RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

2. Pat pozicija Srbije i izbijanje velikosrpskog pokreta

Napisano 02.12.2009. 14:24
Izvadci iz knjige Dusan Bilandzic: "Hrvatska moderna povijest"

str.741et passim
..................
Inicijativa Srbije za reviziju Ustava nije ni u masti mogla uspjeti. Titoisticka rukovodstva ostalih republika i pokrajina odmah su "procitala" prave namjere Srbije. Pokazalo se da je najveca prepreka Kardeljev institut prava na veto. To je bio "glogov kolac", zastitnik ustavnog poretka Jugoslavije.

Dovoljno je bilo da samo jedna republika ili cak i srpska pokrajina stavi svoj veto i - inicijativa ne prolazi.

U proljece 1985. Komisija za politicki sustav zavrsila je rad. Predstavnici republika i pokrajina u komisiji slozili su se da se politicki sustav ne mijenja nego da se dalje razvija na temeljima Ustava 1974, uz manje promjene koje bi ga ucinile efikasnijim i racionalnijim.

Rasprava o promjenama u politickom sustavu bila je, mnogo vise nego rasprava o DPES-u, veliki izazov za Jugoslaviju s obzirom na proces njezine dezintegracije. Trebalo je postici sporazum, i to tocno po ustavnoj proceduri dogovaranja i usuglasavanja svih republika i pokrajina u novoj povijesnoj situaciji kada s jedne strane vise nije bilo nekadasnjeg mocnog Politbiroa i lidera Jugoslavije Josipa Broza Tita, a s druge strane kada se istopio nekadasnji monolitni blok jedinstvenih revolucionarnih snaga stvoren u pripremama i izvodjenju narodno-oslobodilackog rata i socijalisticke revolucije u Jugoslaviji. Usuglaseni stavovi da se ne mijenja politicki sustav dali su nadu da ce se odrzati federalizam Ustava 1974.

Prvi udar Srbije na konfederalno ustavno uredjenje Jugoslavije nije uspio. Ne samo to. Srbija nije uspjela ponistiti ni autonomiju svojih pokrajina; u njima su na vlasti i dalje ostali oni koji su sudjelovali u stvaranju autonomije i bili odlucni u njezinoj obrani, dobivsi podrugljiv naziv "autonomasi". Ako se uzme u obzir da je vec bila svladana najteza faza ekonomske krize sredinom 1980-ih, te da je obranjen federalizam, izgledalo je da ce se Jugoslavija odrzati kao konfederacija ili da ce se mozda mirno i dogovorno razdruziti.

Buduci da Srbija nije ostvarila svoj nacionalni cilj - obnovu centralisticke federacije - nastupila je dilema glede daljnjih poteza. Projekt revizije Ustava nije ostvaren, prijasnje tendencije osamostaljenja republika su nastavljene, a novo je samo to da su nesrpski narodi postali svjesniji u pogledu velikosrpske opasnosti.

Poraz prvoga pokusaja revizije Ustava ostavio je tezak dojam i izazvao frustrirajucu reakciju, te agresivnost i odlucnost da se nastavi borba. Jedna frakcija, koju je predvodio predsjednik Srbije I. Stambolic, bila je na putu da prihvati status quo, a druga, posebno inteligencija, bila je za nastavak borbe bez obzira na zrtve. Na toj frustraciji i agresivnosti ubrzan je proces jacanja velikosrpskoga pokreta pod parolom "Srbi na okup". Na celo toga pokreta stat ce 1987. Slobodan Milosevic.

.................................

Izbijanje velikosrpskoga pokreta sredinom 1980-ih

Nakon sto su u visegodisnjem pregovaranju republike i pokrajine odbile reviziju Ustava 1974, s cime se nevoljko pomirio i Ivan Stambolic 1986-87, izgledalo je da ce se, mozda, rijesiti politicka kriza. Istodobno je reafirmirana trzisna orijentacija cime je presutno napustena i tzv. koncepcija udruzenoga rada, kao ideoloska barijera koju je oblikovao X. kongres SKJ 1974. i koja je bila zadnja komunisticka "Magna charta".

Medjutim, pokazalo se da je snaga pritajenih nacionalizama bila toliko jaka da je rusila sve pred sobom.

Pobuna Albanaca na Kosovu 1981. preko noci je pokrenula lavinu srpskog nacionalizma koji je Titov komunisticki rezim desetljecima drzao pod kontrolom. Tim povodom u javni politicki zivot ulazi i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja ce igrati vaznu ulogu u pripremanju duhova za velikosrpsku agresiju. Vladike SPC-a - Atanasije Jeftic, Amfilohije Radovic i Irinej Bulovic - pisu apele domacim i medunarodnim ciniteljima, sve do kongresa SAD-a, da se zastiti srpski narod na Kosovu. Episkop A. Jeftic pise:

"... Danas jedan, sutra sedam, prekosutra svi do jednog - takva je obijesna parola i poruka albanskih iredentista Srbima na Kosovu..."

Sredinom osamdesetih SPC naglo, silovito, vatreno i otvoreno nastupa i prodire u sve pore drustvenog zivota iz kojega ju je pobjednicki komunisti~ki pokret 1944. potisnuo na margine. Rijecju i djelom ona obnavlja staro crkveno ucenje o svojoj nepogresivosti, a posebno o sebi kao stozemoj insitituciji srpstva, pravoslavlja i svetosavlja, kao rasadnistva duhovnosti, prosvjete, kulture i srpske nacionalne svijesti.

Na svoj ritualno-vjerski nacin SPC je sudjelovala u razvijanju velikosrpskoga pokreta. Ona je, na nacin malo poznat u drugih naroda, obnovila sintagmu "nebeska Srbija", sto se uklapalo i slijevalo s ostalim parolama, usklicima i ratobornim uzvicima u masmedijima, na mitinzima i vjerskim obredima - sve usmjereno na stvaranje Velike Srbije.

"Nebeska Srbija" je nastala u i iz kosovskoga mita ciji je ona sastavni dio. Obnova toga termina i njezina mobilizacijska uloga ugradjene su u scenarij proslave 600 godina Kosovske bitke 1989, a sama je proslava bila u znaku priprema za ratni obracun s "neprijateljima srpskog naroda". Vladika Atanasije tim povodom u "Glasu Crkve" (GC) feljtonski obnavlja misli svoga uzora vladike Nikolaja o Kosovu i knezu Lazaru, cije je opredjeljenje: "Carstvu nebeskom izvrseno u ime cijeloga srpskog naroda (poput Mojsijeva u ime Zidova) i ono je bilo najjaci izraz nase povijesti i njezina regulativna ideja... Kosovo je pokazalo da se nasa povijest odigrala na najvisem planu, na tragicnoj i uzvisenoj granici nebeskog i zemaljskog, Bozjeg i ljudskog".

Uzdizanju mita "nebeske Srbije", a u sklopu toga i mistifikacija grobova predaka kao izvora "tvrde vjere" i zrtvovanja zivih, pridruzili su se i neki akademici i knjizevnici. Tako, na primjer, Matija Beckovic, po nekima (M. Djilasu) najveci i najumniji zivuci srpski pjesnik, 1988. kaze: "Grob je najveca svetinja i najstarija crkva srpskoga naroda. Grob je nasa najduza i najupornija vjera...'

U podizanju borbenoga morala i ratne psihoze posebno mjesto dobio je i trenutak nosenja posmrtnih ostataka (mosti) kneza Lazara koji su putovali po selima i gradovima Srbije i Bosne i Hercegovine 1988. u reziji SPC-a - sve u slavu proslave 600 godina bitke na Kosovu. Vladike, episkopi, svecenici, na tisucama su doceka i ispracaja Lazarovih moci citali svoje poslanice i govore. Tako je, na primjer, episkop sabacko-valjevski Jovan u svoju poslanicu unio i dio o "nebeskoj Srbiji". On kaze: ` ...Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju Nebesku Srbiju koja je do danas sigurno narasla u najvecu nebesku drzavu. Ako samo uzmemo nevine zrtve ovog posljednjeg rata (194145), milijuni i milijuni Srba i Srpkinja, djece i nejaci, pobijenih ili mucenih najstrasnijim mukama ili bacanih u jame i pecine od ustaskih zlocinaca, onda mozemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima".

O Srbima kao nebeskom narodu teolog Bozidar Mijac pise: "Na Kosovu je srpski narod glasovao dusom za Carstvo vjecnosti, i to je bilo i ostalo jedino njegovo pravo opredjeljenje. Od onda svi Srbi, vjerni tom zavjetu, ostaju narod Bozji, Kristov novozavjetni narod, nebeska Srbija, sastavni dio novog Izabranog naroda Bozjega... U svjetlosti opredjeljenja za Nebesko carstvo treba promatrati sva tragicna zbivanja u narodnoj povijesti, pa i narocito sadasnja."

Uz poslanice i pisma, koja su putovala s Lazarevim mocima, bilo je i ono upuceno neprijateljima "okrvavljene i napacene Srbije" u kojemu se porucivalo "... trudit cemo se da im zatremo pleme i koljeno, da ih historija ne bude spominjala".

Na kraju, kljucno je pitanje sto je bio politicki smisao i poruka simbola "nebeske Srbije".

Prema srpskoj nacionalnoj ideologiji, tri su kriterija za utvrdjivanje granica njihove nacionalne drzave. Prvi, etnicki cisti teritorij, kao sto je na primjer, Sumadija, ili srpska etnicka vecina na odredjenom teritoriju, sto, kao nacelo, priznaje medjunarodna zajednica i citav svijet. Drugi kriterij odnosi se na bivstvovanje tzv. nacionalnog duha na odredjenom teritoriju, kao sto je slucaj s Kosovom. U tom smislu teolog Bozidar Mijac ovako tumaci srpsko pravo na Kosovo: "Kosovo nije samo fizicko obitavaliste, vec i metafizicka tvorevina. Ovu srpsku domovinu sacinjavaju nebo i zemlja. Noumen (gr. um, svijest) duha u fenomenu vremena i prostora. To je najveci dokaz da za pripadnost jednom tlu nije presudan samo brojcani, masovni, sastav stanovnistva, nego mozda i mnogo vise, ona duhovna tvorevina koju je sazdao i u njoj na jedan visi egzistencijalni nacin postoji. Ideogeneza je u ovom slucaju preteznija od etnogeneze." I, konacno, treci kriterij glasi: srpska zemlja seze do granica oznacenih srpskim grobovima, sto je izraz teze o jedinstvu zemaljske i nebeske Srbije.

Dakle, po navedenim citatima, u glavama nekih teologa SPC-a i intelektualne elite nema mjesta racionalnoj analizi odnosa snaga u eventualnom buducem ratu, o odnosu cilja i sredstava, zelja i moci, o mogucim saveznicima i saveznicima buduceg neprijatelja, kako bi se hladnom analizom doslo do zakljucka moze li se rat zapoceti i pobjedonosno zavrsiti ili ce, pak, rat odvesti u poraz i tragediju. Uostalom, ovakva analiza i ne prilici crkvenoj insituciji, vec je ona, po pravilu, djelo politickih snaga odredjenoga naroda. Medjutim, ti navodi pokazuju da takva misao teologa dovodi narod u iracionalna stanja, sto najcesce blokira one politicke snage koje su zaduzene da donesu mudru politicku odluku o miru ili o ratu.

Za SPC-om nije zaostajala ni znanost. Dvadeset i cetvrti rujna 1986. objavljen je velikosrpski nacionalni program pod imenom "Memorandum" Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). On je preko noci postao izvor i nadahnuce, novo ulje na vatru vec pokrenutoga svesrpskog pokreta. Kao politicki dokument vrhunske nacionalne znanstvene institucije srpskog naroda, Memorandum je nezaobilazni izvor najnovije srpske politike.

Dakle, sto je najbitnije u Memorandumu SANU-a?

Memorandum je politicka optuznica protiv titoistickoga komunistickog rezima s tezom da je komunisticki pokret Jugoslavije od samog pocetka bio antisrpski i antijugoslavenski, te da je ostvarivsi hrvatsko-slovensku dominaciju, kako u NOB-u 1941-1945, tako i u citavom poslijeratnom razdoblju, po politickoj volji Tita i Kardelja razbio jedinstveni srpski nacionalni korpus po republikama, onemogucivsi stvaranje srpske drzave u jugoslavenskoj federaciji, a nad Srbijom uspostavio politicku i ekonomsku dominaciju razvijenih zapadnih republika, blokirao normalan razvoj srpskoga drustva - jednom rijecju, stavio Srbiju i cijeli srpski narod u podredjeni polozaj u SFRJ.

Evo "krunskih" dijelova kojima se "dokazuje" navedena teza:

Akademici, autori Memoranduma, osporavaju legitimitet akta konstitucije jugoslavenske federacije u Jajcu 29. studenoga 1943. navodeci da tamo srpski narod nije bio zastupljen, vec da su na zasjedanje dovedeni pojedinci iz srpskih partizanskih jedinica.

Oni pisu: "Za Drugo zasjedanje AVNOJ-a vijecnici su birani iz srpskih vojnih jedinica i clanova Vrhovnog staba koji su se zatekli na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od vijecnika nekih drugih republika koji su dosli na zasjedanje sa svojeg teritorija i koji su iza sebe imali nacionalne politicke organizacije s izgradjenim stavovima i programima.

Ove historijske cinjenice ukazuju na to da tijekom rata Srbija nije bila formalno, a pogotovo ne sustinski u ravnopravnom polozaju kad su donosene odluke od dalekoseznog znacaja za buduce drzavno uredjenje."

Zaceta izmedu dva svjetska rata, a izrazena i u Jajcu 1943, antisrpska politika po ocjeni Memoranduma jos se jace provodila u poslijeratnom razdoblju, posebno od sredine sezdesetih godina, tj. nakon pada A. Rankovica.

O tome se u Memorandumu kaze: "Slovenci i Hrvati su prije rata stvorili svoje nacionalne komunisticke partije, a zadobili su i odlucujuci utjecaj na CK KPJ. Njihovi politicki lideri postali su arbitri u svim politickim pitanjima tijekom i poslije rata. Ove dvije susjedne republike dijelile su slicnu historijsku sudbinu, imale su istu religiju i teznju za sto vecom samostalnoscu, a kao najrazvijenije i zajednicke ekonomske interese, sto su bili dovoljni razlozi za trajnu koaliciju u nastojanju da ostvare politicku dominaciju. Tu koaliciju je ucvrstila dugogodisnja suradnja Tita i Kardelja, dvije najistaknutije politicke licnosti poslijeratne Jugoslavije, koje su uzivale neprikosnoven autoritet u centrima moci."

Najveci, a istodobno najbolniji razarajuci udarac razbijanju Srbije i Jugoslavije nanio je Ustav 1974. onim odredbama kojima je zapravo konstituirao konfederaciju.

Autori Memoranduma tvrde kako se praksa stavljanja veta i paritetne zastupljenosti prosirila i na privredu, kulturu, pa cak i sportske organizacije. I, zaista, istina je da su se i u saveznim sportskim forumima odluke donosile konsenzusom delegata sportskih foruma iz republika i pokrajina.

Autori Memoranduma tvrde da su svi drugi narodi, osim srpskog, u Jugoslaviji ostvarili svoje drzave:

"Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr., nije dobila pravo na vlastitu drzavu. Dijelovi srpskog naroda koji u znatnom broju zive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, sluziti se svojim jezikom i pismom, politicki i kulturno se organizirati, zajednicki razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda."

Titoisticki rezim je optuzen da je Srbe na Kosovu i u Hrvatskoj doveo pred dilemu - ili se iseliti u Srbiju, ili se asimilirati. Polazeci od takve teze, autori su trazili hitnu intervenciju za zastitu Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. O tome se kaze: "... Ostatak ostataka srpskog naroda ne samo sto stalno i nesmanjenim tempom napusta svoju zemlju, nego se... gonjen zulumom i fizickim, moralnim i psiholoskim terorom priprema za svoj konacni egzodus. Za manje od desetak sljedecih godina, ako se stvari bitno ne primijene, Srba na Kosovu vise nece biti."

...Srbi u Hrvatskoj nikada u proslosti nisu bili ugrozeni koliko su danas. Rjesenje njihovog nacionalnog polozaja namece se kao prvorazredno politicko pitanje. Ukoliko se rjesenja ne pronadju, posljedice mogu biti stetne ne samo po odnose u Hrvatskoj, vec i po citavu Jugoslaviju,"

U kontekstu navedenih teza i stajalista srpski su akademici predvidjeli da je moguc i "raspad jugoslavenske drzavne zajednice", a u zavrsnim recenicama kazu: "Jugoslaviji prijeti opasnost od daljnjeg rastocavanja. Srpski narod ne moze spokojno ocekivati buducnost u takvoj neizvjesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim teznjama i namjerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredijeliti i definirati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava..."

Sto se moze reci o Memorandumu SANU-a? Memorandum je cuvenu medjuratnu tezu KPJ da je Jugoslavija tamnica nesrpskih naroda izvrnuo u tezu da je SFRJ postala nova tamnica, ali samo za srpski narod. To implicira upotrebu nasilja za uspostavu velikodrzavnog centralizma s hegemonijom Srbije, ili razbijanje Jugoslavije i gradjenje velike Srbije na njezinim rusevinama.

Poticani od SPC-a, SANU-a, i drugih centara, Srbi s Kosova nisu se mirili s odlukom SKJ koji je 1985. zastitio autonomije obiju pokrajina. Srbi na Kosovu su se organizirali i sve vise pritiskali srpsko i jugoslavensko rukovodstvo za uspostavljanje represivnog rezima nad Albancima. Prvu jaku potporu dobili su od beogradskih intelektualaca. Udruzenje knjizevnika Srbije je 15. sijecnja 1986. u svom listu "Knjizevne novine" objavilo peticiju 2.000 Srba - gradjana Kosova Polja kojom se trazi radikalna borba protiv "albanskog nacionalizma i separatizma". Uskoro zatim, 26. veljace 1986, u Beograd je dosla delegacija Srba s Kosova s istim zahtjevima. Otad ce dolazak brojno jakih delegacija postati praksa, sve do slamanja autonomije 1989. Novi poticaj sukobu dao je Memorandum SANU-a od 24, rujna 1986.

Pravi prijelom je medjutim nastupio u proljece 1987. kada je Slobodan Milosevic odbacio Stambolicevu taktiku pregovaranja s republikama radi promjena Ustava 1974.

Uskoro nakon Miloseviceva govora na Kosovu, Udruzenje knjizevnika Srbije zapocelo je svoju veliku politicku kampanju. Od 15. do 23. svibnja 1987. odrzavane su prosvjedne veceri pod nazivom "O Kosovu - za Kosovo". Na tom ciklusu knjizevnih veceri bilo je preko stotinu izlaganja. Ton i pravac raspravama davala su istupanja D. Cosica. Po njemu, Kosovo je "zivotno pitanje srpskog naroda" s jedne i "sudbinsko pitanje Jugoslavije" s druge strane. Kosovska kriza je razotkrila "slom jugoslavenske ideologije i njezinog poretka", zbog cega Jugoslavija s takvim poretkom ne moze dalje opstati, jer je njezin Ustav 1974. dopustio da "manjinsko stanovnistvo terorizira vecinski (srpski) narod i progonima osvaja njegov teritorij". "Zato", kaze Cosic, "rjesavanje kosovskog pitanja je nova historijska provjera razloga i smisla postojanja Jugoslavije".

Srpski su vodeci intelektualci, knjizevnici i akademici, nakon "obrade" kosovske krize krenuli u razradu jugoslavenske krize, s osnovnom tezom: Jugoslaviju treba razoriti i na njezinim rusevinama stvoriti veliku Srbiju.

Predsjednik Srbije Ivan Stambolic popustao je eskalaciji srpskog nacionalizma da bi ojacao svoju poziciju u pregovorima s ostalim clanicama federacije glede revizije Ustava iz 1974, a i da bi i sam dobio na popularnosti u narodu. Istodobno je vjerovao da ce ga njegov dugogodisnji prijatelj S. Milosevic i dalje vjerno slijediti, pa je na njegov prijedlog Milosevic 1986. izabran za sefa srpske partije.

Do dolaska Milosevica za sefa Partije, organi vlasti suzbijali su masovne mitinge na Kosovu. Bilo je policijskih intervencija, pa i batinanja demonstranata. Protivno sugestiji da se ne podgrijava atmosfera, S. Milosevic je 4. travnja 1987. dosao na miting u Kosovo polje koji je trajao punih 13 sati i snazno ohrabrio demonstrante izrekavsi cuvenu recenicu: "Nitko ne smije da vas bije...", "... na ovom tlu (Kosovu) tiranije vise nece biti ...", obecavsi da ce albanski separatizam biti brzo likvidiran.

I dalje: "Cijela Jugoslavija je s vama", "Jugoslavija ne postoji bez Kosova". U punom zanosu uzavreloj masi Srba i Crnogoraca na Kosovu, Milosevic je izrekao poruku, kao zakletvu, ovim rijecima: "...Vi treba da ostanete ovdje. Ovo je vasa zemlja, ovdje su vase kuce, vase njive i vrtovi, vase uspomene... Nije nikada bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da ustukne pred preprekama... Treba da ostanete ovdje i zbog vasih predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, potomke razocarali...'

Na taj miting na Kosovu Milosevic je dosao kao vodja srpskih komunista, a s mitinga se vratio kao vodja srpskoga naroda.

Dva mjeseca nakon Miloseviceva govora na Kosovu, lipnja 1987, Centralni komitet SKJ odlucnije je podrzao Srbiju na Kosovu. Na istoj sjednici Milosevic je trazio odlucnost i brzinu, rekavsi: "Za promjene na Kosovu vrijeme istice brzo. Ili cemo (mjere) poduzeti odmah i energicno ili cemo stvari definitivno ispustiti iz ruku..." I na toj je sjednici izrazio misljenje da ce "cijela Jugoslavija" sada jedinstveno nastupiti. Rekao je "... mislim da je stupanj jedinstva (o Kosovu) veci nego sto je ikada bio u Savezu komunista Jugoslavije, u sredstvima informiranja, medu intelektualcima, a pogotovo u radnickoj klasi." I dalje: "Zahtjev za promjenama (na Kosovu) izrazava danas citava jugoslavenska javnost..."

Mjesec dana nakon toga govora na sjednici CK SKJ, S. Milosevic na 6. sjednici CK SK Srbije (srpanj 1987) zaostrava svoj smjer ovim rijecima: "Tko nije u stanju prihvatiti te zadatke da sudjeluje u takvoj politici, neka se prihvati drugog posla." Osudio je nosioce politike "hladne glave" u srpskom rukovodstw rekavsi: "Ta politika se pokazala na djelu kao potpuno pogresna. Hladna glava ... nije zaustavila nego potakla silovanje, ponizenje, iseljavanje. Kontrarevolucija ne ceka dok se mi dogovaramo i preglasavamo...'

Najavljeni je obracun s nosiocima politike "hladne glave" u srpskom vodstvu proveden na dvodnevnoj 8. sjednici CK SKS 22. i 23. rujna 1987. Pali su, osim ostalih, I. Stambolic, predsjednik Predsjednistva Srbije i Dragisa Pavlovic, celnik beogradskih komunista. Slijedilo je ciscenje onih koji se nisu dali ukljuciti u "velika obecanja" i jos "vecu brzinu". Mitinzi za rusenje pojedinaca i rukovodstava zapoceti 1986. i 1987. na Kosovu poceli su se prenositi na ostale krajeve. Pocela je tzv. antibirokratska revolucija. Za nekoliko mjeseci smijenjeno je oko 5.000 aktivista - zaveden je rezim cvrste ruke.

Do dolaska Slobodana Milosevica na celo Srbije bilo je neke nade za demokratsku opciju, ali je od tada sve krenulo prema ponoru. Naravno, tu se ne radi o carobnoj svemoci te licnosti, vec o cinjenici da je Milosevic uskocio na ranije "osedlanog konja". Veci dio srbijanske inteligencije, gotovo sva glasila masmedija i Crkva na otvorenoj su politickoj, kulturnoj i duhovnoj sceni uspjeli ozivjeti i razviti velikosrpsku nacionalnu svijest. Te snage su stvorile masovno uvjerenje i spremnost da se svim sredstvima, ukljucujuci i oruzje, mora obnoviti jedinstvena drzava Srbija, a zatim obnovom saveznoga drzavno-partijskog centralizma "spasiti" Jugoslavija, koju su Tito i SKJ pola stoljeca razbijali i razbili na stetu Srbije, a u korist svih nesrpskih naroda koje se sada, i na silu, mora zadrzati u centralistickoj velikosrpskoj Jugoslaviji. Na toj svijesti, koja je sredinom 1980-ih godina postala masovna, izrastao je S. Milosevic. Milosevic je preko noci postao diktator s ambicijom da zamijeni Tita. Na mitinzima se pjevalo; "Sad se narod uveliko pita, tko ce nama da zamjeni Tita, sad se znade tko je drugi Tito, Slobodan je ime plemenito".

U jesen 1987. zavrsena je totalna nacionalna homogenizacija srpskoga naroda u cijeloj Jugoslaviji. Milosevic je odlucio i dalje hiniti da slijedi Stambolicevu politiku pregovaranja s ostalim republikama radi revizije Ustava, ali istodobno krenuti silom na osvajanje ostale Jugoslavije.

Nema komentara

Anketa

Ustavi