Oteto od zaborava: Andrijica Šimić - posljednji hercegovački hajduk

Vrijeme turske vladavine bilo je dosta dugo, otprilike oko 400 godina. To razdoblje ne možemo usporediti niti sa bilo kojim razdobljem u povijesti čovječanstva. Zbog čega ne možemo usporediti, imamo tisuće i tisuće dokaza o Turcima i o njihovu zvjerstvu.

Mnogi zapisi govore nam o njihovu nasilju, o tlačenju kršćanske raje. Mnoga zlodjela koja su učinjena, mnoge djevojke obeščašćene i mnoge majke što su ostale udovice, govore o njihovu razvratnom životu.

Zbog svih tih nedaća koje su pogađale kršćansku raju u pojedinim zemljama javlja se težnja da se suprostave turskoj vladavini. Sramote koje su gledali svakodnevno, otjerale su ih u šumu, da tamo u malim četama žive i napadaju nasilnike. U šumama su stvarane družine hajduka koje bi povremeno napadale na turske vojnike i trgovce te ih pljačkale. Na čelu družine stajale su harambaše kao vođe u svim borbama. Među hajducima našao je svoje mjesto i poznati hajduk, kasnije harambaša, Andrijica Šimić. Rodio se 22 studenoga 1833. godine u Alagovcu, zaseoku Gruda. Otac mu se zvao Ivan a majka Iva r. Milas iz Tihaljine. Imao je brata Jakova i pet sestara. Svoje rano djetinjstvo proveo je kod kuće, a u devetoj godini života ali u ga u službu agi Mahmutu Tikvini iz Mostara. Tu je služio oko deset godina zatim godinu dana kod bega Biščevića u Gabeli. Kasnije se preselio u birtiju Ante Primorca u Tihaljini.

Andrija se još kao dječak isticao među svojim vršnjacima živahnošću i urođenom hrabrošću. Imao je izvanredan dar zapažanja te osjećaj za pravdu i pravednost. Posebnu ljubav gajio je prema siromašnima i životno ugroženima, a takvi su u ono doba bili kršćanski kmetovi podanici krutih aga i begova. Šimić je bio vrlo malog rasta ali je bio silno hrabar. Kada to sve imao pred očima, onda nije nikakvo iznenađenje što se Šimić u svojoj tridesetoj godini odmetnuo u hajduke i što se u više navrata proslavio kao hajdučki junak. Hajdukovao je oko 11 godina sa svojim 35 drugova. On i njegova družina povodili su život slično kao i davno opjevani hajduci. U proljeće, ljeto i jesen njihova postojbina bila je planina a zimi su boravili u svojim tajnih gostoprimaca (jataka) širom Hercegovine i Dalmacije. Unatoč čestim i krvavim obračunima mora se reći da je Šimić svoje plemenite i ljudske odlike i u takvim situacijama sačuvao i očitovao.

Pljačkao je turske zlumćare i plijen dijelio sa sirotinjom. Također, Šimić nije dopuštao napadaje na poštene ljude niti je njegov hajduk smio biti nečedan prema djevojkama bez obzira na njihovu vjeru. Kako se to mnogima događalo i Šimić je na kraju postao žrtva izdaje. Pred kraj turske vladavine Turci su u svoju policiju uzimali i kršćane i njih tjerali na hvatanje hrvatskih hajduka. Nalog za hvatanje Andrijice Šimića dobio je Stojan Grabovac iz Mostara, binbaša za vrijeme turske vladavine. Teška srca Stojan je prihvatio tursku naredbu. On u svom zapisu kaže: „Meni je bilo nezgodno što sam dobio takav nalog zato što je pod njegovim zapovjedništvom uhvaćen i ubijen i turski odmetnik Bekirbeg. Da bi mu se na neki način osvetio, tadašnji paša naređuje mu da mora uhititi ili ubiti i Andrijicu. Međutim, nisu ga uhitili Stojanovi policajci jer je to Stojan izbjegavao. Izdali su ga neki Runovićani graničnim policajcima.

Kad im je počeo bježati ranili su ga. ipak je uspio pobjeći prema Imotskom. Tamo ga je uhitila austrijska policija. Osuđen je na doživotnu tamnicu i poslan u Kopar u Istri. Nakon trideset godina teške tamnice na zahtjev hercegovačkog i dalmatinskog naroda kao i nekih franjevaca pušten je na slobodu godine 1902. Svoje zadnje godine proveo je u franjevačkom samostanu u Mostaru. Jednom prilikom 1903. Pohodio ga je Stojanov sin Stjepan. Zanimljiv je bio njihov susret. Kad mu je Stjepan kazao da je sin bivšeg binbaše Stojana Grabovca, Andrijica ga je zagrlio i kroz suze rekao: „Sinko, on me je mogao ubiti i uhvatiti, i mene i moju četu. On je znao da me seljani po cijeloj Bekiji kriju,ali on je često bio „gluh“ i nije htio vidjeti.“ Andrijica je umro u Runovićima 5. veljače 1905. godine. (Preuzeto iz zbornika- Kršni zavičaj, 1982., broj 15.)

Ljubuški Online

Anketa