RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA: Prokleta avlija (1918 - 1941)

Napisano 27.11.2009. 11:40
Granice Hrvatske u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca1918.-1991.
Bivsa Jugoslavija je u casu raspada 1991. imala 23.472.000 stanovnika. Bila je sastavljena od sest republika, ustavno definiranih kao drzave. U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno definirane kao federalne jedinice, kao i republike. Kao visenacionalnu drzavu cinilo ju je sest nacija: Crnogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati (4.650.000 - 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani (2.200.000 - 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%), Srbi (8.460.000 - 36,3%). Iako tretirani kao narodnost, Albanci (2.150.000 -8%) su bili brojniji od triju juznoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca. Slijede Madjari koji su s 426.000 cinili 2%. Goleme razlike u brojnosti, najveca nacija bila je 14 puta veca od najmanje, bitno su utjecale na politicki zivot zemlje. Velike razlike u pogledu broja stanovnika po republikama pokazuju brojke u nastavku:
BiH -4,366,000
Crna Gora- 616,000
Hrvatska -4,760,000
Makedonija - 2,034,000
Slovenija- 1,974,000
Srbija uzi dio - 5,754,000
Kosovo (u Srbiji)- 1,955,000
Vojvodina (u Srbiji) - 2,013,000

Na podrucju Jugoslavije govorila su se cetiri sluzbena jezika. Jugoslavija je bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci (45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Madjari, Slovaci, Cesi, Talijani su katolici (30,8%), a Bosnjaci-muslimani, Albanci i Turci su (sunitski) muslimani (17%).
Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kultura i religija. Uz to, iz proslosti su naslijedjeni elementi iz cetiri razlicita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog, srednjoeuropskog i islamskog, koji su ostavili pecate u drustvenom zivotu juznoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile su vece nego izmedu najrazvijenije i najzaostalije europske zemlje. Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam puta veci od onoga na Kosovu.
U Europi, a mozda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to bio slucaj s Jugoslavijom. Moze se reci da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije 1918. njezini narodi milenij i pol zivjeli odvojeno.
Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguce drustvene sustave 20. stoljeca, sto je jedinstven slucaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina zivjela u sustavu kraljevom voljom ogranicene parlamentarne demokracije (1921-1929), zatim sest godina u sustavu vojno-monarhisticke diktature s elementima fasizma (1929-1935), a nakon toga sest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskom ratu (1941-1945) dozivjela je, osim oslobodilackog, i surov medjunacionalni gradjanski rat u kojemu je poginulo oko milijun ljudi, od toga vise u medjusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora. Za 46 godina nakon II. svjetskog rata (1945-1991) Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinisticki sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom 26 godina (1965-1991) od izrazito centralisticke postala konfederalna zajednica s razvijenijim trzisnim mehanizmom od bilo koje socijalisticke zemlje Europe.
Dakle, Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam - oba i u "meksem" i u "tvrdjem" obliku - ali i fasizam, okupaciju i gradjanski rat

1941-1945.

U stvaranju, odrzavanju, zivotu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, mozda i vise nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podrzale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to prikljucenjem juznoslavenskih naroda porazene Austro-Ugarske, tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske, Slovenije, BiH i Vojvodine, imajuci na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove drzave snaznu barijeru protiv moguceg obnavljanja novoga njemackog imperijalizma (Drang nach Osten) i ukljuciti ju u cordon sanitaire protiv sirenja boljsevizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala vazan element europskoga versailleskoga poretka izmedu dva svjetska rata.
Jugoslaviju, instrumentaliziranu od strane Antante izmedju dva svjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemacka i Musolinijeva Italija - razbile su 1941. sto na drugi, tragican nacin potvrduje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.
Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija, SAD i SSSR - podrzale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje koje je Hitler bio razbio.
Po svrsetku II. svjetskog rata Titova je komunisticka Jugoslavija od 1945. do 1948. bila najvjerniji, najdosljedniji i najekstremniji saveznik SSSR-a. Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je izborila status izvanblokovske drzave ali je na specifican nacin bila ukljucena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula iz sovjetskoga satelitskog rezima. Buduci da je to bilo prije stvaranja NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varsavskog ugovora 1955, oba su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do raspada sovjetskog imperija.
Sustina medjunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodisnje krize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih drzava. U tom se pogledu juznoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih drzava u Europi i svijetu. Svi europski narodi - veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su vecinom zeljele stvoriti velike nacionalne drzave, a koje su obuhvacale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija podrucja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" drzave. Presudna je bila povijesna cinjenica da su juznoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918. i u nju usle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih drzava. I tada je nastala konfliktna situacija. Pobjednicka Srbija dozivjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku, a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog visestoljetne opasnosti od njemackoga, talijanskog i madjarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u "veliku" jugoslavensku drzavu. Makedonce nitko nije nista pitao - njih su podijelili Srbi, Bugari i Grci. Albance i Muslimane takoder nitko nista nije pitao. Srbija je 1918. anektirala Crnu Goru.
Buduci, dakle, da su sve nacije bile formirane vec prije, u novoj su drzavi nastavile borbu za svoju drzavnost. Rezultat nije ni mogla biti nego ogorcena borba koja ce, preko iskustva 2.svjetskog rata i jednopartijske diktature, u uvjetima zestoke politizacije i urusavanja komunistickog totalitarizma, dovesti do konacnog raspada.

1918.-1941.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvana Kraljevina Jugoslavija. Osnovno obiljezje toga razdoblja je nastojanje Srba da se, koristeci se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom brojnoscu (oko 38 % stanovnistva), nametnu kao dominantan cimbenik u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U rezimu ogranicenog parlamentarizma, vojno-policijske represije, drasticnih izbornih manipulacija, drzavne pljacke provedene putem novcane unifikacije preko obezvrijedjenog novca iz zemalja izvan Srbije, te politickih ubojstava i korupcije- sve energije u zemlji su se trosile na zaostrene politcke borbe, te su, zbog unutrasnje rastocenosti zemlje, dovele do brzoga kolapsa Jugoslavije u ratu s nacistickom Njemackom.

1918.

listopad
Osnovano u Zagrebu Narodno vijece Slovenaca, Hrvata i Srba. U usvojenom Pravilniku vijece je istaklo da je ono politicko predstavnistvo "svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji zive u Hrvatskoj-Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni-Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goriskoj, Stajerskoj, Koruskoj, Backoj, Banatu, Baranji, Medjimurju i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske".

prosinac
Proglaseno osnivanje jugoslavenske drzave, koja je dobila ime: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Vladavina dinastije Karadjordjevica.

1920.

U izborima za Ustavotvornu skupstinu Hrvatska pucka seljacka stranka Stjepana Radica dobila pedeset zastupnickih mjesta, sto je bilo vise od svih hrvatskih politickih stranaka zajedno. Zajedno, blok stranaka s programom velikosrpskog centralizma dobio je 44% glasova, anticentralisticke hrvatske stranke 23%, dok je ostatak pripao slovenskim, muslimanskim i ostalim strankama s generalno anticentralistickim tendencijama, no poznatim po korupcionaskom i nagodbenjackom settebandiere stavu.

1921.

Proglasen tzv. "Vidovdanski ustav", kojim su ukinute povijesne granice zemalja koje su tvorile kraljevinu SHS, te je sa svrhom srpske majorizacije i centralizacije drzava podijeljena u 33 oblasti. Vecina zastupnika u Parlamentu (HSS, republikanci, socijaldemokrati) je napustila Skupstinu, pa je ustav izglasan "kupovinom" glasova vecinom muslimanskih stranaka iz BiH, Kosova i Makedonije, bez kojih Parlament ne bi imao 50% saziva.

1928.

Srpski radikalni poslanik Punisa Racic pucao u Skupstini i Beogradu u skupinu poslanika Hrvatske seljacke stranke. Ubio je Pavla Radica i Djuru Basariceka, a tesko ranio Stjepana Radica. Ranjen su jos Ivan Pernar i Ivan Grandja. Stjepan Radic je podlegao od zadobivenih rana 8. kolovoza 1928. Ubojstvom politickog vodje hrvatskog naroda stvoren je nezacjeljivi raskol izmedju Hrvata i kraljevine Jugoslavije. Odmah nakon atentata skupina hrvatskih nacionalista na celu sa parlamentarnim zastupnikom Hrvatske stranke prava u saveznoj skupstini Antom Pavelicem napusta zemlju i osniva ekstremni nacionalisticki pokret "Ustase".

1929.

Kralj Aleksandar I. ukida Vidovdanski ustav i uvodi diktaturu. Pojacan rezim represije (umorstva istaknutijih Hrvata, progoni Makedonaca i Albanaca, srpska kolonizacija u nesrpskim krajevima, teror politicke policije).

1931.

Bosna i Hercegovina ima sljedecu nacionalnu strukturu: od 2,323,787 stanovnika, Hrvati cine 23,58%, Muslimani 30,90 %, Srbi 44,25 % i ostali 1,02%.

1934.

U Marseillesu ubijen kralj Aleksandar I., kao "osveta" za su-urotnistvo u atentatu na Stjepana Radica. Organizator atenatata je ekstremni hrvatski nacionalisticki pokret "Ustase". Naslijedio ga je sin Petar II., umjesto kojega vlada regentsko vijece.

1939.

Suoceni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajuci krugovi pristaju na kompromis. Dolazi do sporazuma izmedju vodje Hrvatske seljacke stranke Vladka Maceka i predsjednika vlade Dragise Cvetkovica. Tim je sporazumom osnovana Banovina Hrvatska, koja je osim Savske i Primorske banovine obuhvatala i kotare Dubrovnik, Sid, Ilok, Brcko, Gradacac, Derventu, Travnik i Fojnicu. Time u Banovinu Hrvatsku ulazi oko 30% podrucja danasnje Bosne i Hercegovine. Radikalni hrvatski nacionalisti se protive sporazumu, smatrajuci da su Bosanski Muslimani, koje oni smatraju integralnim dijelom hrvatskog naroda, ostavljeni na cjedilu.U nadleznost banovine preneseni su poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike i jos neki drugi. Hrvatski ban postao je Ivan Subasic.

25. ozujka 1941.

Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu.

27. ozujka 1941.

Na politicku inicijativu i uz potporu vlade Velike Britanije skupina je srpskih oficira na celu s generalom Dusanom Simovicem srusila vladu Cvetkovic-Macek. Kralj Petar II. je proglasen punoljetnim a regentsko vijece odstranjeno.

Objavi na Facebooku

Ispiši
Ocijeni: 3.2
16825 pregleda

Nema komentara

Anketa

IZBORI