Web katalog
Najčitanije
Najčitanije zadnjih 7 dana
Najkomentiranije
Najbolje ocijenjeno
Statistika
- Ukupno registriranih korisnika: 9567
- Ukupno članaka: 23656
- Ukupno komentara: 2087
- Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
- Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44
STRAH HARA BOSNOM
Napisano 27.11.2009. 13:18
Krvavi stihovi jasno svjedoce o sukobima izmedu krscana i muslimana. Jankovici, Brehulji, Hrnjice i drugi »junaci« jahaci su patrijarhalne apokalipse. Shvativsi strahovitu tragediju, Kacic za sve njih kaze da su Bosnjaci ili Hercegovci i da moraju napustiti njihove megdane (poglavlje III. str. 86). Grozne poruke salju muslimanima Gorski vijenac i Smrt Smail Age Cengica! Svi zive u strahu i zebnjama te u ljudskim psihama djeluje projekcijska identifikacija koja naprosto tjera da se ubije prije nego se bude ubijen.
Povijesni izvori, na zalost, potvrduju u potpunosti epsku sliku. Pod firmom Turaka bosanski muslimani su sudjelovali u strahovitom prodoru prema zapadu. Uz njih su isle i pomocne krscanske cete. Grozni dogadjaji dobro su zapamceni te je u vanjskom okruzenju postojala mrznja prema Turcima, a nikoga se nije nimalo ticalo (niti se to razumjelo) da su Bosnjaci-muslimani usli u sferu napredne kulture. U krvavim ratovima koji se vode stoljecima na granicama se bore u krscanskim i osmanlijskim vojskama ljudi koji govore istim jezikom. Strasne su uspomene zadrzane u narodu. Bosnjaci-muslimani su ginuli u osmanlijskoj vojsci na udaljenim bojistima kao sto su krajisnici iz habsburske Vojne krajine gubili glave sirom Europe.
U pamcenje Hrvata i Srba usli su mnogi okrutni i ponizavajuci postupci muslimana koji su bili privilegiran sloj. Grozni progoni i ubijanja franjevaca te prodaja hrvatskog stanovnistva u roblje, uz sva uzajamna ratovanja izmedu kriza i polumjeseca, bili su dostatni da ostave traga u uspomenama hrvatskog zivlja. U vrijeme slabljenja osmanlijske drzave od kraja XVI. stoljeca i pravoslavno stanovnistvo se naslo na udaru, a Sinan-pasa je na Vracaru u Beogradu 1594. godine spalio kosti sv. Save. Plemenskom duhu sve su to bili snazni poticaji za osvetu, odnosno eksternalizaciju agresije. Slabljenje Osmanlijskog Carstva donijelo je veliku nesigurnost muslimanskom stanovnistvu Bosne. U krscanskim prodorima Bosnjaci-muslimani su trebali platiti osmanlijske racune. Krscanska vojska je u svojim prodorima pokazivala brutalnost u obracunu s islamom. Sarajevo spalise krscanski vojnici 1697. Bosnjaci-muslimani nasli su se u klopci, sto R. Muminovic ovako opisuje:
»Ako sada vidite Muslimana kao pripadnika jedne nacije, jedne religije, koja doduse dolazi iz istog prostora iz kojeg je doslo i krscanstvo, vi cete vidjeti da se ono naslo kao islamski elemenat u velikom hriscanskom okruzenju, okruzenju koje je, priznali mi ili ne, neprijateljski raspolozeno prema njemu, cak kad to taj subjekt ne zna da je to. Naime, to je sukob, da kazem Njegosevim jezikom, lune i krsta, sukob koji je sam po sebi dovoljno kontradiktoran, da se oni pojavljuju ovdje kao dva oponenta. Okolina koja je mocnija ne zeli da taj elemenat, koji je u opreci prema njenom uvjerenju, postoji. Ako tom elementu dodate jos Turski imperij kao onaj imperij koji je ostavio trag satrapske vlasti, ako ovo nije preostro, onda cete razumjeti daje okolina protiv muslimana dvojako motivirana. Jedanput po liniji druge vjere, a drugi put po liniji viseg imperatora. Muslimani su ostankom iza Turaka uvijek bili znak za postojanje Turaka u ovom prostoru. Njihovo postojanje je u isto vrijeme i znak opreci krscanstvu.
Tragicnu situaciju u kojoj su se nasli Bosnjaci-muslimani ovako opisuje M. Filipovic:
»... oni su igrom povijesti uvrsteni u onu veliku povijesnopoliticku grupaciju, tj. u grupaciju inovjernih nevjernika koju treba istrijebiti kako bi se evropski prostor ocistio od mrskog muhamedanca. Taj njihov polozaj posljedica je ukupnih odnosa povijesnih snaga evropskog jugoistoka i nema lokalno porijeklo, ali je ta snaga, kao dominantna snaga jednog toka evrop ske povijesti, utjecala i na lokalne odnose, pa i na odnose nasih istorodnih ljudi podijeljenih vjerom i politickim opcijama. Od kandijskog rata kada Bosna biva neposredno ugrozena u svom integritetu koji je trajao dvije stotine godina, a specijalno od kraja XVII. stoljeca, kada je zavrseno os mansko povlacenje iz panonskih i hrvatskih prostora (Madjarska, Lika, Krbava, Slavonija itd.) i kada je tamosnje muslimansko stanovnistvo bilo izlozeno eksterminaciji po svim pravilima katolickog unilateralizma, kada je nad njim egzercirana krajnja surovost i nasilje, nastala je duga era zbivanja nepovoljnih za bosanske muslimane koja u nekim aspektima traje do najnovijeg doba. Kao posljedica ovih zbivanja doslo je do nestanka muslimana u prostorima Dalmacije, Zagore, Like, Slavonije i drugih krajeva mletackog i austrougarskog dominata. Oni su dijelom fizicki istrijebljeni, dijelom nasilno pokrsteni, a najvecim dijelom su se, kao izbjeglice (muhadziri), povukli i naselili neke krajeve Bosne ... Kasnija ofanzivna akcija Austrije prema Osmanskom Carstvu i njegovom najisturenijem dijelu, tj. Bosni, donijela je dalja stradanja i zrtve bosanskim muslimanima Bosnjacima, sto je izazvalo kod njih snazan osjecaj ugrozenosti.
Filipoviceva zapazanja bez sumnje su utemeljena na povijesnoj stvarnosti, ali trebalo bi im i komplementaristicki pristupiti. Drugim rijecima cijelu povijesnu istinu valjalo bi nadopuniti ispitivanjem dusevnog stanja muslimana koji u strahovitoj ugrozenosti, a u patrijarhalnim uvjetima zivota, iskazuju svoje strahove i spremni su prijeci u agresiju odgovarajuci agresiji svojega okruzenja.
Nesvjesne reakcije ne moze regulirati ni jedan tolerantni oblik islama kakva je hanefijska skola. Muslimanski okrutni odgovor po logici Markova sindroma uvijek je moguc. Filipovic istice da je stvaranjem Srbije otvoren bok Bosne prema novoj vojnoj i politickoj snazi. Dakako, to je poticalo stvaranje novih strahova koji ce pokazati opravdanost u postupcima velikosrpske politike kojoj je svrha naprosto istrebljenje muslimana. To se potvrduje u danasnjim velikim etnickim ciscenjima na podrucju istocne Bosne.
Shvativsi da ih Osmanlijsko Carstvo vise ne moze stititi, bosanski su plemici poveli pokret za ocuvanje svojega polozaja i za postizanje autonomije (Gradascevicev pokret). Sve je to zavrsilo velikim represalijama osmanlijske vlasti prema bosanskoj aristokraciji i drugim uglednim ljudima. Dogadjaji u XIX. stoljecu otvorili su pukotine prema osmanlijskoj vlasti, ali i prema bosanskim pravoslavcima i katolicima koji su u burnim dogadajima, sto kulminiraju okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine, stajali po strani ili su pak bili naklonjeni Austro-Ugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori.61
Nemuslimani se bez sumnje boje islama ne znajuci zapravo o njemu nista, a raspolazuci samo nekim uvrijezenim misljenjima koja su ponajvise plod propagande bilo velikih svjetskih sila bilo nacionalistickih snaga susjeda Bosnjaka-muslimana. Muslimanski intelektualac M. Filipovic kaze:
»Sto se tice stanja i problema sa kojima se muslimani susrecu kao vjerska i kulturnopovijesna zajednica, kao kulturnopovijesni kolektiv koji ima neke jedinstvene osobine, slicnu sudbinu i polozaj u svijetu u kojem zivi, onda se mora imati u vidu njihovo negativno iskustvo koje je posljedica jedno stranog i negativnog nacional-romantickog, a zatim ideologijskog i politi ckog stava nasih nacionalnih i vjerskih grupacija, kao i kasnijeg komunisti ckog pokreta prema religiozitetu uopce, pa i prema islamu koji je negiran sa dva stajalista. Prvo, sa stajalista opce negativne ocjene religije. Drugo sa stajalista posebno negativne ocjene islama kao produkta osmanskog, orijentalnog itd. vladanja. Jednostrani, primitivni i rigidni stav marksizma (odredjene vrste marksizma) prema islamu samo je nastavak istog tog stava nase romanticarske nacionalne ideologije istrebljivanja poturica. Kad se tome doda i negativan i restriktivan stav prema svim zasebnim kulturno povijesnim identitetima, onda se ova opca i negativna atmosfera projicira na islam znatno negativnije nego stoje to inace slucaj sa drugim religijama i kulturama. Pored opce negativnog stava spram religioziteta kao ljudske potrebe i izraza ljudskog povijesnog i kulturnog postojanja, sto se odnosi na sve religije, islamu je pripisivan i dodatni sindrom zaostalosti, u kulturnom i drustvenopovijesnom smislu, odsustvo pojma slobode unutar islamske doktrine, agresivnost, militantnost i nesposobnost prilagodavanja novim prilikama i okolnostima. Ova interpretacija i svodenje islama na neslobodu, osnivala se na razlicitim ideologizmima, od kojih su najnoviji pojam »ketman« i pojam »fundamentalizam«, gdje je kao centralna tocka islamskog misljenja uziman pojam K'smet, za koji se tvrdilo da eminentno izrazava bit islamskog gledanja. Tim pojmom se covjek stavlja u polozaj totalne pasivnosti, buduci da je sve unaprijed odredeno providenjem, te se na tome temelji dokaz da po islamu covjek ne ucestvuje djelatno i izvorno u stvaranju svoje buducnosti. Tome treba dodati i visegodisnja nastojanja da se dokaze kako posredstvom islama u nas prostor prodire i militantni islam, tzv. 'dzihad' i sl. Te se zatim pokusava egzemplificirati u toboznjim pani slamizmima, fundamentalizmima, nacionalizmima i sovinizmima, sto je u vapijucoj proturjecnosti sa znacenjem pojma islam, kako u stvarnosti i stvarnom njegovom duhu, tako i u smislu pojma K'smet koji mu se pri pisuje. Ova opca antireligijska hipoteka monopolistickog ideoloskog i politickog sistema unutar kojeg muslimani jos uvijek zive, izrazava se i produiava u danas veoma agresivnim i cesto krajnje nekulturnim, ksenofobicnim, anticivilizacijskim postupcima i stavovima spram islama i njegovih vjernika. To cini kompleks prakticiranja teze o islamskoj opasnosti po Evropu, koju bi trebalo da brani Srbija na Kosovu. Nazalost, tragovi ovakvih stavova i ponasanja mogu se prepoznati po cijeloj Jugoslaviji i na cijeloj liniji politickih, pravnih, kulturnih i sociopolitickih ponasanja i odnosa prema islamu i muslimanima. Ovi stavovi i ponasanja idu od direktnih genocidnih izjava, pjesama, postupaka i radnji, kakvi su registrirani na razlicitim zborovima i mitinzima... Iz toga duha izlazi politika rusenja islamskih bogomolja, grobalja, spomenika islamske kulture i sl. one stravicne kvalifikacije koje se, ne samo u propagandnom, vec i u kulturno povijesnom i kulturnopolitickom prostoru, daju islamu, a po kojima je islam glavna prijetnja modernoj Evropi, militantan po prirodi i nesposoban za kulturno sazivljavanje i toleranciju, proizlazi iz tog duha ksenofobije i netrpeljivosti koja nije sposobna da sopstvene probleme vidi kao svoje i da sagleda sebe kao uzrok tih problema, nego je svagda sklona da to projicira na druge i da njih vidi kao izvor i osnov svakog zla.
Filipovicev citat zapravo je vampiroloski traktat! Probodimo muslimanskog vampira - on je kriv za sve ono sto nas pritisce i ne da nam normalno zivjeti.
Strahovi posvuda u Bosni! Krvavi rasplet bosanskog cvora uoci XXI. stoljeca zavrsetak je vjekovnog razvoja koji je trebao biti okoncan u Drugom svjetskom ratu kada je u ime velike Srbije proveden genocid nad Muslimanima. Taj je rasplet, uz sve povijesne okolnosti ponajvise utemeljen u nasilju patrijarhalnog drustva koje je moguce danas kao i prije mnogo stoljeca.
Stvari su doduse »modernizirane«. Velikosrpska agresivna politika stvorila je u bosanskih Srba instrumentaliziranu agresiju koja je stalno tinjala u Markovu sindromu odnosno duhu plemena, ali i suvremene palanke. Jao pobijedjenima! Ali jao i pobjednicima! Umjesto suzivota jos jednom odabrase »borbu za slobodu« i dakako put prema novoj neslobodi. Pobjednik vec razradjenim mehanizmima duha plemena i duha palanke strahovito kaznjava i sebe. Bez milosti.
Iz analize »bosanskih megdana« jasno proizlazi da je krvavi rasplet u vrijeme raspada Jugoslavije posljedica sukoba raznih drzavnih ideja koje su se tu talozile stoljecima. Tri drzavne ideje, barem kao uspomene, povijesna su istina i na njima se mogla utemeljiti moderna nacija kao »zamisljena zajednica«. Prva se drzavna ideja povezuje sa starom Bosanskom drzavom koju Osmanlije zauzese 1463. godine. To kraljevstvo moze biti temeljem stvaranja nacije autohtonog stanovnistva, a to su Hrvati i Bosnjaci-muslimani. Druga drzavna ideja vezuje se uz drzavu Hrvatsku jer su mnogi hrvatski povijesni teritoriji u sastavu danasnje Bosne i Nercegovine. Ova je ideja bila prosirena tvrdnjom da se drzava Hrvatska prostirala do Drine, sto se ne moze dokazati. Dakako u ovu se ideju uklapa i tvrdnja da su Bosnjaci-muslimani Hrvati. Treca ideja temelji se na postojanju posebnog Bosanskog pasaluka koji se prosirio i izvan srednjovjekovne Bosne na hrvatska podrucja. Cetvrta drzavna ideja u Bosni, srpska, nije povijesno utemeljena jer tu nikada nije bilo »srpskog kraljevstva« koje bi bilo temeljem za formiranje moderne nacije. Ova se ideja moze ostvariti samo golom silom i etnickim ciscenjem te falsificiranjem povijesti u kojem se kao najveci apsurd zahtijeva da se muslimani vrate »pradjedovskoj vjeri« - pravoslavlju. Sukob navedenih drzavnih ideja koji raspaljuje maticna srpska drzava kako bi stvorila veliku Srbiju jest strahovit. Geopoliticki, a to smo vidjeli, Bosna bez Hrvatske ne vrijedi mnogo. Jadna bi drzava bila velika Srbija s granicama koje bi se zaustavile daleko od teritorija Republike Hrvatske. Znamo kako je od prastarih vremena funkcionirao stari Ilirik. To je geopoliticki povezana cjelina kojom Beograd moze dominirati samo stvaranjem »homogene Srbije na Balkanu«. U cijelom ovom kontekstu sukoba raznih drzavnih ideja »normalna« je i borba izmedu Muslimana i Hrvata za teritorij. Stari strahovi, projekcijske identifikacije i medjusobno nepovjerenje u svemu ovome imaju »djelatnu« funkciju.
Anketa
Fotogalerija
Kontaktirajte nas
Nema komentara