RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ivan Aralica: Hrvatski interesi

Napisano 12.02.2010. 13:17

Nesto prije odlaska u Livno meni je iz Busovace stigla kazeta na kojoj je snimljena knjizevna vecer u povodu Dana knjige. Knjizevna je vecer odrzana pred Bozic, uoci velike muslimanske ofenzive na Vitez i Busovacu. Uz kazetu je i pismo Marine Sliskovic koja mi pise u ime Udruge novinara HKD “Napredak”. Samo jedan odlomak iz tog pisma, molim: “Ovdje je sve manje i manje Hrvata. Nasi zivoti se gase kao svjecice na rodjendanskoj torti. Ali, mi zivimo, odista zivimo. Imamo dusu, imamo ljubav za sve. Ako od nase slobode nista i ne bude, odlucili smo da budemo kao i Magnumljani, zivi u ruke Turcinu necemo nikada! Ne znam da li ce ljudi ikada shvatiti sto se ovdje dogada!? Koje su strahote uradjene... Zivimo kao u nekom snu, ludjackom snu.”

Nekoliko veceri pred odlazak na put u Livno, na televiziji sam vidio Antu Valentu, koji je dosao iz Busovace i pricao kako je tamo. Buduci da sam bio dirnut pismom Marine Sliskovic, a svoje ganuce nisam imao u sto pretociti, Valentinu sam razgovoru s reporterkom poklonio punu pozornost, da se bar nekako oduzim Marini Sliskovic. Zapazio sam da covjek govori bez fraza, kultiviranim puckim govorom koji u sebi nosi iskustvo. To je ono: ima covjek sto reci! Takvi me govori uvijek privlace, govori u kojima je iskustvena grada, u kojima je osobni dozivljaj i u kojima nema lakokrilog praznoslovlja.

Kad je predsjedavajuci na Saboru u Livnu najavio govor toga covjeka, izvadio sam iz torbe olovku i notes, jer sam pozalio sto biljesku nisam napravio dok sam ga pred televizorom slusao. Ante Valenta je dao odgovor na kljucna pitanja koja se vrte oko Bosne: na pitanje kako je doslo do hrvatsko-muslimanskog sukoba, oko cega se svi slazu? Mislim da nisam jedini koji je zapazio njegov govor. Mozda sam jedini koji ga je zabiljezio, a jamacno jedini koji cu ga izdvojiti iz svega sto je tamo receno i ponuditi kao platformu s kojom bi se svi trebali sloziti. A kad kazem svi, mislim na kreatore politike u Bosni, na opozicijske stavove i na druge nosioce alternativnih politika

Mozda je bespredmetno moje cudjenje sto tako racionalni glasovi dolaze iz grada u kojem se “nasi zivoti gase kao svjecice na rodjendanskoj torti”, mozda se tako racionalni glasovi i ne mogu javiti drugdje nego tamo gdje se zivi “kao u nekom snu”, mozda se oni i ne mogu javiti tamo gdje se dobro zivi i tvrdo spava.

Valenta je najprije dao objasnjenje hrvatsko-muslimanskog sukoba. “U pocetku”, prica on, “kad smo naoruzavali Muslimane, a oni oruzje nisu htjeli primati, sve je islo dobro, mi smo ih branili od Srba. Ali, kad smo mi organizirali vlast, nastao je sukob. Oni su rekli: 'Vidi, oni hoce vlast?' I vise mira nije bilo.” Sasvim sigurno ovo nije jedini uzrok sukobu. U prvom je redu krivac srpska agresija, zatim nevoljkost svijeta da sprijeci srpsku agresiju. I kao posljedica toga dvoga, etnicko ciscenje sto su ga provodili Srbi, i etnicka okupacija sto su je provodile muslimanske izbjeglice. Ali kad je posrijedi onaj mali dio krivnje za taj sukob sto ga snose Hrvati, onda je to glavni razlog: Hrvati su krivi jer su organizirali vlast, i jer su vlast htjeli zadrzati kad su im je Muslimani pokusali oduzeti.

Tko poznaje narav multikulturalnih drustava, tih vrlo krhkih drustava, znat ce da je glavni remetilacki element medu razlicitim kulturama vlast. Tko je obnasa, i na kakav je nacin obnasa? Dijeli li se ta vlast, ili je ona u rukama pripadnika jedne kulture? Odnosi li se ona podjednako prema svima ili provodi diskriminaciju? Ravnoteza se moze postici u oba slucaja, i kad se vrsi i kad se ne vrsi diskriminacija, ako diskriminirani pristanu na diskriminatorski odnos prema sebi. Ravnoteze nestaje u onom trenutku kad diskriminirani zatrazi sudjelovanje u vlasti.

Postoji misljenje kako je Tito multikulturalnost tipa “bratstvo i jedinstvo”, sto znaci vlast komunista, nametnuo i dugo godina odrzavao na osnovi straha od “bratoubilackog rata” koji je harao za Drugog svjetskog rata. To se misljenje ne moze odbaciti zna li se da su multikulturalne zajednice najpogodnije da im se vlast nametne izvana, ako ta vlast za pristanak na svoju vladavinu nudi ravnotezu u multikulturalnoj zajednici.

Tko god poznaje bosansku multikulturalnost, zna da u njoj vlast nije potjecala izravno od kulturnih zajednica. Vlast su imali komunisti. Tek kroz komuniste, kroz onaj participativni dio koji je dijeljen pojedinim kulturama, dolazila je do izrazaja bilo dominacija jedne kulture nad drugom bilo diskriminacija jedne od drugih. Nezadovoljstvo tim participativnim dijelom izrazavali su svi, ali je cinjenica da su najveci dio kolaca iza drugog rata imali Srbi, potom Muslimani, a da su Hrvati imali samo simbolican mir. Potkraj komunisticke vladavine, u sredinama gdje su zivjeli Hrvati i Muslimani, sva je vlast bila u rukama Muslimana. Kako je to nakaradno izgledalo, neka posluzi primjer Duvna. Tamo gdje zivi svega nekoliko postotaka Muslimana, svu su vlast, i partijsku i lokalnu, u rukama drzali Muslimani.

I zato, kad dolazi do visestranacenja, kad Hrvati uzimaju svoj dio kolaca vlasti, dolazi do onog Valentina: “Vidi, oni hoce vlast!” Nacin nove raspodjele vlasti iznutra nije dogovoren, vlast sa strane nije imao tko nametnuti, stari je oblik podjele vlasti preko komunista propao - i sukob je bio neizbjezan. Osim da su Hrvati odustali od vlasti! A oni na to ovoga puta nisu bili spremni.

Zatim je Valenta negirao tvrdnje kako postoje samo dvije politike i dva interesa Hrvata u Bosni, hercegovackih i bosanskih Hrvata. Po njegovu misljenju, postoji osam politika sto proizlaze iz osam razlicitih situacija u kojima su se nasli bosanski Hrvati. I poceo je nabrajati skupine Hrvata i imenovati njihove politike u skladu s ciljem, sto je u politici zbilja temeljna odrednica.

Na prvom su mjestu Hercegovci i dio Bosanaca koji po svim varijantama artikulacije Bosne spadaju u hrvatsku autonomnu jedinicu. Njima je cilj stvaranje te autonomne jedinice. Na drugom su mjestu Hrvati iz srednje Bosne, koji se bore i koji ce se do pobjede boriti da se njihovi krajevi, kako je to u svim varijantama predvidjeno, pripoje toj autonomnoj jedinici. Na trecem su mjestu Hrvati u Sarajevu koji se zauzimaju za suzivot sa Muslimanima na bazi reciprocnih prava, jer oni druge mogucnosti nemaju. Na cetvrtom su mjestu Hrvati iz Zepca koji znaju da se ne mogu pripojiti hrvatskoj autonomnoj jedinici, ali se bore da u muslimanskoj autonomnoj jedinici imaju svoju. Na petom su mjestu Hrvati iz Usore koji nemaju izbora nego se boriti rame uz rame s Muslimanima i izboriti se za suzivot s njima. Na sestom su mjestu Hrvati iz Tuzle, koji su u slicnoj situaciji kao oni iz Usore, pa se i ponasaju jednako kao oni. Na sedmom su mjestu Hrvati u Bihacu, koji se ponasaju isto kao i oni u Usori i Tuzli. Na osmom su mjestu Hrvati iz Posavine, koji imaju autonoman dio, ali je on malen pa traze da se njihova autonomija prosiri na sve ono sto je u Posavini hrvatsko.

Kad bi covjek cjepidlacio u sistematizaciji, Valentinih bi osam politika mogao svesti na sest: oni koji su izborili autonomiju (Hercegovina i dio Bosne), oni koji se bore za prikljucenje toj autonomiji (srednja Bosna), oni koji su nezadovoljni obujmom autonomije (Posavina), oni koji su za suzivot s Muslimanima a partnerstvo u borbi im je oduzeto (Sarajevo), oni koji se bore za hrvatsku autonomiju u muslimanskoj jedinici (Zepce), i oni koji se bore za suzivot s Muslimanima jos uvijek kao partneri u borbi (Usora, Bihac, Tuzla).

Kad je naveo po cemu se Hrvati u Bosni razlikuju, Valenta je rekao i u cemu se oni slazu, oko cega imaju nepodijeljena misljenja:

1. oni zele jaku hrvatsku drzavu koja ce biti jamac njihovu opstanku u susjednoj drzavi Bosni i Hercegovini;

2. oni se zalazu za postojanje hrvatske autonomne jedinice unutar drzave Bosne i Hercegovine, koja ce na osnovi reciprocnih prava jamciti opstanak svih Hrvata na njihovim dosadasnjim stanistima;

3. oni se zele vratiti na svoja ognjista i dopustiti svima drugima isto pravo;

4. oni se protive unitarnoj Bosni, koja bi bila drzava jednog naroda, bila ili ne bila fundamentalisticka, i u kojoj za Hrvate, nevoljke da zive u multikulturalnoj zajednici bez prava na diobu vlasti, mjesta vise ne bi bilo.

Meni se cini da je ovo platforma na kojoj sveukupna hrvatska politika moze postici konsenzus.

Ivan Aralica, 22/2/1994


Nema komentara

Anketa

Ustavi