Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Povijesni Orisi: Starija Povijest » Prijepori oko etnogeneze

Prijepori oko etnogeneze

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 17.11.2009. 11:56

Neven Budak: Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994

Neven Budak, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pripada mlađemu naraštaju hrvatskih povjesnika. Predmet interesa mu je poglavito starija hrvatska povijest, i to najviše spekulativna područja etnogeneze i politogeneze- ono što bi se moglo opisati nazivkom jednoga poglavlja iz doljenavedene knjige: origo gentis. Budući da su rana stoljeća poslije doseobe Slavena u rimski Ilirik (radoblje nakon 600 godine), zbog malenoga broja arheoloških nalaza, kao i interpretacije tih nalaze, te vrlo često protuslovnih tumačenja starijih povijesnih vrela (Konstantin Porfirogenet, Ivan Đakon, Einhard, Skilica, Ljetopis popa Dukljanina, Toma Arciđakon,..) idealno mjesto za razne spekulacije - ne može se reći da postoji suglasnost o općoj prihvatljivosti ili, čak i opstojnosti zajedničke jezgre tih najčešće suprotstavljenih povjesnica. Stoga nam se čini najprihvatljivijim navesti sljedeće:
-historiografija koja se bavi etnogenezom nacija koje obitavaju na području sadašnje Bosne i Hercegovine, te Hrvatske, Srbije i Crne Gore, najvjerojatnije će ostati veoma spekulativnim područjem u kojemu nema definitivnih «dokaza» za ovu ili onu historijsku pripovijest
-no, iako spekulativno, razdoblje «Sklavinija» (oko 600 do 800, a često i kasnije) može biti predmetom više ili manje utemeljenih i racionalno obrazloženih spekulacija. Zato je najbolje navesti radove i auktore koji uživaju ugled kao profesionalni proučavatelji toga razdoblja- ljude čija su djela temelji na kojima se grade daljnje studije koje će možda dobiti jaču potkrjepu u arheološkim, kulturološkim, paleografskim, te, u najnovije doba, genetskim istraživanjima. Temeljni su pisci: Ljudomil Hauptmann, Bogo Grafenauer, Miho Barada, Stijepo i Zlatko Gunjača, Nada Klaić, Benedikta Zelić-Bučan, Radoslav Katičić, Lujo Margetić, Zlatko Vinski, Ivan Mužić, Janko Belošević, Mate Suić, Rade Mihaljčić, Božidar Ferjančić, Relja Novaković, Sima Ćirković, Đorđe Janković, Jovanka Kalić.

Tekst Nevena Budaka (preuzet iz knjige o prvim stoljećima Hrvatske, u kojoj je obrađeno i dosta drugih tema, od podrijetla Hrvata do mitologizacije lika i uloge Grgura Ninskoga u romantiziranoj povijesnici koja se začela u 19.st.), predstavlja lako čitljivo i zanimljivo štivo o dotada vrlo šturo obrađivanoj temi, a to je rana kultura Huma i Duklje. Budući da je to povijesno i zemljopisno područje često bilo uzrokom sporova među hrvatskom i srpskom nacionalnom ideologijom (ponajviše potkrijepljeno slabašnom argumentacijom), Budak je učinio zanimljiv pokušaj sinteze koja bi se držala po strani od ideologizirane historiografije. U tome bijaše prethodnikom Mladena Ančića, koji je u monografiji «Na rubu zapada» dao podrobniji opis Humskoga kneštva. Naravno, ni Budak nije mogao izbjeći zovu imaginacije: njegovo atribuiranje etničkoga podrijetla Humljana istoimenomu području koje se nalazi u današnjoj Poljskoj, te naglašavanje etničke zasebnosti Humljana u odnosu na Hrvate i Srbe je veoma spekulativan potez. No, to ne obezvrjeđuje najveći dio teksta (pa ni taj- hipoteza u takovoj situaciji nikada na odmet !) koji daje preglednu sliku rane kulture Huma i Duklje. S time u svezi valja posebno napomenuti sljedeće: izuzetno su zanimljive tvrdnje srpskih povjesničara i paleografa koji su ustvrdili da je velik dio (po njima sve-no, tu se radi o pretjerivanju) kasnije pismenosti Bosne i Huma (kao i dijela Dalmacije) ukorijenjen u tekstu «Miroslavova Evanđelistara». Time su, očito vođeni željama srpske nacionalne ideologije, htjeli utvrditi etničko ili civilizacijsko «srpstvo» ćirilskih spomenika napisanih na ozemlju Bosne, Huma, Zahumlja, Dalmacije i drugih krajeva. No, baš usuprot tim tezama- grafijske i ikonografske značajke «Miroslavova Evanđelistara» se mogu naći jedino u krstjanskim i katoličkim tekstovima koje pripadaju riznici hrvatske pismenosti i kulture, što je uvjerljivo pokazala Benedikta Zelić-Bučan. Ironija je u sljedećem: gleda li se u korpusu srpske pismenosti i kulture, «Miroslavov Evanđelistar» je suha grana, ili, još plastičnije- meteor koji se pojavio niotkuda i nestao ne ostavivši traga u kasnijim djelima srpske književnosti i pismenosti. Tek ga je njegovo otkriće u 19. st., te raskošno izdanje praćeno dostojnom promičbom, dignulo na pijedestal prvoga izvornoga srpskoga teksta- s kojim kasnija srpska literarna i umjetnička tradicija nema veze, dok je ugrađen u stariju hrvatsku pismenost i književnost pisanu hrvatskom ćirilicom ili bosančicom- što najbolje govori o njegovoj civilizacijskoj i etničkopovijesnoj pripadnosti. Najpregnantnije su komentare o problematici bosančice dali Eduard Hercigonja i Benedikta Zelić-Bučan, i to u tekstovima koje donosimo na stranici o kulturnopovijesnim raščlanama. U ostalim je vidovima Budakov rad pregledan prikaz višeslojne problematike područja koje «Ljetopis popa Dukljanina» naziva Crvenom Hrvatskom.

KULTURA HUMSKO-DUKLJANSKOG PODRUČJA DO KRAJA 12. STOLJECA

Današnji historičari (u najširem smislu te riječi), skloni, poput svih suvremenih znanstvenika, pojednostavljivanju, ujednačavanju, shematiziranju, razlikuju najčešće u ranosrednjovjekovnom prostoru omeđenom hrvatskim i srpskim etnosom upravo samo ta dva "naroda" i, shodno tome, samo dvije kulture čiji su oni nosioci. S jedne strane, bila bi to hrvatska, primalac i stvaralac pretežno zapadnih idejno-materijalnih tvorevina, s druge pak srpska, uključena u bizantski civilizacijski krug. Naše je srednjovjekovlje, međutim, bilo bez sumnje bogatije i raznovrsnije, poznavajući etničke jezgre i kulturna žarišta koja se u to doba nije moglo olako uključiti (premda niti naprečac izdvojiti) u jedno od obiju snažnih etno-polito-kulturnih središta. Takvo je područje, čije je značenje umnogome preraslo lokalni karakter, bilo humsko-dukljansko.

a) Književni krug

O početcima se južnoslavenske književnosti i pismenosti raspravljalo mnogo ne samo u književnopovijesnoj znanosti već i u historiografiji.311 Dihotomija se gledišta očitovala u različitim shvaćanjima o prostoru na kojemu se glagoljica isprva pojavila, jednako kao i slavensko bogoslužje: izjednačavalo ga se ili s hrvatskim državnim teritorijem u užem smislu, dakle podređenim ninskoj biskupiji, ili pak s dijecezama dalmatinskih biskupa, tradicionalno usmjerenih istočnoj crkvi. U novije je vrijeme i književnopovijesna znanost prihvatila teoriju što ju je razradila Nada Klaić, a po kojoj prve glagoljaše valja tražiti na Kvarneru, izloženom bizantskom i protureformnom utjecaju.312 Takvo je zaključivanje osnažio i relativno velik broj najstarijih glagoljskih spomenika na istarsko-kvarnerskom tlu.313

No, već je Miho Barada prije mnogo godina upozorio na jedan od zaključaka Splitskog sabora 928, a koji bi mogao upućivati na drugačije viđenje areala najranijeg rasprostiranja slavenskog bogoslužja i pismenosti.314 U tekstu tog zaključka kaže se: »A ostale crkve koje su na istoku, tj. stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima i granicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere.«315

Baradino upozorenje nije u znanosti bilo prihvaćeno, iako se nikako ne može poreći njegova utemeljenost u izvornom materijalu. Ovaj se saborski zaključak mora, naime, dovesti u vezu s razlogom za sazivanje sabora što ga je papa Ivan X. naveo u svojemu pismu nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima.316 Papa upozorava adresate na opasnost širenja »Metodove doktrine« i nalaže biskupima da se ne usude skrenuti od učenja njegovih izaslanika, tj. neka službu Božju obavljaju prema običajima rimske crkve na latinskom, a ne na slavenskom jeziku. Iz papinih riječi razabire se da se pod pojmom doktrine ima smatrati zapravo upotreba slavenskog jezika, a ne neko krivovjerje zasnovano na Metodovu učenju. Ivan X., dakle, širenje krive doktrine upotrebljava kao povod sazivanju sabora, a u zaključcima iz 928. izričito se opominje biskupe Stona, Dubrovnika i Kotora da se u svojim biskupijama u svemu drže ispravnog nauka. Prema tome, prostor na kojemu se početkom 10. st. širilo slavensko bogoslužje treba u prvom redu tražiti na području južnodalmatinskih biskupija. Tome bi u prilog govorila i činjenica da se crkvena jurisdikcija samo tih triju dijeceza prostirala duboko u unutrašnjost, obuhvaćajući sve sklavinije južno od Neretve, s velikim i pretežnim brojem slavenskog pučanstva. Srednjodalmatinske su biskupije bile ograničene na gradove i otoke, gdje je u to vrijeme živjelo uglavnom romansko stanovništvo. Samo su na Krku i Cresu dalmatinski biskupi brinuli o većim skupinama Slavena, ali izravne potvrde o upotrebi slavenske liturgije za te biskupije nemamo sve do 11. st. Prema tome, na temelju usko historijske analize izvora možemo zaključiti samo to da se slavensko bogoslužje, a s njime i glagoljica, širilo u našim krajevima isprva na području Duklje, Travunije i Zahumlja, iako relativno velik broj najranijih glagoljskih natpisa na istarsko- kvarnerskom području upućuje i na ranu pojavu glagoljice na sjevernom Jadranu.

S takvom se interpretacijom slaže teza K. Horaleka da je glagoljica dospjela u Hrvatsku iz Bugarske, i to ne prije 10. st.317 Možemo li u tom slučaju smatrati suvišnima sve hipoteze o tome kako su Metodovi učenici, otkupljeni na trgu robova u Veneciji, dospjeli u Hrvatsku, odnosno je li sam Metod na proputovanju ondje posijao sjeme glagoljice? Premda je jednostavno rješenje obično najprivlačnije, prodiranje glagoljice u nas izgleda nije tako jednoznačno. Čini se, naime, da su na Kvarner neki tekstovi doprli ipak u ranijim fazama izravno iz Moravske.318 Usprkos tome možemo pretpostaviti da je taj sloj tek manji dio temelja glagoljičke pismenosti što se u prvom redu gradi pod utjecajima iz Bugarske. Prateći tokove, nažalost nedovoljno dokumentirane, kojima se presađivanje tih utjecaja obavljalo, ne bismo smjeli izgubiti iz vida plovni put uz istočnu jadransku obalu, najvažniju komunikacijsku liniju tadašnje Europe, što je povezivala Veneciju i Carigrad. Taj je put, prirodno, imao svoje postaje u gradovima na obali, a na njega se nadovezivala i tada najvažnija cesta na Balkanu, Via Egnatia, prolazeći, od Drača k Solunu, kroz središnje krajeve Makedonije. Mislim da bi bilo pogrješno tražiti pravce širenja kulturnih veza izvan tih gospodarskih i vojnih arterija. U tom bi se slučaju prednost morala dati kudikamo manje propulzivnim putovima, što su kao okomice na jadransku pomorsku magistralu bili nosioci lokalne razmjene u unutrašnjosti poluotoka.

U svjetlu saborskog zaključka iz 928, možemo zasebnom etapom magistrale kojom se glagoljica prenosila na sjever smatrati Duklju, ili šire humsko-dukljansko područje. Nema sumnje da nam samo jedna odredba sinoda ne bi bila dovoljna da Duklju proglasimo onim žarištem iz kojega se najranija slavenska pisana riječ širila u ostale naše krajeve. Postoji li, dakle, još argumenata tomu u prilog?

Pisac Barskog rodoslova istakao je na početku svoga djela da je njegov original bio sastavljen na slavenskom, u što nemamo razloga sumnjati.319 Već bi i samo postojanje takva historiografskog djela svjedočilo o visokoj razini pismenosti u Duklji, čak da njegova analiza nije pokazala postojanje nekoliko njegovih izvornih predložaka, od kojih su neki bili nesumnjivo pisani slavenski, dok se za neke druge to može pretpostaviti.

Slavensko je sigurno bilo žitije Sv. Vladimira, koje Pop Dukljanin donosi samo u skraćenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske književnosti u 11. st.320 Slavenska su bila i žitija Sv. Ćirila i Metoda, kojima se Dukljanin također služio. On sam izričito navodi još jednu slavensku knjigu, Liber Methodius, koja se odnosila na zakonodavnu djelatnost vladara, a koja bi se, po nekim autorima, mogla poistovjetiti s Metodovim prijevodom Nomokanona. Bez obzira na to, prihvatimo li takvo tumačenje ili ne, moramo uočiti pojavu Metodova imena u Duklji, na prostoru na kojemu se, prema zaključku Splitskog sabora, širila kriva (Metodova?) doktrina. Podudarnost je dovoljno velika, a da ne bude slučajna.

U Barski je rodoslov uključen i tekst Trebinjskog rodoslova, nastalog možda u 10. st., za koji se smije barem pretpostaviti da je također bio pisan slavenskim jezikom. Od ostalih predložaka, na temelju kojih su nastali neki drugi dijelovi Rodoslova, kao potencijalno slavenske mogli bismo označiti legendu o Radoslavu, koja je po mišljenju Mošina bila književno obrađena već prije uklapanja u Rodoslov.321

Prema tome, pretpostavljena bogata slavenska podloga Barskog rodoslova upućuje na razvijenu slavensku književnost u Duklji i eventualno Travunji, čiji početci sežu u 9. stoljeće. Dakako, osnovni bi prigovor ovoj tezi mogao činiti nedostatak sačuvanih glagoljskih spomenika. Činjenica je da nam danas nije poznat nijedan glagoljski kameni natpis s tog područja, iako glagoljska slova u inače ćiriličkom Humačkom natpisu dopuštaju mogućnost postojanja glagoljske epigrafije barem u Zahumlju.322 Potvrde koje nam valja naći, međutim, u daleko se većoj mjeri nalaze u sačuvanim glagoljskim i ćiriličkim rukopisima.

Tako su npr. Mihanovićev i Grškovićev fragment Apostola izravna svjedočanstva upotrebe glagoljice »u prijelaznoj zoni između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljske grafije (Zeta, Duklja, Hum)«.323 Svoju glagoljsku podlogu otkriva nam i Miroslavljevo evanđelje dosljednom upotrebom slova »đerv«, koje nalazimo u glagoljskim rukopisima, ali ne i u ćirilskim raške redakcije (Vukanovo evanđelje).324 Na istu glagoljsku tradiciju Miroslavljeva evanđelja upućuje i Dimitrije Bogdanović,325 dok Slavko Vukomanović upozorava na glagoljske predloške ćirilskih rukopisa čak i u Srbiji,326 što se ponovo može objasniti njihovom transmisijom iz humsko-dukljanskog kruga. Napokon, ustanovljeno je da popovi glagoljaši u Dubrovniku 14. stoljeća svoju djelatnost temelje i na znatno starijim vezama glagoljice i ćirilice na humsko-dukljansko-bosanskom području.327 Presudnim dokazom u prilog toj tvrdnji smatram najnoviju analizu Kijevskih i Sinajskih listića, što ju je izvršila Marija Pantelić.328 Paleografskom i sadržajnom analizom došla je do značajnih rezultata, od kojih spominjem samo neke, za ovaj rad najvažnije: a) sadržajno (istočni i zapadni utjecaji u liturgiji) i paleografski oba se fragmenta uklapaju u produkciju ovog područja, čije odraze nalazimo i u kasnijim bosanskim glagoljskim i ćirilskim rukopisima, b) pripisi Kijevskim listićima i Sinajskom liturgijaru pisani su istom rukom, što dokazuje da su bili u upotrebi krajem 11. i početkom 12. st. na istom, humsko-dukljanskom području i c) ćirilicom ispisana imena pokojnika u Sinajskom liturgijaru, napose žensko ime Petrunie, upućuje na to da je rukopis nastao negdje na dubrovačkom području, na kojem se štovala Sv. Petronila.

Potvrde li se ovi rezultati kao točni, ne bismo više uopće trebali sumnjati u to da se glagoljica stala isprva upotrebljavati upravo na područjima stonske, dubrovačke i kotorske biskupije, te da se tamo već od kraja 9. st. razvijala slavenska pismenost, ili, bolje, književnost.

Njezine bi neposredne korijene valjalo tražiti u djelovanju prognanih Metodovih učenika. Poticaji su svakako dolazili s istoka, ali se ubrzo uspostavio i obrnuti protok iz glagoljaškog kruga sjevernog Jadrana.329 U traženju vremena prvog dodira humsko-dukljanskih Slavena s glagoljicom ne bismo smjeli zaboraviti na još jednu mogućnost: 867. god., četiri godine nakon dolaska Konstantina i Metoda u Veliku Moravsku, Bizant učvršćuje svoje pozicije na istočnom Jadranu. Uspješna intervencija bizantske flote nakon razbijanja arapske opsade Dubrovnika omogućila je Baziliju I. da se izravnije umiješa u unutrašnje prilike sklavinija. Nije li on već tada iskoristio postignuća slavenskih apostola kao sredstvo širenja svojega utjecaja i ovdje, na jugu? Nije li Metodov prijevod Nomokanona poslužio presađivanju bizantskih pravnih normi medu jadranske Slavene i prije no što su Metodovi učenici protjerani iz Moravske?

Veoma je važno konstatirati da se književna, ali i grafijska tradicija, transmitirala ne samo duž obale nego od nje i u unutrašnjost logikom koju su slijedile sve kulturne, gospodarske i migracijske veze. Stoga je potpuno opravdana Bogdanovićeva tvrdnja po kojoj je Miroslavljevo evanđelje »spomenik koji otkriva i razrešava poreklo bezmalo sve ćirilske pismenosti u srednjovekovnoj Bosni. Svi ćirilski rukopisi iz Bosne XIII-XV veka konzerviraju s veoma malim razlikama neke osobine onog pravopisa koji je zastupljen u Miroslavljevom jevanđelju, a tekstološki se izvode iz makedonsko-glagoljske tradicije«.330 Što se tiče grafije, potrebno je pogledati prostor na kojemu se upotrebljavala bosančica: ne ulazeći u dublje analize toga zapadnog oblika ćirilice, dovoljno je ustanoviti da se ona u osnovi širila tamo gdje i književnost zetsko-humske redakcije (Hum, Bosna), da bi potom, kao i ova, slijedila jadransku magistralu, javljajući se na čitavom prostoru do Istre.331

Osim slavenske, na humsko-dukljanskom je području egzistirala i latinska književnost. O tome nas, među ostalim, obavještavaju epitafi pisani leoninskim srokom, nastali u 11. i 12. st. u Baru.332 U gradskim su sredinama nastajale legende poput one o Andreaciju i Teodori u Kotoru, ili pak Pavlimiru - Belu i nastanku grada u Dubrovniku. Legenda o Pavlimiru ujedno je primjer rušenja jezičnih barijera i prihvaćanja latinskih legendi u slavenskoj sredini. Naposlijetku, i samo je Dukljaninovo djelo doživjelo sličnu sudbinu.

Po porijeklu latinski predlošci Barskog rodoslova upućuju na još jedan pravac komuniciranja kojim su se prenosile ideje, roba i ljudi: bila je to veza između nasuprotnih jadranskih obala. Prva su poglavlja građena na podatcima što ih nude izvori nastali u samostanu Monte Cassino. Ta se činjenica izravno može povezati uz vijest o odličnom mužu Savinu, rodom Dalmatincu, koji je 1123. uspostavio vezu između čuvene opatije i svoje domovine, poslavši u Dalmaciju tri monaha s raznim rukopisima.333

Zanimljivo je da se ta povezanost obiju obala u ranom srednjem vijeku može mnogo bolje dokumentirati za njihove južne dijelove, od Neretvanske kneževine niže. Dovoljno je prisjetiti se slavenskih pohoda na Sipont i Bari, Berigoja i veze sa samostanom na Tremitima, Monte Cassina; kasnije pak Normana, crkvene podređenosti Kotora Bariju. Analiza likovne produkcije na promatranom prostoru samo još bolje ilustrira te veze.

U duhu kulturnog ozračja, u kojem su se križale težnje Istoka i Zapada, u kojem su slavenska djela kolala na svom putu iz Makedonije u Hrvatsku i iz Hrvatske na istok, a latinska doticala iz nasuprotne Italije, zaustavljajući se u za njih prijemljivoj sredini romanskih gradova, valja promatrati i podatak iz pisma pape Aleksandra II, upućenog barskom nadbiskupu, u kojemu se govori o samostanima Latina i Grka, odnosno Slavena.334 Bez obzira na to što je pismo najvjerojatnije falsifikat nastao u 12. st, ono nam potvrđuje ispravnost slike o raznovrsnosti tadašnje kulture u Duklji, u kojoj su ravnopravno opstojali slavenski i latinski jezik sa svojim podjednako razvijenim književnostima. Pozovimo se još jednom na Hercigonju: »Nije za povijest hrvatske kulture - i duhovnog ozračja glagoljaštva posebice - od mala značenja podatak da su ovdje u 12. pa i 13. stoljeću posljedice crkvenog raskola manje opterećivale svijest ljudi nego što bi se moglo pretpostaviti polazeći od kasnije ustanovljenih, očvrslih demarkacija, kategorija mišljenja i odnosa«. U tom smislu Hercigonja upozorava na prožimanje tradicija latinskog i grčkog kulturnog kruga u sferi nove, slavenske duhovnosti, s njezinom prvotnom funkcijom veznog činioca.335

Kako se dosada u književnopovijesnoj znanosti rješavalo pitanje pripadnosti tekstova nastalih na humsko-dukljanskom tlu? Vjekoslav Štefanić je, npr., Bosnu, Zahumlje i Zetu smatrao istočnom periferijom hrvatskog glagoljaštva,336 dok je Benedikta Zelić-Bućan bila mnogo izravnija.337 Bogdanović se u citiranom djelu očito nije mogao sasvim sigurno opredijeliti. Dok s jedne strane tvrdi kako je Barski rodoslov primjer početaka samostalne srpske književnosti (226), nekoliko redaka niže konstatira da je isto djelo »po svojim književnim osobinama i naročito po svojoj ideologiji sasvim po strani od glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije«. Presmjela je i njegova tvrdnja da je raški pravopis u sekcijama dijaka Gligorija u Miroslavljevu evanđelju spona koja veže Hum, a preko njega i Bosnu s ostalim srpskim zemljama (227), kad se zna da se veza Bosne i Huma ostvaruje u jednakoj, ako ne i većoj mjeri preko pravopisa drugog pisara, koji je napisao nesrazmjerno veći dio teksta, i preko kojega se bosansko-humska književnost nadovezuje na stariju glagoljsku, odnosno makedonsku tradiciju. Bogdanović je svakako na pravom putu kad kaže da je književno djelo 10. i 11. st. opće dobro svih južnih Slavena, te da je upravo zbog toga ušlo u genezu svake posebne, nacionalne južnoslavenske književnosti (218). Humsko-dukljansku, a shodno tome i bosansku književnost, možemo promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja koje ima sve odlike samosvojnosti.

b) Umjetnički krug

Arhitektura je ovog područja, kao što je već dovoljno poznato u literaturi, rezultirala u gradnji sakralnih objekata predromanike zasebnom skupinom uglavnom jednobrodnih crkava s kupolom, čiji je najsjeverniji primjer Sv. Mihovil nad Dolom na Braču.338 Najnoviji je prijedlog za tumačenje geneze ovog tipa gradnje iznio Igor Fisković, polazeći od rezultata proučavanja adaptacije kasnoantičke memorije na Majsanu.339 Središnji položaj Majsana, koji je bio ne samo memorija, nego i cilj hodočasnika kroz sav srednji vijek, na važnom morskom putu i razmeđi istočnojadranskih zona, omogućio je širenje tamo zacrtanog građevno-prostornog sustava na južnodalmatinsko područje, ali i srednjo-dalmatinske otoke. Geneza se ovog tipa gradnje, dakle, može izvesti iz starokršćanske arhitekture, koja kontinuira u lognitudinalnom prostoru, i bizantskog utjecaja koji se očituje u centralnoj koncepciji, odnosno kupoli, mada ona ima više simbolično značenje, no što je neophodan element konstrukcije.340

Skulptura, koja prati arhitekturu, u svojoj se ranijoj fazi u velikoj mjeri podudara sa srednjodalmatinskom, da bi se u kasnijim slojevima pojavile razlike koje valja pripisati različitom razvoju i drukčijim mogućnostima obiju kulturnih zona.341 Čini se da je južnodalmatinska skulptura bila izložena utjecaju jake radionice u Dubrovniku, koji je pak s tuđom kulturnom produkcijom ostvarivao dodire različite od onih realiziranih u Zadru ili Splitu.342 Preko južnodalmatinske metropole prodirao je u unutrašnjost jači utjecaj Bizanta nego kroz srednjodalmatinske gradove. Čini se ipak da taj bizantski utjecaj valja razlikovati od onoga što ga je očuvala ranokršćanska tradicija i što se zadržao u donekle izmijenjenim oblicima u djelima rađenim u domaćoj tradiciji, npr. u Bosni.343 Važnija, međutim, od vanjskih utjecaja u ovoj zoni, svakako je autohtonost rješenja iznalaženih u domaćoj tradiciji, što je mogla povremeno oslabiti, ali nikada nije bila sasvim prekinuta.

Nema sumnje da i u arhitekturi, kao i u pisanoj riječi, osim bizantskih valja tražiti i zapadne utjecaje, iako se kategorije »istočno« i »zapadno« diferenciraju u većoj mjeri tek s pojavom romanike.344 Tragovi Zapada prisutni su i u rijetkim ostatcima fresaka i iluminacijama rukopisa. Umjetnički uzori većine minijatura Miroslavljeva evanđelja potječu iz Apulije, a isto vrijedi i za nešto mlađe Hilandarsko evanđelje.345 Mošin je čak ustvrdio da »u osamdesetim godinama XII veka na zetsko-humskom terenu izbija moćna struja zapadnog minijatorskog stila...«.346 Upravo Miroslavljevo evanđelje dočarava prave osobine ovog kraja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada: »... istorijsko-umetnička analiza spomenika razlučila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, vizantijski i romanički, uz tragove različitih istočnjačkih i zapadnjačkih uticaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora kojima su se poslužili minijatori rukopisa.«347

Zapadni je utjecaj još jače došao do izražaja u zidnom slikarstvu, tako da je ono u svojim rijetkim sačuvanim primjercima, od kojih je najpoznatiji onaj u Stonu, dijelom nosilo obilježje ranoromaničkog stila. Na drugim su freskama pak očitiji bizantski tragovi, pa su freske dukljansko-humskog područja u pravilu rezultat miješanja istočnih i zapadnih stilova.348 O slikarstvu se zaleđa, napose Bosne, u tim ranim fazama može malo toga reći, pa Kajmaković, na temelju analogije s ostatcima kamenog namještaja (Blažuj, Glamoč), može samo pretpostaviti da se ono također izvodilo iz slikarstva srednjodalmatinskog, dubrovačkog i humsko-dukljanskog područja.349 Nema sumnje da otkriće fresaka u dubrovačkoj katedrali nameće potrebu za revalorizacijom upravo Dubrovnika kao slikarskog središta, što se ujedno poklapa s rezultatima do kojih se došlo u istraživanju dubrovačke klesarske radionice.

Tragovi bizantskog slikarstva došli su do izražaja najviše u Sv. Tomi u Kutima i u Paniku.350 Fragmenti fresaka iz Panika otkrivaju vezu njihova majstora s onim koji je slikao Sv. Iliju na Lopudu, a kojemu je zapadno, srednjodalmatinsko slikarstvo bilo jednako tako poznato kao i istočno. Po Kajmakovićevu sudu, upravo te nas freske upućuju na Dubrovnik kao centar onovremenog slikarstva.351

Specifična mješavina umjetničkih utjecaja slijedila je iste one putove u unutrašnjost kojima su išle glagoljica i bosančica: zapadne minijature na području ćirilske pismenosti nastavljaju tradiciju Miroslavljeva evanđelja u Bosni (Evanđelje Divoša Tihoradića, Manojlovo evanđelje, Nikoljsko evanđelje, Giljferdingov apostol).352 Arhitektura zaleđa svoje poticaje također dobiva s primorja, ona u Srbiji sve tamo do druge polovice 14. stoljeća.353

Što možemo reći o karakteru južnodalmatinske umjetnosti? Sasvim je u pravu Đurić kad kaže da se nikakva srpska umjetnost ne može u vremenu od 9. do 11. st. izvojiti iz cjelovite produkcije na području od Bojane do Cetine.354 Fisković i Jurković istakli su kontinuitet arhitekture i kamenog crkvenog namještaja od kasne antike do razvijenog srednjeg vijeka. Upravo u tom kontinuitetu pojavile su se razlike između južnodalmatinskih i srednjodalmatinskih rješenja.355 Podjednako snažni utjecaji Istoka i Zapada, u dodiru s autohtonom tradicijom čiji su nosioci bili gradovi, u prvom redu Dubrovnik, stvorili su južnodalmatinski tip umjetnosti, rasprostranjen uglavnom na onom istom humsko-dukljanskom prostoru (s nešto izraženijim pomakom prema zapadu), na kojemu je cvao samosvojni književni krug.

c) Nosioci kulture

U trenutku kada smo ustanovili postojanje autohtone kulture humsko-dukljanskog područja, postavlja se pitanje: tko su bili njezini nosioci, odnosno tko su bili stvaraoci, a tko konzumenti umjetničkih djela pisanog i likovnog izraza? Cjeloviti bi odgovor zacijelo zahtijevao zasebnu studiju, dok je ovaj rad zamišljen kao skica problema i prijedlog odgovora. Pokušat ću stoga samo u grubim potezima ocrtati obje kategorije nosilaca kulturnog razvoja.

O etničkom i socijalnom porijeklu naših ranosrednjovjekovnih, predromaničkih stvaraoca, pisalo se mnogo i ovdje nema potrebe ponavljati sve, često krajnje oprječne teze.356 U svjetlu najnovijih, ovdje već citiranih istraživanja, postalo je jasno da su graditelji i klesari porijeklom iz priobalnih gradova, odnosno njihove blizine, pri čemu etnička pripadnost pojedinca nije igrala nikakvu ulogu, te se umjetnost i ne može dijeliti na neku slavensku/hrvatsku, odnosno romansku. Ipak, ne može se sasvim odbaciti ni udio svećenika, arhitekata i planera,357 koji su dolazili iz drugih sredina. Naime, ako nam to i nije izravno potvrđeno nekim zapisom, jasno je već i po širenju slavenske pismenosti, čiji su prenosioci mogli biti samo svećenici iz krajeva u kojima je glagoljica već bila u upotrebi, da su takve, makar brojem male, »intelektualne migracije« imale udjela u kulturnom stvaralaštvu ovog područja.

Situacija se donekle mijenja pojavom romanike, kad možemo jasnije uočiti vanjske utjecaje. Benediktinski red, reformiran ili barem oživljen, ostavio je posvuda tragove svoje graditeljske djelatnosti - bazilike, koje su u poletnom duhu novog vremena postale općeprihvaćeni arhitektonski tip, brišući ranije istaknute razlike graditeljstva obiju dalmatinskih zona. Veze benediktinskih zajednica, relativno brojnih na neretvanskim otocima, Bojani, te području Dubrovnika, Kotora i Budve, s južnom Italijom bile su naročito jake u 11. i 12. st., u vrijeme postojanja dukljanske države.358 Jedno od središta širenja reda bio je i samostan Sv. Marije u Pulsanu na Monte Garganu359, odakle se razvija i kult Sv. Mihajla, čest u južnoj Dalmaciji.360 Bliskost dijela sačuvanih južnodalmatinskih fresaka zapadnima, čak i francuskima, može se također zahvaliti djelatnosti toga reda.361

M. Pantelić najvjerojatnije s pravom povezuje ime Romald, zabilježeno u popisu umrlih u Sinajskom liturgijaru, s Romualdom, reformatorom benediktinaca i osnivačem kamaldoljana.362

Bizantski se pak elementi u slikarstvu posredno svakako smiju vezati uz djelatnost samostana Grka ili Slavena, o kojima se govori u već citiranom falsifikatu.363 O tome da su pripadnici onog dijela srednjovjekovnog društva, što se označava nazivom oratores, bili nosioci i književne produkcije, ne može biti ni najmanje sumnje. Ne samo da nam je takva pretpostavka dopuštena na temelju prebogatih analogija, pogotovu kad govorimo o svetačkim legendama i životopisima, nego nam je to, u slučaju Barskog rodoslova, i izrijekom potvrđeno. Otvoreno ostaje jedino pitanje stvaralaca junačkih epova, čije tragove nalazimo u istom djelu. Mišljenja o postanku niza priča što ih donosi Dukljanin veoma se razlikuju,364 ali se nipošto ne može nijekati da u sebi sadržavaju elemente usmene predaje, te je zacijelo u pravu Jagić kad tvrdi da je Dukljanin zabilježio što je čuo od pjevača.355 Uostalom, to izjavljuje i sam Dukljanin, a u Luciusovu se tekstu i ne spominje da je bilo što pročitao, nego je djelo sastavio na temelju onoga što je čuo od otaca i staraca.366 Odnos usmene predaje i zapisa treba možda i u ovom slučaju promatrati u svjetlu tumačenja što ih o tome daje Arnold Hauser.367 On smatra da su pjesnici junačkih balada i epova crpili svoju građu iz kronika što su nastajale po samostanima; štoviše, da su minstreli, izravno ili ne, bili u službi crkvene propagande, jer su njihove priče o svecima i junacima pokopanim u nekom samostanu, a recitirane pred samostanskom crkvom, služile skretanju hodočasničkih rijeka u promicano sveto mjesto. Po tome bi, dakle, i usmena predaja o junačkim i svetim djelima crpila svoje podatke iz historijskih vrela što su opisivala »stvarne« događaje. Uostalom, već je u literaturi uočeno da su legende u Dukljaninovu djelu nastale dijelom na temelju historijskih podataka.368

Umjetnost predromanike i romanike - to je Crkva.369 Uz njenu su djelatnost vezane sve grane likovne i pisane umjetnosti, svjetovno ostvaruje izvjesna dostignuća tek u umjetničkom obrtu koji služi vanjskom obilježavanju posebnosti povlaštenih skupina. No, »potrošače« umjetničkih ostvarenja moramo ipak tražiti i medu svjetovnim osobama, katkad upravo medu njima:

»Zamoljen od vas, u Kristu ljubena braćo i časni svećenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine našega grada, koja se naslađuje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima...«370

Ovim riječima obrazložio je Pop Dukljanin što ga je ponukalo da se u starosti prihvati teške zadaće prevođenja rodoslova u kojem su opisani porijeklo i djelo dukljanske dinastije. S izuzetkom pojedinih ulomaka, opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane viteškoga svijeta. Samo ponegdje, kao u prikazu Svatoplukova vladanja, pogotovu njegova sinoda, u spominjanju Konstantina ili tumačenju Vladimirove svetosti teme se približavaju duhovnom. Možemo ovdje zapaziti ne samo prodiranje viteštva u crkvenu umjetnost, vidljivo kroz prevagu viteških vrijednosnih kriterija u psihi pisca svećenika,371 nego, po sebi razumljivo, i postojanje viteškoga društva u Duklji 12. stoljeća.

Pop Dukljanin je pripadnik gradskog društva, ali nema sumnje da socioekonomski sustav Bara ne možemo uspoređivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije. Njegovo uklapanje u zaleđe je intenzivnije, ne samo zbog istovjetnog političkog teritorija što ih veže, nego i, ako nam je dopušteno suditi na temelju Rodoslova, jedinstvenog feudalnog mentaliteta i osjećaja pripadnosti kraljevstvu. Uzalud ćemo tražiti neke sličnosti u odnosu Tome Arhiđakona prema Hrvatima ili prema ugarsko-hrvatskom vladaru i gledanjima Popa Dukljanina, iako obojica potječu iz gradskog društva i istog, crkvenog staleža. Ne bih rekao da je pritom presudna vremenska razlika medu njima. Barsko je društvo vjerojatno u većoj mjeri dio feudalnoga svijeta no što je splitsko - otuda i nepodudarnost razmišljanja.

Prijevod »Kraljevstva Slavena« nastaje po želji svećenika, ali i staraca i mladeži Bara. Čini se da je najveći poticaj prevodiocu dala upravo ta posljednja skupina. Tko je ta mladež što voli ne samo slušati o ratu već i sudjelovati u njemu? Pod tim su terminom na Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemići koji još nisu mogli preuzeti upravljanje imanjima, jer su im očevi bili na životu.372 Iako ih Dukljanin opisuje vrlo oskudno, ipak u njegovim »mladima« možemo nazrijeti iste one značajke koje su pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i pričama o junačkim djelima.373 Napokon, i sam karakter djela u kojem se često stereotipno ponavljaju nama dosadni opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme o Rolandu374). Kako su i one zapisivane kao predlošci za deklamiranje, a ne za čitanje, ne bismo li smjeli pomisliti da je sličnu funkciju imalo i Dukljaninovo djelo, to više što on i sam u uvodu posvećuje veću pažnju slušanju nego čitanju? Ne bi li se, karakterom djela, namijenjenom razonodi, mogla objasniti za historiografsko djelo čudna činjenica, da se nigdje, pa ni uz stvarne historijske događaje, ne spominje nijedna godina? Vrijeme ionako nije bila odlučujuća kategorija viteškoga doba. Spominjanje godina vjerojatno bi samo suvišno opterećivalo i deklamatore i slušače. Nisu li tek humanisti, pripadnici gradskih društava - dovoljno udaljeni od viteške kulture - shvatili djelo kao historiografsko i time opteretili suvišnom i krivom kritičnošću i naš odnos prema njemu? Ljetopis očito ne pristaje uz sadržaj i stil onoga što nam je Dukljanin ostavio, rodoslov je nešto bolja, ali također ne najsretnija oznaka. Možda bi ipak djelu najbolje odgovarao naziv što mu ga je dao sam autor (ili prevodilac?): Kraljevstvo Slavena?

No, ako je prijevod nastao za potrebe barskoga društva, slavenski je izvornik očito sastavljen za potrebe zaleđa, iz čega se pak mora zaključiti da je i ono poznavalo društvene klase sličnih kulturnih potreba. Bilo bi pretenciozno tvrditi da su kraljevi, njihovi župani i vitezovi znali čitati, ali su svakako znali slušati, a očito je postojala i potreba iznalaženja korijena dinastije što dublje u prošlosti. Govoreći o odnosu društva prema prošlosti i pisanju »historiografskih« djela, Bloch tvrdi: »Među bavljenjima, koja su bila draga Srednjem vijeku, povijest je imala dovoljno veliku ulogu, da nam, po svom nejednako bujnom razvoju, posluži kao barometar općeg kulturnog razvoja«375. Pridodamo li činjenici da je na dukljanskom dvoru postojala potreba za obraćanjem povijesti, sav onaj izravno ili neizravno sačuvani fond pismene i usmene književnosti, ne možemo nijekati da je Duklja, odnosno humsko-dukljansko područje, dostiglo kulturnu razinu s kojom se na slavenskom jugu mogla usporediti još jedino kultura dalmatinskih komuna. Objašnjenje se dijelom treba tražiti i u činjenici da se u Hrvatskoj sjedište centralne vlasti preselilo izvan granica države, dok je u Srbiji i Bosni bilo tek u stvaranju. Bez okupljališta i generatora što ga predstavlja dvor, ne mogu ni nastati djela tipa Kraljevstva Slavena.

Na humsko-dukljanskom području posebno su mjesto među nosiocima i korisnicima kulture imali gradovi Dubrovnik i Kotor. O utjecaju dubrovačke kulture na okolicu, kroz sav rani srednji vijek, već je bilo govora. Sličnu je ulogu, iako u manjoj mjeri, obavljao i Kotor. Razina umjetnosti u gradovima bila je, zahvaljujući kontinuitetu i intenzivnijim (ili izravnijim) kontaktima s mediteranskim zemljama, viša nego u zaleđu. Taj nivo ipak nije bio rezultat samo ponude nego i potražnje: koncentracija novca, a time i mogućnost investiranja u umjetnička djela, bila je u gradovima viša. Osim toga i trgovci su, upoznati s kulturom velikih središta, zasigurno postavljali pred izvođače više zahtjeve.376 Napokon, u gradovima je postojala i aristokracija čiji su pripadnici putovali barem u diplomatske misije. Nema sumnje da je upravo njezin sofisticirani ukus uvjetovao kvalitetu umjetničkih ostvarenja. No, nedostatak izvornog materijala, kao i radova s područja socijalne historije umjetnosti, onemogućuje nam stvaranje jasnijih predodžbi o utjecaju pojedinih društvenih kategorija gradskog stanovništva toga vremena na likovnu i književnu produkciju.

Cilj ovoga rada bio je ukazivanje na potrebu revaloriziranja stupnja što ga je humsko-dukljanski prostor postigao u društvenom i kulturnom razvitku (jedno je, dakako, nedjeljivo od drugoga). Neki izneseni prijedlozi stoga su u prvom redu hipoteze što je, zbog oskudnih informacija kojima raspolažemo, ionako sudbina većine tumačenja ranosrednjovjekovnih pojava u nas. Pogotovu kad se radi, kao u slučaju širenja glagoljice i slavenske liturgije, o specifičnim fenomenima. Ipak smatram da se već sada može zaključiti kako je kulturna razina humsko-dukljanskog prostora bila do sada podcjenjivana ili previđana, dok se s druge strane nisu uočavale, ili se nisu željele uočiti posebnosti tamošnje kulture, što nam omogućava, mislim, da govorimo o zasebnom humsko-dukljanskom kulturnom krugu 9. do 12. stoljeća.

Predstavlja li ta kultura korijen bez stabla? Je li njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga, ili bismo njezine izdanke mogli pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, a ono barem u Bosni? Pitanje nije bez važnosti, jer je kultura, uz državu, faktor koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Da bi se mogao dati odgovor na to pitanje, potrebno je obaviti još mnogo istraživanja.
__________________________

Sva se literatura, pa čak ni ona najvažnija, ne može ovdje navesti, te upućujem na tri rada štc mogu poslužiti kao osnova daljnjem upoznavanju problematike: N. Klaić, Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva, Slovo 15-16, 1965; V. Štefanić, Hrvatska književnost srednjega vijeka, Pet stoljeća hrvatske književnosti 1, Zagreb 1969; E. Hercigonja, Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb 1975 Također i tekstovi E. Hercigonje o glagoljici i glagoljaštvu u Enciklopediji Jugoslavije (dalje: EJ) 4. Zagreb 1986, 379-398.

Stefanić, Hrvatska književnost, 7-8; Hercigonja, Povijest, 18-19. 313 B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb 1982.

M. Barada, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra 1931, 211-214. Upozoravam napose na str. 214.

N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine; ista, Historia salonitana maior, Beograd 1967, 104.

Klaić, Historia, 95. O Metodovoj doktrini, izrazu kojim je kurija u više navrata u svojoj korespondenciji obilježila Metodovu djelatnost, pisao je R. Katičić, Methodii doctrina, Slovo 36, 1986, 11-44. Kako se gornjodalmatinski biskupi u zaključcima sabora upozoravaju da se u svemu drže dogme katoličke vjere, vjerujem da se Metodova doktrina u ovom slučaju suprotstavlja katoličkoj dogmi. Katičić objašnjava da je riječ zapravo o nastojanju pape da se u rimskoj Crkvi koristi samo latinski j«zik (21-22), no mislim da se radilo i o bojazni kurije da se na njoj tuđem jeziku propovijeda nešto što doista ne odgovara dogmama. Ovako ili onako, problem je doista bio u jeziku.

317 K. Horalek, Koreny charvatsko-hlaholskeho pismenictvi, Slavia 19, Praha 1949-1950, 285-292. 318 Hercigonja, Povijest, 47. Na postojanje južnog i sjevernog puta kojima je glagoljica dopirala do Hrvatske ukazao je i B. Fučić, Granična područja glagoljice i ćirilice. Bračni zbornik 15, 1987, 17-28. Iako iz njegova teksta slijedi da je južni put ostvarivao veći intenzitet veza (što dokazuju i spomenici poput Humačkog, Plastovskog i Kninskog natpisa, te napokon i Bašćanske ploče), Fučić ga datira razmjerno kasno, u 12. stoljeće (18). Izvršivši razgraničenje dvaju područja na kojima su prevladavale glagoljica, odnosno ćirilica, rijekama Krkom i Vrbasom, Fučić nije doveo u pitanje postojanje glagoljske pismenosti u razvijenom obliku i na kasnije pretežito ćiriličkom području. Nepostojanje kamenih natpisa također ne smatra dokazom o nepostojanju glagoljske pismenosti, jer upozorava da na velikomoravskom području nije pronađen nijedan natpis, a i da su u Makedoniji i Bugarskoj kameni natpisi razmjerno rijetki, iako je riječ o nesumnjivim glagoljaškim žarištima. 319 Ljetopis Popa Dukljanina, izd. V. Mošin, Zagreb 1950, 39 (dalje: LJPD).

Nekoliko je autora izrazilo ozbiljne sumnje u istinitost ove tvrdnje barskog svećenika, smatrajući je stilskom figurom kojom je trebalo osnažiti povjerenje u vjerodostojnost djela. Posljednji je to učinio L. Steindorff, "Liber Methodius. Oberlegungen zur kyrillo-methodianischen Tradition beim Priester von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in Osterreich l/VIII/1986, 157-172. On se odlučno protivi tvrdnji o postojanju slavenske ćirilometodske baštine u Duklji, te ograničava postojanje glagoljice samo na sjevernojadranski prostor. U skladu s time, dokazuje da su izvori iz kojih je barski svećenik crpio svoje podatke o Konstantinu latinske tradicije, a ne slavenske. Također drži i podatak o "knjizi zvanoj Methodius" svećenikovom izmišljotinom. Iako je bez sumnje uvjerljivo dokazao latinsko porijeklo Dukljaninovih izvora, ne mogu se složiti, zbog ovdje iznesenih argumenata, s njegovom tvrdnjom o nepostojanju glagoljice i slavenske književnosti u Gornjoj Dalmaciji i njenom zaleđu. Osim toga, ni Steindorff nije mogao sa sigurnošću u potpunosti odbaciti i slavenske predloške Konstatinova i Metodova životopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog čega prenosim tekst ovog priloga u onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen). Svakako, zahvaljujući Steindorffu, latinska je komponenta Dukljaninove literature dobila na važnosti. 320 Različita mišljenja o tome u LJPD, 34.

321 LJPD, 29-33. Nedavno je E. Peričić posvetio čitavu monografiju »Kraljevstvu Slavena« (Sclavorum regnum Grgura Barskog. Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1991), u kojoj je pokušao riješiti pitanje autorstva djela. Za našu je temu napose zanimljiv dio u kojemu donosi pregled povijesti Duklje (31-e dio u kojemu piše o slavenskoj pismenosti i književnosti do konca 12. stoljeća, a u kojemu slijedi tradicionalne teze o širenju glagoljice, upotrebljavajući u nedovoljnoj mjeri noviju literaturu (74--94). Nažalost, autor se nekritički priklanja i mišljenjima poput onog D. Mandića o postojanju stare hrvatske kronike iz 8. stoljeća (91), ali mnogi korisni podaci i upute na literaturu ipak daleko premašuju propuste.

322 Fučić, Glagoljski natpisi, 200.

Hercigonja, Povijest, 51.

324 St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja o Miroslavljevu jevanđelju, Sremski Karlovci 1925, 19, 111.

325 Istorija srpskog naroda 1 (dalje ISN), Beograd 1981, 219.

326 EJ 3, Zagreb 1984, Ćirilica, 338.

327 Hercigonja, Povijest, 250.

328 M. Pantelić, O Kijevskim i Sinajskim listićima, Slovo 35, 1985.

329 Štefanić, Hrvatska književnost, 12; Hercigonja, Povijest, 47, 50, 51.

330 ISN 1, 227.

331 EJ 2, Zagreb 1982, Bosančica, 88.

332 Istorija Crne Gore 1, Titograd 1967, 429-430.

333 LJPD, 28.

334 Documenta, 201.

335 Hercigonja, Povijest, 52-53. I. Božić, jedan od autora knjige Istorija Jugoslavije, Beograd 31973,
iznio je svoje viđenje posljedica raskola, što je donekle proturječno, pa i u ponečemu sasvim krivo.
Tako ustvrđuje (81) da su tek crkvenim rascjepom 1054. Južni Slaveni u primorju i zapadnim krajevi
ma došli pod utjecaj Zapada, što je bilo pojačano time da su se Hrvatska i Dalmacija »odavno nalazile
pod vlašću ugarske krune, od početka okrenute Rimu...«. Kako je moguće naznaku »odavno« uskladiti
s godinom 1054? Uz to, na istoj stranici (82), piše kako je jedini priznati jezik unutar katoličke Crkve
bio latinski, iako nekoliko redaka niže i sam spominje odobrenje Inocenta IV.

336 Štefanić, Hrvatska književnost, 16.

337 B. Zelić-Bućan, Evanđelistar kneza Miroslava kao historijski izvor, Marulić 1982/5 i 6.

338 T. Marasović, Prilog morfološkoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji, Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, Split 1978; ISN 1, 236.

339 I. Fisković, Prilog proučavanju porijekla predromaničke arhitekture na južnom Jadranu, SHP 15, 1985, 133-163.

340 Marasović, Prilog, 86; Fisković, Prilog; M. Jurković, Prilog određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture, SHP 15, 1985, 183-199.

341 O skulpturi i arhitekturi tog vremena općenito G. Subotić, Arhitektura i skulptura srednjega veka u Primorju, Beograd 1963.

342 Jurković, Prilog.

343 Isti, O bizantskom utjecaju i autohtonosti nekih likovnih rješenja na predromaničkoj pleternoj plastici Bosne i Hercegovine, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 11, 1987. O arhitekturi u Bosni i Hercegovini N. Miletić u Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 21984, 396-405. 344 V. Korać, O prirodi obnove i pravcima razvitka arhitekture u ranom srednjem veku u istočnim i zapadnim oblastima Jugoslavije, Zbornik radova Vizantološkog instituta VIII/2, 1964, 220.

345 V. Mošin, Minijature u ćirilskim rukopisima, Umjetnost na tlu Jugoslavije, knj. Minijatura, Beograd-Zagreb-Mostar 1983, 41.

346 Isto, 40; P. Anđelić (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, 507) također tvrdi da »osim manjih utjecaja Bizanta i nekih drugih umjetničkih pravaca s Istoka, ove iluminacije imaju sve bitne osobenosti zapadnoevropske romanike. Po tome je Miroslavljevo evanđelje jedinstvena pojava na području čitave ćirilske pismenosti«.

347 Mošin, Minijature, 40.

348 Z. Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971, 35, 46, 95, 97. 349 Isto.

350 V. Đurić, Vizantijske freske u Jugoslaviji, Beograd 1975, 26.

351 Kajmaković, Zidno slikarstvo, 98.

352 Mošin, Minijature, 41.

353 V. Korać, Graditeljska škola Primorja, Beograd 1965.

354 ISN 1, 230.

3 Jurković, Prilog

Ž. Rapanić, Istočna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku, SUP 15, 1985, 7-35.

Isti, Donare et dicare (O darivanju i zavjetovanju u ranom srednjem vijeku), SHP 14, 1984, 159-181.

358 I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj 2, Split 1964, 371-530.

359 Isto, 10.

360 Ne treba, međutim, zaboraviti ni ranije širenje njegova kulta. Usp. M. Marasović-Alujević, Hagionimi srednjovjekovnog Splita, SHP 15, 1985, 290-291.

361 Kajmaković, Zidno slikarstvo, 74.

362 Pantelić, O Kijevskim, 33.

363 Documenta, 201.

364 M. Bošković-Stulli u: Povijest hrvatske književnosti 1, Zagreb 1978, 70-73.

36 V. Jagić, Paralele i izvori našieh narodnieh priča, u: Djela Vatroslava Jagića 4, Zagreb 1953, 295.

366 LJPD, 39.

A. Hauser, Socijalna istorija umetnosti i književnosti 1, Beograd 1966, 153-158.

368 Bošković-Stulli, Povijest, 70-73.

369 G. Duby, L'arte e la societa medievale, Laterza 1982, 52.

370 LJPD, 39.

371 Duby, L'arte, potanje obraduje problem prodiranja viteškog duha u Crkvu; vidi i M. Bloch,
Feudalno društvo, Zagreb 1958, 103 i dalje.

372 Duby, L'arte, 50.

373 Bloch, Feudalno društvo, 106-113, 346-347.

374 Pesma o Rolandu, Beograd 21981.

375 Bloch, Feudalno društvo, 115.

376 O trgovini duž naše obale u ranom srednjem vijeku imamo nekoliko svjedočanstava. Tako Konstantin Porfirogenet piše o tome da su Hrvati svoje lađe u doba mira koristili za trgovanje (Docu-menta 398). Možda je i zadarski prior Andrija razbio svoju lađu u istu svrhu (Codex I, 27), a o trgovini servima imamo više podataka (N. Budak, Trgovina radnom snagom na istočnom Jadranu - razvoj i značaj, Historijski zbornik 37, 1984, 105-106).

Djelo legendarne hrvatske povjesničarke i arheologinje Benedikte Zelić-Bučan trajan je izazov domaćoj povjesnici. Nastalo protiv struje, ometano i marginalizirano od strane komunističkih vlasti (autorica, rođena 1918., diplomirala je tijekom 2.svj.rata i preživjela hrvatski «Križni put», tj. progon i maltretiranje civila i bivših vojnika NDH- u njenom slučaju, od Dravograda do Osijeka. Potom joj je bilo zabranjeno predavanje, a kada je, s prijekidima, dopuštano, Bučanova bi brzo bivala otpuštena zbog nezatajivanoga hrvatstva. Pogotovo nakon 1971 joj je spriječen pristup arhivama, te se auktorica orijentirala na dostupniju građu o starijoj hrvatskoj povijesti. Slobodan je rad ostvarila tek s nastankom hrvatske samostalne države), njeno je djelovanje ostavilo najjače usjeke u tabuiziranim temama: prva je i najdosljednije provela

raščlambu hrvatske ćirilice i njenih kapitalnih ostvaraja, sustavno i argumentirano ih povezujući sa sličnim djelima iz srednjovjekovnih Bosne i Huma. Uz postojano proučavanje lika Mihovila Pavlinovića, glavnim interesom ove paleografkinje, arheologinje i povjesničarke ostaje najstarija hrvatska povijest i problem etnogeneza, prijepori oko crkvene povijesti i etničko-kulturnih značajki Dalmacije, Bosne i Huma u srednjem vijeku, s naglaskom na arheološku problematiku starohrvatskih crkvica i paleografsku raščlanu starije hrvatske pismenosti, napose one na ćirilici.

NESTAJANJE KATOLIKA U TREBINJSKO-MRKANJSKOJ BISKUPIJI
Historijski pregled

Trebinjska (Trebinjsko-mrkanjska) biskupija proteže se danas jugoistočnom Hercegovinom, od istočne obale Neretve na zapadu do crnogorske granice na istoku, te od hrvatske državne granice, odnosno od dubrovačke biskupije na jugu do izlomljene crte od Neretve prema Maglicu niže sastava Pive i Tare na sjeverozapadu. U prošlosti su toj biskupiji pripadali i zapadni krajevi današnje Crne Gore (stara Hercegovina i zapadna Boka), ali je na zapadu bila manja za nekadašnje područje stonske biskupije. O točnim granicama te biskupije u srednjem vijeku autori nisu suglasni, no pretpostavlja se da je pokrivala područje srednjovjekovne Travunje (Tribunije, Trebinja), po kojoj je i dobila ime.2 Trebinjska biskupija spominje se prvi put u buli pape Benedikta VIII. 1022. god., a njezin prvi po imenu poznati biskup bioje Salvije (1276). Trebinjski biskupi stolovali su u benediktinskom samostanu u Polju (danas selo Čičevo, 5 km južno od Trebinja); stolna crkva bijaše posvećena sv. Petru. Uz biskupa postojao je i stolni kaptol. Pretpostavlja se da su i katedralu i biskupsku rezidenciju porušili Tatari, kad su sredinom XIII. st. (1242) harali tim krajevima.

Srednjovjekovna Tribunija, najstarije područje biskupije, pala je pod političku vlast srpskih Nemanjića krajem XII. st. i ostala pod njom do raspada Dušanova carstva; 1373. dolazi pod vlast bosanskog kralja Tvrtka, a nakon njega po njoj gospoduju osamostaljena bosanska gospoda iz roda Kosača. Po hercegu Stjepanu Vukčiću počinje se nazivati Hercegovinom. Vrijeme provedeno pod srpskom vlasti ispunjeno je pritiscima, pa i progonima katolika, od srpsko-pravoslavnih episkopa i kaluđera, jer od vremena sv. Save u toj dotad katoličkoj zemlji (kao i u susjednoj Duklji) počinju se podizati srpsko-pravoslavni manastiri. Pod pritiskom Nemanjića biskup Silvije 1253. god. bježi u Dubrovnik. Od dubrovačke vlade dobivaju trebinjski biskupi otočić Mrkanj za svoju rezidenciju, odakle vrlo rijetko posjećuju svoju biskupiju. Po tom otočiću počinju se nazivati i biskupima mrkanjskim, a od 1436. nalazimo taj naziv i u papinim bulama, a sačuvao se u nazivu ove biskupije do dana današnjega.

Tijekom XV. st. neki trebinjski biskupi ponovno stoluju na tlu svoje biskupije, u bivšem benediktinskom samostanu u Čičevu. No ubrzo dolazi do nove invazije s istoka. Poslije Bosne (1463) i Hercegovina pada u vlast Turske (1482), pak se sada ranijem srpsko-pravoslavnom pridružuje i tursko-islamski pritisak na tamošnje katolike. Biskupi ponovno bježe na dubrovačko područje. Nije pomogla ni izričita naredba pape Aleksandra VIII. 1663. god. da se moraju vratiti u svoju biskupiju. Naredba nije izvršena, jer tamo nisu imali kuće za stanovanje, pak i nadalje borave u Dubrovniku. Kada su im u dubrovačkom potresu 1667. god. porušene dvije kuće, po odluci Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide - kraće samo: Propaganda) neko vrijeme borave u Ombli (Rijeci dubrovačkoj), potom u Slanom, a od 1684. god. ponovno u Dubrovniku. Sve do kraja XVIII. st. Sv. Stolica je na prijedlog dubrovačkog senata redovito imenovala trebinjsko-mrkanjske biskupe - najčešće su to bili Dubrovčani - a 1839. god. povjerava dubrovačkom biskupu brigu za tada već sasvim malobrojne vjernike Trebinjske biskupije. Kad je nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine uređena u tim pokrajinama redovita crkvena organizacija, Sv. Stolica daje 1890.god. trebinjsko-mrkanjsku biskupiju na upravu duvanjsko-mostarskom biskupu. To stanje u pogledu crkvene administracije traje do dana današnjega.

Naglo opadanje broja katolika

Iako je od vremena pada Tribunije pod srpsku političku vlast broj katolika počeo opadati, odsudno razdoblje u tom pogledu bilo je XVI. i prva polovica XVII. st. Prema nekim podacima iz 1606. god. bilo je tada u turskom dijelu biskupije još 15.000 katolika, a prema statistici iz 1640. god. ima u tri velike župe (Žurovići, Gradac i Popovo) s 38 sela još samo 322 katoličke kuće s 2130 vjernika.4 Postavlja se kao naravno pitanje što je moglo uzrokovati tako naglo opadanje katolika u trebinjskoj biskupiji. Mogla su tomu biti dva uzroka: iseljavanje i otpad od vjere. Po mišljenju Krunoslava Draganovića prvi uzrok ne bi mogao doći u obzir, barem ne kao masovnija pojava; o tome, naime, nema podataka u poznatim dokumentima. Po svojem geografskom položaju trebinjski vjernici su mogli bježati samo u susjednu, katoličku Dubrovačku republiku. No dubrovačko je područje premalo za prihvat većeg broja izbjeglica. Osim toga i sam je Dubrovnik tada priznavao vlast Turske i teško da bi se usudio prihvatiti veći broj bjegunaca s turskog teritorija.5 Preostaju kao najvjerojatniji uzrok otpadi i prelasci na drugu vjeru, srpsko pravoslavlje i islam. No o tome skoro da nema podataka u objavljenim dokumentima iz trebinjske biskupije (Farlatti, Illyricum sacrum, VI, 297-318), a o tome šuti i trebinjski biskup Krizostom Antić u svojim relativno brojnim izvještajima Propagandi u Rim. Draganović tu Antićevu šutnju o shizmi tumači time što pretpostavlja daje kod Antića vladao opravdan strah od rimskih prigovora, kao i bojazni od većih poteškoća koje je imao u vezi s biskupskom rezidencijom.6 Starija južnoslavenska historiografija tome pitanju nije posvećivala nikakvu pažnju. Neki srpski historici bilježili su slučajeve navodnih prijelaza s pravoslavlja na katolicizam, što su u stvari bili rijetki slučajevi vraćanja natrag u krilo Katoličke crkve, od koje su iz raznih razloga ranije bili otpali. Ne našavši zadovoljavajući odgovor ni u objavljenim izvorima ni u literaturi, Krunoslav Draganović se sam dao na istraživanje tog pitanja u arhivskim dokumentima Posebno je istražio dokumente sadržane u arhivu Propagande u Rimu, ali kako je Propaganda osnovana tek 1622. godine, kad je već velik broj katolika na Balkanu bio otpao od katoličke vjere i prešao na islam, ili još češće na pravoslavlje, to je u tom arhivu mogao naći podatke samo za XVII. st. i retrospektivno za vrijeme neposredno prije toga, dakle za drugu polovicu XVI. st. Rezultate svojih istraživanja za hrvatsko govorno područje objavio je u opsežnoj studiji. U ovom članku poslužit ću se rezultatima tih njegovih istraživanja ukoliko se odnose na trebinjsku biskupiju.

U neobjavljenom životopisu sluge božjega P. Julija Mancinelija, DI (1537-1618), koji je oko 1580. god. bio teolog kod dubrovačkog nadbiskupa, ostalo nam je dragocjeno objašnjenje o uzrocima otpada trebinjskih katolika. Tu čitamo: "Latinski svećenici, ne mogavši trpjeti i robovanje Turcima i materijalnu oskudicu zbog pomanjkanja prihoda, napustili su brigu za one duše, prepustivši ih primitivnim seoskim svećenicima koji su plugom i motikom pribavljali potreban živež za sebe i svoju obitelj. Zbog pomanjkanja latinskih svećenika, skoro sav onaj puk je prešao na istočni obred." Nadalje piše kako je onaj puk bio sasvim napušten, pak su mnogi umirali bez ispovijedi i drugih sakramenata, u nekim mjestima po četrdeset godina ljudi ne bi vidjeli svojeg svećenika, pak je bilo medu brdima mnogo praznih i poluporušenih crkava. On kaže da se pravoslavni nalaze posvuda po turskoj zemlji, pa i u mjestima gdje su ranije bili katolici, zbog toga što su ih napustili latinski svećenici, koji nisu htjeli služiti bez prihoda. Iz ovih zapisa u Mancinellijevu životopisu, Draganović zaključuje da je trebinjska biskupija već u ono vrijeme, tj. u drugoj polovici XVI. st., izgubila najveći dio svojih vjernika.

O stanju u prvoj polovici XVII. st. saznajemo iz pisama albanskih biskupa Andrijaševića i Medvedovića (Ursini); oba iz Popova u Hercegovini. Oni su pisali 1622. god. Propagandi u Rim, moleći da imenuje biskupa za staru biskupsku stolicu u Naroni (tzv. Stefansku crkvu), jer su oni jako žalosni zbog stanja katolika u gornjem Iliriku. Njihovo pismo se nije sačuvalo, ali o njegovu sadržaju saznajemo iz sažetka koji je učinio tajnik Propagande. Iz toga se može jasno zaključiti da su oni pisali o otpadima katolika, jer traže postavljanje biskupa u Neretvi "kako bi se sačuvali oni koji su još uvijek katolici", a koji su prema istom svjedočanstvu još uvijek relativno brojni budući da imaju 16 crkava. Ali postoji velika opasnost da budu zavedeni od šizmatika i Turaka, kao što se desilo mnogima u susjednim mjestima, koji su prešli na islam ili pravoslavlje.

Propaganda je g. 1625. zaista postavila za biskupa u navodnu Stefansku crkvu (staru Naronu) samog Andrijaševića, koji je ostao na toj stolici nekoliko godina, vodeći neprestane sporove s biskupima makarskim i trebinjskim zbog granica, jer daje njegova biskupija zauzimala djelomično područje tih dviju biskupija. No nas ovdje posebno zanimaju njegovi izvještaji Propagandi o otpadima katolika u njegovoj tadašnjoj biskupiji. Dne 16. studenog 1626. pisao je u Rim iz Gradca da je posjetio veći dio svoje biskupije, porušene i žalosne zbog dugotrajnog pomanjkanja vlastitih pastira. Slijedeće 1627. godine, na 12. svibnja javlja da pomalo već ima uspjeha u radu među šizmaticima, koji su se odijelili od sv. Crkve. Iste te godine javljao je biskup Andrijašević i o stanju katolika u pojedinim župama njegove biskupije. Tako je u Popovu, prije manje od 50 godina, bilo 360 katoličkih kuća koje su zbog pomanjkanja biskupa i svećenika prešle na pravoslavlje. Od 12 katoličkih crkava 7 su uzurpirali pravoslavni svećenici, ponajviše one kojih su vjernici prešli na pravoslavlje, a sve to, kako kaže Andrijašević, jer nije bilo katoličkog biskupa koji bi branio prava crkve. Na drugom kraju njegove biskupije, u Dubravama i Podveležju, našao je oko 250 katoličkih kuća, ali ti vjernici po 10-12 godina nisu vidjeli katoličkog svećenika, te su polazili na liturgiju kod šizmatika i tamo se vjenčavali, ali i