RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Stećci nisu bogumilski!

Napisano 01.02.2017. 21:40

Nakon što su u srpnju ove godine upisana i dva hrvatska lokaliteta sa stećcima na Listu UNESCO-a (Crljivica u Cisti Velikoj i sv. Barbara u Konavlima) poraslo je zanimanje za ove spomenike, što je dobro. Dapače, odlično! Ali, porasle su također ambicije i želje mnogih da na bilo koji način sebe približe stećcima ili se pak na neki način vežu uz ovaj uspjeh hrvatskih stručnjaka (konzervatora u prvom redu), pa svjedočimo grubim greškama i iznošenju netočnih informacija u medijima kojima se niti malo ne doprinosi njihovom istraživanju i valorizaciji! I baš se to događa u Hrvatskoj (Dalmaciji) gdje je u posljednjih 30-ak godina napravljen ogroman pomak u istraživanju svih aspekata stećaka!

Tako možemo pročitati da su stećci bogumilski! Ne ulazeći u problematiku crkvene organizacije u srednjovjekovnoj Bosni i Humu te pojavu različitih hereza na jadranskoj obali i njenom dubokom zaleđu, ovdje je potrebno naglasiti i uporno ponavljati dvije stvari – niti je u Bosni, Humu (Hercegovini) i Dalmaciji bilo bogumila niti su stećci bogumilski! Teza o bogumilstvu u srednjovjekovnoj Bosni i Humu proizvod je historiografije 19. stoljeća (Božidar Petranović, Franjo Rački…) koja se nastavlja i tijekom 20. stoljeća (Aleksandar Solovjev, Dominik Mandić…). Koristeći se takvim tezama pojedini autori (Arthur Evans, A. Solovjev, M. Krleža) pokušali su i stećke, kao jedinstvene spomenike, objasniti tobožnjim bogumilima koji su utočište nalazili po prostranoj i planinskoj unutrašnjosti Balkana. Kasnije, posebice u obje Jugoslavije, ova je teza dobila i političke konotacije što ju je učinilo još neprihvatljivijom! U novije vrijeme, na potpuno promašen način, koristi je i dio povjesničara (a još više kvazipovjesničara) u BiH proglašavajući stećke isključivo bošnjačkim spomenicima. A stvar je vrlo jednostavna – za ovakve teze i pretpostavke ne postoji niti jedan povijesni ili arheološki podatak ili dokaz! A najzanimljivije je što na području gdje u srednjem vijeku uistinu i žive bogumili (Bugarska i Makedonija) – nema stećaka!

Tijekom srednjeg vijeka na prostorima na kojima se javljaju stećci (veći dio današnje BiH, južni dijelovi Hrvatske te zapadni dijelovi Crne Gore i Srbije) postojale su tri vjerske zajednice: Katolička crkva, Pravoslavna crkva te Crkva bosanska. Pripadnici sve tri zajednice ili crkve pokapali su se pod stećcima. Crkva Bosanska djelovala je na pojedinim područjima srednjovjekovne Bosne i Huma. Ona jest smatrana heretičkom od ostale dvije, ali daleko od toga da je bila bogumilska. Sva novija povijesna i historiografska istraživanja, posebice Franje Šanjeka (Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima 13.-15. stoljeća, Zagreb 2003), ukazuju na osobitosti ‘Crkve bosanske’ na koju se ne gleda kao na izoliranu pojavu već se ona stavlja u određeni povijesni kontekst. Time se u potpunosti udaljava od ovako paušalnih (bogumilskih) ocjena kako je to napravljeno i nedavno u našim tiskanim medijima. Samo za ilustraciju – natpisi na stećcima pojedinih pripadnika Crkve bosanske (gost Mišljen, gost Milutin) govore o njihovoj vjeri u Sveto Trojstvo i priznavanje starozavjetnih patrijarha (Abraham). Nadalje, oporuka gosta Radina Butkovića iz dubrovačkog arhiva vrlo je jasna – on vjeruje u nedjeljivo Sveto Trojstvo; svetkuje Božić, Blagovijest, Uskrs; časti sv. Petra i Pavla, sv. Stjepana, sv. Mihovila, sv. Juru, Uznesenje Marijino i Sve Svete! Nabrajati bi mogli unedogled, ali vrlo je jasno – u svemu nabrojanom nema ničega ni približno bogumilskog! Nažalost ima nešto drugo, a to je činjenica da je bogumilska teza o podrijetlu stećaka toliko jaka da je već (kao i brojne historiografske zablude 19. stoljeća) ušla i u narodnu predaju. Iz osobnog iskustva i iskustva mojih kolega znam koliko je tu zabludu teško iskorijeniti!

Dobiva se dojam kako su i stećci u današnjoj Hrvatskoj (Sinj, Imotski, Vrgorac, Makarska, Neretva, Dubrovačko primorje, Konavle) – bogumilski! Međutim, to nije istina. Stanovništvo koje se tijekom 14. i 15. stoljeća pokapalo pod stećcima u zaleđu Dalmacije ili Makarskom primorju (Krajina) priznavalo je u crkvenom pogledu vlast splitskog nadbiskupa ili makarskog biskupa te bilo organizirano u župe. U jednoj od njih, Radobilji, nalazimo neke od najvažnijih primjeraka stećaka uopće! I u Poljicima nalazimo stećke: i to u Gatima, Putišićima, Trnbusima te na samom sjevernom rubu Poljica, u Bisku! Ovi posljednji su nakon istraživanja 80-ih godina uvelike doprinijeli razumijevanju odnosa između Vlaha i stećaka (Ante Milošević, Stećci i Vlasi, Split 1991). A nakon Miloševićevog rada dodatne potvrde za ‘vlaško’ podrijetlo stećaka posljednjih godina donosi kolega Marinko Tomasović analizirajući nalaze iz Makarskog primorja te odnose stećaka s ostalim srednjovjekovnim grobljima na kojima nema stećaka (M. Tomasović, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Makarskom primorju, Makarska 2007). Osobno smatram da je ‘vlaška’ teorija jedna od prihvatljivijih s obzirom da nije uzela samo i jedino stećak kao predmet analize, već se okrenula i rezultatima arheoloških istraživanja grobova ispod stećaka te promjenama u pogrebnom ritualu koje se javljaju na pojedinim grobljima sa stećcima (Vanja Kovačić, Živko Mikić, Nikola Jakšić, Goran Nikšić, Ričice – nekropola stećaka, Split 1983). U tome i jest ‘tajna’ stećaka – o njima ne možete donositi opće i svugdje primjenjive zaključke već im morate prilaziti na razini pojedinog prostora i povijesnih zbivanja na njemu. Tako ni ‘vlaška teorija’ nije svugdje primjenjiva. Uostalom, na travnjaku pokraj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na splitskim Mejama nalazi se jedan od stećaka koji su 60-ih godina iz Ciste Velike, nažalost, doneseni u Split, a na njegovom natpisu spominje se ‘Herka Kustaržića, Jurinog sina’. Na jednom drugom stećku koji je na svu sreću ostao na ‘Crljivici’ u Cisti Velikoj spominje se ‘Vladna’ koja leži pokraj svoga suđenika Herka. Njih dvoje su pripadali obitelji tzv. dobrih Vlaha kojima 1436. godine Anž Frankopan (nasljednik posjeda Ivaniša Nelipčića) u Klisu  dodjeljuje posebne povlastice u Zakonu za Cetinske Vlahe. Ipak, o srednjovjekovnim Vlasima (da ne kažem, Vlajima) može se ovih dana pročitati podcjenjivački stav da ti stočari nisu mogli biti ‘nositelji kulturnog napretka’ pa tako ni klesati stećke. A ti stočari (i ne samo oni i ne samo Vlasi) klesali su stećke, podizali utvrde i dvorce koji su i danas svjedoci srednjovjekovlja dalmatinske unutrašnjosti, gradili i ukrašavali crkve i katedrale, angažirali za sinjsku crkvu i samostan i slavnog Jurja Dalmatinca, školovali se kod Alešija, Vuškovića, Firentinca itd. A o stočarstvu kao glavnoj privrednoj grani zaleđa kroz čitavu povijest, pa tako i u srednjem vijeku, također postoji literatura (npr. Mladen Ančić, Gospodarski aspekti stočarstva cetinskog komitata u XIV. stoljeću-Acta histo.-oeco. Iugosl., 14/1987, str. 69-98; Mirko Marković, Stočarska kretanja na dinarskim planinama, Zagreb 2003).

Za kraj treba istaknuti još jednu izuzetno važnu stvar kada govorimo o stećcima. Često u literaturi nalazimo na broj od 70.000 sačuvanih stećaka – čak su i kolege iz BiH tijekom rada na nominaciji stećaka za UNESCO dugo i nepotrebno inzistirali na njemu. Taj broj formirao je, na temelju svojih istraživanja, Šefik Bešlagić – jedan od najzaslužnijih  istraživača stećaka uopće. Ali taj broj je nastao tijekom 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća i on je jednostavno nepotpun. Za primjer – unutar toga broja gotovo da i nema stećaka s područja Vrgorca, a za Imotsku krajinu obrađen je tada samo dio lokaliteta – tako da mu samo tu nedostaje nekoliko stotina stećaka. Slično je i s Neretvom, Dubrovačkim primorjem i Konavlima. Dapače, i na prostoru BiH je situacija slična. Veliki broj grobalja sa stećcima još uvijek nije evidentiran (barem ne službeno). Međutim, ono što je još važnije jest činjenica da broj stećaka ne odgovara broju grobova i ukopa u njima – taj je broj višestruko veći. Za primjer – četiri stećka u spomenutom Bisku označavala su gotovo 20-ak grobova. Nadalje, gdje su sva ona groblja koja su označena drugačijim nadgrobnim spomenicima koji nisu stećci ili su pak bez ikakvih nadzemnih oznaka – a i takvih je lijepi broj! Donositi zaključne i raditi različite statistike na temelju broja od 70.000 stećaka – jednostavno ‘ne drži vodu’ i takav nas pristup vodi nas u potpuno krivom smjeru!

Uglavnom, da ponovim: odlično je što se zanimanje za stećcima povećalo. U budućnosti ih sve više moramo promatrati u kontekstu prostora na kojem nastaju i okrenuti se konkretnim arheološkim nalazima i istraživanjima – od onih osnovnih topografskih (npr. popisati većinu lokalitet sa stećcima) do detaljnijih istraživanja pojedinih grobalja.

I moram naglasiti još jednom – ne radi se o ostavštini bogumila!

 

Dalmatinski portal/Ivan Alduk


Nema komentara

Anketa

Ustavi