Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9574
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Raspad i smrt Jugoslavije » 5. Epilog: Sto je bila Jugoslavija

5. Epilog: Sto je bila Jugoslavija

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 18.02.2010. 12:09

Izvadci iz knjige Dusan Bilandzic: "Hrvatska moderna povijest"

Bivsa Jugoslavija je u casu raspada 1991. imala 23.472.000 stanovnika. Bila je sastavljena od sest republika, ustavno definiranih kao drzave. U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno definirane kao federalne jedinice, kao i republike. Kao multinacionalnu drzavu cinilo ju je sest nacija: Cmogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati (4.650.000 - 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani (2.200.000 - 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%), Srbi (8.460.000 - 36,3%). Iako tretirani kao narodnost, Albanci (2.150.000 8%) su bili brojniji od triju juznoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca.

Slijede Madjari koji su s 426.000 cinili 2%.

Goleme razlike u brojnosti, najveca nacija bila je 14 puta veta od najmanje, bitno su utjecale na politicki zivot zemlje.

Velike razlike u pogledu broja stanovnika po republikama pokazuju brojke u nastavku:

Podrucje Br. stanovnika
BiH 4.366.000
Crna Gora 616.000
Hrvatska 4.760.000
Makedonija 2.034.000
Slovenija 1.974.000
Srbija uzi dio 5.754.000
Kosovo (u Srbiji) 1.955.000
Vojvodina (u Srbiji) 2.013.000

Na podrucju Jugoslavije govorila su se cetiri sluzbena jezika. Jugoslavija je bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci (45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Madjari, Slovaci, Cesi, Talijani su katolici (30,8%), a Bosnjaci i Turci su (sunitski) muslimani (17%).

Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kultura i religija. Uz to, iz proslosti su naslijedjeni elementi iz cetiri razlicita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog, srednjoeuropskog i islamskog, koji su ostavili pecate u drustvenom zivotu juznoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile su vece nego izmedu najrazvijenije i najzaostalije europske zemlje. Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam puta veci od onoga na Kosovu.

U Europi, a mozda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to bio slucaj s Jugoslavijom. Moze se reci da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije 1918. njezini narodi milenij i pol zivjeli odvojeno.

Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguce drustvene sustave 20. stoljeca, sto je jedinstven slucaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina zivjela u sustavu kraljevom voljom ogranicene parlamentarne demokracije (19211929), zatim sest godina u sustavu vojno-monarhisticke diktature s elementima fasizma (1929-1935), a nakon toga sest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskom ratu (1941-1945) dozivjela je, osim oslobodilackog, i surov medjunacionalni gradjanski rat u kojemu je poginulo oko milijun ljudi, od toga vise u medjusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora. Za 46 godina nakon II. svjetskog rata (1945-1991) Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinisticki sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom 26 godina (1965-1991) od izrazito centralisticke postala konfederalna zajednica s razvijenijim trzisnim mehanizmom od bilo koje socijalisticke zemlje Europe.

Dakle, Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam - oba i u "meksem" i u "tvrdjem" obliku - ali i fasizam, okupaciju i gradjanski rat 1941-1945.

U stvaranju, odrzavanju, zivotu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, mozda i vise nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podrzale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to prikljucenjem juznoslavenskih naroda porazene Austro-Ugarske, tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske, Slovenije, BiH i Vojvodine, imajuci na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove drzave snaznu barijeru protiv moguceg obnavljanja novoga njemackog imperijalizma (Drang nach Osten) i ukljuciti ju u cordon sanitaire protiv sirenja boljsevizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala vazan element europskoga versailleskoga poretka izmedu dva svjetska rata.

Jugoslaviju, instrumentaliziranu od strane Antante izmedju dva svjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemacka i Musolinijeva Italija - razbile su 1941. sto na drugi, tragican nacin potvrduje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.

Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija, SAD i SSSR - podrzale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje koje je Hitler bio razbio.

Po svrsetku II. svjetskog rata Titova je komunisticka Jugoslavija od 1945. do 1948. bila najvjemiji, najdosljedniji i najekstremniji saveznik SSSR-a. Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je izborila status izvanblokovske drzave ali je na specifican nacin bila ukljucena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula iz sovjetskoga satelitskog rezima. Buduci da je to bilo prije stvaranja NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varsavskog ugovora 1955, oba su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do raspada sovjetskog imperija.

Sustina medjunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodisnje krize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih drzava. U tom se pogledu juznoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih drzava u Europi i svijetu. Svi europski narodi - veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su vecinom zeljele stvoriti velike nacionalne drzave, a koje su obuhvacale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija podrucja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" drzave. Presudna je bila povijesna cinjenica da su juznoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918. i u nju usle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih drzava. I tada je nastala konfliktna situacija. Pobjednicka Srbija dozivjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku, a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog visestoljetne opasnosti od njemackoga, talijanskog i madjarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u "veliku" jugoslavensku drzavu. Makedonce nitko nije nista pitao - njih su podijelili Srbi, Bugari i Grci. Albance i muslimane takoder nitko nista nije pitao. Srbija je 1918. anektirala Crnu Goru.

Buduci, dakle, da su sve nacije bile formirane vec prije, u novoj su drzavi nastavile borbu za svoju drzavnost i time dosle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju dozivjela kao svoju jedinu, uzu i siru domovinu, tim vise sto je oko 40% Srba zivjelo u svim jugoslavenskim zemljama, osim u Sloveniji.

Zestoka, uporna i avanturisticka agresija Srbije koju su podrzali gotovo i svi Srbi izvan Srbije imala je, osim nacionalnog i druge motive, kako emotivne, tako i materijalne. Naime, pobjedom ili porazom ponovno se dobivaju ili gube svi prijasnji ratovi Srbije: srpsko-bugarski rat 1885. (Slivnica), srpsko-tursko-albanski rat 1912. (Kosovo-Makedonija), srpsko-bugarski rat 1913. (Bregalnica), Prvi svjetski rat 1914-1918, Drugi svjetski rat (1941-1945). Svi su ti ratovi odnijeli goleme zrtve za stvaranje Velike Srbije, odnosno Jugoslavije. Rezultati svih minulih pobjeda moraju se obraniti, pa makar i novim ratom. Srbija odnosno Jugoslavija bez dviju razvijenih republika - Slovenije i Hrvatske, a posebno bez bisera, Jadranskog mora - bila bi osakacena mala drzava.

JNA, golema vojna sila, jedna od najjacih u Europi, u raspadu Jugoslavije vidjela je slom svojih komunistickih ideala i profesionalnu propast za oko 70.000 stalnoga starjesinskog sastava.

Iz perspektive poraza Srbije u 1999. godini postavlja se pitanje je li Srbija, koja je zajedno sa Srbima iz ostale Jugoslavije cinila 36% ukupnoga stanovnistva, bila svjesna odnosa snaga kao najpresudnijeg elementa za procjenu mogucnosti pobjede u ratu.

Kada je S. Milosevic 1989. najavio mogucnost rata, toga je trenutka Srbija imala zastrasujucu nadmoc u usporedbi s njezinim potencijalnim protivnicima. Koji su to instrumenti na koji su Srbija i JNA racunali da ce svladati ostalu Jugoslaviju? Evo glavnih:

a) Potpuno razvijen svesrpski nacionalisticki pokret, kako u Srbiji, tako i izvan Srbije, a narocito u BiH i u Hrvatskoj. Zastrasujuce su djelovali mitinzi na kojima se okupljalo i po nekoliko stotina tisuca, a dva puta i po oko milijun ljudi zapaljene mase (28. lipnja 1989. na Gazimestanu i 19. studenoga 1989. u Beogradu). Totalna homogenizacija srpstva nadmasila je cak onu iz vremena balkanskih ratova 1912. i 1913.

b) Savez komunista Jugoslavije. Cijela povijest stvaranja i odrzavanja bivse Jugoslavije pokazala je da onaj tko u rukama ima tako mocnu politicku organizaciju, sigurno vlada zemljom. Taj instrument je vec i tada morao biti jako sumnjiv, jer se SKJ vec bio gotovo raspao, ali to stanje vodstvo Srbije nije moglo vidjeti, vec je vjerovalo da u njemu jos ima politicke energije i volje da stane u obranu Jugoslavije.

c) Jugoslavenska narodna armija, indoktrinirana komunistickom ideologijom i jugoslavenstvom, vojna sila koja se cijelo vrijeme od svoga postanka pokazala pouzdana u obrani tadasnjeg rezima. Vodstvo Srbije, a jos vise srp= ski narod, posebno njegov dio izvan Srbije, bio je apsolutno siguran u spremnost vojske da brani i obrani Jugoslaviju i od unutarnjih protivnika rezima.

d) Federalne drzavne strukture od Predsjednistva, savezne vlade i politickih organizacija do diplomacije takoder su misljene kao instrumenti Srbije. Iako su te strukture vec bile u procesu raspadanja, kao i u SKJ, vodstvo Srbije racunalo je da ce ih jos moci iskoristiti u odsudnom trenutku.

e) Sredista financijske moci - Narodna banka, tzv. velike savezne banke i najvece vanjskotrgovinske tvrtke - koncentrirani i centralizirani u Beogradu.

f) Spremnost, pa cak i odlucnost, cijele medjunarodne zajednice da odrzava cjelovitost Jugoslavije i potpora onim snagama koje se za nju zalazu, a to je Srbija. Istocni blok, na celu s SSSR-om, uvijek je bio spreman skociti u obranu komunistickoga rezima u Jugoslaviji, unatoc njezina revizionistickoga grijeha. Zapadni blok, na celu s SAD-om, punih je 35 godina pruzao politicku, vojnu i ekonomsku pomoc za stabilnost Jugoslavije. Zapad je cak izgradio mit o Titovoj Jugoslaviji koja mu je, svojom nezavisnoscu i samoupravljanjem te otvorenoscu prema svijetu, sluzila za podrivanje ostalih komunistickih zemalja u Europi i SSSR-a.

Vjerujuci da u rukama imaju spomenute instrumente - dakle SKJ, JNA, federalne strukture, financijski kapital zemlje, potporu Istoka i Zapada - nacionalisticki pokret Srbije i JNA, racunali su da mogu slomiti sve otpore na putu vracanja Jugoslavije s federalno-konfederalnog na unitatristicko-centralisticko ustrojstvo i uspostavu hegemonije nad nesrpskim narodima. Takva zastrasujuca prednost u odnosu snaga smatrala se tako jakom da moze samim svojim postojanjem i bez upotrebe sile, dakle bez rata, obeshrabriti svaki otpor i volju za nezavisnoscu nesrpskih naroda.

Uz navedene, ali varljive, pretpostavke o prednosti Srbije nad njezinim protivnicima krajem osamdesetih godina, treba dodati i srpske iluzije o postojanju jakih projugoslavenskih i unitaristickih snaga medju svim narodima bivse Jugoslavije koje ce biti oslonac Srbije u odlucnom trenutku obrane zemlje od "nasrtaja hrvatskih i slovenskih separatista i secesionista". Na zalost Srbije i JNA, 1989/90. dogodila se takva prekretnica kakva se u povijesti rijetko dogada. Preko noci su nestale sve prednosti koje je imala uoci rata.

Sijecnja 1990. raspao se SKJ, stozer jugoslavenskoga rezima. Slovenski i hrvatski komunisti odbili su sve inicijative srpskih komunista o obnovi centralizma u SKJ i on se raspao. Pocetna vojna intervencija u Sloveniji i Hrvatskoj pokazala je da gotovo ni jedan jedini Slovenac i Hrvat nije uzeo pusku da bi branio Jugoslaviju. Tako je pala i posljednja iluzija da Ce se iz Slovenije i Hrvatske barem minimalne snage pridruziti Srbiji. Pokusaj sporazuma Beograda s muslimanima iz BiH 1991. takoder je propao. Tzv. beogradska inicijativa, nazvana po pregovorima S. Milosevica s Adilom Zulfikarpasicem, vodom Bosnjacke stranke, propala je. Glavna politicka stranka muslimana, SDA - na celu s Alijom Izettregovicem, nije prihvatila inicijativu Srbije da BiH ostane u Jugoslaviji.

Svjetsko-povijesni dogadaj koji je najjace i napresudnije utjecao na razvoj i rasplet jugokrize, a narocito na sudbinu Srbije, bio je slom komunizma u europskim zemljama 1989/90, raspustanje Varsavskog pakta i raspad SSSR-a u kolovozu 1991, u trenutku kad su tenkovske kolone iz Beograda krenule u istocnu Slavoniju prema Vukovaru. S raspadom SSSR-a i agonijom Rusije Srbija je izgubila sigurnog saveznika, a to je presudno olaksalo borbu za stvaranje samostalnih drzava na tlu bivse Jugoslavije, no takodjer omogucilo i Zapadu da vec u jesen 1991. napusti ideju ocuvanja Jugoslavije i usvoji politiku priznanja svih republika koje to zatraze.

U novijoj povijesti tesko je naci primjera da je zemlja imala uoci rata tako velike prednosti, a da ih je vec na pocetku rata izgubila. Pa ipak, nosena na krilima nacionalne ideologije stvaranja Velike Srbije, vladajuca elita, podrzana masovnom euforijom gotovo cjelokupnoga naroda, nije uzela u obzir svjetskopovijesnu prekretnicu 1989. vec je jurnula u avanturisticki rat.