prilagodio novonastaloj političkoj situaciji. Simptomatično je da se štaviše u novembru 1918. otvoreno zalagao za neposredno sjedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom.
Nezavisno od Hadžićevih oscilacija u odnosu na hrvatstvo i srpstvo, kod njega je ne samo kao pokretača "Behara" već i u njegovoj cjelokupnoj djelatnosti od polazne važnosti pripadnost bosanskom muslimanstvu, u čiji život želi da unese što više racionalnog i evropskog duha.

Prevladavanje muslimanskih osjećaja nad hrvatskim nacionalnim osjećajima kod Bašagića i Hadžića zapazio je i Stjepan Radić i to javno iznio u svome govoru od 12. maja 1910, koji je održao u Hrvatskom državnom saboru. Radić je, istina, ovom prilikom hipertrofirao simpatije Muslimana prema Turskoj tvrdeći da će se oni (tj. bosanski Muslimani) "dati rezati za turskog cara", nastavljajući odmah iza toga: "U tom me je utvrdio muslimanski književni list \'Behar\', koji sam isprvice čitao, ali sam ga brzo ostavio." Čini nam se da je ovdje Radić pretjerao u proturskoj orijentaciji "Behara", koja je sigurno bila svedena na manju mjeru nego tadašnja proruska orijentacija srpske, odnosno proaustrijska orijentacija hrvatske štampe u Bosni. Međutim, nezavisno od
ovih rezervi, Radićeva zapažanja o Bašagićevom i Hadžićevom nacionalizmu imaju svoju vrijednost jer se baziraju na ličnim doživljajima, koje je Radić u tome govoru ispričao na sljedeći način:

"Bosanskih Muslimana ima oko 600 tisuća. Tu se sada dosta raspravlja o tom, što su oni. Hrvati ili Srbi. Ja sam se uvjerio, da nisu ni jedno ni drugo. Kad sam jednom zgodom razgovarao o tom negdje na bečkom Prateru prije 13 godina, s pjesnikom Bašagićem, rekao sam mu: Dragi beže, ti si izdao pjesme, ja sam ih čitao i ja vidim iz njih, da si ti Turčin i Hercegovac, ali ti nisi Hrvat, ti mi možeš to priznati ili poreći, ali ja to vidim, i mene bi zanimalo, ako možeš, da mi istinu kažeš. Na to je naš beg malo zašutio, a onda mi je mirno kazao: Ni ja ni jedan drugi Musliman u Bosni nije Hrvat ni Srbin. Drugi sam slučaj doživio s Osmanom Hadžićem-Nurijem. S njim sam bio u Bjelovaru u zatvoru radi spaljenja mađarske zastave i on me jednom zgodom upita, jesam li čitao njegovu knjižicu "Islam i kultura". Odgovorim, da nisam. On reče: Šteta, jer da si čitao, vidio bi, da je turska kultura viša od kršćanske. Moj dragi, kažem ja njemu, ti onda crnca pereš. Ta prosudi samo to da su za vas muslimane žene stvari, pa da se zato i vaš broj mora vazda računati za polovicu manje od našega, dakle ne 200 milijuna muslimana, nego sto milijuna. A on skoči kao ris, kao pravi Osmanlija, vičući: \'Ako ćeš ti tako, onda ja nisam Hrvat\'. A ja ću njemu: \'Dragi Osmane, reci ti meni što hoćeš protiv kršćanstva, ti ćeš me možda i ljuto uvriediti, ali ti zato ja neću reći, da nisam Hrvat, jer to nije na odkaz\'. Već sama ova dva slučaja ponukala su me, da u tu stvar malo dublje zaronim".

Radićeva zapažanja imaju, smatramo, faktografsku vrijednost po iznesenim razgovorima s Bašagićem ti Hadžićem, dok je, smatramo, prilično diskutabilno da li se u Bašagićevoj poeziji i u pisanju "Behara" mogu nazirati elementi opredjeljenja za Turke osim ako Radić pod "turcima" i u ovoj prilici ne podrazumijeva bosanske Muslimane.

Od trojice glavnih aktera "Behara" Edhem Mulabdić, inače glavni inicijator za pokretanje "Behara", najmanje se eksponirao u hrvatskom pravcu, kako za vrijeme Austro-Ugarske, tako i za vrijeme stare Jugoslavije. Knjige mu je objavljivala "Matica hrvatska", formalno se deklarisao kao Hrvat (npr. u Narodnoj skupštini u Beogradu, no moguće da se 1927. izjasnio po nacionalnosti "neodređeno"), a jezik uz "naš" nazivao je hrvatskim. Mulabdić je, međutim, jedno vrijeme kao urednik "Bošnjaka", pa "Behara" te naročito kao dugogodišnji predsjednik "Narodne uzdanice", kao i u cjelokupnom svom djelovanju, usmjerio se u smislu muslimanstva u etničkom smislu. Njegovo "mi" uvijek je podrazumijevalo samo Muslimane.

Bašagić, Hadžić i Mulabdić su najistaknutiji predstavnici kulturnog pokreta Muslimana, no ako bi se analiziralo djelovanje i velike većine drugih kulturnih radnika među Muslimanima, bez obzira na njihovo srpsko i hrvatsko deklarisanje došlo bi se, osim rijetkih izuzetaka, do istog rezultata. Kod njih je srpstvo i hrvatstvo uglavnom jedna šira kulturna ili politička platforma, tako da nacionalno srpstvo i hrvatstvo sigurno nisu doživljavali na isti način kao srpska i hrvatska inteligencija. Njima je srpstvo i hrvatstvo bilo otprilike ono što jugoslavenstvo jugoslavenski opredijeljenim Srbima i Hrvatima.

*
SRPSKE TENDENCIJE U NACIONALNOM RAZVOJU MUSLIMANA

Nacionalna srpska država formirala se na ruševinama Turske Carevine, pa je i srpski nacionalni pokret bio izrazito protuturski usmjeren (kao što je bio u izvjesnoj mjeri usmjeren i protuaustrijski). Uostalom, mnogi nacionalni pokreti nastali su iz negatorskog odnosa prema nacionalnim porobljivačima. Ta je usmjerenost bila duboka i sveobuhvatna, tako da su i oni koji su na bilo koji način nalazili što zajedničko s Turskom i Turcima došli pod udar represivnih mjera. Ideološku platformu za takvo raspoloženje davala je i narodna pjesma, a protuturske stavove produbljivao je kasnije i romantizam u književnosti.
U takvoj situaciji nije bilo jednostavno raditi na pridobivanju domaćih muslimana za srpski nacionalni pokret i ukazivati na šire zajedničko porijeklo s njima.
Zaokret u ovome pogledu mogli su učiniti samo liberalno nastrojeni pojedinci koji su i inače razračunali sa predrasudama. Takav pojedinac bio je Dositej Obradović.
Već smo spomenuli Dositejevo pisanje o zajedništvu naših naroda u koje je uključio i Muslimane, pri čemu mu, s obzirom na vrijeme u kojem je živio, ne treba mnogo zamjeriti to što je on za to zajedništvo našao srpsku nominaciju. On je, štaviše, smatrao da se treba imati obzira i prema narodnim masama turskog etničkog porijekla u Srbiji, pa je 10. avgusta 1806. pisao ustanicima:
"Savjetujem vam da sve one Turke koji nisu vojnici (to jest janičari i spahije) ne izgonite i ne proterujete iz vašeg otečestva. Spahije, janičare i jednom rečju svu vojsku proterajte da i(h) nema, istrebite iz vašeg otečestva, inače bezopasni biti ne možete. A proče Turke, mirne trgovce, zanatlije, zemljoradnike, ubožnike i svakoga Turčina koji sam po sebi živi i ne želi vladati nad rajom, ostavite oda u svojim domovima živeti, kako i dosad, samo što položite ih pod vaše upravljanje, vlast i sud - kako što ste vi dosad pod njihovim bili. I rasprostranja-vajte među njih vaš jezik i učenje i knjižestvo, pa tako po vremenu preliju se u vas i priumnože jezik vaš i državu. I tako pravo i lepo uređujte s njima kakogod sami sobom, da oni takovim načinom ovo sostojanije novoje vazljube i protiv svakoga odbranjuju".

Vuk Karadžić, koji se još više nego Dositej smatra ideologom srpskog nacionalnog pokreta, imao je o bosanskim Muslimanima iste koncepcije kao i Dositej.
Navodeći u svome poznatom članku "Srbi svi i svuda" kako su arnautski poturčenjaci ostali "bez ikakve razlike od ostale braće svoje" iznosi svoje mišljenje o posljedicama islamizacije u Bosni:
"U Bosni je moralo biti sve drukčije. Srbi su s pomoću knjiga, popova i kaluđera, crkava i manastira bili i onda mnogo pobožniji od Afnauta, a po svoj prilici imali su i više gospode, koja se dosta razlikovala od prostoga naroda. Iz istorije znamo i vidimo da su se u Bosni iznajprije isturčila najviše gospoda, od koje su neki i do danas stara prezimena sačuvali kao napr. Kulini, Vidaići, Ljubovići, Brankovići, Todorovići, Filipovići i td. Kad su se gospoda prije razlikovala od svoga prostoga naroda, s kojom su u jednu crkvu išla i iz jedne se čaše pričešćivala, šta je prirodnije nego da se sad, primivši i zakon ne samo sa svijem drukčiji od njihovoga, nego i na drugome jeziku i s drugijem pismom, postaraju još većma razlikovati se. Tako oni dosadašnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom hrišćanskijem i s pređašnjim životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace, nego im žao budne i raja njihova da se njime diči i nazovu je Vlasima. Kao što su ovi poturčenjaci prije u hrišćanskome zakonu bili pobožni, tako isto postanu i u turskome, i danas može biti da u cijelome zakonu Muhamedovu nema pobožnijih ljudi od Bošnjaka. Ovako ja, od prilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime. Ali bilo to kako mu drago sad je mrzost ova popustila ..."

Od posebne je važnosti to da je na pozicijama Dositeja i Vuka stajalo i Garašaninovo "Načertanije", koje je, oslanjajući se u svome sprovođenju na ogromne mogućnosti koje pruža državna vlast, ostalo dugo Vremena polazna idejna platforma u nacionalnoj politici Srbije.
U "Načertaniju" se kao jedan od glavnih osnova uspjeha propagande označuje "načelo pune vjerozakonske slobode; ovo načelo moraće svim Hristijanima a ko zna da po vremenu i nekim muhamedancima? dopasti se mora i zadovoljiće ih".
"Načertanije" predviđa i vođenje nacionalne akcije među Muslimanima. Na toj liniji uzima se kao zadatak "štampati kratku i opštu narodnu istoriju Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih u muhamedanskoj veri prešavlji Bošnjaka". Garašanin je nadalje u planu za 1858, predviđajući formiranje hajdučkih četa za borbu protiv Turaka, zauzeo stav da te čete svojim postupanjem ne smiju odvraćati sklonost bosanskih Muslimana za slogu sa hrišćanima. Ova je sloga sretno otpočela i treba je sve više utvrđivati. U čete bi trebalo primati i bosanske Muslimane a borbu usmjeriti protiv Osmanlija i onih aga i spahija koje pristaju uz Osmanlije.
U smislu realizacije Garašaninovih koncepcija u Bosni je djelovao naročito ustanički vođa Mićo Ljubibratić. Jedna od glavnih Ljubibratićevih preokupacija bila je upravo da se pridobiju Muslimani pa je on u tome pravcu inicirao više akcija. U pismu od 21. avgusta 1879. Ljubibratić kaže:
"Izmirenje sa muhamedancima srpske narodnosti moja je misao na kojoj radim još od 1861. godine. Od mog dolaska u Beograd 1867. tu sam misao preporučivao svim srpskim vladama do 1874".
Ljubibratić je, izgleda, autor spisa štampanog krajem 1861. ili najkasnije početkom 1862. reformisanom ćirilicom pod naslovom "Rieč hodže bosanskoga Hadži Muje Mejovića", u kojem pledira za slogu Bosanaca bez obzira na konfesionalne razlike. Cilju "izmirenja sa muhamedancima srpske narodnosti" imao je poslužiti i Ljubibratićev prevod Kur'ana. Ideja o srpskom prevodu Kur'ana ostvarila se, istina, tek 1895. nakon Ljubibratićeve smrti, ali imamo podatak već od 1875. iz kojeg se vidi da je i tada bila aktuelna ideja o prevodu Kur'ana, koji bi bio namijenjen "Srbima - muslimanima". Međutim, uspjesi srpske nacionalne akcije za političko i nacionalno pridobivanje bosanskih Muslimana bili su sve do austrougarske okupacije više nego minimalni.


Bosanski Muslimani, koliko god su pružali otpor Osmanlijama, nisu napuštali ideju prema kojoj im je otomanska država garant ne samo povlaštenog položaja već i samog opstanka (slučaj muslimanskog stanovništva koje je izgnano iz Srbije te pojedini često vrlo teški ispadi ustanika u bosanskim i hercegovačkim ustancima doprinosili su jačem zbijanju bosanskih Muslimana i učvršćivali njihovu povezanost sa Carstvom mada se ono nalazilo u završnom procesu raspadanja).

*
Osim Stambola, Beograd je također bio jedan od centara bosanske emigracije, prvenstveno dakako iz redova bosanskih Srba, ali i Muslimana. Ovdje su emigranti, Srbi i Muslimani, usprkos postojanju tajne konvencije između kralja Milana i austrougarske vlade, obrazovali i jedan odbor koji su nazvali bosanski vlada, a od 1895. do 1906. izdavan je i "Bosansko-hercegovački glasnik".
Među emigrantima u Beogradu poslije ustanka 1882. ističu se Derviš-beg i Jusuf-beg Ljubović iz Nevesinja, a kao takav djelovao je počevši od 1892. godine i beogradski muftija Sulejman ef. Faladžić iz Mostara. Njima se jedno vrijeme bio pridružio i Mehmed ef. Spahić, također iz Mostara (umro 19. jula 1958. u 103. godini života).
Derviš-beg Ljubović i ostali beogradski emigranti - Muslimani, moglo bi se reći, ostentativno su isticali svoje srpsko nacionalno osvjedočenje.........

Srpsko nacionalno deklarisanje Muslimana u svojim prvim počecima kao da je postiglo bolje rezultate izvan Bosne i Hercegovine nego u njoj samoj. Moglo bi se reći da su i najistaknutiji protagonisti srpske nacionalne orijentacije među Muslimanima, Osman Đikić i Avdo Karabegović - Srbin prošli kroz carigradske škole (Đikić je bio slušalac Mulkije, a Karabegović carsko-otomanskog liceja Sultanije). Nacionalno opredjeljeni kao Srbi bili su još i ovi stambolski đaci: Salih Safvet Bašić, Šalim ef. Muftić, Mehmed Remzi Delić, Fehim Musakadić, Velija Sadović, Sulejman Hafizadić, Mustafa ef. Fočo, Ahmed Traljić i dr.
Teško je, uostalom, i utvrditi kada se tačno Muslimani u Bosni počinju deklarisati kao Srbi (slična je situacija i u pitanju deklarisanja u hrvatskom smislu). Svakako su se ovakve tendencije morale javiti prvo kod školovane omladine.
U ovome pogledu važna uloga pripada sarajevskom časopisu "Bosanska vila". Njegov urednik Nikola Kašiković, razvijajući srpsku nacionalnu akciju, nastojao je kao saradnike okupiti i što veći broj Muslimana.
Tako već od I godišta "Bosanske vile" iz 1886. godine pa nadalje srećemo se s muslimanskim autorima. U prvim godištima sarađivali su u "Bosanskoj vili": Mustafa Hilmi (Muhibić), Mehmed-beg Kapetanović, Riza-beg Kapetanović, Safvet-beg Bašagić, Salih Kazazović, Avdo Karabegović-Srbin, Avdo Karabegović Hasan-begov, Ali Riza Dautović, Osman Đikić, Hakija Temin, Omerbeg Sulejmanpašić, šejh Sejfudin Kemura i dr.
Muslimani su se javljali i u mostarskoj "Zori", i to Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasan-begov, Hasan Fehmi Nametak i Omer-beg Sulejmanpašić.
Ovoj saradnji davalo se srpsko nacionalno obilježje u tome smislu da su se svi ovi saradnici samom saradnjom u "Bosanskoj vili", "Zori" i drugim srpskim listovima smatrali nacionalno deklarisani kao Srbi........

Mnogo pažnje izazvala je pojava Bašagićeva imena u "Bosanskoj vili". U broju 19-20. od 1890. godine "Bosanska vila" je donijela na uvodnom mjestu Rodoljupke "bega Bašagića s Nevesinja ravna" uz ovaj komentar od strane uredništva:
"S osobitim oduševljenjem i neopisivom radošću primamo ovog svjesnog Muhamedovca u bratski zagrljaj i vazda mu rado ustupamo mjesta za rad u ovome listu kao i svoj drugoj braća Muhamedovcima. Beg Bašagić ima dara, ima poleta, to se vidi po ovom prvenčetu, samo treba da ga usavršava, i ko zna, vremenom more steći lijepa glasa. Ovu prvu svoju pjesmu poslao nam je uz ovako pismo: 'Čuo sam da rado primate pjesama od Srbina Muhamedovca. S toga evo i mene kao takoga, da prvi zvuči mojih javor gusala odjeknu u našoj "Bosanskoj vili". Od sada ako Bog da i sreća junačka, biću marljivi saradnik vašega cijenjenoga lista, ne samo pjesama nego i svačim drugim što mi uzide od ruke. Pravo vele stari: 'Svaka tica svome jatu, a bez brata teško bratu"'. Tako misli i osjeća kod nas svaki svjestan Muhamedanac. Tako, braćo mila, poznajmo se, grlimo se i ljubimo se, jer samo u našoj ljubavi leži i sreća naša. U bratskom zagrljaju prije ćemo stići do sretnije i ljepše budućnosti naše, ako Bog da".

Bašagić, koji se tada nalazio u petom razredu gimnazije, odmah je reagovao poričući da se osjećao Srbinom. U pismu od 2. II 1891. koje je poslao don Frani Milićeviću, a ovaj ga objavio zajedno s pjesmom "U očajanju", Bašagić među ostalim kaže:
"Napredak" u 11. broju prošle godine me je lijepo poučio: srpstvo i pravoslavlje su dvije stihije, koje se ne mogu i ne dadu rastaviti. Dakle i ja, Safvetbeg Bašagić s Nevesinja ravna kao svi pravi muhamedanci odmah sam došao do zaključka: srpstvo i muslimanstvo su dva kontrasta, koji se ne mogu i ne dadu sastaviti. Te sada, oslanjajući se na fetvu 'Eššebabetu šebetun min-el-džunun' jasno i glasno, pravo, zdravo, oštro, bistro, jasno i svijesno opozivam, da Srbin nijesam".

Možda je interesantna i pjesma koju je povodom ove afere ispjevao. U njoj se nalaze i ovi patetični stihovi:
"Safete, jadni sine, de kaži pravo djedu, Da li si Srbin ko što svjetina danas gudi? Ako si - unuk mi nisi! Ja te se odričem sada Na oči djedova tvojih, na oči čestitih ljudi". Dedo, premili dedo, božju ti vjeru dajem Da Srbin nisam bio, niti sam, niti ću biti, Govore da sam rek'o, nu ja se ne sjećam ništa Jer nisam svjestan mog'o tako što u snu sniti".

Ovo Bašagićevo odricanje od srpstva ne može se međutim tumačiti, kako to proizlazi iz pisanja Ivana Milićevića, koji je o ovoj aferi objavio dokumentaciju, da bi se Bašagić već u to doba osjećao Hrvatom.

*
U srpskoj nacionalnoj akciji prema Muslimanima predstavljali su važnu epizodu balkanski ratovi 1912. i 1913. godine. Simpatije Muslimana nisu se, razumljivo, u odnosu na Tursku ni tada ništa izmijenile, ali su se raspršile iluzije u turskofilsko raspoloženje srpskog naroda koji je u definitivnoj propasti turske vlasti na Balkanu vidio trijumf svojih nacionalnih ideala. Uz to su srpske pobjede u balkanskom ratu nalazile snažnu podršku i u Hrvatskoj. Ovo se kod Muslimana tumačilo i kao izvjesna solidarnost svih hrišćana i kršćana; ukazivalo se i na određene ekscese po kojima je dolazila u pitanje vjerska tolerancija prema pobijeđenim muslimanskim Turcima i Arnautima.
Prvi Balkanski rat predstavljao je ozbiljno iskušenje za srpski "opredijeljene" Muslimane. Tada je Aleksa Šantić pjevao:

Svanu. Skoplje zasja./Mustajbeže skloni/Mrak oblaka/
što je po čelu/ti pao.
Pobedu ovu nama je Alah dao.
Po njegovoj volji i ti se pokloni.../Beže, šenluk čini!
Uz naše granate/Neka jekne tvoja kuburlija stara!

Hasan Rebac (inače u ranoj mladosti "opredijeljen" kao Hrvat), a onda i Mustafa Golubić te Nezir Nalić četovali su u doba balkanskog rata na strani Srbije, Šukrija Kurtović, priča, da se veselio kad je saznao za pad Jedrene. "Ja sam se veselio" - kaže Kurtović - "dok je moj nacionalni istomišljenik Hadži Hamid Svrzo plakao kao malo dijete". "Ja onda u tome nisam vidio nikakve štete za bosanske Muslimane", veli Kurtović "nalazeći da će u slobodnoj Srbiji odnosno Jugoslaviji biti ostvareno potpuno bratstvo". Srpski orijentisani dr Hamdija Karamehmedović javio se tada kao dobrovoljac na strani Turske, kako je govorio, "iz ideoloških pobuda kao musliman". "Prispjevši u Carigrad namjeravao sam na bugarski front, ali me zadržaše u jednoj bolnici u Carigradu". Međutim, u drugom balkanskom ratu dr Karamehmedović se opet javio kao dobrovoljac, ali sada na strani Srbije protiv Bugarske, nastupajući u ime Crvenog krsta. Za ovo svoje sudjelovanje dobio je od Srbije i odlikovanje koje ga je moglo skupo stajati poslije sarajevskog atentata. Malo da nije bio interniran u Arad zajedno sa drugim srpski orijentisanim Muslimanima, kao što je bio slučaj sa Hadži Hamidom Svrzom, Behdžetom Mutevelićem, Mehmedom Zildžićem i dr.

*
Kao i ranije u četničkim akcijama, pojedini Muslimani uzeli su učešća u prvom svjetskom ratu kao srpski i jugoslavenski dobrovoljci tako reći na svim frontovima i svim akcijama, ali u skromnom obimu. U Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji koja je osnovana 1915. u Odesi nastupali su kao oficiri Avdo Hasanbegović. Šukrija Kurtović, Ibrahim Hadžiomerović, Fehim Musakadić, Aziz Sarić, Hamid Kukić, Alija Đemidžić, Rešid Kurtagić i Asim Šeremet. Za naša razmatranja je signifikantno da je nešto docnije obrazovana i "posebna muslimanska četa pri dopunskom bataljonu, koja je brojila oko 200 ljudi, a kojoj je na čelu bio Šukrija Kurtović".

Poslije 1918. godine došlo je do polarizacije među Muslimanima, aktivnim učesnicima u stvaranju zajedničke države. Manji dio, kao što je slučaj sa Mustafom Golubićem, Asimom Šeremetom, Muhamedom Mehmedbašićem i još nekim odmah se distancirao od vladajućih režima. Golubić (a to vrijedi i za Mehmedbašića) "po izbijanju Oktobarske revolucije" "posve se izdvojio od srbijanskih nacionalista. To je uradio čim je opazio da je njihov nacionalizam prestao da bude napredan te da sve više poprima šovinistički karakter" (dr Moni Levi u "Oslobođenju" od 10. XI 1969).

Najveći dio predratnih srpski orijentisanih Muslimana - čiji se krug ubrzo znatno proširio - uključio se u srbijanske političke stranke. Dok je U staroj Jugoslaviji važio koliko-toliko parlamentarni režim, ovi pojedinci, usljed predominantnosti Jugoslavenske muslimanske organizacije, nisu mogli doći do izražaja, naročito u političkim forumima i položajima do kojih se dolazilo demokratskim putem. Uglavnom tek u doba 6. januarske diktature do 1936. godine pružila se ovim ljudima prilika da u ime Muslimana nastupaju u političkom životu. Na početku diktature zauzeli su pozicije i u vakufskim organima, ali su se ubrzo morali povući poslije vještih taktičnih poteza i manevrisanja Salem ef. Muftića, koji se inače i sam osjećao Srbinom.

Međutim, srpski orijentisani Muslimani za cijelo vrijeme stare Jugoslavije držali su pozicije u muslimanskom društvu "Gajret" koje je na početku šestojanuarske diktature na poticaj iz Beograda prozvano "srpsko-muslimanskim društvom", a još prije toga (1923. godine) prestolonasljednik (kasnije kralj) Petar mu je stavljen za pokrovitelja.


Društvo "Gajret", kojemu je od 1923. godine stajao na čelu srpski dobrovoljac Avdo Hasanbegović a sekretarske poslove vršio također srpski dobrovoljac Hamid Kukić intenzivno je radilo u pravcu propagiranja srpske nacionalne svijesti kod Muslimana. Pri tome je imalo podršku vlasti, materijalna sredstva iz kojih su se zbrinjavali i stipendirali đaci i studenti, a razvijalo je i znatnu izdavačku aktivnost. Za studente Muslimane bio je u Beogradu osnovan dom "Osman Đikić"..............U težnji pridobivanja Muslimana posebno su se isticale prozelitske težnje Katoličke crkve (Stadler). Za vrijeme stare Jugoslavije ukazivalo se na zajedničke srpsko-muslimanske borbe. Stvarao se i kult Osmana Đikića (1879-1912).

HRVATSKE TENDENCIJE U NACIONALNOM RAZVITKU MUSLIMANA


Osvrćući se na "historiju našega približavanja i mirenja s našim Muslimanima" Ante Radić je u članku "Naši turci" spomenuo da se na početku druge polovice 19. stoljeća u krimskom ratu našla Francuska i Engleska na strani Turske, a protiv kršćanske Rusije, pa zatim kaže:

"U to doba nastao je kod nas Hrvata preokret u pogledu na naše Muslimane. Do toga doba bilo je u nas geslo 'Za krst časni i slobodu zlatnu' svetinja u koju se nije usudio nitko dirnuti. S tim geslom ispjevao je Mažuranić «Smrt Smail-age Čengića», a javno mnijenje postavi tu pjesan i radi njezinih formalnih vrlina i radi tendencije, među prva djela narodne književnosti. Pjesan se sasvim prislanjala uz misao Gundulićeva «Osmana»: Osmanlijama je propasti, kršćanstvo ima nadvladati muslimanstvo. To je u nas bio aksiom, koji se sam po sebi razumije. Tko bi se usudio protiv njemu ustati i u koje ga ime pobijati! Pobijati ga u ime politike značilo bi pobijati politiku carevine, koju su Hrvati pred desetak godina (1848) spašavali; značilo bi ustati protiv slavenske Rusije, voditeljice i zaštitnice slavenstva, u kojem su se Hrvati tek pred dva-tri decenija preporodili! Ustati protiv toga aksioma mogao bi samo netko, tko je i protiv politici carevine i proti slavenstvu i hrvatskomu preporodu, to bi mogao biti samo liberalac, protivnik austrijskoga apsolutizma i ruskoga despotizma, ruskoga knuta, ruskoga kopita, koje je zaprijetilo Evropi novim barbarstvom i protiv kojega je ustao ondašnji prvak evropskih vladara, novi 'uzurpator', francuski car Napoleon III. Zapadna je Evropa bila puna takvih ljudi, ali u Hrvatskoj ih je bilo malo, a samo se jedan usudio izaći sa svojim mnijenjem na javu. Bio je to dr Ante Starčević: on je prekinuo sa stoljetnom tradicijom nepomirljive mržnje prema muslimanima. On je ruglu izvrgao Mažuranićevu pjesan, on je bosansko-hercegovačke Muslimane proglasio najstarijim, najčišćim hrvatskim plemstvom, on je uzvisivao njihovu uljudbu, poštenje i junaštvo prema prostoti, podlosti i kukavštini kršćanske raje, koju je prigodice znao nazvati smećem i skotom. On je napokon i samom muslimanstvu priznao pače neke prednosti pred kršćanstvom".

Starčević, koji je prvi formulisao hrvatski nacionalni program, bio je, kako je to objasnio Ante Radić, upravo idejno predestiniran da bude protagonista teze o hrvatskoj nacionalnosti Muslimana. Manje je poznato da je Starčević protagonista i jedne koncepcije iz svojih mladih dana, prema kojoj bi Bosna, nalazeći se još pod Turcima, trebalo da postane uporištem za jednu šire zasnovanu nacionalnu akciju. Videći, kao beskompromisni protivnik Austrije u opstanku Turske na Balkanu protutežu daljem širenju Austrije u druge naše krajeve i smatrajući da u Turskoj postoje određeni uvjeti za nacionalni rad, Starčević je Tursku uzimao u odbranu i ozbiljno računao s mogućnostima akcije u turskoj Bosni. Starčević je bio izradio i program akcije u Turskoj, kombinujući da se nastani u Sarajevu, gdje bi se imala osnovati štamparija i izdavati novine (određeni pokušaji činjeni su u tome pravcu 1853. godine).

Starčevićevo izvjesno inkliniranje islamu vidi se iz detalja koji iznosi Josip Horvat u svojoj knjizi "Ante Starčević. Kulturno-prosvjetna slika" (Zagreb, 1940 ,str. 87): "A profesor Tade Smičiklas pripovijedao mi, što je čuo od pok. Ivana Kukuljevića: da se je 1848. desio svojim poslom kod Ambroza Vranyczanyja, tadašnjega čeonika naših financija, kad uniđe nekakav klerik, predstavio se: Dr Ante Starčević i preporuči se za njekakvu službu. Vranyczany reče kleriku zašto ostavlja stalež u kojem bi mogao dobro činiti i bio bi opskrbljen za sav život svoj? Starčević odreče, kako se uvjerio, koliko je mogao, da su sve vjere ništa; samo turska nješto vrijedi, a sve ostalo baš ništa".


Starčević, odnosno, njegova Stranka prava predstavljali su glavni punkt za razvijanje hrvatske nacionalne akcije u Bosni i Hercegovini u toku čitava austro-ugarska perioda.

*
Znatan interes prema Bosni pokazivali su već od početka svoga djelovanja i braća Radići, Ante više kao etnolog, a Stjepan kao političar.
Ante Radić je u naučne svrhe boravio u Bosni od 20. jula do 21. avgusta 1899. ispred Jugoslavenske akademije i o tome napisao interesantan izvještaj sa dosta zapažanja o Muslimanima. Izgleda da je putovao Bosnom i za vrijeme balkanskog rata. Godine 1914. posvetio je Muslimanima poseban članak, čije smo neke izvode već donijeli.

Stjepan Radić je išao nekoliko puta u Bosnu. Nastupao je dakako kao političar. Godine 1891. stigavši u Mostar bio je uhapšen i protjeran. Međutim, njegov politički upliv došao je do izražaja među Hrvatima u Bosni tek poslije prvog svjetskog rata. Među Muslimanima imao je malo pristalica (najistaknutiji su bili Tahir Dautbegović, Mustafa Čelić, Edhem Miralem, M. Bekir Kalajdžić, Dervo Hadžiornan, Husejn Metiljević, Hakija Hadžić, Zihno Burina; jedno vrijeme se deklarisao kao njegov pristaša i ranije spominjani Mehmed Spahić iz Mostara). Radićevu knjigu "Moderna kolonizacija i Slaveni" (Zagreb, 1904) napao je "Behar" smatrajući da je u njoj Radić vrijeđao islam i muslimane.
Zavisno od političke situacije Radić se odnosio i prema Muslimanima. Tako je 1921. u jednom predavanju o Muslimanima isticao čovječnost kao "najveću vezu između bosanskih Muslimana i današnjeg hrvatstva". U jednoj drugoj političkoj situaciji, 1927, Radić je Muslimane nazvao Turcima, a Jugoslavensku muslimansku organizaciju "turskom strankom".

Karakteristično je da je nacionalna akcija iz Hrvatske bila najviše orijentisana u pravcu djelovanja putem medija kulture: Veći broj pravaških pisaca pisao je o Muslimanima i za Muslimane, a u istom pravcu djelovala je i Matica hrvatska.
U ovoj akciji angažovala su se i pojedina u hrvatskoj književnosti dobro poznata imena kao što je Eugen Kumičić, Josip Eugen Tomić, te jedno vrijeme Milan Ogrizović.
Eugen Kumičić uzeo je učešća i u okupaciji Bosne i o tome iznio svoje dojmove i doživljaje u književnom djelu "Pod puškom" (1886), koje je bilo dobro prihvaćeno u muslimanskoj sredini.

Još je veću popularnost stekao roman Eugena Tomića "Zmaj od Bosne", koji je izašao u više izdanja. Tomić je napisao i roman "Emin-agina ljuba".

[ Ovi književnici zapravo nastavljaju tradiciju koja je nešto ranije započeta sa Lukom Botićem (1830-1863). Prema riječima Antuna Barca, "sva hrvatska i srpska književnost u prvoj polovici 19. vijeka, nastala uglavnom kao produženje narodne poezije, izražaj je mržnje protiv Turaka. Dokle je ta mržnja mogla da ide pokazuje najbolje» Smrt Smail-age Čengića» i «Gorski vijenac» s njihovom glorifikacijom zajedničkih ubojstava. Hrvatska novelistika pedesetih godina ne priča o drugome nego o Turcima u Slavoniji, Srbiji, Bosni, Kordunu itd. Nigdje se u toj novelistici o Turčinu ne govori kao o čovjeku, već uvijek samo kao zulumćaru. Botić je u svim svojim djelima, od Dilber Hasana do Petra Bačića, gledao da istakne ono duboko čovječje, što imade i u pripadnika Muhamedove vjere ... Hajdučko-turska novelistika pedesetih godina svršava se sva sa zahtjevom o istrebljenju Turaka; Botić je protivno od svojih prethodnika i suvremenika ukazao na apsurdnost ovakve mržnje, gdje se zapravo ne radi o pripadnicima različitih naroda, već o pripadnicima istog naroda različitih vjera. Botićeva djela znače u neku ruku likvidaciju književne mode, kad se u literaturi sve crvenilo od turske krvi i kad pisac izvan toga uopće nije znao čega da se prihvati".]

Nije beznačajno s obzirom na namjenu koju je imao književni rad ovog žanra da Tomić u svome "Zmaju od Bosne" nije propustio a da ne napiše i ovakve opservacije:

"Otkada su Hrvati izabrali u Cetinu Habsburgovca kraljem hrvatskim, od toga doba vrebao je bečki dvor zgodne prilike da oslobodi Bosnu od osmanlijskoga gospodstva, jer Bosna bijaše dio stare hrvatske države i spadaše pod hrvatsku krunu, koju habzburški dom primi od Hrvata. Sabori hrvatski često puta su opominjali bečke cesare, a svoje kraljeve, da otmu ispod vlasti Osmanlija ponosnu Bosnu, u kojoj živi najljepši cvijet hrvatskoga naroda. I doista cesarove vojske i čete hrvatskih banova više puta su zalazile u Bosnu... Jače nege li same Osmanlije branjahu se od toga muhamedanski Bošnjaci... U Bosni, gdje je hrvatska vlast i hrvatska svijest nekoć cvala, poče se malo po malo gubiti ime hrvatsko, a to za to jer su Bošnjaci počeli zazirati od toga imena, pošto su Hrvati prvanjili u borbi kršćana proti Turčinu, s kojim su graničili. Uza sve to ipak živi još i kod bosanskih begova staro predanje da su oni Hrvati od starine i da su prije osvojenja Bosne po Turcima smatrali se kao jedan rod i jedna krv sa svojom braćom u hrvatskim zemljama..."

Među piscima koji su pisali za Muslimane odnosno uzimali takve motive koji će Muslimanima biti atraktivni spomenuli smo i Ogrizovića, autora dobro poznate drame "Hasanaginica". Zajedno sa Franom Biničkim Ogrizović je pisao u "Hrvatu" pod imenom Predrag i Nenad. "Zamislismo" - piše Binički - "poput Štafića pisati za Muslimane pod imenom Omer i Ivo. I poslasmo nešto pok. don Ivi Prodanu za "Hrvatsku krunu".

Hrvatsku nacionalnu akciju literarnim putem živo su razvijala naročito dvojica domaćih pisaca, Hercegovci Ivan Milićević - koji je uzeo nadimak Ivan - Aziz - i Osman Nuri Hadžić, poznati pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz.

Ivan Milićević je u jednom članku objavljenom u sarajevskom "Novom beharu" od 1. oktobra 1933. iznio neke pojedinosti o toj saradnji. Tu kaže:
"I nije onda bilo druge, već da se našem čovjeku i obiteljima otvaraju oči, jer je bio već zadnji čas. Zaostalost, koja je više sličila koracima natrag; konzervatizam. Nastavni zavodi (mektebi i medrese) čekali su stotine godina ko će ih preurediti prema iskustvima vremena; odbijanje mladosti od novih nastavnih zavoda, zanemarivanje imetka, nerad kao i ostali poroci predkazivahu zlo i nedaću. Mladićima, kakvi smo bili onda, i to je stanje davalo pobuda za pretresanje prilika: sa stanjem u kome je bio narod, naročito islamske vjere, nijesmo bili zadovoljni. Živili smo u sredini, u kojoj je svaki nezvani imao riječ te mu se uvažavala. Ispod žita agitatori su odgovarali svijet da ne daje djece u škole, jer da će se prevjeriti, nagovarali se ljudi na iseljavanje, da iseljenička dobra pokupuju oni, koji huškaju ljude na iseljenje. Bilo je i drugih takvih pojava. Uz to dobar dio svijeta držao je do formalnosti a ne do suštine".
Polazeći od ovako teških društvenih prilika, a u težnji da se putem literature Muslimani zadobiju za hrvatstvo, nastale su veće pripovijesti, koje je izdala Matica hrvatsko, i to "Bez nade" (1895), "Na pragu novog doba" (1896) i "Bez svrhe" (1897). Neke pripovijesti su Hadžić i Milićević objavili i u Hartmanovoj Hrvatskoj biblioteci kao i među izdanjima Društva svetog Jeronima te u pojedinim književnim listovima.

Osman Hadžić je, kako piše Milićević "zasnovao da uredimo i kalendar za Muslimane", koji se pojavio u nakladi zagrebačke knjižare L. Hartman pod nazivom "Mearif". Objavljena su tri godišta ovog kalendara, za 1894/1895. i 1897/1898. pod uredništvom Osman Aziza te za 1898/1899. pod uredništvom Edhema Mulabdića.

Na bosanskom terenu, osim Osman-Aziza, djelovao je sa istim smjernicama ali u manjem obimu i učitelj Josip Šebečić. "Čapljinci su ga silno zavolili" - piše u svojim sjećanjima Hamdija Mulić. "Dobri starina Ademaga Fazlagić od dragosti je Jozi nadio ime Jusuf, pa smo ga mi poznanici sve do njegove smrti u Sarajevu zvali Jusufom". Ovdje spada i Ferdo Vrbančić, koji je nastupao i pod muslimanskim imenom Ferid Maglajlić.
U svim ovim nastojanjima pripada važna uloga Matici hrvatskoj, koja je izdavala djela namijenjena Muslimanima, ali koja su u isti mah služila i zadatku upoznavanja Muslimana u široj, prvenstveno hrvatskoj javnosti. U godinama koje su slijedile, osim Osman-Aziza, javljaju se i drugi muslimanski pisci, u prvo vrijeme prije svega Edhem Mulabdić.

Naročito je bio važan Matičin udio oko izdavanja muslimanskih narodnih pjesama. Muslimanske pjesme počela je sakupljati Matica hrvatska već 1886. na prijedlog svoga tajnika Ivana Kostrenčića. Te je godine u ove svrhe boravio u Bosanskoj krajini dr Luka Marjanović, gdje se sastao sa najpoznatijim "pivačem" Mehmedom Kolakom Kolakovićem. Kolaković je poslije boravio mjesec dana u Zagrebu, te je tom prilikom diktirao narodne pjesme. Poslije su došli u Zagreb i neki drugi muslimanski pjevači. Ove pjesme bilježene su i na terenu u Zavalju, Krupi i Staroj Gradiški. Jedan dio ovih pjesama poslan je Matici sa terena. Rezultat ovog sakupljačkog rada je 320 muslimanskih pjesama, i to 290 muških i 30 ženskih sa 255.000 stihova. Od sakupljenih epskih muslimanskih pjesama Matica hrvatska je izdala 1898. i 1899. dvije knjige u redakciji dra Marjanovića pod nazivom "Hrvatske narodne pjesme. Junačke pjesme muhamedovske", Veći broj muslimanskih lirskih pjesama Matica hrvatska je objavila u zbornicima «Hrvatske narodne pjesme (ženske)».
Ova Matičina aktivnost pribavila joj je izvjesnu popularnost u bosanskoj sredini u kojoj se nekada relativno dosta čitala izdanja Matice hrvatske. Prema Matičinu izvještaju za 1894. godinu od 890 pretplatnika u Bosni otpadalo je na Muslimane 140 pretplatnika, što je s obzirom na tadašnje stanje pismenosti impozantna cifra. Među tim pretplatnicima bilo je 18 đaka Šerijatske sudačke škole u Sarajevu i oko 40 begova i aga.

Nacionalna akcija iz Hrvatske dala je izvjesne rezultate, ali uglavnom najviše kod muslimanske školske omladine.
Prvi univerzitetski obrazovani Muslimani (najpretežnije bečki studenti) iskazivali su se Hrvatima: Mehmed Ali-beg Kapetanović, Hajdar ef. Fazlagić, Ahmed-beg Defterdarević, Ibrahim-beg Defterdarević, Šemsi-beg Salihbegović, Osman ef. Midžić, Safvet-beg Bašagić, Asim-beg Resulbegović, Avdi-beg Hrasnica, Halid-beg Hrasnica, Mahmud-beg Hrasnica i Hašim-beg Badnjević. Jedino se u ovoj prvoj generaciji muslimanskih intelektualaca Srbinom u nacionalnom pogledu osjećao Ćamil ef. Karamehmedović.

Potrebno je napomenuti da je prva muslimanska inteligencija - uglavnom deklarisana u hrvatskom smislu - 1900. godine pa nadalje pokrenula, izdavala i uređivala časopis za muslimansku porodicu "Behar", a u ovome istome krugu osnovano je 1903. godine muslimansko kulturno društvo "Gajret". Sa časopisom "Behar" i društvom "Gajret" otpočeo je moderni kulturni preporod Muslimana. Egzekutivni odbor, uzevši u cjelini, nije se saglasio ni sa jednom od ovih akcija. Nosioci pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju, s jedne strane, i protagonisti kulturnog preporoda sastojali su se od različitih lica. I jedan i drugi pokret uporedo su se razvijali nastojeći da jedan prema drugome zauzmu, reklo bi se, koegzistentan stav.
Iako su se u nacionalnom pogledu osnivači "Behara" osjećali Hrvatima (Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić), kao i njegov izdavač (Ademaga Mešić) i njegovi urednici (Bašagić, Mulabdić, Džemaludin Čaušević, Šemsi-beg Salihbegović i dr Hamid Šahinović-Ekrem), te dobar dio saradnika, njihova se nacionalna deklarisanost na stranicama "Behara" nije gotovo ni osjećala. Zauzimajući ovakav stav ljudi oko "Behara" svakako su vodili računa o raspoloženju širokih muslimanskih slojeva, koji su i u ono doba odbijali nacionalno opredjeljenje u srpskom odnosno hrvatskom smislu, a izraz te sredine bili su napokon i sami pregaoci oko "Behara".

*
Školovani pojedinci su se ipak dobrim dijelom deklarisali kao Hrvati. To se upravo u doba kada počinje kulturni pokret Muslimana vidjelo i po učešću Muslimana na svečanosti uvođenja bajraka Hrvatskog pjevačkog društva "Trebević" u Sarajevu 2. juna 1900. Ta je manifestacija bila u znaku pobjede većine članova društva (na vanrednoj skupštini od 22. jula 1899), da se zastava uvede bez vjerskih obreda, protivno Štadlerovim intencijama. "Trebević" se na taj način bio otvorio i prema nekatolicima, konkretno Muslimanima, pa se po učešću Muslimana na ovoj proslavi - kojoj su pridavao velik značaj - u izvjesnom smislu ogleda njihov odnos prema hrvatskoj nacionalnoj akciji u to doba. U izvještaju vladina savjetnika Černyja od 15. juna 1900. navedeno je da je na željezničkoj stanici u Sarajevu goste dočekalo oko pedeset Muslimana, da su grupe muslimanske omladine uzele učešća na bakljadi (softe, studenti i si.), da je kod samog čina uvođenja zastave bilo dvjesta Muslimana, a od toga četrdeset do pedeset najuglednijili lica, te da je na svečanom banketu uzelo učešća sedamnaest mlađih Muslimana: trojica Hrasnica, Safet-beg Bašagić, Ibrahim-beg Čengić, Salih ef. Svrzo, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić iz Sarajeva, Zijabeg Džonlagić i Ademaga Mešić iz Tešnja, šest Mostaraca, dalje hodže i dr. Izvjestilac je javio i o protivnoj struji među Muslimanima, oko "Bošnjaka" i sarajevskog gradonačelnika, prema ovoj proslavi. Izvjestitelj dolazi do zaključka da se "muslimanska školska mladež (Šerijatska sudačka škola, preparandija, gimnazija) u svojoj velikoj većini osjeća Hrvatima".


Za brojčani odnos srpski i hrvatski orijentisane omladine među Muslimanima u prvom deceniju ovog vijeka instruktivan je podatak iz memoarskih zabilješki Šukrije Kurtovića, koji tvrdi da se jedini osjećao Srbinom između trideset i pet đaka u vakufskom konviktu u Mostaru. Ostali đaci bili su uglavnom opredijeljeni u hrvatskom smislu.
Muslimanski omladinci, opredijeljeni kao Hrvati, uključivali su se u mladohrvatsku (starčevićansku) organizaciju. Organizacija je djelovala tamo negdje poslije aneksije pa do prvog svjetskog rata. Uglavnom, u mladohrvatskom glasilu "Mlada Hrvatska", koje je izlazilo u Zagrebu, javljali su se sa svojim ideološkim člancima Hamzalija Ajanović i Fadil Kurtagić. Jedan od centara u kojem se razvijala mladohrvatska akcija bio je Hrvatski muslimanski konvikt (Hakin konvikt) u Sarajevu (od 1912. do 1914) pod brigom Ademage Mešića, Bekira Mehmedbašića i Šemsi-bega Salihbegović i tehničkom upravom Hakije Hadžića, Mije Vučka i Ivana Renđela. U ovome krugu pokrenut je 1913. godine list "Hrvatska svijest", koji je uređivao Šemsi-beg Salihbegović, dok su mu vlasnici bili dr Bahrija Kadić i Nikola Preka.

Manja grupa hrvatski orijentisanih muslimanskih omladinaca pripadala je "naprednjacima", zalažući se za srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo (postojala je i među srpskom omladinom naprednjačka organizacija; Muslimani naprednjaci - kako tvrdi Drago Ljubibratić - "mahom su se osjećali Hrvatima").


Mladohrvati, pomognuti od srpsko-hrvatskih naprednjaka i radništva organizovali su poznate demonstracije u Sarajevu 18. i 19. februara 1911. protiv Cuvajeva režima u Hrvatskoj. Talas demonstracija proširio se i u unutrašnjost. Prema riječima Drage Ljubibratića, "od generalnog štrajka 1906. godine sarajevske ulice nisu vidjele takav pokret, protiv koga je bila izvedena i vojska". U demonstracijama je ranjen mladohrvat Salko Šahinagić te tipograf Gospić. Bosanski sabor je, solidarišući se sa demonstracijama, na prijedlog načelnika grada Fehim ef. Ćurčića, prekinuo zasjedanje, sva zakazana društvena sijela su otkazana, a iz čitave zemlje stizale su sažalnice i protesti.

*
Prohrvatski orijentisana inteligencija davala je ton i u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji.

Među dvadeset i tri poslanika Muslimana u Ustavotvornoj skupštini najbrojnije su bili zastupljeni oni koji su se tada deklarisali kao Hrvati (Hasan Miljković, Džafer Kulenović, Nurija Pozderac, Husejn Alić, Hamzalija Ajanovic, dr Halid-beg Hrasnica, Ahmed Šerić, Hamid Kurbegović, Osman Vilović, Šemsudin Šarajlić, Atif Hadžikadić, Derviš Omerović, Husejn Mašić, Salih Balić i Mustajbeg Kapetanović). Svega dvojica poslanika izjasnili su se u nacionalnom pogledu kao Srbi (dr Hamdija Karamehmedović i Velija Sadović). Ostali poslanici su odbili da se nacionalno deklarišu bilo kao Srbi bilo kao Hrvati (dr Mehmed Spaho, Ibrahim ef. Maglajlić, Ahmetaga Kovačević, Mujo Šehović i Sakib Korkut), dok se Seid Ali-beg Filipović izjasnio kao Bošnjak.


Na izborima od 18. III 1923. svi su se izabrani poslanici, osim Mehmeda Spahe, izjasnili kao Hrvati (Hamzalija Ajanović, Mustaj-beg Kapetanović, Džafer Kulenović, Hasan Miljković, dr Šefkija Behmen, Ismet-beg Gavrankapetanović, Salih Baljić, Halid-beg Hrasnica odnosno njegov zamjenik Ibrahim Dupovac, Mahmud-beg Hrasnica, Husejn Alić, Halid-beg Hrasnica, Hamid Kurbegović, Edhem Mulabdić kao zamjenik dra Spahe, Atif Hadžikadić, dr Abdulah Bukvica, Hifzi-beg Džumišić i Husejn Ćumavić).

*
Ako pokušamo dati neke najopćenitije zaključke o hrvatskim tendencijama u nacionalnom razvoju Muslimana, mislimo da se može konstatovati sljedeće:
Kao što je slučaj i sa srpskim tendencijama, i hrvatske tendencije su rezultat vanjskih impulsa: hrvatske nacionalne težnje i ideali kod Muslimana nisu se pojavili spontano već kao posljedica nacionalne akcije iz Hrvatske. Ta je akcija vremenski gotovo koincidirala sa akcijom iz Srbije. Nije bez značaja da je glavni protagonista nacionalne akcije koja je imala obuhvatiti i Muslimane u isti mah i najvažniji ideolog modernog hrvatskog nacionalnog pokreta. Drugim riječima, to znači da je hrvatski nacionalni pokret već u svojim prvim počecima računao na Muslimane.

U odnosu na Muslimane hrvatski nacionalni pokret se razlikovao od srpskog naročito u sljedećem:

1. Početkom druge polovice prošlog vijeka, i u Hrvatskoj i u Bosni, bili su prilično pali u zaborav raniji krvavi sukobi između Mletaka, Austrije i Ugarske, s jedne, i Turske, s druge strane, u kojima su glavnu udarnu snagu činili, nalazeći se u službi kršćanskih država, Hrvati - koje je papa po ovoj njihovoj ulozi nazvao da su "antemurale christianitatis", dok su na protivničkoj strani bili bosanski Muslimani boreći se za islamsko Otomansko Carstvo. Zbog relativno znatne vremenske distance od ovih sukoba, Starčević je, štaviše, mogao kultivisati i određena turkofilska raspoloženja, rukovođen razlozima dosljednog konfrontiranja Austriji i Ugarskoj. Štampa Stranke prava stajala je u pravilu na strani Turske u međudržavnim sukobima, gdje je nastupala Turska. Interesantan je detalj da su 1877. prilikom bitke na Plevni iz pojedinih hrvatskih gradova slati pozdravi turskom komandantu Osman-paši (npr. iz Osijeka). Nadalje, zbog ove vremenske distance, i kod Muslimana se prilično zaboravilo da je krajem XVII i u toku XVIII vijeka, kada je Turska bila prisiljena da napusti svoj raniji teritorij u Dalmaciji, Liki, Hrvatskoj i Slavoniji bilo brojno zastupljeno muslimansko stanovništvo koje se moralo ili pokrstiti ili iseliti.

2. Jedna važna razlika između hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta u odnosu na Muslimane sastoji se i u tome što se hrvatski nacionalni pokret razvijao u borbi protiv istovjernih Austrijanaca, Mađara i Talijana, za razliku od srpskog nacionalnog pokreta koji je bio uperen protiv ino-vjernih Turaka. Hrvatski nacionalni pokret, prema tome, nije imao protutursku oštricu. Starčević i kasnije Radić bili su izrazito antiklerikalno usmjereni pošto su smatrali da je katolička komponenta slabila hrvatski nacionalni pokret...................

Smatramo da austrougarska vlast nije - globalno uzevši - bila sklona hrvatskoj (a još manje srpskoj) akciji među Muslimanima. Za ovu tvrdnju mogla bi se navesti opsežna dokumentacija. Ovdje ćemo se zadovoljiti s navođenjem samo jednog detalja, koji se odnosi na "Trebevićevu" proslavu 1900. Evo što je o tome zapisao jedan od učesnika ove proslave, Hamdija Mulić:

"Godine 1900. bio sam učiteljski pripravnik i ujedno pitomac internata učiteljske škole. Jedan dan, dok smo još bili za objedom, šapnu mi u uho Sulejman Mursel: Iduće nedjelje proslaviće se instalacija hrvatskog pjevačkog društva "Trebevića"'. Odmah poslije objeda sastasmo se nas nekoliko istomišljenika i zdogovorismo da ćemo mi omladinci korporativno, okićeni hrvatskim trobojkama, sudjelovati na proslavi. Ali već dan-dva pred proslavu, pade 'munja iz vedra neba'. Prefekt, pokojni Stjepan Sebastijan izjavi nam direktorovu naredbu, da je đacima strogo zabranjeno sudjelovati na toj proslavi. Mi smo se silno bunili, gunđali nešto u sebi i protestirali. Tim više bilo nam je za veliko čudo: direktor (pokojni Đuro Bujher) pa gotovo svi nastavnici, naši tada najbolji književnici (Kranjčević, Milaković, Mulabdić, Lj. Dvorniković itd.) kao hrvatski prvaci, naši su odgajatelji, pa nam dolazi eto takva apsolutistička naredba..."

Opisujući dalje kako se je sa Murselom prokrijumčario na proslavu, spominje kako je na balkonu Društvenog doma vidio Ademagu Mešića, Edhema Mulabdića, Osman Nuri Hadžića, dra Safvet-bega Bašagića, Riza-bega Kapetanovića i dr. Za sudjelovanje na proslavi direktor je Muliću i Murselu izrekao disciplinsku mjeru uskraćivanjem nedjeljnog ručka i nedjeljnog izlaska u šetnju. Još su gore prošli neki učesnici demonstracija 1911. godine (tada su npr. Đulaga Bukovac, Ibro Fazlinović, Džafer Kulenović i dr. bili zbog sudjelovanja u ovim demonstracijama otpušteni iz škola; Bukovac i Fazlinović našli su se poslije u Beogradu, jer se nisu mogli upisati ni u jednu školu u Monarhiji)............................................

Rezimirajući uspjehe hrvatske nacionalne akcije među Muslimanima mislimo da se može zaključiti da su bili ograničeni uglavnom na inteligenciju, ali i to uz znatne oscilacije ne samo u pojedinim periodima političkog razvoja Muslimana već i u pojedinim životnim periodima nacionalno opredijeljenih pojedinaca.
Provedena istraživanja nas opredjeljuju na zaključak da su od prve pojave muslimanske inteligencije pa bar do šestojanuarske diktature, ako ne i kasnije, među Muslimanima prevladavali prohrvatski orijentisani intelektualci. Kakvo je bilo stanje od šestojanuarske diktature do rata, teško je utvrditi, naročito zato jer se broj intelektualaca namnožio, pa je bez podrobnije statističke analize, teže davati ocjene. Zato smatramo da je nedokazana i tvrdnja prote Davidovića u sarajevskom "Jugoslavenskom listu" od 19. novembra 1939. koji kaže da su sada "mlađi bosanskohercegovački muslimani većinom Hrvati". Što se tiče širokih muslimanskih slojeva, oni su uvijek najdosljednije odbijali i hrvatsko, kao i srpsko nacionalno "opredjeljenje". Ipak se, mislimo, može reći da su muslimanske mase od okupacije do poslije aneksije bile uglavnom srbofilski, a u kasnijem periodu uglavnom hrvatofilski raspoložene.
S ovim zaključcima više-manje se podudaraju i zapažanja S. Watsona, Vladimira Čorovića i Svetozara Pribićevića.

S. Watson u zapaženom djelu o jugoslavenskom pitanju u Habzburškoj Monarhiji Muslimane ubraja u "Srbohrvate", ali kaže: "Unatrag nekoliko godina, a osobito otkako je otvoren novi sabor, naginju Muslimani sve više Hrvatima, pa ima i nekih znakova da će oni s vremenom sasvim prići u hrvatski tabor".

Ćorović je svoje mišljenje izrekao u citiranom članku u "Slavische Rundschau" iz 1929, ali i u Stanojevićevoj "Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj" pod odrednicom Musliman. Ćorović kaže: "U novije doba bosanski Muslimani, koji se bave književnošću, osjećaju se Hrvatima, pišu isključivo narodnim jezikom i uzimaju književne uzore iz naše književnosti".
Svetozar Pribićević je bio mnogo određeniji kada je u svojoj knjizi "La dictature du roi Alexandre" iznio mišljenje da je "teško postaviti kriterij za razlikovanje između Srba i Hrvata", ali se može uzeti kao općenito pravilo da su svi pravoslavci Srbi, a rimokatolici Hrvati. Pribićević potom postavlja pitanje gdje da se pribroje bosanski Muslimani "o kojima se prepiru Hrvati i Srbi, koji govore isključivo srpskohrvatski i kojih ima skoro 700.000". Pokušavajući da da odgovor na postavljeno pitanje Pribićević kaže da su njihovi intelektualci u ogromnom broju hrvatske orijentacije, dok se, s druge strane - tvrdi Pribićević - "muslimanske mase slijepo upravljaju prema svojim intelektualcima" (Pribi
ćevićeva teza o upravljanju muslimanskih masa prema intelektualcima u najmanju je ruku dubiozna, bar ako se ima pred očima situacija za vrijeme Austro-Ugarske, pa i kasnije). Pribićević dalje napada hegemonistički sistem Srbijanaca, koji su prihvatili u svoje ruke svu državnu vlast, a to je imalo za posljedicu da su se bosanski Muslimani po svojim težnjama i pogledima na budućnost potpuno identi-fikovali s Hrvatima. Srpski politički čovjek, veli Pribićević, koji nije s time načistu, ne može se smatrati politički ozbiljnim.


Potrebno je ipak na kraju napomenuti da se ova zapažanja - kojima je teško osporiti vrijednost - ne bi mogla, bez posebnih ispitivanja, uzeti kao važeća i za kasnije razdoblje. Mora se, naime, imati u vidu da je u eri šestojanuarske diktature, ne bez svakog uspjeha, vođen kurs u pravcu srpskog nacionalizovanja Muslimana. Na taj način je udio prohrvatski orijentisanih pojedinaca među Muslimanima otpočeo slabiti.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
*
Na "opredjeljivanju" Muslimana u srpskom odnosno hrvatskom smislu insistiralo se, moglo bi se reći, utoliko više ukoliko su se srpski i hrvatski nacionalizmi postavljali jedan prema drugom antagonistički. Udjelom Muslimana imao se pojačati jedan, a oslabiti drugi front. Tako je insistiranje na "opredjeljivanju" i samo "opredjeljivanje" imalo i primjesa šovinističkih zastranjivanja.
Međutim, kao što su u Bosni i Hercegovini možda i previše "opredijeljeni" i Srbi i Hrvati, tako su isto "opredijeljeni" i Muslimani također možda više nego što bi to bilo i potrebno.
Karakteristično je da se koncepcija o "opredjeljivanju" Muslimana (ranije je bio raširen termin "nacionalizovanje" Muslimana) uvijek javljala izvan muslimanske sredine, sa strane Srba, odnosno Hrvata. Ideja o "nacionalizovanju" i "opredjeljivanju" nije dolazila od samih Muslimana, a ako se kada rijetko i događalo, to je bilo pod srpskim odnosno hrvatskim utjecajem.
Treba ovdje naglasiti da je postojala jedna kardinalna razlika u konceptu o nacionalnom deklarisanju Muslimana i nacionalnom deklarisanju svih ostalih grupa. Tu razliku vidimo u tome što je kod nacionalnog deklarisanja svih, osim bosanskih Muslimana, nacionalna determinisanost već unaprijed određena. Uzima se, naime, kao prirodno da je svaki pravoslavac - bio on pravoslavac po rođenju ili po uvjerenju - Srbin, ako mu je maternji jezik srpski, Makedonac, ako mu je maternji jezik makedonski, Crnogorac ako je rođen u Crnoj Gori i ako mu je maternji jezik srpski. Na isti način svaki jugoslavenski katolik (bio on katolik samo po rođenju ili po uvjerenju) smatra se Hrvatom ako mu je materinji jezik hrvatski, a Slovencem ako mu je materinji jezik slovenski. Bosanski Muslimani se ne mogu unaprijed podvesti pod jednu od ovih i ovako općenito usvojenih nacionalnih determinanti, već je potrebno da se svaki pojedinac "opredijeli" kojoj naciji, odnosno nacionalnoj grupi pripada. Sasvim se uzima logično da se npr. u Bosni pojedinac rođen kao katolik izjasni Hrvatom, pa bi npr. njegovo izjašnjenje za Srbina bilo neobično, štaviše, i podozrivo. Ovako objektivno unaprijed općenito usvojene sheme nisu primjenljive na bosanske Muslimane ukoliko se polazi od postavpojedini bosanski Muslimani izjasniti, već svakom pojedincu ostaje da bira između više solucija. Jasno je da ovaj izbor najviše sliči na stranačko izjašnjavanje, koje je uz to javno i svakodnevno.

Muslimanske mase su stalno odbijale da se nacionalno identifikuju bilo kao Srbi bilo kao Hrvati. To vrijedi i za jedan dio muslimanske inteligencije, dok je drugi dio, iz različitih motiva prihvaćao srpsku i hrvatsku ideologiju, ali više kao političku i kulturnu orijentaciju. Pojedinci koji su se izjašnjavali za srpstvo i hrvatstvo činili su to često s mnogo entuzijazma, pa i uz žrtve, ali ne samo da su uvijek među svojom populacijom ostajali u ogromnoj manjini, već je najčešće njihovo deklarisanje bilo nestabilno i podvrgnuto promjenama. Mislimo da je vrlo teško ukazati na izuzetke koji se ne bi mogli uključiti u ovo pravilo. Tamo gdje je i bilo uspjeha u nacionalizovanju u srpskom odnosno hrvatskom smislu, taj je bio u ograničenim razmjerima i dosta kolebljiv.
Inače su kod Muslimana, naročito kod njihove inteligencije, bile dosta jake tendencije u pravcu "prevazilaženja" podjele na Srbe i Hrvate, što bi se imalo supstituirati jugoslavenskom (kod nekih bosanskom) identifikacijom, ali i u takvoj situaciji prisutan je kod njih zahtjev za punim respektovanjem muslimanske komponente. Prema tome, istupanje sa jugoslavenstvom, odnosno bosanstvom u suštini ide za tim da bi se izbjegla neugodna srpska i hrvatska identifikacija, pošto je naročito ranije nacionalno opredjeljenje u srpskom smislu značilo zamjeriti se Hrvatima, a u hrvatskom smislu zamjeriti se Srbima. Dolazi se, prema tome, i u traženju jugoslavenstva odnosno bosanstva do istog rezultata, a taj je da se Muslimani u pitanjima, gdje je god od značaja nacionalno razlikovanje, smatraju posebnim subjektivitetom, nezavisno od nominacije (muslimanske, bosanske, jugoslavenske).

Ispiši
Ocijeni: 3.7
14477 pregleda

Makar 70% Bošnjaka i 30% Hrvata ima srpsko (pravoslavno) poreklo.

Autor: srbijabor | Napisano 11.04.2010. | (51) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(102)

Ma da jeste korisno se nekada posluziti dokumentiranim tecajima i ishodima raznih etno-kuluroloskih suceljavanja kroz povijest, nazalost moja poruka i jedina svjesna, zrela i razumna poruka koja je uopce moguca za postignuce bilo kakvog odgovora na "muslimansko-bosnjacko-bosansko-itd." pitanje jeste oslonjavanja na surovu naucnost. To jeste jednostavno prouciti genetiku...jer rijeci mogu biti svakakve, ali svojstva krvi ostaju iste...i tko god zeli pravu istinu neka ide israziti genetiku Srba, Hrvata i Bosnjaka...jer ja to vec jesam i samo bi rekao ovo...potvrdjene su Starceviceve teze da su bosnjaci cak naj cistije hrvatsko pleme po krvi...i to pogotovo muslimani i katolici iz Hercegovina kojima je Haplogrupa IP-37(Balkanska podgrupa, Haplogrupe I, sto je inace karakeristicna za skandinavce i ljude s Korsike) dominantna za 80%, a inace medju bosnjacima i hrvatima u bosni po prosjeku 55%, dok u hrvatskoj 51%, dok u Srbiji samo bijednih 9%...prema tome ja kao musliman sam istrazio i saznao...hvatskog sam plemena...ali opet necu biti hrvat niti mogu pod ovakvim okolnostima i to ne samo spog kompleksiranost s bosnjacke strane nego situacije s hrvatima i njihovom zlobnom politkom takodjer, sto u nikoju ruku nije bolja niti losija od one sto cini bosnjacku... postoje odgovori i rijesenja, ali nazalost ona se ne isticu niti imaju svoj afirmitet jer u BiH kao i u regijonu takvo je isto stanje sa razumom...prema tome zakljucio bih samo s ovime ako jos nekome nije jasno...51% dominantnost Haplogupe Ip37 u Hrvatskoj, 55% u BiH (ljudima hercegovackog porijekla cak i do 80%) cineci najveci pojam u cijeloj Europi, jjer posljije nas samo dolazi Svedska s oko 47%...Eto nista drugo, nego zelim srecu svima dobrim i casnim ljudima i nadajmo se boljim vremenima

Autor: Pravas_musliman | Napisano 26.09.2011. | (38) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(23)

Sta sam sve ovdje se gluposti nacito.Ovaj Srbin lupeta kako 70 posto Poturica i 30 posto Hrvata u Bosni su pravoslavi Srbi,a zna se da su Vlasi dosli sa Turcima pa su ih Turci dalje naseljavali a poturice su bili Hrvati.
Ovaj Poturica opet kaze kako je genetski sam iso na ispitivanja pa dokazo da je Hrvat ali eto nece da bude Hrvat .
U ovoj Bosni ima najvise budala na svijetu,kako su Turci dosli na ova podrucja,generacije su psyhicki poremecene.
U Bosni treba kolektivni psyhijatar,ja mislim da i on nemoze pomoc.
Markovic..........Brcko

Autor: mmda | Napisano 04.03.2012. | (30) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(22)

Anketa

Ustavi