Razbijanje političkih mitova: Propagandna laž o "dogovorenom" ratu između Tuđmana i Miloševića

Naime, gotovo je u okvire nacionalnog mita pretočena tvrdnja da je Tuđman, pregovarajući s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu, sklopio s njim nekakav hrvatsko-srpski sporazum koji je, uz ostalo uključivao i dogovor o ''podjeli Bosne''. Po tom su se sporazumu, kao, odvijala manje-više sva recentna zbivanja na tlu bivše Jugoslavije i u njemu je ključ za njihovo shvaćanje. Nadalje se drži da je zbog takvog Tuđmanovog, ''grješničkog'' djelovanja Hrvatska došla na zao glas u međunarodnoj zajednici, da je zbog toga izolirana te da smo prvenstveno zbog toga tu gdje jesmo.

Međutim, stvar je mnogo kompleksnija. Zapravo, začuđuje kako se, ne baš i bez odgovarajućih inozemnih poticaja, ovakvo površno i banalno gledište čvrsto ugnijezdilo u hrvatskoj sredini i kako zadivljujućom upornošću opstaje van uporišta na ikakvoj valjanoj argumentaciji. Ali morati će se odgovoriti na neka pitanja. Ne može se očekivati da se vječno, manijakalno i uporno ponavlja kako je Tuđman sklopio sporazum s Miloševićem i kako je ''cijepao Bosnu'' a da se ne pojavi i pitanje je li je to baš tako bilo te ako nije zbog čeg se uopće pričalo ono što se pričalo. No, idemo redom.

Stjepan Mesić kaže da je nakon razgovora s Borisavom Jovićem, u kojem je Jović izjavio da Srbija nije zainteresirana za pripajanje teritorija Hrvatske, dao inicijativu da se sastanu Tuđman i Milošević. S ciljem da na miran način razriješe hrvatsko-srpske proturječnosti te spriječe da se užarene političke relacije između dvaju naroda pretvore u ratni sukob. U biti trebalo je sklopiti sporazum o cjelovitom rješenju odnosa između dvije, de facto suprotstavljene nacije. I uistinu, Tuđman i Milošević sastaju se 25. ožujka 1991. u Karađorđevu a zatim 15. travnja 1991. u Tikvešu. Međutim, jedino što se iz dosadašnjih saznanja o tim razgovorima može reći jest to da su u principu i jedan i drugi predsjednik u tragičnoj situaciji. Svjesni su zloslutnog razvoja događaja, najradije bi nešto učinili da se izbjegne najgore no povijesno uvjetovana složenost hrvatsko-srpskih odnosa takvo što ne dopušta te ostaju neprijateljima. Do sporazuma, usmenog ili pismenog nije došlo.

Konkretno, početkom ljeta iste godine otpočinje velikosrpska agresija na Hrvatsku za koju i oni koji insistiraju na ''dogovoru'' kažu, u skladu s činjenicama, da je za prvotni cilj imala okupaciju cijele Hrvatske. Pa da li je to Tuđman dogovorio s Miloševićem? Ili da nije, nakon što se izjalovio prvotni agresorski plan, dogovorio srpsku okupaciju 25% Hrvatske koliko je bilo okupirano 02. siječnja 1992. tj. u trenutku potpisivanja Sarajevskog primirja (vidjeti kartu br. 1)? Da li je dogovorio pogibiju oko 15.000, nestanak 1.200, trajnu invalidnost 40.000 hrvatskih građana stradalih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku? Ili pogibiju 7.300 te nestanak 500 bosansko-hercegovačkih Hrvata? Zatim protjerivanje oko 200.000 Hrvata u Hrvatskoj i 300.000 Hrvata u BiH? Ili pak 40 milijardi USD ratne štete koju je Hrvatska pretrpjela samo zbog ratnih razaranja?

Opet, što je Tuđman, u državi u kojoj primjerice od 1979. ''nije bilo nikakvih novijih tehnologijskih i drugih inovacija'', ulagao milijarde maraka, dolara, kuna u ''brzinsku'' izgradnju Hrvatske vojske (HV) ako je sve uspio riješiti dogovorom? Kojoj to vlasti odgovara spomenuti, sveukupni i silni udar na sigurnost njenih građana i na nacionalnu ekonomiju? Bilo kakva opravdavanja ne mogu joj u takvim okolnostima osigurati stabilnost. Nužno se na domaćoj sceni pojave konkurenti s tvrdnjama da se može bolje i životom iscrpljeno biračko tijelo nudi povjerenje alternativnim opcijama.

Gledajući pak završnu fazu rata, kakav bi to bio dogovor u sklopu kojeg Tuđman, poslije rušenja ''Krajine'' a na temelju sporazuma s Federacijom BiH, prodire u Bosnu i otpočinje sa brisanjem kompletnog zapadnog dijela Republike Srpske (RS)? Naime, da je Amerika, mjesto što je blokirala operacije HV-a kad se našao pred Banja Lukom dala zeleno svijetlo za daljnji prodor, Tuđman bi sveo RS tek na prostor istočne BiH. Na koncu da li je Tuđman dogovorio i raketiranje Banskih dvora 07. listopada 1991. usmjereno na njegovu likvidaciju?

S druge strane, što bi za Miloševićevu vladarsku poziciju, na koju ga je srpska nacionalna filozofija instalirala prvenstveno zbog spremnosti da realizira (veliko)srpske ciljeve, značilo da u trenutku kad raspolaže s ''JNA'' a njegov sugovornik s par kamiona kalašnjikova, s plinskim bocama i lovačkim puškama, tom istom Tuđmanu, bez borbe, predaje Srbe u Hrvatskoj? Jasno, mislimo na Srbe koji su živjeli na kompaktnim srpskim etničkim prostorima a ne na one koji su bili manjina u hrvatskom etničkom miljeu.

Ovdje valja znati da je društvena moć tih Srba unutar sveukupne srpske zajednice i Srbije daleko veća od njihovog postotnog udjela u srpstvu. A činjenica je da tada upravo oni, kao i ostali Srbi, velikom većinom žele ono što zovemo Velikom Srbijom. Da ih je Milošević ''izdao'' bio bi srušen s vlasti i na nju bi došao novi, autentični protagonist srpske politike. Za prepuštanje hrvatskih Srba trebao je dobiti štošta zauzvrat. Vjerojatno je on ponajmanje htio ići u sukob s Hrvatskom radi njihove secesije. Kao pragmatičan političar znao je koliko mu takav sukob može zakomplicirati život. Ali istina je, htio je vlast a nju nije mogao sačuvati bez jahanja na krilima modernog četništva. Kroz razgovore s Tuđmanom pokušavao je pronaći nekakvu ušicu od igle kroz koju bi se najbezbolnije izvukao iz svega. Ali nje nije bilo. Jer što mu je Tuđman mogao ponuditi? Što to Tuđman, koji je 1991. u očajnoj situaciji može ponuditi maksimalno samouvjerenoj Srbiji? Bajadere?

Ako je htio sačuvati svoj vladarski položaj, a htio je, Milošević je morao udariti na Hrvatsku. I udario je. I omogućio je egzistenciju ''Krajine''. Zbog niza okolnosti nije je 1995. bio u prilici braniti svestranim angažmanom Srbije. Ali učinio je sve da opstane. Prije same ''Oluje'' provodio je njenu dodatnu fortifikaciju i na ''krajiške'' prostore slao Srbe rođene u Hrvatskoj. Masovno ih je mobilizirao po Srbiji. I staro i mlado i zdravo i nezdravo. I da li je sve to proizlazilo iz dogovora s Tuđmanom? Da li se dogovorio da mu Tuđman preko operacija HV-a u Hrvatskoj i BiH ''uzme'' nekih 21.000 km² ili prostor veličine Slovenije zbog čega je u očima svoje izborne baze postao gubitnikom (vidjeti kartu br. 2)? Da li je dio dogovora bio i egzodus gotovo 400.000 Srba s tih prostora koji su oslabili srpski proračun i dodatno pridonijeli neimaštini u Srbiji. Sve je to enormno opteretilo Miloševićev položaj i nezaustavljivo vodilo njegovom padu s trona. I to je dio dogovora?

Postavlja se i teza da je dogovor postojao ali da je netko nekog izigrao. U hrvatskom se društvu može čuti da je Milošević izigrao Tuđmana koji mu je, kao, vjerovao. Tuđman nije vjerovao nikome. Niti svojima iz HDZ-a. Zato ih je i snimao. To je bio čovjek koji je uložio znatnu energiju u poimanje hrvatskog problematike. A unutar nje zadnjih sto i pedeset godina odnos je Hrvata sa Srbima imao najznačajnije mjesto. Znao je da ga čeka rat i zbog tog se naoružavao. Ali i on je tražio svoju ušicu od igle, na trenutak bi pomišljao da je može naći ali nje nije bilo. Imao je pravo pokušati pronaći miran izlaz iz svega i radi nacije i radi sebe. Jer mogao se desiti potop koji bi ga među prvima odnio.

Međutim, da je Tuđman i vjerovao Miloševiću, kao što nije, da se držao dogovora kojeg bilo nije, kako reći da ga je njegov ''partner'' izigrao? Pa Tuđman mu je uzeo sve što je držao u Hrvatskoj a da se isto ne desi u BIH potrudili su se → Amerikanci. Na koncu, prvo i zadnje ''izigravanje'' Tuđmana od strane Miloševića bila bi otvorena velikosrpska agresija na Hrvatsku koja je uslijedila tri mjeseca nakon Tikveša. Poslije nje ništa se ne bi moglo odvijati po ''dogovoru'' jer bi nestalo partnerskog povjerenja nužnog za usuglašeno djelovanje. A upravo tom agresijom i započinje period za koji se govori da je rezultat sporazuma dvaju predsjednika.

Međutim, postavlja se pitanje što se Milošević uopće imao dogovarati s Tuđmanom oko ''podjele Bosne''? Naime, totalnim udarom na Hrvatsku pokazao je da bi, u slučaju da je taj udar uspio uzeo i cijelu BiH. Naknadno, nakon što je pretrpio neuspjeh u Hrvatskoj postao je svjestan da ne može ''progutati'' kompletnu BiH te u toj zemlji reducira ciljeve. Pod svoju kontrolu stavlja sve etnički srpske prostore te one gdje Srbi žive ''pomiješani'' s Hrvatima ili Muslimanima/Bošnjacima ili sa jednima i drugima. ''Čisto'' hrvatske prostore (Zapadna Hercegovina, Livno, Tomislavgrad), hrvatsko-muslimanske/ bošnjačke teritorije (Srednja Bosna) i muslimanske/bošnjačke krajeve (tuzlanska i zenička regija te Cazinska Krajina) zapravo nije niti namjeravao zauzeti. Ne zbog tog što nije htio već što višestruki splet okolnosti to nije dozvoljavao. Sve zauzete prostore Milošević je stekao osloncem na vlastite snage te bi bilo lijepo čuti gdje je pobogu u svemu tome bila Tuđmanova asistencija? Da li u tome što je naoružavao Oružane snage BiH, odnosno HVO i muslimansku/bošnjačku Armiju BiH?

Što je Tuđman u Karađorđevu i Tikvešu mogao ponuditi Srbima u svezi Bosne? Da li to da ih Hrvati neće napadati ukoliko se budu izdvajali iz okvira BiH? Pa s kojom bi to silom Hrvati napadali Srbe koji u svom posjedu drže praktički čitavu ''JNA''? Tada je situacija takva da su Srbi u prilici dovesti u pitanje hrvatski opstanak. Na koji je način Tuđman mogao blokirati srpsko izdvajanje iz BiH? Tim više što su Srbi, kao suveren narod u toj zemlji, ''koliko god mi šutjeli o tome'', na to i imali određeno pravo. Mogao je tek pokušati privoljeti Miloševića da ne dira većinski hrvatske prostore u BiH, da ih ne osvaja i da Hrvati s njih ne idu u zbjegove. Da li je dobio tu garanciju? Nije! Kao što smo vidjeli, svugdje gdje su živjeli ''izmiješano'' sa Srbima, Hrvati su protjerani. Srbi ništa nisu davali.

Mesić pretpostavlja da je Milošević nudio Tuđmanu da u BiH uzme za sebe ono što je bilo u okvirima Banovine Hrvatske te uz to i Cazinsku Krajinu (vidjeti kartu br. 3). No, u okvirima Banovine Hrvatske nalazila se Bosanska Posavina. Srbi je osvajaju. Nalazilo se Kupreško polje. Srbi ga osvajaju. Nalazio se dio Istočne Hercegovine u četverokutu Velež-Čapljina-Ravno-Stolac. Srbi i to osvajaju (vidjeti kartu br. 4). S druge strane Cazinska Krajina cijelo je vrijeme rata bila okružena teritorijima pod srpskom kontrolom. Već sama činjenica što nije bilo fizičke veze između nje i slobodnog dijela Hrvatske ne dopušta niti teoretsku osnovu za mišljenja po kojima je ''dogovorom'' imala pripasti Hrvatima. Pored toga kako je Milošević uopće mogao nuditi kraj kojeg ne misli imati u posjedu? Ako je tako, tad je za pitanje o tome gdje će završiti Cazinska Krajina imala biti mjerodavna volja tamošnjih Muslimana/Bošnjaka a ne Miloševićeva darežljivost. On je mogao nuditi jedino u slučaju da je Srbi prethodno osvoje. U spletu okolnosti nastalih oko Abdićeve Zapadne Bosne to su 1995. i pokušali učiniti. A upravo su tada uslijedila djelovanja HV-a zaustavljena tek ''pod'' Banja Lukom. Njima je Tuđman jasno pokazao koliko je vjerovao u mogućnost da mu Srbi ponude Cazinsku Krajinu nakon što je zauzmu.

I kako se onda djelovalo po dogovoru? Sami su Srbi osvajanjem svih ''mješovitih'' hrvatsko-srpskih prostora u BiH pokazali svu ljepotu hrvatsko-srpskog ''dogovora''. Dakle, sve prostore koji su po ''dogovoru'' imali prepustiti Hrvatima, Srbi su prvom prilikom uzeli sebi (vidjeti kartu br. 1). Tuđman je pak, čim je došlo njegovih pet minuta pokazao da ga jedino Amerika može zaustaviti da ne zbriše kompletnu RS zapadno od Brčkog.

U smislu potpore tvrdnji da je Tuđman djelovao u sporazumu s Miloševićem jedan od ''krunskih argumenata'' bio bi relativno brz pad Bosanske Posavine pod Srbe. To je, kao, rezultat njene ''prodaje'' za dio Istočne Hercegovine. Pa i jedan i drugi kraj su etnički pretežito hrvatski. Da je kojim slučajem sve to bilo dijelom nekakve trampe, kao što nije, Tuđman bi davao pod ucjenom i u skladu s trenutačnim hrvatskim egzistencijalnim i strateškim interesom. Opet, što bi davao apsolutno cijelu Posavinu? Srbima je životno bio bitan koridor no on je mogao funkcionirati i bez da zauzmu pretežno hrvatske općine Brod, Odžak i Šamac koje se nalaze uz samu rijeku Savu.

To je pokazao primjer Orašja smještenog na istom zemljopisnom položaju a kojeg Srbi nikad nisu zauzeli. Hrvatska kontrola nad Orašjem nije poremetila funkcioniranje koridora. S druge strane, ako je već ''prodao'' Posavinu, zbog čega za nju u Daytonu nudi Srbima sve prostore koje su 1995. zauzeli HV i HVO u Bosanskoj Krajini? Tom ponudom pokazuje da mu je stalo do Posavine, da je želi dobiti nazad, da je nije ''prodavao'' niti da je ''prodaje''. Ali Srbi ne prihvaćaju spomenutu razmjenu. Odriču se etnički gotovo čisto srpskih prostora radi opće-nacionalnog strateškog interesa. Ipak, Tuđmanova namjera, iskazana u rujnu i listopadu 1995. da kompletno sruši zapadni dio RS, čime bi i Posavina bila oslobođena, najjasniji je pokazatelj da ga nije obvezivao nikakav dogovor s Miloševićem (vidjeti kartu br. 2). Obvezivali su ga oni koji su ga spriječili u navedenoj namjeri. Naime, Amerikanci.

Učestao i bitan lajtmotiv kod tvrdnji da su zbivanja na tlu bivše Jugoslavije plod dogovora između Tuđmana i Miloševića jest taj da su njih dvojica ''cijepajući Bosnu'' činila to ''na račun Muslimana''. Po tim tvrdnjama, oni su se dogovorili da Srbi uzmu ''svoj'' dio BiH a Hrvati ''svoj'' te da se Muslimanima/Bošnjacima prepusti ostatak zemlje. Navedeno automatski znači da prilikom ''sklapanja'' tog, sada već legendarnog ''dogovora'' i nije moglo biti riječi o tome da se zauzimaju pretežito muslimanski/bošnjački prostori jer se držalo da na njima Muslimani/Bošnjaci trebaju oformiti vlastitu teritorijalnu tvorevinu. Po različitim pretpostavkama ona je imala zauzimati negdje između 25% i 33% BiH. Dakle pod izričajem ''na račun Muslimana'' nikada se nije podrazumijevalo to da su Hrvati i Srbi imali zauzeti sve muslimanske/bošnjačke prostore već da su srpsko-muslimanski/ bošnjački prostori trebali postati srpskima a hrvatsko-muslimanski/bošnjački hrvatskima. Pri tome, eto, između Hrvata i Srba ne bi bilo spora jer na prostorima BiH gdje su ''izmiješani'' Srbi i Muslimani/Bošnjaci Hrvata ili nema ili su izrazita manjina, odnosno na prostorima gdje su glavninom nastanjeni Hrvati i Muslimani/Bošnjaci, Srbi su relativno malobrojni.

Da je na gore prikazanim načelima postignut ikakav dogovor, suradnja Hrvata i Srba na račun Muslimana/Bošnjaka mogla se očitovati jedino tako da ta dva naroda istovremeno krenu svaki na ''svoje'' Muslimane/Bošnjake i da se pri tome međusobno ispomažu. Međutim, sve što se zbilo bilo je u potpunosti suprotno od toga. Srbi su u BiH istovremeno izvršili agresiju i na Hrvate i na Muslimane/Bošnjake brišući i jedne i druge s prostora koje su osvajali. Hrvati su na tadašnjem, hrvatsko-muslimanskom/bošnjačkom dijelu BiH bili glavnim organizatorima i predvodnicima otpora Srbima. Ono pak što su Srbi učinili Muslimanima/Bošnjacima na ''mješovitim'' srpsko-muslimanskim/bošnjačkim prostorima (istočna BiH, Sarajevo, Bosanska Krajina) Hrvati nikako nisu mogli spriječiti jer na tim prostorima nisu imali ama baš nikakvog utjecaja. No mogli su Muslimanima/Bošnjacima pomoći primanjem njihovih izbjeglica i prognanika te time što će ih naoružati. Da li su to učinili? Jesu! I gdje tu ima mjesta za tvrdnje o dogovoru između Tuđmana i Miloševića koji je uključivao ''cijepanje Bosne'' i to ''na račun Muslimana''?

Kao što vidimo nikakve hrvatske asistencije nije bilo u procesu srpskog zauzimanja teritorija u BiH. Opet, čime su to Srbi asistirali Hrvatima pri nekakvom hrvatskom ''cijepanju Bosne'' ''na račun Muslimana''? Zar time što su protjerali nekih 600.000 Muslimana/Bošnjaka o kojima znatnim dijelom brigu i trošak preuzima Hrvatska, odnosno koji svojim dolaskom na podjednako hrvatske i muslimanske/bošnjačke prostore utječu na njihovu transformaciju u dominantno muslimanske/bošnjačke sredine? Kakvog uopće imaju utjecaja Srbi na dio BiH na kojem su se ''zbili'' Hrvati i Muslimani/Bošnjaci? Ako nemaju utjecaja što će onda Hrvatima dogovor s Srbima na račun Muslimana/Bošnjaka? S druge strane ako su imali kakvog utjecaja, taj je utjecaj, sudeći po onome što se zbilo usmjeravan u protuhrvatskom interesu. Najzad, kakve tu pameti ima da Hrvati naoružavaju Muslimane/Bošnjake za borbu protiv Srba ako su sa Srbima u dogovoru? Što ih pak naoružavaju ako im misle otimati zemlju? Na koncu, Muslimanima/Bošnjacima je to oružje u najvećoj mjeri i poslužilo u borbi protiv Hrvata. Iz svega navedenog slijedi da je hrvatsko-muslimanske/ bošnjačke odnose bespotrebno dovoditi u kontekst navodnog hrvatsko-srpskog dogovora. Oni su imali svoju vlastitu, vrlo jasnu logiku. Treba tu logiku poznavati kao i ono iz čeg izvire a ne se držati pojednostavljenih, djetinjastih konstrukcija i pretvarati ih u dogme.

No da zaključimo. Obzirom da je nemoguće dokazati da je zbivanja na tlu bivše Jugoslavije usmjeravao nekakav, u Karađorđevu i Tikvešu sklopljeni dogovor između Tuđmana i Miloševića tad valja reći da tog dogovora nije niti bilo. Vođeni su razgovori o bitnim problemima koji su postojali između Hrvata i Srba i o tome kako ih bez rata, na miran način razriješiti. Sukladno rečenom, u tim se razgovorima rat nije mogao niti razmatrati kao sredstvo ''dogovornog'' rješavanja odnosa u BiH. Njih je imao razriješiti trostrani srpsko-muslimansko/bošnjački-hrvatski sporazum kojeg se uostalom pokušalo potaknuti na sastanku Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića u Splitu 12. lipnja 1991. Posredstvom takvih, mirotvornih pregovora valjalo je iznaći kompromisno rješenje koje bi istovremeno bilo usuglašeno s temeljnim interesima sva tri naroda.

No, u skladu s tadašnjim odnosom snaga, nikakav pa ni trostrani sporazum nije mogao biti postignut. Naime, srpska je strana trebala radikalno reducirati svoje nacionalne zahtjeve. Ona takvo što nije bila spremna učiniti držeći da joj njen oružani potencijal omogućava potpunu i bezbolnu realizaciju zacrtanih ciljeva. Srbi su u odnosu na svoje suparnike bili previše nadmoćni da bi do ikakvog dogovora moglo doći. Cjelokupna ''JNA'' tj. glavna poluga sile u bivšoj Jugoslaviji bila je u njihovim rukama. Odgovor zašto je to tako moralo biti jest u karakteru Jugoslavije i u karakteru hrvatstva onih koji su imali prilike nešto učiniti da tako ne bude.

S tim u svezi, sva su se zbivanja odvijala van ikakvog mitskog hrvatsko-srpskog sporazuma. Kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Sve je ovisilo o odnosu snaga na terenu i o odnosu međunarodne zajednice prema zbivanjima na tlu bivše Jugoslavije. Zbog toga ništa u svezi hrvatske politike neće biti jasno ako je promatramo izvan sveukupnog konteksta. Za vrijeme svojih pregovora s Miloševićem Tuđman je u principu samo postavljao zahtjeve. Ništa nije davao niti je što imao dati. Tražio je da ne bude srpske secesije u Hrvatskoj i da Srbi ne izvrše agresiju na većinski hrvatske prostore u BiH. To je tražio usprkos tome što je bio svjestan da tim zahtjevima Srbi neće izići u susret. Zbog tog se naoružavao i pokušavao oformiti, odnosno aktivirati hrvatsko-muslimanski/ bošnjački savez. Problem s tim savezom bio je u tome što nisu bile riješene brojne pretpostavke bitne za njegovo uspješno oformljivanje i funkcioniranje.

U samoj BiH Tuđmanova je politika prošla kroz različite faze. One su isključivo proizlazile iz naznačenih okolnosti a ne iz nekakvog lukavog i podmuklog dogovora kojeg je sklopio s Miloševićem. Kakve su karakteristike tih faza, koliko su dobrog one donijele i Hrvatskoj i samim Hrvatima u BiH drugo je pitanje. Sudeći po onome što je najbitnije tj. po današnjem, očajnom statusu Hrvata u BiH ta je politika bila nezadovoljavajuća. Ono što smo ovdje htjeli reći tek je to da ta politika, odnosno sveukupna politika Franje Tuđmana nije bila rukovođena ''dogovorom'' s Miloševićem.

Na koncu, velika je tragedija u tome što do nikakvog mirotvornog sporazuma između Tuđmana i Miloševića te Izetbegovića nije došlo a ne u tome što se taj sporazum pokušavalo postići. Alternativa je bila veliko zlo kojeg smo bili svjedoci. Kroz to zlo, koje se zbog kompleksnosti hrvatsko-srpsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa očigledno nije moglo izbjeći, Tuđman je proveo hrvatski narod u najvećoj mjeri uspješno. To će biti, kad prolete godine opći stav.

* Sadržaj priloženog teksta tematski je istovjetan sadržaju novinskog članka objavljenog u ''Slobodnoj Dalmaciji'' u dva dijela 31.12.2000./01.01.2001. i 06-7.01.2001. No, izvršene su određene jezične i stilske preinake, pojedini podaci zamijenjeni su preciznijima, prethodni su zemljovidi zamijenjeni kvalitetnijima. Sve preinake na priloženoj, samosvojnoj verziji članka, s ciljem njegove dostupnosti na Internet stranici ''Herceg-Bosna – Portal Hrvata Bosne i Hercegovine'' (www.hercegbosna.org), izvršio je sam autor krajem ožujka 2011.

Anketa