RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

AUSTRO-UGARSKA VLAST: Protektorat i nacionalne ideologije (1878 - 1918)

Napisano 15.12.2009. 16:34
Podmarsal i barun Josip Filipovic

1878.
Zavrsen je rusko-turski rat i odrzan Berlinski kongres na kojem je donesena odluka da ce Bosnu i Hercegovinu, koja je jos bila formalno pod turskim vrhovnistvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jacine 82,000 ljudi, suprotstavila se slabo organizirana pretezno muslimanska milicija od 40,000 vojnika (uz odredjen broj pridruzenih pravoslavnih harambasa), koju je vodio sarajevski agitator Hadzi Lojo. Glavne austrijske snage, tzv."okupacijske jedinice" od 9,400 vojnika pod zapovjednistvom Hrvata baruna Josipa Filipovica, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivsi Banju Luku, Maglaj i Jajce. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih Muslimana, Filipoviceve postrojbe zauzele su Sarajevo (u kojemu je pruzen zestok otpor domaceg muslimanskog stanovnistva), te napredovanjem kroz Hercegovinu i Novopazarski sandzak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osvajanje je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubici austrijskih jedinica iznosili 946 poginulih i 3,980 ranjenih vojnika. Ako se uzme u obzir lose stanje prometnica, moze se zakljuciti zajedno s jednim suvremenikom da je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko je trebalo njenim vojnicima da propjesace kroz nju s kraja na kraj.

1878.- 1918.
Austrijska uprava u Bosni i Hercegovini.
Tijekom toga perioda, najznacajni procesi koji su oblikovali drustvo i povijest, bili su:

- definitivno ponovno ukljucivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politicki prostor Europe. Od 1878. BiH, i njeni narodi, je dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitickim planovima.

- konacna kristalizacija bosanskohercegovackih Hrvata i Srba od etnicko-vjerskih u moderne politicke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. Ako se uzme u obzir da je vecina naroda srednje, sjeverne i istocne Europe taj proces prosla u post-napoleonskom razdoblju ( najintenzivnije oko 1850.- izuzetak cine skandinavske nacije, prije svega Finci i Norvezani, cija je nacionalna renesansa najizrazitija u drugoj polovici 19.st.), Hrvati i Srbi Bosne i Hercegovine su "kasnili" oko 50 godina.

 

 

 

No, jednom zapocet, proces nacionalne kristalizacije i homogenizacije se pokazao ireverzibilnim. Bosanski Muslimani, koji su tesko primili odvajanje od Osmanskog carstva, i prvi puta se nasli pod vlascu stranog, krscanskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako:
a) jedan dio (po nekim procjenama, oko 100,000 ljudi) se iselio u Tursku
b) drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokusali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na odrzanju zatecenog stanja (vecina muslimanskog plemstva ), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.

- tijekom toga perioda, tri nacionalne (od kojih su se dvije pokazale kao kvazinacionalne) ideologije su se "borile za dusu" Hrvata, Srba i Bosanskih Muslimana:

a) prva je bila ideologija vec etabliranih nacija, Hrvata i Srba. Uz masovno postrojavanje BH Hrvata i Srba u respektivne "nacionalne tabore", Bosanski Muslimani su se nasli na vjetrometini. Veci dio inteligencije je prihvatio hrvatsku nacionalnu ideologiju, manji dio srpsku, dok je dio inteligencije i vecina naroda ostao po strani, osjecajuci svoju zasebnost i udaljenost od Hrvata i Srba, no jos nespreman da svoje tek nastajuce aspiracije pretvori u artikulirani politicko-nacionalni program modernog tipa (iako je uspio stvoriti zasebnu politicku stranku, kao znak teznji za nacionalnom individualnoscu.)

b) od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, madjarski povjesnicar Benjamin Kallay, pokusavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bosnjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike BiH, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bosnjacke "nacije". Prakticki, to se ocitovalo u financiranju pro-bosnjackih publikacija i udruga, aktivnom promidzbom u skolstvu, kao i zabrani ili gusenju hrvatskih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja, da se administrativno "stvori" nova nacija, s muslimanskim plemstvom kao stozerom cijeloga projekta, bila je u zacetku osudjena na propast- pokusaji negiranja vec postojecih nacija (hrvatske i srpske) u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti. Izbori 1910., koji su se pretvorili u "upisivanje" ljudi u svoje nacionalne stranke, samo su potvrdili propast bosnjackog kvazinacionalnog programa. Povijesno, interesantna je pojava da se ideologija identicna Kallayizmu pojavljuje kao velikonacionalna opcija Bosanskih Muslimana koncem 20. i pocetkom 21.stoljeca, sto pokazuje da bizarne politicke ideje uskrsavaju u promijenjenim okolnostima, kada je, po svim racionalnim kriterijima, ideoloska starudija pokopana zajedno sa svojim izvorom, u ovom slucaju habsburskom monarhijom.

c) ideologija jugoslavenstva, ili jedinstva Juznih Slavena, prvotno nastala u krugovima hrvatske inteligencije (biskup Strossmayer, povjesnik Franjo Racki i dr.), dozivjela je mnoge promjene. Od romanticarske ideje jezicno-kulturnog zajednistva Juznih Slavena, od Slovenaca do Bugara, preko real-politicke strategije hrvatskih politicara pocetka 20.stoljeca (Supilo, Trumbic), do paravana za velikosrpske nacionalno-teritorijalne aspiracije (slicno ideji panslavizma kao trojanskog konja ruskog carskog imperijalizma)- jugoslavenska ideologija je postala dominantnom medju manjim brojem hrvatskih, srpskih i muslimanskih mladih intelektualaca. No, ono sto je nedostajalo u broju, pokusalo se nadoknaditi aktivizmom. Vizija buduce sretne i harmonicne jugoslavenske drzave, koja ce prirodno apsorbirati sve vec postojece "jugoslavenske" nacije, te osloboditi "plemena" Hrvata, Srba, Slovenaca i jos slabo nacionalno definiranih Bosanskih Muslimana od omrznute austrijske vlasti, postala je, jednim ogrankom, idejom vodiljom mladih aktivista, koji su se silom dogadjaja brzo prometnuli u atentatore i teroriste, a drugim, kontradiktornim politickim programom hrvatskih i srpskih politicara u Habsburskoj monarhiji.

-umjerena modernizacija Bosne i Hercegovine (poceci industrijalizacije, reforme u skolstvu i drustvenim odnosima,..), koja je imala za cilj zadrzati BiH kao posebnu, samo-odrzivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotezu odnosa u Habsburskom carstvu. Opca zaostalost (manje od 15% gradskog stanovnistva, socijalno-nacionalni antagonizmi (od priblizno 85,000 kmetovskih obitelji, srpskih je bilo oko 60,000, a hrvatskih 25,000. Broj Muslimana kmetova bio je zanemariv)) kocila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburska monarhija se nije usudila izvrsiti agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom, koristeci pragmatizam i oportunizam beckoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti.

- jacanje srpske drzave, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912-1913), kao drzave-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog tajnog udruzenja "Mlada Bosna" i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije.

1878.- 1914.
U Bosnu i Hercegovinu se doselilo oko 180 do 200 tisuca Hrvata, Slovenaca, Ceha, Nijemaca i drugih, a iselilo se oko 100,000, uglavnom Bosanskih Muslimana

1878.-1948.
Ante Alaupovic, svecenik, predsjednik Hrvatskoga kulturnog drustva "Napredak" u Sarajevu, najznacajnijeg hrvatskoga kulturnog drustva u Bosni i Hercegovini

1881-1882.
Tzv. "Hercegovacki ustanak". Napadi srpskih lokalnih harambasa na vojne ophodnje u istocnoj Hercegovini. Ustanici, kojih se broj kretao oko 1,000, predali su se austrijskoj vojsci, koja je u Hercegovini imala 4,000 vojnika, nakon opkoljavanja i stezanja u obruc.

1882.-1903.
Kallayev rezim u Bosni Hercegovini. Sustavna politika bosanskog unitarizma, uz suzbijanje hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija. Sluzbeno uvodjenje "bosanskog" jezika kao politicke mjere za otupljivanje ostrice hrvatsko-srpskih sporova dobilo je, iz oportunistickih razloga, i potporu hrvatskog lingvista Vatroslava Jagica , profesora u Becu i Petrogradu i vodeceg svjetskog autoriteta na podrucju slavistike. No, "jezicki" eksperiment je, kao i ostali na polju kulture i nacionalnog "inzenjeringa" propao. Kallayevo "bosnjastvo" se pokazalo kao promasen politicki projekt vec koncem 19.st.

1884.
U franjevackom samostanu na Humcu, kraj Ljubuskog, osnovan muzej, prvi u Bosni i Hercegovini

1885.
U Mostaru pokrenut politicki list "Glas Hercegovca", koji je izlazio do 1896.

1890.
U Travniku, 1.rujna, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler otvorio prvu godinu filozofsko-teoloskog studija. Bio je to pocetak visokoskolske naobrazbe u Bosni i Hercegovini.

1892.-1975.
Ivo Andric, pripovjedac, pjesnik, romansijer, dobitnik Nobelove nagrade

1895.
Bosna i Hercegovina ima sljedecu nacionalnu strukturu: od 1,433,471 stanovnika, Hrvati cine 21,31%, Srbi 42,93%, a Bosanski Muslimani 34,99%.

1889.-1973.
Dominik Mandic, franjevac, kulturni, drustveni i politicki djelatnik, jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesnicara i nezaobilazni autoritet za povijest srednjovjekovne Bosne.

1902.
Glasilo Samostalne (srpske) stranke "Srbobran" u Zagrebu, u kolovoskom broju, objavilo clanak "Srbi i Hrvati" Nikole Stojanovica, preuzet iz "Srpskog knjizevnog glasnika". U tom clanku , objavljenom pod naslovom "Do istrage vase ili nase" taj srpski javni i kulturni djelatnik nastoji dokazati da Hrvati nisu narod i da ce nestati: "Ta se borba mora nastaviti do istrage nase ili vase. Jedna stranka mora podleci. Da ce to biti Hrvati garantuje nam njihova manjina, geografski polozaj, okolnosti sto zive svuda pomijesani sa Srbima i proces opce evolucije, po kojem ideja srpstva znaci napredak". Clanak je l. i 2. rujna izazvao u Zagrebu protusrpske demonstracije, ali i jos vece zahladenje hrvatskih i srpskih odnosa, koji su se posebno poceli pogorsavati u drugoj polovici XIX. st. sirenjem velikosrpske ideje "Srbi svi i svuda."

1906.-1998.
Vladimir Prelog, Hrvat iz Sarajeva, kasnije sveucilisni profesor u Svicarskoj. Dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975.

1906.
Osnutak Muslimanske narodne organizacije, prve politicke stranke Bosanskih Muslimana

1907.
Osnutak Srpske narodne organizacije, vodece stranke bosanskohercegovackih Srba

1907.
Osnutak Hrvatske narodne zajednice, prve politicke organizacije bosansko-hercegovackih Hrvata, bliske Starcevicevoj Stranci prava.

1908.
Aneksiona kriza. Kad je u Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da ce morati vratiti BiH pa je 1908. odlucila te pokrajine anektirati izravno u svoj drzavni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i ostre istupe drzava Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeci da su BiH, toboze, njihove. Naime, srpski politicari prema velikosrpskoj teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore stokavskim dijalektom pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila Rusija, kao njihov zastitnik, s tvrdnjom kako jos nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH rijesena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konacni obracun ipak nastavljene. U Beogradu je osnovana teroristicka organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "Crna ruka").

1910.
Izbori s ogranicenim pravom glasa. U Bosanskom saboru Srbi dobivaju 31 mandat, Muslimani 24, a Hrvati 16 mandata. Vjerska struktura stanovnistva- od 1,897,962 stanovnika, 43,5% je pravoslavnih, 32,4% muslimana, 22,8% katolika i 0,6% zidova.

1912.-1913.
Balkanski ratovi. Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grcka porazile su tursku vojsku i istjerale ju iz Novopazarskog sandzaka, Kosova i Makedonije. U drugoj rundi Srbija uz pomoc saveznika nanosi poraz Bugarskoj. Progoni Albanaca, te makedonskih i turskih muslimana u osvojenim podrucjima.

1914.
U Sarajevu je 28.lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom Sofijom. Buduci da je atentat organizirala prosrpska organizacija "Mlada Bosna" (atentator Gavrilo Princip je bio uvjezbavan u teroristickim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavjestajnom sluzbom, kojom je zapovjedao pukovnik Dimitrijevic-Apis), to je ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburska monarhija, sto je dovelo Prvog svjetskog rata, u kome ce Hrvati sudjelovati na ratistima od Crne Gore, Srbije, Galicije do Italije i Ardena.

1914.-1915.
Srbija je, uz velike gubitke, izdrzala i odbila ofanzive austrijske vojske pod zapovjednistvom generala Potioreka na podrucju preko rijeke Drine. U kasno ljeto srpska je vojska porazena od ujedinjenih austro-ugarskih i njemackih armija, te se povukla preko planina na sjeveru Albanije do saveznickih vojnih snaga u Grckoj.

1914.
Hrvatski politicari (Ante Trumbic, Frano Supilo, Ivan Mestrovic, Hinko Hinkovic, Franko Potocnjak), srpski politicari iz Bosne i Hercegovine (Nikola Stojanovic i Dusan Vasiljevic) i izaslanik srbijanske Pasiceve vlade Pavle Popovic u Firenci, 22.studenog, sporazumjeli se o osnivanju Jugoslavenskog odbora, sa zadacom da se bori za stvaranje jedinstvene jugoslavenske ili mozebitno srpsko-hrvatske drzave, ovisno o sporazumu Jugoslavenskog odbora i vlade Kraljevine Srbije. Sastanku je bio nazocan i crnogorski promatrac Lujo Vojnovic. Odbor se konstituirao u Parizu 30. travnja 1915., izabravsi London za svoje sjediste. Politicka djelatnost Jugoslavenskog odbora odvijala se u vrlo nepovoljnim okolnostima cemu su osobito pridonosila razlicita gledista Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade glede ciljeva i nacina stvaranja buduce zajednicke drzave.

1917.
Na Soci je doslo do velikih bitaka s Italijom, koja je porazena od austrougarske i njemacke vojske kod Kobarida (Caporetto). U tim bitkama su se istakli Hrvati, Muslimani, Slovenci i Srbi iz Austro-Ugarske, koji su ratovali protiv Italije i njenih teritorijalnih presizanja na hrvatske i slovenske zemlje.

1917.
U Londonu je umro jedan od najznacajnijih hrvatskih politicara na prekretnici stoljeca, Frano Supilo. On je vec prije napustio Jugoslavenski odbor, ali je prije toga u Nisu, Petrogradu, Londonu i Parizu poduzeo sve protiv teznji Talijana i srbijanskog premijera Pasica da podijele Hrvatsku.

1917.
Predstavnici Jugoslavenskog odbora i Kraljevine Srbije, na Krfu, 20. srpnja, potpisali tzv. Krfsku deklaraciju o ujedinjenju i buducem zajednickom uredjenju drzave. Po tom sporazumu buduca drzava Srba, Hrvata i Slovenaca trebala bi biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na celu sa srpskom dinastijom Karadjordjevica.

1914.-1918.
Po nekim procjenama, demografski gubitak stanovnistva Bosne i Hercegovine, ukljucujuci ratne gubitke i iseljavanja, iznosi oko 300,000 ljudi.


Ispiši
Ocijeni: 3.4
22705 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi