RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Bugojanski dnevnik – siječanj 1993.

Napisano 31.01.2012. 18:04

Bugojanski dnevnik – siječanj 1993.

Bugojanski dnevnik Katice Nevistić obuhvaća razdoblje od 1988. do 1998. godine. Deset godina vremenski je malen period, ali se vrijeme ne mjeri samo kalendarski. Posebno to vrijedi za ratne godine 1992.–1994. kada je Katica neumorno, iz dana u dan, bilježila sve ono što se u Bugojnu i oko njega događalo. Radeći za vrijeme rata u bugojanskom župnom uredu, koji je tada bio okupljalište katolika i Hrvata, i ne samo njih, sva događanja, saznanja i ljudsku patnju pokušala je zabilježiti i otrgnuti zaboravu.
Izdvojili smo siječanj 1993. po mnogo čemu karakterističan period za Bugojno i susjedno Uskoplje.

4. 1. 1993.
U Ženevi potpisan Vance-Owenov plan koji bi morao riješiti nesuglasja sva tri naroda u BiH. Plan predviđa podjelu BiH na kantone.

5. 1. 1993.
U Gornjem Vakufu Muslimani javno provociraju. Skinuli su hrvatsku zastavu i u nju pucali.

6. 1. 1993.
– Bogojavljenje, Sv. tri kralja. Sv. mise redovne.
– Vode se borbe sa Srbima na crtama obrane Bugojna.

8. 1. 1993.
– Srpske granate padaju po centru grada. Topnici HVO-a uzvratili.
– Na cesti pred crkvom od gelera granate poginuo Augustin Antunović, sin Vinka i Kate r. Lučić, rođen 3. 3. 1953. u Crniču, a kod hotela „Kalin“ Hristo Kamšigovski, sin Boriše i Kostadinke r. Markovska, rođen 7. 9. 1942. u Rešenu, Makedonija, živio u Bugojnu. Hristo je iznosio ranjenika iz auta da ga preda u ratnu bolnicu koja se nalazila u hotelu „Kalin“. Granata ubije Hristu, a ranjenik ostane živ. U ratu je doista sve moguće!

Bugojno-I-93A

10. 1. 1993.
U Gornjem Vakufu „zatišje pred oluju“. Iz mješovitih rejonâ i selâ odlaze „malobrojniji“ i sklanjaju se među „svoje“. A do jučer nismo vidjeli međusobnu različitost. Kako zlo sjeme u našem srcu duboko skriveno, brižljivo zapretano. To otrovno sjeme iz nečijeg srca nikada ne proklije i čovjeka učini sretnim, plemenitim. Iz drugog pak izbije kada se najmanje nadaš. Snažno i pomamno zatruje vlastiti narod i udari mu na ime pečat, žig srama za sve buduće naraštaje.

11. 1. 1993.
– Idući na posao u župni ured, vidim mnogo muslimanskih vojnika kako pod ratnom opremom izlaze iz useljenih srpskih kuća u Malom Selu i žure pred općinu. Neizvjesnost.
– S Gornjim Vakufom riskantne komunikacije: proći cestom kraj Duratbegovića Doca isto je što u ratu šetati brisanim prostorom.
– U predvečerje u Gornjem Vakufu žestok sukob između TO (Muslimana) i HVO-a.
– Kontraobavještajna služba svoje odrađuje: Srbi naizmjenično granatiraju hrvatska i muslimanska sela ne bi li izazvali zabunu, da se Hrvati i Muslimani još više zavade.

12. 1. 1993.
– U Gornjem Vakufu rasplamsala se borba s Muslimanima.
– Kod pošte u Gornjem Vakufu muslimanski snajperist ubio Josipa Brnadu, sin Vinka i Marije r. Krajinović, rođen 16. 7. 1972. u Jajcu, živio u Goruši, dok je pomogao ranjeniku.

Bugojno-I-93B

– Dok razmišljam o sukobu u Gornjem Vakufu između Muslimana i Hrvata, kao da slušam tužnu pjesmu „Tamo daleko“. Riječi kao: oh, zar je morala doći, ta crna nesretna noć, kada si, dragane moj, u krvav pošao boj? Tamo daleko gde cveta beli krim, tamo su u smrt pošli zajedno otac i sin. Pjesma jest srpska, solunskih ratnika, ali jednako je bolan jecaj majke, žene i sestre ma kojem narodu pripadala. Hoće li naši domovi opustjeti, hoće li se vatra na ognjištu ugasiti, hoće li ulazna vrata u korovu zarasti?

13. 1. 1993.
– U Gornjem Vakufu i prilazima Gornjem Vakufu borbe. Nesigurna putovanja i zasjede.
Pero Marijanović, sin Ive i Serafine r. Pocrnja, rođen 22. 7. 1964. na Guvnima, poginuo od Muslimana kod Duratbegovića Doca. Ne zna se kada će biti pokop. Muslimani ne daju tijelo.

Bugojno-I-93C

– M. V., zvizgonja, pucao po kamionu u kojem su se naši vojnici vraćali s crte obrane Bugojna. Bio ljut što mu je netko oštetio osobno vozilo. Ranjeno 7 bojovnika. U kamionu bio i Josip Mijatović, eksfratar, veoma plemenit i drag čovjek. Živi i radi u Beču. Sve je ostavio i došao braniti Bugojno.
– U ratnoj bolnici u „Kalinu“ danonoćno rade liječnici. Posebno se ističu po požrtvovnosti i stručnosti dr. Zdravko Zelić, kirurg, dr. Pero Čelina, kirurg za krvne sudove, i dr. Melika Mahmutbegović, također kirurg. Ne pribjegavaju amputiranju ruku, nogu, ako je to ikako moguće.

14. 1. 1993.
– Zapovjedništva HVO-a i Armije BiH izdala zajedničko priopćenje o želji za suradnjom protiv zajedničkog agresora i za što veću suradnju Hrvata i Muslimana u Bugojnu i susjednim općinama. Mislim da sukobi Hrvata i Muslimana nisu lokalnog karaktera: Muslimani žele ovladati komunikacijama, posebno Makljenom. Tako bi Hrvatima Srednje Bosne bila presječena eventualna odstupnica, povlačenje iz okruženja. Već imaju Konjic, Jablanicu, a osvajanjem Makljena i Raduškog kamena zatvorio bi se „Put spasa“ preko Vran planine. Bojim se da Hrvati podcjenjuju Muslimane kao organizatore i vojne stratege. Osim toga, njihova vojska je pod kontrolom: nema izostanaka, čisti odlaze iz topla doma pa makar ta kuća ili stan bili srpski odnosno hrvatski. Oni se bore ne samo za svoj život, već i za živote onih u kući. Njihove majke i žene nisu u „rezervnoj domovini“. Kako mi bude teško kada izjutra, odlazeći na posao, vidim njihove majke i žene da stoje na cesti i dugo prate pogledima, a sigurno i molitvom, svoje što odlaze na ratište.

Poslijepodne gledam naše vojnike kada se vraćaju s položaja: uniforma im zaudara na mokru slamu. Navrate često u ured i popričamo: „Teto“, govore mi „sada bih morao kod kuće vatru naložiti, ugrijati vodu, okupati se, oprati uniformu i veš sa sebe, morao bih spremiti večeru. Sâm sam! To mi se ništa ne radi. Zato odo' u gostionicu.“ On ima u izbjeglištvu na moru troje djece, ženu i majku.

15. 1. 1993.
– Ministar obrane u Vladi BiH Božo Rajić upućuje naredbu da se sve jedinice na prostorima koje kontrolira srpska vojska podrede Srbima; koje kontrolira Armija BiH, Glavnoj komandi Armije BiH, a koje kontrolira HVO, Glavnom stožeru HVO-a, iako je postojala odluka Predsjedništva BiH da Armija BiH i HVO ratuju protiv zajedničkog neprijatelja pod vrhovnom komandom Predsjedništva.
– Prva obljetnica priznanja neovisnosti Hrvatske. I za nju je „daleko sunce“.

17. 1. 1993.
– Nedjelja. Sv. mise redovne.
– Župnik podnosi izvješće poslije blagoslova kuća o stanju u župi: župa ima 2.800 obitelji, blagoslovili 1.460 obitelji; župa ima 1.2000 osoba, blagoslovili 4.500 osoba. Udurlije se nalaze na prvoj crti obrane, a najviše Udurlijana ostalo u svojim kućama. U gradu od 100 kuća 60 praznih. Građani najviše pobjegli. „Sve prilike govore da nam je sudbina živjeti s Muslimanima. Učinimo sve da suživot olakšamo“, moli nas naš župnik.

Bugojno-I-93H

– Caritas sutra počinje raditi na punktovima.
– U Bugojnu u gradu i po selima muslimanski se vojnici otvoreno ukopavaju.
– U Bistrici kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a. Gore kuće!

18. 1. 1993.
– Caritas počeo raditi na punktovima. Dovoljno se hrane dijeli, pa svejedno, guramo se, svađamo, psujemo, varamo. Potpuno pripravni za pakao.

Bugojno-I-93I

– U Gornjem Vakufu strašno puca. Po brzini detonacija čini mi se da djeluju VBR-ovi. Radio Sarajevo ili, točnije rečeno, muslimanski radio iz Sarajeva za sve okrivljuje Hrvate.

21. 1. 1993.
Matko Mišura, sin Ive i Mare r. Franjić-Stambić, rođen 8.4.1950. u Kandiji, poginuo nesretnim slučajem u Bugojnu.

Bugojno-I-93D

– Organizirano se šleperom šalje žestoko piće; ili Hrvati zarađuju krvavi novac ili Muslimani financiraju opijanja naših ljudi, jer se zna da pijana glava ne nosi barjaka! Ovo sam saznala od žene koja je sinoć stigla takvim šleperom, danas izvadila krsne listove i vratila se.

23. 1. 1993.
– U našu župu stigao novi, mladi svećenik fra Marijan Dadić, rodom iz Posavine.
– U Gornjem Vakufu ne jenjavaju sukobi. Kod Duratbegovića Doca poginuo Božo Vrgoč, sin Ivana, rođen 2.1.1957. u Kupresu.

Bugojno-I-93E

– U Kaćunima Muslimani postavljaju barikadu i ometaju cestovni promet: Kiseljak–Busovača–Travnik.

24. 1. 1993.
– Nedjelja. Sv. mise redovne. Župnik poželio dobrodošlicu našem novom kapelanu fra Marijanu Dadiću.
– U Duratbegovića Docu Muslimani ubili prvog bojnika Prve bojne Jürgena Schmidta zvanog Švabo. Zaboravio je taj „musliman“ da im je Schmidt u Kopčiću s džamije skinuo srpsku zastavu i prvi stručno minirao crtu razdvajanja sa Srbima, također u Kopčiću.

Bugojno-I-93F

U Busovači Muslimani ubili civila Hrvata i vojnika HVO-a. Počinju oružani sukobi Hrvata i Muslimana. Muslimani napali sela: Kaćune, Turiće, Gusti Grab, Bukovicu, Radeljeviće, Oselište, Brezovik, Bilalovac, Neziroviće i Bešice.

25. 1. 1993.
– U selu Dusine, općina Busovača, muslimanski vojnici ubili 14 civila i zarobljenih vojnika HVO-a.

26. 1. 1993.
– „Patriotska liga“ u Zenici dobro razradila plan „suživota“, napadaju zenička sela: Lašvu, Brdo, Višnjicu i Rajiće. Ima mrtvih, kuće u plamenu. Bojim se da će se tako blickrigom jednog dana obračunati s Bugojnom, jer Alijini često odlaze po pamet u Zenicu.

27. 1. 1993.
– Tek danas, nakon dugih pregovora, Muslimani dali tijelo Pere Marijanovića, koji je u Duratbegovića Docu poginuo još 13.1.1993. Pokopan isti dan na Guvnima. Obrede predvodio naš dobri fra Anto Zrakić.

29. 1. 1993.
– O Gornjem Vakufu i ne bilježim redovno. Primirja su samo na papirima. Sukobi u Bosni nisu lokalnog karaktera: njih dirigiraju iz kabineta. Jednom je u „Svjetlu riječi“ ili „Glasu Koncila“ o Aliji pisalo „Miran čovjek“. Da mi je tom piscu odalamiti jednu, ali ne po ušima, već po nosu. U Alije je anđeosko lice i đavolska duša!

30. 1. 1993.
– Štab Vrhovne komande oružanih snaga BiH (muslimanske snage) upozorava Vladu BiH da upozna svjetsku javnost i međunarodne institucije da agresor dovodi snage iz Srbije i raspoređuje ih u Bosanskoj Posavini i Podrinju.

| zupa-bugojno.org | HB.org |


Ispiši
Ocijeni: 2.9
14747 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi