RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945)

Napisano 18.12.2009. 14:10
Granice Nezavisne Drzave Hrvatske

6. travnja 1941.
Zapoceo napad Treceg Reicha i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju, koja je kapitulirala l7. travnja. , za manje od 2 tjedna.

1941-1945.
Drugi svjetski rat na podrucju Jugoslavije, koja je bila podijeljena u njemacke i talijanske interesene sfere (uz madjarske i bugarske "pomagace".) Tijekom rata glavne suprotstavljene sile su bile:

- okupacijske fasisticke postrojbe, ojacane "domacim" snagama (hrvatskim i muslimanskim na podrucju marionetske NDH, koja je obuhvacala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, srpskim fasistickim u Srbiji, te albanskim na Kosovu)

- srpske cetnicke postrojbe, sa uporistem u Srbiji, te dijelovima NDH sa srpskim stanovnistvom, sa nominalnim ciljem ponovne uspostave kraljevine Jugoslavije, kao i praksom i programom pogroma i genocida nad Hrvatima, Bosanskim Muslimanima i Albancima.

- snage Komunisticke Partije Jugoslavije, s programom uspostave Jugoslavije kao federalne drzave sastavljene od nacionalnih republika (osim BiH, koja je zamisljena kao tronacionalna drzava), te drustvenom revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinistickom modelu. Partizani (kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim borcima protiv njemackih i talijanskih postrojbi, te njihovih saveznika.

Rat se uglavnom moze podijeliti u 3 faze:

- u 1. periodu komunisti i manji dio cetnika podizu masovni ustanak protiv okupatora u Srbiji i Crnoj Gori. Ustanak biva potpuno slomljen do konca 1941.

- u 2. periodu, koji traje do priblizavanja sovjetske vojske granicama Jugoslavije sredinom 1944., partizanska vojska vodi uglavnom iscrpljujuci gerilski rat na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Glavni neprijatelji su, osim njemackih i talijanskih jedinica, vojne postrojbe NDH i cetnici Draze Mihailovica.

- u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, Titova Jugoslavenska Vojska vodi zavrsne operacije unistenja protivnickih snaga, te potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po zavrsetku rata, koji je i sam bio krvav, Titova komunisticka vojska pocinja masovni ratni zlocin masakra protivnickih snaga (ali i njihovih obitelji, te civila koji su se povlacili s porazenim snagama). Podatci o tako ubijenim vojnicima i civilima variraju, i krecu se od 80,000 do 250,000. Medju njima je najvise stradalih Hrvata, i to preko 2/3. Nakon kravavog obracuna slijedi uspostava komunisticke totalitarne dikature, s KPJ kao jedinim politickim subjektom i Josipom Brozom Titom kao nedodirljivim diktatorom

10. travnja 1941.
Slavko Kvaternik, jedan od voda ustaske organizacije u zemlji, proglasio je putem zagrebacke radio-stanice osnivanje Nezavisne Drzave Hrvatske. Nova drzava je proglasena pod okriljem Treceg Reicha i fasisticke Italije kao svojih glavnih zastitnika, koji su u njoj vrsili odlucan utjecaj. Teritorijalno je obuhvacala dijelove Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Italiji je ustupljen dobar dio najrazvijenije hrvatske jadranske obale, a Madjarska je prisvojila Medjimurje i Baranju.

15.travnja 1941
U Zagreb je s oko 150 ustasa dosao iz emigracije u Italiji Ante Pavelic. Ideja hrvatske drzave, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se ocitovala u cinu proglasenja NDH, imala je duboke korijene u zudnji za samostalnoscu i slobodom, snazno ojacanom patnjom i progonima pod velikosrpskim rezimom kraljevine Jugoslavije.

No, ironijom sudbine, ta ce ideja vrlo brzo izdana od samog Pavelica, izdajom i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u Dalmaciji fasistickoj Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog rezima, koji je kao poslusnik Hitlerovog novoga poretka, pristupio progonu Zidova, Srba i Roma.

U slucaju srpskog stanovnistva, taj mu je zadatak bio "olaksan" sporadicnim
pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-cetnika i drugih teroristickih grupa, pocinile nad hrvatskim stanovnistvom u periodu bezvlasca uoci proglasenja NDH.

Medjuetnicki sukobi koji su se razbuktali u ratu do istrijebljenja, imali su korijen u dva izvora: velikohrvatskoj ideologiji u ruhu sluge fasistickih sila, kao i velikosrpskoj, koja je nastavila, u radikalnijem obliku, svoju ugnjetacku i genocidnu politiku, koja se ocitovala najjace u pokoljima uoci 1 svj. rata (Balkanski ratovi), kao i nizu politickih ubojstava i progona stanovnistva u kraljevini Jugoslaviji (u nekoliko dana je poubijano vise stotina Muslimana i Hrvata u 1920im godinama).

Glede samoga hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je ponistena tek oslobodilackim ratom protiv velikosrpske fasisticke agresije 1991-1995, je bila kompromitacija same ideje hrvatske drzave. Hrvati su, time sto je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "pro-fasistickog naroda", koja je, pojacavana srpsko-jugoslavenskom promidzbom za vrijeme socijalisticke Jugoslavije i presucivanjem cinjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifasistickoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i vise nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprjecavala i gusila ostvarenje hrvatskoga visesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti.

Tek je Domovinski rat 1991-1995 zbrisao te napuhane grijehe proslosti i propagandne
utvare.

travanj 1941.
Komunisticki pokret na celu sa svojim vodjom, Hrvatom postavljenim od Kominterne Josipom Brozom Titom odlucio se za oruzani otpor okupacijskim silama i njihovim domacim saveznicima. Komunisticko vodstvo je u takvu kursu prepoznalo mogucnost dolaska na vlast.

1941.
Ustaski pokolji srpskog stanovnistva na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i cetnicki masakri hrvatskog i bosansko-muslimanskog pucanstva. Masovni ustanak Titove komunisticke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca godine snaznom njemackom i talijanskom ofanzivom uz pomoc srpskih fasista i cetnika. Komunisticki partizani su spali s oko 50,000 vojnika na 4,500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvecim intenzitetom na podrucju Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

1942.-1943.
Presudno razdoblje za oblikovanje Bosne, kao i cijele Jugoslavije u sljedecih pola stoljeca. Na vojnom planu dolazi do maksimalne koncentacije suprotstavljenih snaga: uz oko 160,000 njemackih i 350,000 talijanskih, oruzana sila NDH postize snagu od preko 160,000, a cetnici Draze Mihailovica oko 80,000 vojnika. Komunisticka vojska, u broju od 150,000 partizana, vodi teske gerilske bitke, izmicuci pred ofanzivama protivnika i jedva probijajuci obruce.
Dok su oruzane snage NDH bile sastavljene iskljucivo od Hrvata i Bosanskih Muslimana, a cetnicke od Srba, Titova komunisticka vojska je bila visenacionalna; brojala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10 % Slovenaca, kao i Crnogorce i Muslimane. Od partizanskih brigada, velika vecina su bile hrvatske i bosanske: od 96 brigada, 38 su bile hrvatske, a 23 bosanske i hercegovacke, te 17 slovenske, sto pokazuje da se rat najvecom zestinom vodio na teritoriji NDH, dok su Srbija i Crna Gora bile uglavnom pacificirane i pod cetnickom kontrolom.

Odlucujuce bitke su vodjene od sijecnja (tzv. Bitka na Neretvi ili 4. ofanziva) i svibnja (tzv. Bitka na Sutjesci ili 5. ofanziva) 1943.- obje s ciljem opkoljavanja i unistenja Titove vojske; obje skoro posve na podrucju NDH. Najvazniji rezultat 4. ofanzive je bilo prezivljavanje partizanskog pokreta koji je uspio vojno tesko poraziti cetnike i politicki ih marginalizirati. U tim operacijama poginula je oko trecina partizana, od kojih oko 50 % Hrvata, ali cetnicki rojalisticki pokret je slomljen kao realna politicka opcija. U 5. ofanzivi, koja se protegnula preko jeseni, komunisticka je vojska jedva probila njemacko-talijanski obruc uz teske gubitke. No, uz ocuvanu jezgru, Tito je uspio kapitalizirati slom fasisticke Italije- osim oruzja, njegova je vojska naglo narasla masovnim priljevom novih boraca, najvise Hrvata i Slovenaca, tako da je do konca 1943. narasla na 300,000 ljudi.
Na politickom planu najvaznije je zasjedanje vrhovnog partizanskog politickog tijela, AVNOJ-a, 29.studenoga 1943. u bosanskom gradu Jajcu. Odluke koje su zapecatile sudbinu kraljevine Jugoslavije bile su sljedece:

- vrhovno partizansko politicko tijelo AVNOJ postaje glavno zakonodavno vijece i najvisi predstavnik suvereniteta svih jugoslavenskih naroda
- osnutak privremene vlade
- kraljevskoj vladi u emigraciji oduzimaju se sva prava zakonite jugoslavenske vlade
- kralju Petru 2. Karadjordjevicu se zabranjuje povratak u Jugoslaviju
- nova Jugoslavija ce biti ferederalna drzavna zajednica ravnopravnih naroda
- Titu se dodijeljuje naslov marsal Jugoslavije
- osniva se drzavna komisija za ispitivanje ratnih zlocina okupatora i kolaboracionista

1944.
Na otoku Visu potpisan sporazum izmedju marsala Tita i bivseg bana Banovine Hrvatske Ivana Subasica, koji je postao predsjednik jugoslavenske izbjeglicke vlade. Subasic se obvezao da ce njegova vlada priznati AVNOJ i pozvati narod da pristupa antifasistickom pokretu. Time su medjunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali legitimitet i vlast Titove NOVJ i njenih institucija.

1945., sredina svibnja
U blizini austrijske granice, kod Bleiburga, zapocelo masovno stradanje Hrvata od strane partizanske vojske, u koju je unovceno mnostvo amnestiranih cetnika iz Srbije. U posljednjim borbama i na "marsu smrti" , po poginulo je ili ubijeno oko 50,000 Hrvata, pripadnika oruzanih snaga NDH ili civila. Veliki broj ih je pao u partizansko zarobljenistvo stradavajuci na dugom "kriznom putu". No to su podatci temeljeni na demografskim procjenama hrvatskog znanstvenika Zerjavica i srpskog Kocovica.
Po tim analizama, koje daju vrlo slicne rezultate, Jugoslavija je u 2.svj. ratu izgubila oko milijun ljudi, od toga oko 500,000 Srba, 200,000 Hrvata, te 90,000 Bosanskih Muslimana. Sama Bosna i Hercegovina je pretrpjela sljedece gubitke: 164,000 Srba, 64,000 Hrvata, 75,000 Muslimana i 9,000 Zidova.
No, naknadna iskopavanja, koja su provedena po mjestima egzekucije u Sloveniji nakon pada komunizma, dovode u pitanje neke vidove te statistike: nasuprot 50,000 Hrvata pogubljenih od strane komunista u cijelom podrucju od Austrije do Makedonije, slovensko povjerenstvo za ratne zlocine identificiralo je oko 190,000 ljudi smaknutih u partizanskim pokoljima 1945/1946. Buduci da po nalazima povjerenstva oko 10,000 cine slovenski domobrani, a 180,000 hrvatski vojnici i civili- to otvara nove dubioze- ne dovodeci u pitanje status Josipa Broza Tita kao najveceg ratnog zlocinca na podrucju bivse Jugoslavije.


Ispiši
Ocijeni: 4.9
126625 pregleda

Who the hell writes this crap? This is what happens when Yugoslav communists become Croatian nationalist - and then not only have to embarrass themselves with their horrible "English translations", they also have to set back the works of the Croatian Political Emigration (60+ years in the free and democratic world through hundreds of books, articles, scholarly journals etc !).

1) The invasion of Yugoslavia began on April 6th, 1941. Pavelic proclaimed the "Travanjska Revolucija" or "April Revolution on the 5th. Yugoslavia was null and void by April 10th as it ceased to exist in every which way. It was a failed state and it's leadership fled.

2) "Spheres of Influence" were created in the early days of NDH, only in NDH - in order to create stability before the formal Croatian Army was created. Fascist Italy or the Kingdom of Italy ceased to exist in 1943, therefor their "zone" (there was more than one) also ceased to exist. The stipulations of the Rome Accords also altered the relevance of these so-called spheres of influence.

3) Calling the NDH a "puppet" can only be used as a bias term for the benefit Greater Serbian imperialists and Yugoslav communists. Out of all the states mentioned in the Eichmann trial, the only one of the minor Axis nations he considered to be independent was Croatia.

4) To say that the Reich had a final say in all crucial matters does not genuinely reflect the existence of NDH from 1941 - 1945.

5) Ante Pavelic entered Croatia with over 700 Ustase, Mussolini offered to fly him in, and in various memoirs of both, it is noted that Pavelic told Mussolini that he wished to enter Croatia at the head of his "700 Ustasas from Italy". Mention of this simple idea is probably an implication pointing in the direction the lie that the Ustasa movement was a minor "paramilitary group" "in Italy". However, even in today's quasy-communist Croatia, historians like Jareb can fearlessly say that the majority of the Ustasa movement was infact IN Croatia and not in exile. Not to mention that camps such as Janka Puszta in Hungary contained equally as many armed fighters as the camps in Italy did.

6)Pavelic didn't "hand over" anything. Pavelic actually saved whatever remaining portions of Dalmatia there was at the Rome Agreements because Italy was willing to compromise all of Croatia's independence if their territorial pretensions were not met. Also, if he did "hand" anything over, this would contradict the point I addressed in point 4. If he was powerless and all major decisions were made by the Axis, then he would not be accountable for "handing" anything over. Make up your minds. Also, it is often left out that it was infact Pavelic - not tito, who reclaimed the annexed parts of Coastal Dalmatia in 1943.

7)NDH + Genocide. The latter half of the article takes a very visible jab at Serbs for compromising Croatian statehood at any cost. According to this Bolshevik article their fears very much so justified - unless of course the genocidal nature of Croats and the NDH was a complete and utter lie. If Ante Pavelic wanted to systematically kill off Serbs, why would he create a Croatian Orthodox Church (1942) ? Look at the demographics from the last Kingdom of Yugoslavia census - and then look at post Yugoslav census. There was no significant drop in Serb populace (does not implicate genocide) also take into account that Chetniks killed partisan Serbs and partisan Serbs also killed Chetniks.

8)It's ironic that this site brands Pavelic so much and places blame on him, tagging him with genocide, when it was Pavelic himself who was furious with the so-called wild-Ustase in Herzegovina in 1941 - people who weren't actually enlisted in any formal army taking matters into their own hands (sporadic killings of Serb populations in Herzegovina) - Pavelic put an end to this and punished many who were acting like modern day barbarians.

9)To even imply and then correct a 50 thousand death toll at Bleiburg is as sickening as Holocaust denial is. The site owners should be ashamed of themselves and the majority of "muslim losses" during WW2 are to be considered as Croatian losses.

Autor: Drinjanin | Napisano 01.02.2010. | (204) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(2088)

Prema broju pripadnika u Hrvatskom domobranstvo na vrhuncu snaga 1945. bilo je do 250 000 pripadnika, isto tako u Ustaškoj vojnici je bilo 70 000 pripadnika, 15 000 oružnika i 5000 gradskih redarstvenika te do 30 000 hrvatskih vojnika u Njemačkim postrojbama.sve skupa realno od 300 000 do 350 000 vojnika pri povlačenju iz NDH.Uz tu vojsku je išlo i 50 000 civila.
Na Bleiburgu i križnom putu ubijeno je 250 000 do 300 000 ljudi što mogu dokazati velike masovne grobnice,jame,radnici,kanali, te svjedočanstva ljudi koji su preživjeli.

Autor: Hrvat1994 | Napisano 03.10.2012. | (655) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(43)

Anketa

Ustavi