RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

4. Prijelomne godine - slom komunizma i demokratska smjena vlasti (1989-1990)

Napisano 18.02.2010. 12:10
Hrvatska Moderna Povijest

Izvadci iz knjige Dusan Bilandzic: "Hrvatska moderna povijest"

Vec je vise puta receno da je stvaranje i odrzavanje Jugoslavije bilo vise u rukama velikih sila nego u volji njezinih naroda. Njoj je u europskom i svjetskom poretku bila namijenjena odredjena uloga u skladu s interesima velesila. Tu tezu potvrduje ne samo Versailles, Teheran i Jalta vec i politika obaju blokova, odnosno supersila, u tijeku cijeloga hladnog rata. To je znacilo da je bilo gotovo nemoguce dovesti u pitanje opstanak Titove Jugoslavije ne samo zbog odnosa snaga u njoj samoj vec i zbog podrske supersila. To je, dalje, znacilo da samo slom jednoga ili obaju blokova otvara pitanje sudbine Jugoslavije. Upravo takva promjena dogodila se 1989. godine - slom hladnoratovskog poretka.

Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine dosao je kraj najvecemu eksperimentu u povijesti Europe: dogodio se slom komunizma, a s njime i raspad supersile SSSR-a.

M. Gorbacov, sef sovjetske drzave i partije u proljece 1989. javno je odbacio Breznjevljevu doktrinu o ogranicenom suverenitetu socijalistickih drzava, koje su fakticki bile pod ruskom vlascu. Time je bio otvoren put za oslobodjenje desetine istocnoeuropskih drzava od ruske hegemonije i za slom komunistickih rezima koji im je bio nametnut nakon II. svjetskog rata.

U razdoblju od 11. sijecnja 1989. kada je madjarski parlament ozakonio uvodenje visestranacja, do 10. studenog iste godine kada je srusen Berlinski zid ,simbol podijeljene Njemacke i podijeljene Europe, u svim je istocnoeuropskim zemljama pao komunizam. U prvih 5 mjeseci iduce 1990. iz sastava SSSR-a istupile su Litva, Estonija, Latvija i Gnizija, u rujnu 1990. proglaseno je ujedinjenje Njemacke, a zatim je Konferencija svih europskih drzava, SAD-a i Kanade (KESS) oznacila kraj hladnoga rata i podjele Europe na dva antagonisticka vojno-politicka bloka. U ljeto 1991. raspao se i SSSR koji je trajao 74 godine.

Raspad komunizma u Europi 1989. dogodio se bez krvi, osim u Rumunjskoj, sto znaci da su se rezimi toliko istrosili i urusili da vise nije bilo nikakvih socijalno-politickih snaga za njihovu obranu. To se moglo dogoditi samo zato sto se i SSSR "urusio", inace bi se ponovila ruska vojna intervencija kao ona 1956. u Madjarskoj i 1968. u CSSR-u.

Posljednja faza raspadanja rezima u Jugoslaviji vremenski se poklapala sa slicnim procesima u ostalim komunistickim zemljama Europe. Ali suprotno svim ostalim zemljama istocne Europe i Sloveniji i Hrvatskoj, Srbija je na plimi sveopcega velikosrpskog pokreta sacuvala komunisticki rezim, a odbacila demokratski put za svoju buducnost. Taj je pokret po prirodi stvari cak ojacao totalitarizam ondasnjega komunistickog rezima.

Nakon ukidanja autonomije pokrajina, sto je ozakonjeno ustavnim aktom 28. ozujka 1989, Albanci su istoga dana pruzili otpor putem demonstracija u kojima su poginula 22 demonstranta. Borba Srbije s Albancima otezavala je i usporavala "izvoz" Miloseviceve antibirokratske revolucije, no takodjer i snazila velikosrpski pokret.

Nastavljeni su masovni mitinzi, medu kojima onaj na Gazimestanu, u povodu 600. godisnjice Kosovske bitke. Okupilo se oko dva milijuna ljudi: Srba iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine, BiH i Hrvatske, kao i iz Australije, Amerike,Kanade i europskih zemalja. Na tom mitingu je Milosevic "okrunjen" liderom nacije, rekavsi da su Srbi ponovno u bitkama koje "nisu oruzane, mada ni takve nisu iskljucene". Masa mu je s ushicenjem uzvracala "Car Lazare nisi im\'o srece, da se Slobo pokraj tebe krece". U povodu kosovske obljetnice odrzani su mitinzi i u drugim mjestima, medu ostalima i onaj u Kninskoj krajini kolovoza 1989. kojom prigodom su hrvatske vlasti zatvorile Jovana Opacica, predsjednika novoosnovanoga srpskog drustva "Zora".

Milosevicevci su u jesen 1989. pokusali "izvoz revolucije" u Sloveniju i Hrvatsku s ciljem rusenja rukovodstava tih republika. U Ljubljani je za 1. prosinca 1989. zakazan "miting istine", nakon kojega bi mitingasi, na povratku, odrzali miting i u Zagrebu, ali je Slovenija zabranila dolazak Srba i Crnogoraca s Kosova. Odmah zatim Srbija je zavela ekonomsku blokadu Slovenije, zabranom uvoza slovenske robe.

U povodu ekonomskih sankcija u proglasu je receno i ovo: "Porucujemo da ni jedan gradjanin Srbije nece moliti Slovence da ostanu u Jugoslaviji." Time je najavljena ideja "amputacije" Slovenije u odredjenom trenutku.

Medju politicke akcije "antibirokratske revolucije" spada i pritisak da se, prije roka, sazove XIV. kongres SKJ; Milosevic je ocekivao da ce kongresu nametnuti odluke o ukidanju autonomije Saveza komunista republika i tako obnoviti centralisticku strukturu kao sredstvo obnove drzavnoga centralizma, racunajuci da onaj tko ovlada s SKJ moze ovladati i Jugoslavijom. Ostali savezi komunista pristali su da se sazove izvanredni kongres SKJ.

U medjuvremenu, dok je velikosrpski pokret tijekom 1989. dostizavao vrhunac svoje homogenizacije, u Hrvatskoj je, nakon visegodisnje "sutnje", zapoceo proces radjanja demokratskog i nacionalnog pokreta. Pokret je zahvatio kako sire narodne mase, inteligenciju i dio hrvatske emigracije, tako i veci dio clanstva Saveza komunista. Taj pokret je vodio prema nacionalnoj homogenizaciji, slicnoj onoj s pocetka sedamdesetih godina. Pokret je nastajao u kontekstu sloma europskoga komunizma, raspadanja Jugoslavije i prijetece velikosrpske opasnosti. Takav kontekst je prvi put nakon stvaranja Jugoslavije 1918. otvarao mogucnosti stvaranja demokratske samostalne drzave Hrvatske.

Vec je receno da Hrvatska u ovoj fazi nije imala rukovodstvo primjereno velikoj drustvenoj prekretnici. Na poziciji predsjednika SKH, na kojoj je u ratu bio A. Hebrang, a zatim skoro 40 godina V. Bakaric, nasao se S. Stojcevic, Srbin iz Slavonije. Ta cinjenica, da se radilo o Srbinu, nije bila problematicna - to bi komunisti u duhu svoga internacionalizma i prihvatili - vec cinjenica sto je on bio tipican aparatcik partijske vlasti. Medjutim, rukovodstvo se razlikovalo od onih u ranijim razdobljima po tome sto je osjecalo da mu se topi legitimitet u narodu. Zato je sve vise popustalo drustvenom toku - privatnim inicijativama, slobodi medija, samoupravi lokalnih vlasti, slobodi stvaralastva u kulturi itd. Cinjenica je da je to rukovodstvo, osloncem na rezultate ostrih rasprava u intelektualnoj i partijskoj javnosti, formuliralo platformu promjena i donijelo odluku o prvim slobodnim visestranackim izborima u Hrvatskoj.

Hrvatsko rukovodstvo je u jugoslavenskoj drzavnoj krizi tvrdo stajalo na braniku obrane federalizma. Na tom su se smjeru pojavili i oni koji su postali svjesni da Milosevic nikada nece pristati na ustavni federalizam pa su osobno podrzavali ideju stvaranja samostalne demokratske Hrvatske.

Tendencija povlacenja Saveza komunista s tvrdih ideoloskih pozicija i stila zapovijedanja, kao i skoro desetogodisnja razarajuca kritika drustvenoga sustava, poklopila se s pocetkom inicijativa za stvaranje politickih stranaka. Ilegalna i polulegalna okupljanja po kucama pretvarala su se u inicijativne skupine za osnivanje politickih stranaka. Vec 2. veljace na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovano je "Udruzenje za jugoslavensku demokratsku inicijativu" (UJDI), sto vlastima nije smetalo zbog njegove projugoslavenske orijentacije, ali je to odskrinulo vrata i drugim inicijativama. Odmah zatim, 28. veljace 1989, Franjo Tudjman je na tribini Drustva knjizevnika izlozio platformu za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Na istom mjestu se 3. ozujka 1989. sastala Inicijalna grupa za osnivanje Hrvatskoga socijalno-liberalnog saveza (HSLS), koja je kao prva stranka osnovana 20. svibnja 1989. Nakon mjesec dana, tocnije 17. lipnja, odrzana je i osnivacka skupstina.

U organizaciji HSLS-a 70.000 gradana je 8. listopada 1989. potpisalo peticiju za povratak spomenika bana Jelacica na zagrebacki sredisnji trg. Bilo je to prvo, ali masovno, opozicijsko okupljanje s jasnim porukama za stvaranje demokratske samostalne Hrvatske.

Vrhunac burnoga pokreta u stvaranju visestranacja dogodio se 10. prosinca 1989. Toga dana je dvanaest politickih stranaka i opozicijskih skupina u Zagrebu prikupljalo potpise za peticiju Saboru i Predsjednistvu SKH, kojom se trazilo raspisivanje slobodnih izbora. Trg Republike/Jelacicev trg bio je iluminiran svijecama ("revolucija svijeca"). I dok su gradjani potpisivali peticiju, istu vecer je TV u Dnevniku objavila odluku Predsjednistva CK SKH o raspisivanju prijevremenih izbora na svim razinama - od opcine do Sabora. Svi su bili sokirani. Centralni komitet je prihvatio odluku svoga Predsjednistva, a sutradan 11. prosinca poceo je XI. kongres SKH koji je trajao tri dana i takodjer podrzao odluku za izbore. Izabrano je novo vodstvo SKH na celu s Ivicom Racanom, koji je za protukandidata imao Ivu Druzica. Od staroga predsjednistva Partije ostao je samo jedan clan.

Valja napomenuti da vodstvo SKH nije popustilo pritisku vrha JNA da odustane od ideje o raspisivanju slobodnih izbora.

Ni organi Saveza komunista ni drzavni organi nisu poduzimali represivne mjere protiv osnivanja politickih stranaka. U samom Savezu komunista razvilo se reformsko krilo koje je osjetilo da je vrijeme napustiti naslijedjeni partijski program, otvoriti vrata demokraciji i uci u otvorenu borbu protiv velikosrpske opasnosti. Istaknutiji predvodnici toga krila bili su Drago Dimitrovic i Celestin Sardelic. Nasuprot tom krilu, u CK, Vladi i Saboru jake je pozicije imalo i konzervativno krilo. To krilo, odgovorno za "hrvatsku sutnju", bilo je protiv reforme, ali je bilo nemocno i po sastavu heterogeno. Neki su bili protiv visestranacja zbog straha od mogucega revansizma desnicarskih, posebno proustaskih elemenata. Vecina srpskih prvaka nije mogla zamisliti zivot izvan Jugoslavije. Neki su od njih bili vrlo odlucni protiv Milosevica i velikosrpskog ekspanzionizma, jer su bili svjesni da oni razbijaju Jugoslaviju i time dovode u pitanje opstanak srpskoga naroda u HIvatskoj (Baltic, Dragosavac i dr.). Dio hrvatskih komunista bio je u teskoj dilemi: s jedne bi se strane pridruzili nacionalnom pokretu i odlucno branili Hrvatsku protiv agresije Srbije i JNA, a s druge su strahovali da ih u slucaju poraza na izborima ceka pogrom kao kazna za unistenje Paveliceve NDH, za Bleiburg, za udar na "hrvatsko proljece", za polustoljetno vladanje Hrvatskom itd. Podjela u gradjanskom ratu 1941-45. jos je bila nepreboljena rana, koja je dijelila hrvatski korpus i prijetila revansizmom sve do ubijanja politickih protivnika.

Dok se odlucivalo o raspisivanju izbora, dva istaknuta hrvatska politicara nisu aktivno sudjelovala u politickom zivotu jer su bila na najvisim funkcijama u federaciji: predsjednik savezne vlade A. Markovic i potpredsjednik Jugoslavije S. Suvar. Prvi je pod imenom "novi socijalizam" vodio proces tranzicije Jugoslavije u smjeru zavodjenja drustvenoga sustava po modelu zapadnoeuropskih zemalja, a drugi se drzao Titove koncepcije odrzanja Jugoslavije sto je znacilo da se velikosrpski hegemonizam moze suzbiti obranom Ustava 1974. Nitko medjutim nije mogao obnoviti Titovu formulu i okupiti antivelikosrpske projugoslavenske snage, uz istodobno suzbijanje nacionalnih pokreta u svim republikama. To se nije moglo ostvariti bez Tita i njegove "nadnacionalne" armije. U oba slucaja radilo se o promasenoj politici. Markovic je, u ime savezne vlade, predlozio da savezna skupstina ozakoni visestranacke izbore i za saveznu skupstinu, ali su to 28. lipnja 1990. sprijecile delegacije Srbije i Slovenije. Srbija se bojala da Markoviceva reforma vodi u restauraciju kapitalizma, uz odrzanje konfederacije, a Slovenija je vec jednom nogom bila izasla iz Jugoslavije koju Markoviceva koncepcija zeli odrzati.

Nakon kongresa hrvatskih komunista i odluke o izborima, ubrzano je rastao broj stranaka. Sesnaesti je prosinca 1989. osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH) A. Vujica; 20. prosinca Zelena akcija Splita i Radikalno udruzenje za sjedinjene europske drzave (RUSED); 13. sijecnja 1990. Demokratski savez Albanaca Hrvatske (DSAH); 20. sijecnja 1990. Zelena akcija Zagreba; 27. sijecnja 1990. Zelena akcija Sibenika. Do 8. veljace sluzbeno su registrirane: HSLS, SDSH, HKDS, HDZ, Udruzenje za sjedinjene europske drzave, HDS, SKH i SSRNH. I dalje se nastavio proces stvaranja novih stranaka: 14. veljace 1990. Hrvatska stranka, Istarski demokratski sabor; 17. velja~e 1990. Demokratska akcija Hrvatske (DAH); istoga dana u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka; zatim i Muslimanska demokratska stranka i Gradjanska stranka; 20. veljace 1990. Jugoslavenska samostalna demokratska stranka, 21. veljace Stranka Jugoslavena; 23. veljace Autonomni demokratski savez Hrvatske (ADSH, kasnije usao u sastav SDSH); 24. veljace 1990. Hrvatska republikanska seljacka stranka (HRSS); 25. veljace 1990. Hrvatska stranka prava; 26. veljace 1990. Socijaldemokratska stranka Hrvatske/Jugoslavije; 1. ozujka Koalicija narodnog sporazuma (KNS) u sastavu HSLS, SDSH, HDDS, HSS na celu sa Savkom Dabcevic-Kucar i Mikom Tripalom; 2. ozujka 1990. Pokret za konfederaciju; 11. ozujka Rijecki demokratski savez; 17. ozujka 1990. Hrvatska republikanska stranka; 23. ozujka Zelena stranka Rijeke; 23. ozujka 1990.Hrvatski socijalni liberalni savez preimenovan je u stranku: Hrvatsku socijalno liberalnu stranku. Do izbora 22-23.travnja 1990. bilo je registrirano preko trideset stranaka, a kasnije ce njihova brojka prijeci 50.

str.769+

...........................................

U Hrvatskoj 1989/90. nabujali je pokret preko noci stvorio brojne stranke. U tome trenutku, u rijeci i djelu vecine gradana Hrvatske bila je samo jedna ideja vodilja: obrana od agresije i stvaranje nacionalne drzave. Gotovo cijeli je narod tezio demokraciji i nacionalnoj drzavi. Iz te cinjenice proizlazilo je da su, primjereno tome, i sve stranke, ma koliko ih bilo, via facti cinile jedinstvenu politicku snagu s istim ciljem, jer ih je rodio pokret - jedinstven i po ideologiji i po politickim ciljevima. Svaku stranku, ukljucujuci i SDP, rodio je jedan jedinstveni pokret, i zato su one bile jedna cjelina, ali s vise organskih dijelova. SDP, jedina stranka koja nije formalno osnovana u nacionalnom gibanju 1989/90, u stvari je reformirana na plimi nacionalnoga pokreta. Tu tezu ce potvrditi i povijesna cinjenica da se u Domovinskom ratu nece dogoditi ni jedan slucaj da neka grupica Hrvata prijede na stranu agresora, sto je slucaj nezabiljezen u njihovoj povijesti.

Zahvaljujuci ostvarenomu nacionalnom jedinstvu, u razdoblju stvaranja stranaka nije se ni htjela, ni zeljela voditi ostra medjustranacka politicka borba. Medjutim, to ne znaci da nije vladala medjusobna sumnja, pa i nepovjerenje, posebno medju liderima i vodstvima stranaka. Radi se, prije svega, o odnosu HDZ-a i SDP-a koji su se medjusobno nakostrijesili i u izbomoj kampanji i neko vrijeme nakon izbora. HDZ se, unatoc korektnom drzanju SDP-a, kako u prijenosu vlasti, tako i nakon toga, zapravo pribojavao "komunistickoga protuudara" - potpuno pogresno - a SDP se bojao zestokoga revansizma, pa i Bartolomejske noci - takodjer neopravdano.

Drugi izvor sumnjicenja bio je u svjetonazorima stranaka: demokrscani su bili uvjereni u superiornost svoje, pravasi svoje, narodnjaci svoje, reformirani komunisti svoje ideologije itd. Medutim, nacionalizam je, kao vladajuca i premocna ideologija, potisnuo druge oblike ideologije, mada se i sam iskazao u sirokome rasponu od humanoga rodoljublja do sovinizma.

Osim navedenih, bilo je i drugih izvora i vrsta sumnjicavosti i konkurencije u borbi za vlast. Svaka je stranka "pucala na istu metu" - osvajanje vlasti, uvjerena da je upravo ona najbolja, najtvrdja, najzasluznija, najsposobnija, najhrvatskija... tako da je nacionalizam, uz njegov svakodnevni folklorno-provincijalni ritual, obojio politicki zivot toga vremena.

Buduci da se predizborna kampanja odvijala u ozracju rastuce prijetnje Srbije i JNA, gradjani su se sve vise priklanjali onoj stranci koja je nudila najjace jamstvo za obranu Hrvatske, izlazak iz Jugoslavije i stvaranje samostalne Hrvatske. Na tim kljucnim parolama stvorene su tri najvece politicke grupacije: HDZ, SDP i Koalicija narodnog sporazuma. Ostale su stranke igrale marginalne uloge.

HDZ je najodlucnije izrazio stremljenje vecine hrvatskoga naroda. Nije to bilo tako vidljivo u samom programu stranke, koji je bio slican vecini ostalih stranaka, i koji je morao voditi racuna da jos postoji drzava Jugoslavija i njezina vojna sila, vec vise u vatrenim patriotskim rijecima na skupovima, u zamahu i snazi stvaranja mreze organizacija, u drzavnotvornoj retorici, u nacionalnim simbolima kao sto su zastave sa sahovnicama i slicno.

HDZ se naglaseno svakodnevno vise obracao cijeloj naciji, svim Hrvatima, nastojeci da svaki gradjanin pristupi nacionalnom pokretu. Isticanja prava gradjana, pozivanja na demokraciju, na pravnu drzavu gotovo nije bilo. U stvaranju pokreta Franjo Tudjman je oblikovao formulu za ujedinjavanje triju glavnih hrvatskih povijesnih sastavnica: pravastva (A. Starcevic), radicevstva (socijalni nauk brace Radic) i hrvatske ljevice (A. Hebrang pa i Tito), uzimajuci od njih ono sto je u njima nacionalno, a ne i ono sto je liberalno (kod Starcevica), i ono sto je socijalno (Radiceva borba protiv bogatasa i "gospode", ljevicarska borba protiv eksploatacije radnicke klase). Time je F. Tudjman tezio transgeneracijskom ujedinjenju koje bi rezultiralo sto vecim jedinstvom nacije. Izborni su rezultati potvrdili da je Tudjmanova formula bila uspjesna.

Iako HDZ nije programom otvoreno najavio razbijanje Jugoslavije i stvaranje samostalne drzave, njegova je retorika bila dovoljno jasna da je upravo to glavni Tudjmanov cilj.

Tri sastavnice su tako plasirane da su privlacile u pokret i one koji su se u proslosti nalazili na suprotnim barikadama te je u pokretu bilo ljudi i s centra i s ljevice i s desnice, ukljucujuci i proustaske elemente. U HDZ-u su se tako zajedno okupili i neki partizani i neki ustase, odnosno njihovi potomci. Tudjmanova cuvena teza na Prvomu opcem saboru HDZ-a 25. veljace 1990. u dvorani "Lisinski" kako "NDH nije bila samo puka kvislinska tvorba i fasisticki zlocin, vec i izraz povijesnih teznji hrvatskog naroda", snazno je odjekivala kako u srcima onih koji su tu drzavu stvarali i za nju ginuli kao i njihovih potomaka, tako i onih kojima je san bio stvaranje nove samostalne hrvatske drzave.

Franjo Tudjman je pozvao u pomoc i u borbu cjelokupnu tzv. iseljenu Hrvatsku, sto ni SDP ni Koalicija nisu ucinile. I to je odjeknulo kao cin, mig i poruka za stvaranje samostalne Hrvatske. Na tom pozivu i vezi, oko Tudjmana i HDZ-a stvoren je "prsten" iseljene Hrvatske ciji ljudi su s jedne strane snazili drzavotvorne snage, a s druge strane izazivali bojazan dijela hrvatske javnosti da ce ljudi iz toga prstena nametati svoju volju i interese u novoj drzavi, gurajuci drustvo u autoritarne, a ne demokratske vode. Na podrsku i strah naisle su i ideje nekih HDZ-ovih ekstremista koji su najavljivali teritorijalno sirenje Hrvatske s barjacima na Romaniji, sto je znacilo granicu na Drini. Sumanute ideje o obnovi Tomislavove drzave od Drave do Draca, od Sutle do Drine snazno su privlacile dio zanesenih ljudi, ali i izazivale strah od jos jednoga nacionalnog poraza kakav je bio onaj s NDH.

U vatri polemike bilo je napadaja na komuniste kao npr. u opcini Pescenica u Zagrebu gdje je receno da "crvenu azdaju" treba unistiti.

Na ekstremne desne ispade SDP je odgovorio tezom da je HDZ "stranka opasnih namjera".

S osjecajem o sudbonosnom sudaru s predstojecom agresijom Srbije i JNA, s teznjom da se sto prije ostvari nacionalna drzava, vecina je prelazila preko avanturistickih parola, preko prijetnji, drzeci da se vizija ekstremizma nece moci ostvariti jer ce Hrvatska ulaskom u Europu prihvatiti norme civilizirane pravne drzave.

Uz uvjerenje da je HDZ najsigurnija i najpouzdanija snaga stvaranja samostalne drzave, vecina ljudi je ocekivala da ce se ostvariti i obecanje HDZ-a kako ce Hrvatska za deset godina dostici visokorazvijene zapadne zemlje, kao npr. Austriju. Vjerovalo se da ce HDZ najbolje i najdosljednije reafirmirati svete vrijednosti kao sto su nacija, vjera, privatno vlasnistvo, gradjanska prava - vrijednosti prema kojima su komunisti bili previse restriktivni, a u prvomu poratnom desetljecu i veoma ostri, sve do progona onih koji su se za te vrijednosti borili. Radilo se dakle o vjeri u veliki drustveni preokret koji izvodi HDZ.

I Crkva, odnosno svecenstvo, zalozilo se u ime duhovne vrijednosti koje taj preokret donosi za pobjedu HDZ-a.

SKH, nakon odluke XI. kongresa o slobodnim izborima, dramaticno je tezio da nadoknadi propustene prilike iz faze "hrvatske sutnje". Za uspjeh na izborima valjalo je javnost uvjeriti da je partija i nacionalna i demokratska i da su njezin uzor socijaldemokratske stranke Zapadne Europe. To je ucinjeno Izbornim programom koji je ne samo utemeljio novu politicku strategiju vec i programske temelje SDP-a kao stranke. On je bio rezultat intelektualnih i teorijskih napora znanstvenih i javnih radnika koji su iznijeli reformu SK i drustvenoga sustava. Zato je odmah uz ime SKH dodano i SDP - Stranka demokratskih promjena, sklonjeno je konzervativno krilo, a odbijena je i tendencia da se SKH-SDP instrumentalizira od strane onih koji su se zalagali da tezi~te bude u politickoj borbi protiv HDZ-a kao "stozera hrvatskoga nacionalizma". To je trazio srpski dio SKH-SDP-a. Time bi se Savez komunista diskvalificirao na izborima, a Srbima ne bi pomogao, jer je njihova sudbina ovisila o Srbiji koja je vec bila krenula u razbijanje Titove Jugoslavije.

Tih dana presudnu vaznost za politicku sudbinu SKH-SDP-a imao je XIV. kongres SKJ odrzan 20-22. sijecnja 1990. u Beogradu. Na Kongresu je agresivno nastupio Milosevicev Savez komunista pracen satelitskim savezima Crne Gore, Vojvodine i Kosova, koje su 1989. antibirokratski udari vec slomili, a slijedio ih je i SK JNA. Srbija je racunala i na mnoge glasove iz Makedonije, BiH i Hrvatske.

Medjutim, Milosevic se preracunao. Nije uzeo u obzir da se vec davno SKJ "izfederalizirao" i da je dovoljan veto samo jedne republike.

Ostra se polemika od momenta otvranja Kongresa do njegova raspada vodila izmedju srpskih komunista koji su se borili za "jedinstveni Savez komunista" i Slovenaca koji su predlagali stvaranje Saveza republickih saveza komunista.

Nakon dva dana verbalnog rata izmedu Srba i Slovenaca, 22. sijecnja 1990. u 22,30 slovenski lider Milan Kucan, u znak pozdrava pruza ruku Milanu Pancevskom, koji vodi sjednicu i krece prema izlazu iz dvorane, a njega slijedi svih 106 slovenskih delegata. U tom trenutku na pitanje Pancevskog sto da se radi, Milosevic odgovara: "Nastavljamo rad i prelazimo na donosenje odluka".

Hrvatski komunisti su vjesto pustali da se Beograd i Ljubljana svadjaju, a zatim je na govornicu izisao I. Racan, predsjednik CK SKH i rekao:

"Molim rijec ... ovako dalje ne ide. Predlazem da se sada zakljuci sjednica i da kongres nastavimo ... poslije konzultacija. Ukoliko se to ne prihvati, nasa delegacija nece sudjelovati u donosenju odluka...\'

Oko ponoci 22. sijecnja 1990. kongresna dvorana je ispraznjena. Nestao je SKJ, nasljednik slavne KPJ, a time je nestao i nosivi stup Jugoslavije. Raspad SKJ je Europa dozivjela kao sukob srpskoga nacional-komunizma i nove demokracije koja se radja u Sloveniji i Hrvatskoj.

Drugi dogadjaj tijekom predizborne kampanje koji je mogao pridonijeti izbornom uspjehu SKH-SDP bio je masovni skup Srba iz Hrvatske i ostale Jugoslavije odrzan 14. ozujka 1990. na partizanskoj Petrovoj gori ( Kordun ). Atmosferu toga skupa najbolje ilustriraju uzvici "Tudjman ustasa" i "Racan ustasa". Drzavno-partijski vrh Hrvatske nije nasao dovoljno snage i nacina da odgovori tom izazovu, da razbije skup ili odrzi kontramiting, sto je islo na racun izbornoga rezultata za SKH-SDP.

str. 775+

...................................

Dok su se SKH-SDP, HDZ pa i KNS nadali pobjedi ili velikom uspjehu, za mnostvo ostalih politickih stranaka problem je bio kako prijeci izbomi prag i odrzati se u konkurenciji s dva jaka bloka koja su predvodili SKH-SDP i HDZ, od kojih je prva stranka, kao vladajuca, imala razvijenu infrastrukturu, a druga sve iznenadila svojim snaznim nastupom u javnosti. Takva situacija je nagnala skupinu od pet manje-vise ravnopravnih stranaka - HSLS, SDSH, HKDS, HDS i HSS - da istupe na izbore zajedno pod nazivom "Koalicija narodnog sporazuma" (KNS). Na celo koalicije izabrani su lideri nacionalnog pokreta iz 1970-ih, dr. Savka Dabcevic-Kucar i Miko Tripalo, koji se nisu uclanili ni u jednu stranku Koalicije vec su djelovali u ulozi izvanstranackih lidera. I udruzene stranke i izvanstranacki lideri, a i dio javnosti, ocekivali su veliki uspjeh s obzirom na to da su zauzeli poziciju u centru politickog zivota.

KNS je osnovana vrlo kasno, tek 1. ozujka 1990, kada se veci dio glasaca vec opredijelio. Buduci da je vec prvi krug izbora donio slabe rezultate, HDS je uoci iducega kruga izisao iz koalicije, a ostale su se stranke u Saboru razdvojile.

Cetveromjesecna predizboma kampanja zavrsena je bez i jedne ljudske zrtve, sto je na cast i drzavnim organima i politickim strankama. Prvi krug izbora bio je 22-23. travnja, a drugi 6-7. svibnja 1990. - bez incidenta.

Na izborima je pobijedila HDZ, a SKH-SDP je postala najjaca oporbena stranka. Prema rezultatima izbora za Drustveno-politicko vijece Sabora - taj dom je reprezentativniji od drugih dvaju - HDZ je dobio 1.214.958, SKH-SDP 1.012.732, KNS 429.567, nezavisni kandidati 118.167, a SDS 46.418 glasova. HDZ je dobio 42% glasova, ali je prema vecinskom izbornom sustami kao pobjednicka stranka u Saboni imao vise mandata, i to: 58,62% u Vijecu opcina, 67,5% u Drustveno-politickom vijecu, 51,88% u Vijecu udruzenog rada. Po izbornom sustavu HDZ je u Saboru dobila 26,4% vise kandidata nego sto je dobila glasaca. U Saboru se stvorio blok dviju vodecih stranaka, HDZ-a i SKHSDP-a, koje su "zajedno dobile 88% mandata u Saboru, odnosno cak 94% mandata u Drustveno-politickom vijecu Sabora".

Visestranacki Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. - taj ce datum biti proglasen Danom drzavnosti RH.

Nakon sto je Sabor izabrao celnike SRH, obavljena je svecana primopredaja vlasti. Staro predsjednistvo na celu s I. Latinom predalo je vlast novomu na celu s F. Tudjmanom. Predsjednik Sabora SRH Andjelko Runjic predao je vlast Zarku Domljanu, a premijer Ante Milovic Stipi Mesicu. Nakon odlaska S. Mesica na duznost predsjednika Predsjednistva SFRJ u Beograd, duznost predsjednika vlade preuzeo je Josip Manolic.

Iako se dogodila velika prekretnica, pad polustoljetnoga komunistickog rezima, i to u vrijeme prijetece agresije; prijenos vlasti obavljen je dostojanstveno = kao u bilo kojoj zapadnoj zemlji duge parlamentarne tradicije. Rad Sabora nastavljen je u atmosferi parlamentarizma, a ne onih koji su prizeljkivali kavge. Odnos snaga u Saboru te ratna opasnost diktirali su pregovaranja, pogadjanja, kompromise, izmedu HDZ-a i SDP-a. "Jastrebovi" HDZ-a nisu olako mogli napadati SDP koji je dobio preko milijun glasova i koji je od pocetka pristao na parlamentarnu proceduru. S druge strane, HDZ se nije mogao pozivati na plebiscitarnu potporu svih Hrvata, vec na 42% onih gradana koji su izasli na izbore.

Nakon demokratske smjene vlasti 1990, nastavljen je i radikaliziran prethodni visegodisnji proces razgradnje Jugoslavije. Prijasnja visegodisnja praksa da svaka republika sve vise funkcionira mimo zajednickih federalnih organa, sada je postala opca.

Na razini Jugoslavije nije bilo moguce odrzati parlamentame izbore; tu ideju savezne vlade vetom su sprijecile Srbija i Slovenija. Na to ce A. Markovic odgovoriti osnivanjem savezne stranke pod imenom "Savez reformskih snaga Jugoslavije". Ideju je 29. srpnja 1990. objavio pred oko sto tisuca ljudi na partizanskoj planini Kozari, ocekujuci da ce se ona razviti u svim republikama kao antiplatforma tamosnjim nacionalistickim snagama. Pokusaj je dozivio potpuni neuspjeh.

Prvi izbori u Sloveniji odrzani su 8. travnja 1990; pobijedila je opozicija s 55% glasova, tako da su komunisti izgubili vlast, ali je narod izabrao vodju slovenskih komunista M. Kucana za predsjednika Republike i time osigurao stabilnost u procesu smjene vlasti. Bio je to izraz politicke zrelosti naroda.

U Makedoniji je 11. studenog 1990. pobijedila opozicija, ali je narod kao i u Sloveniji za predsjednika izabrao Kiru Gligorova, koji je 40 godina bio jedan od vodecih makedonskih komunista na najvisim funkcijama u federaciji, stekavsi tamo neprocjenjivo iskustvo koje ce iskoristiti da spasi Makedoniju 1992. godine.

Na izborima u BiH 18. studenog 1990. dogodio se nezapamcen slucaj; gradjani su kao po nacionalnom popisu glasovali za svoje nacionalne stranke: Hrvati za HDZ, Srbi za SDS, Muslimani za SDA.

Jedino su u Srbiji i Crnoj Gori na izborima 28. prosinca 1990. pobijedili komunisti, sto je bio jasan znak da veliki dio naroda podrzava Savez komunista zato sto je on vodio velikosrpski pokret.

Izbori su ubrzali procese raspadanja Jugoslavije. Gotovo svi Srbi u Srbiji, u ostaloj Jugoslaviji, u JNA i saveznim institucijama itd. dozivjeli su izbore u Sloveniji kao njezinu odluku za izlazak iz Jugoslavije, a izbore u Hrvatskoj kao pobjedu ustastva. U tome je smislu beogradski vodeci list "Politika" vec nakon prvoga kruga izbora pisao:

"Utvare Pavelica i ustasa su vec osvojile vlast u Hrvatskoj"... sto je i rezultat politike SKH, ciji "... dio rukovodstva ... to cini od rata na ovamo, pa sve do 14. kongresa SKJ, kada Racan pokusava zadati posljednji udarac zivotu jugoslavenskih naroda..." "Politika" dalje citira rijeci predsjednika Sabora A. Runjica koji je, urucujuci rjesenja o izborima "... odusevljeno uskliknuo da je neobicno sretan sto je docekao taj historijski dan."

Izborni rezultati iskoristeni su kao poruka i poziv masama za nastavak medjunacionalistickih borbi svim sredstvima - sve do rata. Vodece snage Srbije i veci dio vrha JNA ubrzali su pripreme za rat, a nova vlast u Sloveniji i Hrvatskoj za sto brze odcjepljenje - proglasenje drzavne samostalnosti. Svi su se zurili prema svojima ciljevima.

Po projektu Velike Srbije, hrvatska podrucja naseljena Srbima odgovorila su pobunom protiv nove vlasti. U opcinama u kojima su imali vecinu proglasili su autonomiju i odbili lojalnost novoj vladi RH. Drzavni aparat i policiju stavili su pod svoju vlast, u cemu im je pomogla lokalna samouprava iz socijalizma, po kojoj opcinske skupstine imaju pravo zapovijedanja i policijom i jedinicama TO-a. Prva srpska pobuna izbila je 17. kolovoza 1990. u Kninu, zatim se tijekom te i 1991. sirila na Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem, gdje su formirane srpske autonomne oblasti, koje su se izdvojile iz Hrvatske i pripojile Srbiji odnosno Jugoslaviji.

Na jugoslavenskom planu dovrsavao se proces osamostaljivanja republika i njihovo pripremanje za ratni sudar koji ce buknuti sredinom 1991. godine.

Nastavljeni su procesi homogenizacije svih juznoslavenskih nacija, ucvrscivala se nova odnosno stara vlast, republike su prekidale medjusobne veze, odbijale puniti savezni proracun, uplacivati carine, a istodobno su donasani republicki ustavni amandmani kojima se ozakonjivao proces "razdruzivanja". Tako je Hrvatski sabor 25. srpnja iz imena drzave izbrisao odrednicu "socijalisticka", uveo novi grb i zastavu, a 22. prosinca 1990. donio novi tzv. "bozicni" Ustav, kojim je uveden polupredsjednicki sustav.

Uspostavljanje visestranacja, slobodni izbori, demokratski ustav - nisu donijeli stvarnu demokraciju. Slobodan i bujan politicki zivot nije se mogao razvijati kada su gotovo svi gradjani bili, na ovaj ili onaj nacin, u opcenacionalnom pokretu koji je funkcionirao na autoritaran, a ne gradjansko-demokratski nacin. U pokretu je primaran narod, nacija, drzava, a prava i slobode gradjanina na sporednom su mjestu.

Nakon uspostavljanja autoritame populisticke demokracije, politicki se zivot zbivao u uvjetima Domovinskoga rata koji je jos vise ucvrscivao autokratski stil i metodu upravljanja drustvom. S druge strane, za visestranacje i parlamentarizam nedostajale su kako ekonomska infrastruktura - dominantno privatno vlasnistvo i trzisni mehanizam - tako i socijalna struktura - diferencirani drustveni slojevi i slobodni gradani stabilni u svome vlasnistvu; to su ne samo neophodne pretpostavke, vec i conditio sine qua non za bilo kakav oblik demokratskoga politickoga zivota. Zato se hrvatski pocetni politicki sustav ne moze smatrati gradjanskom demokracijom zapadnoeuropskoga modela, vec populistickim rezimom u kojemu je moc jedne stranke vrlo slicna onoj koju je KP imala kao "celni odred" Narodne fronte nakon Drugoga svjetskog rata. Ovim objektivnim okolnostima, koje su blokirale puniji razvoj visestranacja, parlamentarizma i demokracije, valja dodati i tendenciju kojom je nastojala paralizirati zivot i uspjesan razvoj drugih politickih stranaka da bi ovjekovjecila svoje vladanje.

U duhu svoga nacionalnog programa, novi rezimi stvoreni u Sloveniji i Hrvatskoj u proljece 1990. tezili su da "sto prije izadu iz Jugoslavije i proglase samostalne drzave. S druge strane, velikosrpski pokret je vec zavrsavao pripreme za rat. Mase su se vec svrstale pod ratne zastave. U ljeto 1991. izbio je rat: Srbija i JNA izvele su agresiju na Sloveniju i Hrvatsku, a zatim se rat u proljece 1992. prenio na BiH, gdje je ugasen tek 1995. Zavrsni cin rata odigrao se 1999. na Kosovu.

Ratovi na tlu bivse Jugoslavije od 1991. do 1999. nisu i ne mogu biti predmetom historiografske obrade kako zbog tajnosti glavnih dokumenata, tako i zbog nacela tzv. vremenske distance. Zato dogadjaji od 1991. do 1999. nisu predmetom ovog rada.

Kako se rad zavrsava dogadjajima uoci ratova o kojima citatelj, mozda, zeli cuti misljenje ovoga autora kao kronicara i sudionika i toga vremena, knjigu cemo zavrsiti epilogom koji nije, niti moze biti, pisan kao historiografski tekst vec kao pogled s politoloskih vidika.


Ispiši
Ocijeni: 3.0
11660 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi