RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Historiografija u sjeni pojedinih novinarskih sveznalica, odnosno 'agresija RH na BiH'

Napisano 08.01.2012. 12:02
Izetbegović i Tuđman

Piše: Ante Nazor

Novinar, poznat po izmišljenom razgovoru sa svojedobno uglednim dužnosnikom u RH, u Jutarnjem listu od subote i nedjelje (31.XII.2011./1.I.2012.) objavio je razgovor s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem. Nakon premijerova odmjerena odgovora na njegovo pitanje o pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, novinar se, očigledno razočaran, zapitao: „Znači, vi ne zastupate tezu koja prevladava na našoj liberalnoj ljevici: 'o Tuđmanu sve najgore'?“ Potom je, nezadovoljan sljedećim odgovorom, novinar pitanje zamijenio zaključkom: „Međutim, u prvom razdoblju (vladavine predsjednika Tuđmana, op. A.N.) kao snažnu otegotnu okolnost moramo navesti rat u BiH“, što je isprovociralo rečenicu da je „taj rat nesumnjivo bio pogreška, velika pogreška hrvatske državne politike“, iako ni neki „vodeći bošnjački političari, koji su bili politički aktivni i u onom vremenu (...) na taj rat više ne gledaju posve jednodimenzionalno“.

Nažalost, novinar nije objasnio zašto bi „rat u BiH bio snažna otegnuta okolnost“ za predsjednika Tuđmana, no s takvim zaključcima (utemeljenim uglavnom na sekundarnim povijesnim izvorima) već duže vrijeme se u dijelu medija Hrvatska prikazuje kao isključivi krivac za bošnjačko (muslimansko) - hrvatski sukob u BiH, odnosno kao „agresor na BiH“. Kao da su bošnjačko (muslimansko) – hrvatski odnosi u BiH ovisili jedino o namjerama i potezima hrvatskoga predsjednika, odnosno kao da je Hrvatska bila glavni čimbenik na tom prostoru... Takve neutemeljene optužbe temelje se na izmišljenom dogovoru „Milošević – Tuđman“ u Karađorđevu (ožujak 1991.) o podjeli BiH. Nasuprot tome, izvori i državnički potezi hrvatskog predsjednika F. Tuđmana prema BiH, pa i sam tijek srpske agresije na RH i BiH, navode na zaključak da takav dogovor nije postojao. Istodobno, zanemaruju se razgovori između Bošnjaka-muslimana i Srba, kao i planovi srpskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva (pogledati srpsku i bošnjačku literaturu; primjerice: Muhamed Filipović, Bio sam Alijin diplomata, Sarajevo, 2000.; Nikola Koljević, Stvaranje Republike Srpske 1993.-1995., knjiga 1-2, Beograd 2008., itd.).


Dakako, hrvatska državna politika tijekom rata u BiH nije bila bezgrešna, o kvaliteti pojedinih njezinih procjena i poteza može se raspravljati, a objektivnost zaključaka ovisit će o poštivanju kronologije događaja te cjelovitom prikazu povijesnog procesa i dostupnih izvora, odnosno o uvažavanju „konteksta vremena“ i okolnosti u kojima su donošene odluke (namjere i potezi srpskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva te politika međunarodne zajednice). Pritom treba razlikovati stratešku razinu i važnost odluka hrvatske državne politike prema BiH, od događaja na lokalnim razinama u BiH, na koje službeni Zagreb nije imao utjecaj. Tu, prije svega, mislim na zločine koje su počinili neki pojedinci ili pojedine grupe na „hrvatskoj“ strani. Zbog sramote koju su nanijeli hrvatskom narodu, pa tako i hrvatskoj politici, ti se zločini ne smiju ignorirati, njihove počinitelje treba kazniti, ali za njih zasigurno nije odgovorna hrvatska državna politika. Hrvatska nije uzrokovala rat u BiH niti ga je mogla spriječiti, pa taj rat ne može biti „velika pogreška hrvatske državne politike“. Jednako tako, s obzirom na to da je rezultat procesa na koji hrvatska državna politika nije mogla utjecati (ili barem nije presudno utjecala), rat u BiH ne može biti ni „otegnuta okolnost“ za predsjednika Tuđmana, to mogu biti tek neke njegove reakcije na tadašnju (veliko)srpsku politiku i agresiju na BiH, a potom i na bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH.

Da bi se objektivno prikazao rat u BiH, a potom i bošnjačko (muslimansko) - hrvatski sukob u BiH, treba prihvatiti činjenicu da su u BiH postojale tri strane, tri politike, od kojih je svaka imala vlastite ciljeve, čija je provedba barem dijelom kolidirala s politikom i ciljevima druge dvije strane. (o tome vidi: Ivo Lučić, “Sukob nacionalnih interesa kao osnovni uzrok ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini“, www.hizbih.info, pregledano 27.X.2011.). Zbog isključivosti srpske politike, koja se uz JNA osjećala nadmoćnom, politička borba prerasla je u srpsku agresiju na BiH i na kraju rezultirala podjelom BiH, uz velika ljudska i materijalna stradanja te zločine koje su počinili pripadnici svih strana u ratu (posebice brojni bili su zločini srpskih snaga). Posljedica te agresije je i bošnjačko (muslimansko) - hrvatski sukob, također s međusobno velikim ljudskim i materijalnim stradanjima, te počinjenim zločinima.

Dakako, posljedice rata u BiH iznimno su teške za Hrvate, što podrazumijeva da se rezultati djelovanja tadašnje „hrvatske državne politike“ prema BiH ne mogu veličati, no to istodobno ne znači da je ona isključivo odgovorna za te posljedice...

Ostatak kolumne na: http://www.dnevno.hr/kolumne/ante_nazor/historiografija_u_sjeni_pojedinih_novinarskih_sveznalica_odnosno_agresija_rh_na_bih/520616.html

Dnevno.Hr

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi