RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

OD "CRKVE BOSANSKE" DO ISLAMA

Napisano 27.11.2009. 12:51
Zemljovid 23. Rasprostranjenost crkava u Bosni u vrijeme dolaska Osmanlija ( prema S. Cirkovicu \\\\\\Tradicija je krscanstva na podrucju Bosne duga, a krscanska biskupija tu je postojala od kasnoantickih vremena.23 U XI. stoljecu u Bosni postoji biskupija na koju pravo polazu Split, Dubrovnik i Bar. U XII. stoljecu katolicki je bosanski biskup sufragan dubrovackog nadbiskupa.24 U doba bana Kulina (1180.-1204.), kada je Bosna bez sumnje samostalna drzava, o cemu svjedoci njegova povelja Dubrovcanima,25 pojavljuje se dualisticka hereza koja podsjeca na ona krivovjerja rasirena tada po Mediteranu. Znacajka je toga dualistickog vjerovanja trazenje porijekla zla. Dualisticka koncepcija, koja je zapravo starija od krscanstva, polazi od suprotnosti izmedju Boga i zla i tvrdi da Bog nije izvor zla nego porijeklo zlu valja traziti u vidljivome materijalnom svijetu.26 Iz ove postavke proizlazi i suprotstavljanje Boga i materije te zakljucak da ljudska dusa ne potjece iz zemaljskog svijeta, nego je u covjeku »stranac« i »hodocasnik«.27 Sanjek, koji inace daje i pregled literature o Crkvi bosanskoj, napominje da se svetopisamski pretezno novozavjetni rukopisi ne razlikuju od istocnih ili zapadnih pravovjernih tradicija.28 Katolicke optuzbe da bosanski krstjani pripadaju katarskom pokretu i ispovijedaju umjereni dualizam i optuzbe pravoslavnih izvora da su oni kipoborci, babuni ili bogumili i kutugeri tesko bi se mogle uskladiti s krstjanskim izvorima. Prema tim izvorima krstjani pripadaju (barem u prvom stoljecu djelovanja) reformnom krscanstvu na podrucju Zapadne Crkve.29 Prema tim izvorima, bosansko-humski krstjani su tezili idealu evandjeoskog siromastva u duhu zajednistva Pracrkve.30 Organizacija Crkve bosanske, sa svojim krstjanima koji.su primili »duhovno krstenje« i »mrsnim ljudima« koji su u krstjane obicno prelazili pred smrt, imala je i hijerarhiju na celu s djedom. Cirkovic povezuje tu hereticku organizaciju sa starom biskupijom koja je imala slavensko bogosluzje i za razumijevanje logike bosanske povijesti do navale Osmanlija iznosi ove vazne misli:

»Crkvena organizacija koja je iz tog spoja nastala nosila je jasne tragove svog dvostrukog porekla; zauzela je mesto i ponela ime nekadasnje pravoverne katolicke biskupije i dobila dualistiCku doktrinu, kult i jerarhiju. \\\'Crkva bosanska\\\', sluzbeno ime dualisticke verske organizacije, poznato iz izvora XIV i XV veka, predstavlja samo prevod latinskog imena negdasnje katolicke biskupije. Isto tako nema nikakve sumnje da ova jereticka crkva svoj polozaj jedine crkvene organizacije u Bosni, koji je zadrzala jedan nepuni vek, duguje svojoj pravovernoj prethodnici. Dualisticki element koji je sudelovao u obrazovanju bosanske crkve bio je neosporno vitalniji i sposobniji tako da je potpuno prevladao. Duboke idejne i strukturalne razlike i doslednost dualista nimalo spremnih za kompromis objasnjavaju skromni udeo stare biskupije, ogranicen uostalom samo na formalna obiljezja. Borba izmedu jeresi i tradicionalne crkve, na jednoj strani, i papstva, dominikanaca i ugarskog klera, na drugoj strani, ispreplela se sa borbom bosanskih vladalaca i plemstva protiv pokusaja ugarskih kraljeva da uniste drzavnu samostalnost Bosne. Pri tome su se, isto kao ugarski kralj i domi nikanci u jednom, nasli u drugom taboru udruzeni plemstvo, jeretici, ostaci stare biskupije i njihove pristalice. Sudbina i jednih i drugih se resavala u istim krvavim sukobima. Bosanska crkva je otuda u plemstvu, a povremeno i u vladarima, nalazila svoje najjace zastitnike, dok je u isto vreme njima predstavljala simbol bosanske samostalnosti.«31

Crkva bosanska, osim obiljezja koja smo spominjali, jos je jedno svjedocanstvo o posebnosti Bosne, a krizarski ratovi protiv nje sigurno su izazvali strahove u svim slojevima pucanstva. Ti strahovi koji urastaju bez sumnje u gentilno drustvo karakteristicno za prostor Ilirika urezali su se u memoriju stanovnistva i morali su odigrati vaznu ulogu pri dolasku Osmanlija koji su mogli biti dobra zastita.

Osmanlijska navala usmjeravala se prema Bosni, a bosanski velmoze krajem XIV. i tijekom XV. stoljeca, poput Hrvoja Vukcica Hrvatinica ili Stjepana Kosace, kao prije hrvatski velikasi poput Subica ili pak srpski velikasi koji su poslije Kosovske bitke postali osmanlijski vazali, bili su zainteresirani samo za svoj probitak te su mogli pristati samo uz onoga koji ce im ponuditi sudjelovanje u vlasti i osigurati gospodstvo u njihovim »kantonima«. Ideologija tih velmoza utemeljena je na gentilnom »nasilju svakidasnjice« pa je i njihova borba za »kantonizaciju« Bosne bila nemilosrdna32. Kakve li slicnosti s borbom za teritorij koja se u ono vrijeme vodila u Bosni i sadasnje surove borbe za uspostavu nacionalnih republika i autonomnih oblasti! Osmanlije su bili nova nada koja je mogla velmozama osigurati njihov steceni polozaj. Hrvoje Vukcic Hrvatinic vec je mnogo prije pada Bosne pozivao Osmanlije u pomoc ratujuci protiv Sigismunda Luksemburskog.

Prijelaz bosanskog stanovnistva na islam valjalo bi konacno bez predrasuda drukcije protumaciti. Do danasnjeg dana krscansko okruzenje gleda na islam jednostavno kao na protivnika dajuci mu najgora obiljezja. Indoktrinacija krscanskog stanovnistva jugoslavenskog prostora bila je vrlo duboka zahvaljujuci vjerskoj propagandi, knjizevnicima (Mazuranic, Njegos, Andric) i historiografiji koja se ni danas ne moze otrgnuti od uhodanih stereotipa. Crne slike o islamu zive su i danas te su u patrijarhalnom drustvu, ali ne samo u njemu, razvijeni strahovi od tudjinske vjere o kojoj se zapravo vrlo malo zna. Srecom, danas smo svjedoci dijaloga izmedu katolika i muslimana, ali pravoslavlje je i u ovom slucaju ostalo uporno iskljucivo. Da bismo razumjeli islam i oslobodili se predrasuda i uvrijezenih misljenja kojima je opterecena kolektivna svijest krscana, valja proucavati noviju literaturu koja razotkriva zablude.33 Dominirajuci marksizam u svom ateizmu odvojio nas je od te literature i tako je pridonio odrzavanju starih predrasuda. Poznavanje islama put je prema ekumenizmu pa moramo prihvatiti misljenje N. Sukrica:

»Islamsko shvatanje pozitivnih vrijednosti i vrlina: istine, dobrote, iskrenosti, pravde, humanosti itd. kojima poziva islam, treba dovesti u vezu sa isticanjem ovih vrednota kod drugih vjera i filozofsko-etickih ucenja i tako graditi sretniju sadasnjicu i buducnost svake ljudske zajednice i covjecanstva kao cjeline.«33a

Zanimljiva su i razmisljanja A. Zulfikarpasica:

»Znate, Srbe ja jako volim, ali moram reci da su oni majstori u pravljenju neprijatelja. Pa, molim vas, kad su oni od Slovenaca uspjeli da naprave neprijatelje, halal im vjera!... Ali zalosno je da se jedna univerzalna vjera koja ima milijardu sljedbenika dijabolizira; konacno, sve te nase religije poticu iz jednog kutka svijeta, i judaizam, i krscanstvo i islam nastali su u krugu od sto kilometara. I sve su one jednako azijatske i sve su jednako dalekood Evrope po svom porijeklu. Konacno, islam je bio i u zapadnom dijelu Evrope, u Spaniji, i tamo ostavio slavne gradevine, slavne biblioteke, univerzitete na kojima su i pape ucili filozofiju i nauku. Cuo sam da su predstavnici Srpske pravoslavne crkve na jednoj medjunarodnoj konferenciji crkava u Svicarskoj izjavili da su oni branioci Europe od islama.«34

U saznavanju biti islama zanemarivala se vrlo vazna cinjenica da muslimani Bosne pripadaju hanefijskoj skoli, »a to je jedan od najotvorenijih i najdemokratskijih redova koji u islamu postoje, sto ne znaci da se u posljednje vrijeme ne javljaju i militantni oblici ucenja«.35 Te je militantnosti bilo i u proslosti, a narocito u kobnom vremenu odsijecanja glava. Ta je militantnost primarno ukorijenjena u patrijarhalnom drustvu i njegovu Markovu sindromu, a ne u vjeri koja moze biti veliki krivac pri njegovu razbuktavanju. Vjera moze biti, i trebala bi danas biti, pozitivan regulator toga patoloskog sindroma.

Prihvacanje islama na podrucju starog Ilirika, popraceno nizom uvrijezenih misljenja, danas je zapravo velika nepoznanica. Povijesna je istina da je osmanlijska navala koju su potpomagali pomocni krscanski vojnici - martolozi i islamizirani »krstjani« - bioloski gotovo unistila hrvatski narod, ali valja pogledati u kakvim su povijesnim uvjetima Bosnjaci prihvatili islam. Nova vjera je ponajprije ukljucivala stanovnistvo koje ju je prihvatilo u sustav jedne tada napredne pravne drzave. Koliko god se muslimani smatrali pomagacima Sotone, u XVI. stoljecu nije se bjezalo iz Osmanlijskog Carstva u Europu nego su mnogi skolovani Europljani presli na podrucje ovog carstva i postigli vrlo zapazene karijere. I jos nesto. Islam se u Bosni nije poceo siriti s njezinim padom. Vec 1389. godine Osmanlije su zajedno sa slavenskim preobracenicima boravili u dolini Vrbasa. A. Tanovic tvrdi daje to razdoblje bosanske povijesti period prije toga nevidjenih promjena u ovim krajevima i jos objasnjava:

»Radi se o svojevrsnoj religioznoj - kulturnoj revoluciji koja je trajala citavih stotinu godina. Moida se ona, po znacaju za Bosnu, moze porediti, svakako u odgovarajucim razmjerima, sa evropskom kalvinisticko-luteran skom revolucijom. Pri tome su domaci ljudi - bivsi pripadnici Crkve bosanske, bili nosioci te kulturno-vjerske revolucije. Takozvani pioniri Islama u ovim nasim krajevima. Eto zasto je Bosna saptom pala...«36

Moramo se naviknuti da slusamo i misljenja bosnjackih autora koja cesto apriori odbacujemo zbog nase rigidnosti. Ipak nas u danasnje vrijeme samo ovakvi dijalozi, uz veliku iskrenost, mogu usmjeravati prema suzivotu.

Bosanski autori tvrde da su na islam presli »krstjani«, ali ipak problem nije bas tako jednostavan. Hadzijahic tvrdi da su na islam presli uglavnom stanovnici nizina, dakle seljaci,37 dok je plemenska organizacija gorstaka bila obrana od islamizacije. Muzic odbacuje tezu da su na islam prelazili pripadnici Crkve bosanske jer je krstjana zapravo bilo malo. Autor iznosi za sada diskutabilnu tvrdnju da su na islam vecinom presli starosjedioci pogani.38 Ipak, K. Draganovic upozorava na cinjenicu da su na islam prelazili i katolici,39 a prema D. Mandicu, prijelaz katolika na islam bio je narocito naglasen u doba velikih progona vjernika Katolicke crkve u XVII. stoljecu 40 Bez obzira na sve nedoumice, jasno je da su Bosnjaci-muslimani u vecini potomci autohtonog stanovnistva, premda se ne smije zanemariti ni dolazak muslimana izvana u svezi s osmanlijskom navalom i kasnijim povlacenjem.

U Bosanskom su pasaluku velike nevolje nastale za katolicko stanovnistvo kojem je poglavar bio papa - osmanlijski neprijatelj. S pravoslavnima kojih uoci pada Bosne tu nije ni bilo, stvari stoje drukcije. Defteri iz XV. stoljeca registrirali su samo dvije pravoslavne gradjevine na bosanskom teritoriju, i to jednu kod Visegrada i samostan Milesevo 40 O tome slikovito govori zemljovid na kojem je prikazana rasprostranjenost crkava u Bosni u vrijeme dolaska Osmanlija. O nepostojanju pravoslavnih crkava ili manastira u Bosni Truhelka kaze:

»Na podrucju, sto ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora a na sjeveru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakvih podataka, da je tu postojala bilo koja grcko-istocna crkva ili manastiri; samo s onu stranu Neretve u Humskoj Zemlji, koja je nekoc prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kraljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. Ovaj potonji su 1333. Dubrovcani, postavsi kupnjom vlasnici Stona i Rata, sekularizirali, a kaludjeri se odselise u Jerusalim... Prve grckoistocne crkve i manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u istocnoj Bosni niz manastira: Tavna (Tamna), Ozren (1577.), Papraca i Lomnica (1597.), svi u isto doba i jamacno sagradeni od istih majstora.«42

Medutim, kako se Srpska pravoslavna crkva sirila kao dio turskog drzavnog aparata, katolicima je omoguceno da u njezinu krilu traze zastitu. Stoga se katolicko stanovnistvo (narocito u istocnoj Bosni i Hercegovini) pravoslaviziralo 43. Kao posljedica osmanlijske navale doslo je do velikih hrvatskih migracija, a prostore katolickog stanovnistva naseljavaju pravoslavni Vlasi. Oni su bili stoicari, ali je bilo i zemljoradnika, a zemlju su dobivali za sluzbu u osmanlijskoj vojsci. Osmanlijska navala izmijenila je demografsku sliku Bosne, a pravoslavizirano katolicko stanovnistvo i pravoslavni doseljeni Vlasi s vremenom su se, kao sto je to bio slucaj i u Hrvatskoj, djelovanjem Srpske pravoslavne crkve ukljuicili u korpus srpskog naroda.44 O demografskim promjenama svjedoci i promjena dijalekatske slike bosanskoga jezicnog podrucja u odnosu na predosmanlijsko doba. S prodorom Vlaha koji donose istoicnohercegovacki (novostokavski ijekavski) dijalekt, razbija se kompaktno jezicno podrucje stare zapadne stokavstine. Sirenje toga dijalekta jasno se zapaza na podrucjima koja danas obitavaju Srbi. Dakle i dijalekatska slika predosmanlijskog i osmanlijskog razdoblja potvrdjuje da je pravoslavlje u Bosnu doslo s osmanlijskom navalom. Prodor novog narjecja i pravoslavlja preko Bosne nastavlja se prema hrvatskom podrucju gdje nasilno nastaju drasticne demografske promjene o kojima posebno svjedoci snazno potiskivanje staroga hrvatskog cakavskog narjecja. Istocnobosanskim ijekavskoscakavskim, tim nenovostokavskim dijalektom zapadnostokavskog podrijetla govori stanovnistvo istocne Bosne koje je bez sumnje starosjedilacko, ali danas pripada muslimanskoj, pravoslavnoj i katolickoj vjeri44a. Kako pravoslavnih na ovom podrucju prije dolaska Osmanlija nije bilo, lako je zakljuciti da je na pravoslavlje preslo starosjedilacko katolicko stanovnistvo, dok su »krstjani« (i eventualno ostaci pogana) prihvatili islam. Tijekom stoljeca broj se katolika koji su govorili ijekavskoscakavskim dijalektom smanjivao, a do XVIII. stoljeca oni su uglavnom napustili dolinu rijeke Bosne i istocnu Bosnu.

Mozemo, dakle, zakljuciti da suvremene analize demografskih kretanja i dijalekatske slike prije i poslije dolaska Osmanlija definitivno pobijaju tezu o srpstvu srednjovjekovne Bosne.

Ispiši
Ocijeni: 2.8
10614 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi