RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Rimski pape i Crkva u hrvatskom narodu

Napisano 06.06.2015. 08:06

Pape i papinska služba su vjerojatno jedna od najviše proučavanih katoličkih tema. Zanimanje za osobe koje su obnašale ovu službu veliko je ne samo u Katoličkoj Crkvi nego i izvan nje jer se mnogo stručnjaka, koji nisu katolici, također bavilo i bavi ovim pitanjem pod različitim vidovima. Stoga o papama već odavno postoji nepregledna literatura, katolička i nekatolička, na svjetskim jezicima.

 

S druge strane, poznato je da hrvatski katolici, općenito govoreći, pripadaju u grupu odanijih naroda i vjernijih katolika prema Svetoj Stolici i prema svim Petrovim nasljednicima bez izuzetka. Stoga bi bilo za očekivati da je pitanje odnosa Svete Stolice i Hrvata često proučavano. Istina, o Ivanu Pavlu II. je pisano mnogo. Objavljeni njegovi govori u kojima se tijekom posljednjega rata zauzimao za mir u Hrvatskoj i BiH.[1] Na više strana su tiskane (foto)monografije,[2] govori i komentari govorâ[3] Ivana Pavla II. održanih za vrijeme njegovih pohoda Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu 1989.,[4] za vrijeme prvoga pastoralnoga pohoda Hrvatskoj 1994.,[5] Sarajevu 1997.[6] te Mariji Bistrici[7] i Splitu[8] 1998. godine, kao i uz njegove pohode Hrvatskoj i BiH 2003. godine. Također i u povodu pohoda Benedikta XVI. Hrvatskoj 2011. godine. Međutim, kolikogod je tema papinstva česta, vrlo su rijetke studije u kojima se sustavno pisalo o odnosima papâ i hrvatskoga naroda.[9] Zapravo još uvijek se čeka iscrpna studija na tu temu.

Ovaj kratki prikaz odnosa rimskih prvosvećenika i hrvatskoga naroda nastao je početno u povodu dolaska pape Ivana Pavla II. u Banju Luku koji se dogodio 22. lipnja 2003. Odnosno, na zamolbu voditelja Teoloških tribina, koje su se u Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu održavale tradicionalno svakoga prvoga ponedjeljka u mjesecu, nastao je ovaj tekst neposredno uoči toga dolaska kao prigodno predavanje koje je održano prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju 2003. godine. Stoga je ono po svojoj naravi "u povodu", mozaično i nikako ne može biti iscrpan prikaz tematike iz njegova naslova. Odnosno, primjenjujući metodu selekcije nastojalo se napraviti presjek koji daje naslutiti sveukupnost tih odnosa. Podijeljeno je u dva dijela: u prvome, koji je kraći, donesene su neke uvodne napomene o službi rimskih prvosvećenika, njihovu nazivu "papa" te ispripovijedane neke zanimljivosti o njima; u drugom dijelu se, pod različitim vidovima, opisuju odnosi hrvatskih katolika i papâ kroz povijest. Odnosi koje bitno označavaju, s jedne strane, petrovska trajnost u zadaći učvršćivanja braće u vjeri i, s druge, tradicionalna vjernička odanost prema Petrovim nasljednicima.

Tadašnje predavanje je, u povodu pohoda pape Franje Sarajevu 6. lipnja 2015., i s obzirom na godine koje su u međuvremenu prošle, prilagođeno potrebnim dopunama i pojašnjenjima.

 

1.  Neke uvodne napomene o službi i nazivu "papa"

Papinstvo je, dakle, vrlo proučavana tema. Pa ipak, unatoč tolikom studiju, povjesničari se ne slažu jednodušno oko toga koliko je do danas bilo papa. Stoga je moguće u tim studijama naći različite tvrdnje koje se kreću od broja 260 pa do 267. No, bez obzira na te raznorodne informacije, priklanjam se onima koji smatraju da su, između svih stručnjaka za ovo pitanje, ipak najupućeniji službeni povjesničari Svete Stolice. A oni tvrde u službenom "Papinskom godišnjaku" da je, uključujući prvoga papu Petra i današnjega papu Franju, do danas bilo 266 papa. Ovaj neprekinuti niz poglavara Katoličke Crkve nikada nije bio nasljedni već uvijek izborni i vjerojatno je najstarija postojeća "dinastija" na svijetu. A kad smo već kod iznošenja osnovnih podataka, svakako treba spomenuti da su, od sveukupnoga broja papa, čak njih 82 sveci te još 10 blaženici od kojih su 32 umrli mučeničkom smrću. Posljednje beatifikacije papâ dogodile su se 3. rujna 2000. kad su blaženicima zajedno proglašeni Pio IX. i Ivan XXIII., odnosno 1. svibnja 2011. kad je beatificiran Ivan Pavao II. A posljednja kanonizacija nekoga pape bila je 27. travnja 2014. godine kad je papa Franjo svecima proglasio Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Započinjući ovo predavanje govorom o svetosti, odmah na početku želim upozoriti na činjenicu da su čak 92 papa ili sveci ili blaženici: 82 sveca i 10 blaženika. A ako se zna da ih je dosada bilo ukupno 266, onda to znači da ih je čak 34,5%, odnosno jedna trećina, uzdignuto na čast oltara. To je zaista impresivan podatak o kojemu treba posebice voditi računa. Naime, ne vjerujem da se igdje na drugom mjestu Bog pobrinuo da tako često ljudskom rodu ponudi blago svetosti u glinenim posudama ljudske slabosti.

S druge strane, postoje i neke manje poznate zanimljivosti! Npr. poznato je da je bilo i pokušaja nezakonitoga preuzimanja službe rimskoga prvosvećenika. Takve uzurpatore se u crkvenoj terminologiji naziva protupapama a bilo ih je ukupno 36. No, zanimljivo je da je i jedan protupapa također svetac i mučenik Katoličke Crkve. Radi se o sv. Hipolitu Rimskom koji je kroz 18 godina (217.-235.) bio protupapa čak trojici zakonitih papa (Kalistu, Urbanu i Poncijanu).[10] No, s posljednjim od njih, sv. Poncijanom, pomirio se te zajedno s njim život završio 235. godine mučeničkom smrću u kamenolomima na Sardiniji pa im se i blagdan obilježava istoga dana (13. kolovoza). Posljednji protupapa bio se prozvao Feliks V. a "glumio" je papu cijelih 10 godina, tj. od 5. studenoga 1439. do 7. travnja 1449. kad je abdicirao (umro 1451.).[11]

Među papama ima jedan koji je u tri navrata obnašao tu službu. Radi se o Benediktu IX. koji je bio rimski biskup najprije od 1032. do 1044., pa drugi put od 10. ožujka do 1. svibnja 1045. te treći put od listopada 1047. do srpnja 1048.[12] Bilo je također onih koji su podnosili ostavke na ovu službu: tako npr. upravo spomenuti Benedikt IX. (1045.), Grgur XII. (1415.)[13] i Benedikt XVI. (2013.). Nekoliko puta se dogodilo da je razdoblje međuvlađa, odnosno sedisvakancije, potrajalo i po više od godinu dana, a ono najdulje iznosilo je čak četiri godine. Ili točnije, Crkva nije imala papu od 304. do 308. godine.

K tome, poznato je da pape, preuzimajući službu, mijenjaju ime. No, to nije uvijek bilo tako. Prvi koji je, uzlazeći na papinski tron, promijenio krsno ime bio je Ivan II. (533.-535.). On se inače prije izbora za papu zvao Merkur (ime rimskoga poganskoga boga krasnorječivosti, trgovine, putova i lopovâ što bi bio i glavni razlog promjene imena) te je, uzevši ime Ivan II., započeo tradiciju promjene imena u povijesti papinstva.[14] No tek u drugoj polovici 9. st. ustalio se običaj da svi pape, preuzimajući službu, mijenjaju ime iako i poslije toga postoje dvije iznimke: Nizozemac Hadrijan VI. (Adrien Florensz, 1522.-1523.) i Talijan Marcel II. (Marcello Cervini) koji je bio papa svega 20 dana (od 10. travnja do 1. svibnja 1555.).[15]

Međutim, Marcel II. nije imao najkraći pontifikat za što, ovisno kako se stvar predstavi, za taj primat konkuriraju drugi. Naime, ako se računa, kao što se nekada običavalo, da se nastup na papinsku službu događao na dan krunjenja, onda bi papa Pio III. (izabran 22. rujna a zaređen 1. listopada 1503.) bio s najkraćim pontifikatom jer je okrunjen tijarom 8. listopada a umro već 18. listopada 1503. godine. Tj. upravljao je Crkvom svega 10 dana, ali je od izbora do smrti prošlo 26 dana. Ali, ako se početak službe želi staviti na dan izbora, kako to čini Annuario Pontificio, onda bi primat najkraćega pontifikata pripao Urbanu VII. Naime, on je izabran 15. rujna 1590. godine, a sljedeće noći ga je pogodila malarija od koje je umro već 27. rujna a da nikada nije bio ni okrunjen. Tj., od njegova izbora, odnosno preuzimanja vodstva Crkve, pa do smrti prošlo je svega 12 dana.[16] Međutim, postoji još jedan zanimljiviji slučaj. Radi se o Stjepanu II. koji je, kao obični rimski svećenik, bio izabran za papu 22./23. ožujka 752. Budući da je bio vrlo star, umro je četiri dana kasnije 25./26. ožujka od moždanoga udara a da nikada nije bio zaređen za biskupa. Primjenjujući kriterij izbora kao početak papinske službe neki su ga uvrštavali među pape. To je učinio i Annuario Pontificio za godinu 1961. no poslije toga Stjepan II., jer nikada nije bio zaređen za biskupa, se ne pojavljuje više na popisu.[17]

S druge strane, primat najduljega pontifikata još uvijek drži Petar, prvi papa koji je tu službu započeo oko 30. godine a završio između 64./67. godine poslije Krista. Isus mu je službu povjerio u Jeruzalemu gdje je u početku i djelovao. Nastavio je u Antiohiji a posljednjih 25 godina proveo je u Rimu te je tako jedini papa koji je službu obavljao u tri različita mjesta. Po duljini pontifikata slijedi ga Pio IX. (1846.-1878.) s 31 godinu, 7 mjeseci i 21 dan. Na trećem mjestu je Ivan Pavao II. (1978.-2005.) koji je bio papa 26 godina, 5 mjeseci i 17 dana, a na četvrtom je Leon XIII. (1878.-1903.) s 25 godina i točno 5 mjeseci. A uz tri spomenuta grada, u kojima je boravio Petar, postoji i četvrti kao sjedište papa: Avignon u kojemu se izmijenilo sedam papa koji su tamo prisilno boravili od 1314. do 1378. godine.

Osim toga, Petar, kao ni njegovi neposredni nasljednici, sigurno nije nosio naslov "papa". Ustvari, prvi rimski prvosvećenik koji je ponio naziv "papa", tj. otac svih kršćana, bio je sv. Siricij (384.-399.).[18] Ništa manje nije zanimljiv podatak da u službenom naslovu, kojim je opisana služba rimskih prvosvećenika, nema ni izraza "papa" ni "sveti otac" koji su inače vrlo uobičajeni. Naime, službeni i puni naslov poglavara Katoličke Crkve u hrvatskom prijevodu glasi: "Biskup Rima, namjesnik Isusa Krista, nasljednik prvaka apostolâ, vrhovni svećenik opće Crkve, patrijarh Zapada, primas Italije, nadbiskup i metropolit rimske pokrajine, poglavar Države Grada Vatikana, sluga slugu Božjih."[19] Hrvatski naziv "otac" samo je prijevod talijanskoga naziva "papa" koji opet dolazi od grčkoga "pappas" što znači "otac". Razvitak uporabe ovoga pojma u Crkvi ima svoju povijest. Poznat je gotovo od samoga njezina početka no ovdje je važno napomenuti da se u početku pridavao onima koji su druge krštavali, tj. rađali za Krista i Crkvu. Tako se već u starocrkveno doba počasni naziv "pappas" (otac) ustalio za biskupe koji su bili glavni i najčešći krstitelji. Zbog toga istoga razloga naslov "otac" još uvijek se pridaje i biskupima i svećenicima. On se u svome obliku "pappas" odnosno "papa" s vremenom bio ustalio i za patrijarhe Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema.[20] A ni danas nije rezerviran samo za rimskoga biskupa već ga u vlastitom službenom naslovu ima i koptski patrijarh Aleksandrije (baba).[21] Međutim, od sredine 6. st., posebice na Zapadu, naziv "papa" sve se više ograničava na rimskoga biskupa te će kroz poznatu obnovu Crkve, koju je krajem 11. st. proveo papa Grgur VII., biti i pravno uređena uporaba toga naziva koji je otada u Rimokatoličkoj Crkvi rezerviran samo za rimskoga biskupa.[22]

 

2.  Hrvatski narod i rimski prvosvećenici

Hrvatski narod je doseljenjem u krajeve, koje obitava u posljednjih 13 ili 14 stoljeća, prvi put došao u dodir s kršćanima. Zapravo, zatekao je dobro organiziranu Crvu u tim područjima. Kršćanske zajednice bile su jake osobito u gradskim naseljima među kojima su dominirale Salona i Narona.

 

            2.1. Prvi dodiri Hrvata s papama

Prvi papa koji u svojim spisima spominje Slavene, a time i Hrvate, što se doseljavaju u Dalmaciju i prodiru u Italiju, bio je Grgur Veliki (590.-604.). Ustvari, njemu je 599. godine bizantski egzarh Ravenne Kalinik pisao o pobjedama rimske vojske nad Slavenima u Istri koji su tamo provalili. Povjesničari se slažu da se u tom slučaju radilo o Hrvatima. Posebice stoga što u ljetu iste godine Maksim, biskup Solina glavnoga grada rimske pokrajine Dalmacije, izvješćuje istoga papu Grgura Velikoga o opasnostima koje prijete njegovoj biskupiji od prodora tih Slavena. Grgur Veliki, rimski patricij i jedan od najuglednijih papa uopće, pozorno prati što se događa na istarskom području i na istočnoj obali Jadrana, gdje upravo pristižu Hrvati, pa u srpnju 600. godine odgovara biskupu Maksimu kako ga žaloste prodori slavenskoga naroda koje prate razaranja. Salona još nije bila razorena a bila je najveći grad na ovom području. Stoga ovaj veliki borac protiv rata, ropstva i svakoga nasilja te pobornik mira u tadašnjoj Europi koja se, doseljavanjem različitih novih naroda i plemena, upravo tada i kulturno i etnički korjenito mijenjala, odgovarajući na informaciju o provalama Slavena na salonitansko područje, piše: "Žalostan sam poradi toga i zbunjen jer su ovi preko istarskoga prijelaza već počeli ulaziti u Italiju."[23]

Početak pokrštavanja Hrvata vezan je uz Ivana Ravenjanina koji je 641. bio imenovan nadbiskupom nove splitske metropolije i, kako neki pišu, "primasom Hrvatske". Sve je to usko povezano s papom Ivanom IV. (640.-642.), podrijetlom također iz Salone, za kojeg Anastazije Bibliotekar piše kako je on "po narodnosti Dalmatinac, (...), u svoje vrijeme poslao vrlo svetog i veoma odanog opata Martina s mnogo novca po čitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika, koje su pogani zarobili".[24]

            Taj je papa opatu Martinu zapovjedio da se moći žrtava progona cara Dioklecijana, ilirskih mučenika Venancija, Anastazija, Maura i drugih, donesu u Rim. A kad su one bile tamo donesene, Ivan IV. je dao sagraditi prikladnu crkvu pored oratorija sv. Ivana Evanđeliste, posvećenu ovim mučenicima, te u nju položiti moći sv. Venancija i ostalih mučenika iz njegova zavičaja koje se i danas nalaze u "crkvi" pored bazilike sv. Ivana u Lateranu.

Pogani, o kojima se ovdje govori, bili su nesumnjivo Hrvati a opat Martin, obavljajući svoj posao, mogao je prolaziti Dalmacijom jer se vjerojatno bio nagodio s njima. U protivnom, nije moguće objasniti kako se mogao kretati ovim krajevima ni kako je mogao pronaći i prikupiti posmrtne ostatke spomenutih mučenika te se vratiti u Rim.

            Car Konstantin VII. Porfirogenet (905.-959.) u 31. poglavlju svoga djela De administrando imperio, u kojemu u jednome dijelu piše "O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju", veli da je do pokrštenja Hrvata došlo za vrijeme cara Heraklija (610.-641.). Međutim, budući da je to prva polovica 7. st., najvjerojatnije se barem na početku radilo o pojedinačnim a tek kasnije o sustavnim obraćenjima. Taj dio Porfirogenetova teksta glasi:

Glava 30 (Nepoznati autor): Neko vrijeme bili su i Hrvati u Dalmaciji podvrgnuti Francima, kao i u ranijoj njihovoj domovini. Franci su s njima tako okrutno postupali da su ubijali hrvatsku dojenčad i bacali ih psima. Kako Hrvati to više nisu mogli trpjeti, pobunili su se protiv njih i pobili franačke glavare koje su imali nad sobom. Zbog toga se iz Franačke na njih digla velika vojska. Nakon što su sedam godina međusobno vojevali, Hrvati su ih na kraju svladali i poubijali sve Franke na čelu s njihovim vojvodom Kotzilisom. Otad su [Hrvati] postali slobodni i samostalni te su iz Rima zatražili sveto krštenje, a bili su im poslani biskupi koji su [Hrvate] pokrstili za njihova vladara Porina (Borne?).

Glava 31 (Konstantin Porfirogenet): Car Heraklije poslao je i doveo iz Rima svećenike od kojih je učinio nadbiskupa, biskupa, svećenike i đakone. I pokrstio je Hrvate koji su u to doba imali za vladara Porgu…[25]

S druge strane, splitski arhiđakon Toma (1200.-1268.), pisac Povijesti salonitanskih i splitskih natpastira, koji nije znao za Porfirogenetovo djelo, o istom događaju piše ovako:

Glava 11: U to je vrhovni svećenik (papa) poslao nekoga poslanika, imenom Ivana, rodom iz Ravene, koji je hodeći po Dalmaciji i Hrvatskoj, spasonosnim opomenama poučavao kršćane. U crkvi pak salonitanskoj od propasti (grada) nije bio ređen pastir. Tada, kada se kler sastao po običaju, svi su složno izabrali spomenutoga Ivana. I on, primivši posvećenje od pape, kao dobri pastir povrati se svojim ovcama. Njemu je dano od Apostolske stolice, da splitska crkva primi povlasticu sve časti, koju je starinom imala Salona.[26]

 

            2.2. Prvi međunarodni ugovor o nenapadanju

Postoji jedan vrlo zanimljiv događaj iz povijesti odnosa Hrvata s papama koji je zabilježen za vrijeme pape Agatona. Po svjedočenju Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su s papom Agatonom (678.-681.) sklopili ugovor da nikada neće voditi navalni rat. Ustvari, u 31. poglavlju svog djela on kaže:

Glava 31: Ovi pokršteni Hrvati neće ni s kim ratovati izvan svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape, koji je za vladanja Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i dao ih krstiti. Ovi Hrvati su nakon krštenja napravili ugovor, vlastoručno potpisan, i tvrdom i nepokolebivom vjerom zakleli se sv. Petru da neće nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego da će radije živjeti u miru sa svima koji to htjednu; od istoga pape u Rimu primili su blagoslov, ako ijedan drugi poganski narod provali na hrvatsko tlo i otpočne rat, da će se Bog Hrvata boriti za njih i biti im na pomoći, a Petar, učenik Kristov, da će ih obdariti pobjedom.[27]

Neki povjesničari smatraju da je Porfirogenet pisao na osnovu pouzdanih podataka (Sakač, Vanino, Matijević) te smatraju da je ovaj ugovor sklopio prvi Hrvatski knez Borko. Drugi, uglavnom šišićevsko-masonske orijentacije, ili ignoriraju ili negiraju taj događaj kao istinit dok treći, komentirajući ovo neslaganje svojih kolega, upravo zbog toga vijest o takvu ugovoru smatraju "spornom" (Šanjek) ali je redovito spominju i citiraju tekst.

Onima koji smatraju istinitom informaciju o ugovoru između pape Agatona i Hrvata pridružio se i poznati slikar i kipar Josip Kljaković koji je svojevremeno, slijedeći zov umjetnika u sebi, na fasadi Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu izradio niz velikih mozaika na kojima su prikazani važni događaji iz hrvatske povijesti. Među njima je jedan čija je tema upravo ugovor pape Agatona (678.-681.) s Hrvatima o nenapadnom ratu.

 

2.3. Pape i drugi hrvatski knezovi

Za razumijevanje načina širenja kršćanstva u hrvatskim krajevima potrebno je voditi računa da se to događalo, s jedne strane, u okviru odnosa među velikašima na domaćem području ali, s druge, također i u kontekstu općih međusobnih odnosa Rima, Carigrada i Akvileje, triju velikih crkvenih jurisdikcijskih središta čija se uprava povremeno čak smjenjivala na nekim područjima. Naime, iz tih pravaca i pod vodstvom tih velikih crkvenih središta bivaju evangelizirani svi doseljeni narodi, pa i Hrvati: iz Rima u Dalmaciji, iz Akvileje u Istri i sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske te iz Carigrada, barem u jednom razdoblju, u jugoistočnim dijelovima. To je važno imati na umu kako bi se moglo razumjeti i objasniti nastanak i postojanje dviju različitih crkvenosti: dalmatinske romanske i ninske hrvatske. S druge strane, novonastala hrvatska država s protekom vremena sve više jača. Njezini knezovi u različitim prigodama pišu papama a pape im odgovaraju. Knez Trpimir npr. sredinom 9. st. pomaže organizaciju Crkve. Doveo je benediktince u Hrvatsku a u njegovoj darovnici splitskoj metropoliji u vezi samostana tih benediktinaca u Bijaćima kod Solina prvi put je spomenuto hrvatsko ime u domaćim izvorima. Naime, Trpimir, darivajući taj samostan posredstvom splitskoga nadbiskupa, sebe naziva: "Ego, Trpimirus, … dux Chroatorum… per totum regnum Chroatorum."[28] Njegova nasljednika kneza Domagoja (864.-876.?) Mlečani su nazivali "pessimus dux Sclavorum"[29] (prokleti knez Slavena, tj. Hrvata), zato što im je zadao mnogo problema u borbama na Jadranu i na kopnu, a papa Ivan VIII. (872.-882.) piše mu kao "slavnom knezu" (glorioso duci). Zanimljivo je kako ga u jednom pismu iz 874. god., zbog čestih prepada gusara Neretljana na brodove što su plovili Jadranom, moli i opominje da "protiv gusara koji pod okriljem tvog imena bjesne protiv kršćana, to snažnije istupiš, što znadeš da nevaljaština tih ljudi sramoti i tvoje ime; jer premda se može vjerovati da oni gusari napadaju putnike po moru protiv tvoje volje, ipak - budući da se kaže da ih samo ti možeš ukrotiti - nećemo te smatrati nedužnim ako ih doista ne satareš". Ali ga i kori zato što je pogubio neke svoje protivnike koji su mu radili o glavi te traži od njega da takve ne ubija nego da ih protjera iz domovine.[30]

 

            2.4. Papa Ivan VIII. priznaje hrvatsku državu

Odnosi kneza Branimira (879.-892.), koji je naslijedio kneza Zdeslava, ipak su najvažniji od svih odnosa hrvatskih kneževa s papama. Radi se o tome da je Branimir Hrvatsku, s jedne strane, oslobodio od bizantinskog tutorstva i priklonio se Rimu te tražio oslonac i pomoć od pape i, s druge, svoju zemlju konačno izveo na političku pozornicu Europe i uveo u njezin zapadni civilizacijski i kulturni krug. Papa Ivan VIII. je za vrijeme kneza Branimira u Hrvatsku uputio pet pisama koja se čuvaju u vatikanskoj knjižnici. Od svih tih pisama najvažnije je prvo pismo Ivana VIII. koje je zapravo odgovor na pismo kneza Branimira kojim je on papi izjavio vjernost te ga izvijestio o nastalim promjenama u Hrvatskoj. Papa Ivan VIII. započinje svoj odgovor riječima: "Dilecto filio Branimir" (Dragom sinu Branimiru). Naziva ga "slavnim vojvodom Hrvata". U tom istom pismu Ivan VIII. priopćuje knezu Branimiru da je priznao njegovu "zemaljsku kneževinu". Bilo je to, prema ondašnjem ustaljenom načinu priznavanja država, konačno međunarodno priznanje Hrvatske i priznanje Branimirove zemaljske vlasti (principatum terrenum). – Dogodilo se to 7. lipnja 879. godine!

S obzirom da se radi o vrlo važnom dokumentu, donosim ga u hrvatskom prijevodu:

Dragom sinu Branimiru, slavnom vojvodi Hrvata. Čitajući pismo tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po Ivanu, časnom svećeniku, našem zajedničkim uzdaniku, razabrali smo jasnije od svjetla koliku vjeru i iskreno poštovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama.

I budući da ponizno javljaš da s Božjom pomoći kao dragi sin želiš biti u svemu vjeran i poslušan svetom Petru i nama koji smo umjesto njega po milosti Božjoj, mnogo se zahvaljujem tvojoj plemenitosti ovim pismom našega apostolstva i očinskom ljubavlju kao predragoga sina primamo tebe koji se vraćaš u krilo svete Apostolske Stolice, majke tvoje, iz čijega su najbistrijeg izvora tvoji roditelji pili medotekući napitak svetog nauka i grlimo te u duhu, apostolskom dobrotom želimo krijepiti, da bi nad tobom bila razlivena milost i Božji blagoslov svetih Petra i Pavla, apostolskih prvaka i naš, da uvijek budeš zdrav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji ne prestaju vrebati i priječiti ljudski spas, te da bi lakše stekao željenu pobjedu nad neprijateljima.

Naime, ako se ti sam budeš nastojao ponizno Bogu pokoravati i njegove svete zakone slušati kao i njegovim svećenicima i službenicima dužnu čast za ljubav Gospodinovu iskazivati, onda ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svim svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima

I stoga opominjemo tvoju revnost da u svim svojim djelima uvijek misliš na Boga, da ga se bojiš i da ga svim srcem ljubiš jer psalmist kaže: "Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u naredbama njegovim; moćno će mu biti na zemlji potomstvo", a sam reče u evanđelju: "Tko mene ljubi, držat će moju riječ, i moj će Otac ljubiti njega, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti."

I budući da bi bilo tako ako svojim dobrim djelima koja sada svijetle Boga proslaviš, bez sumnje ćeš biti u budućnosti ovjenčan vječnom slavom, jer On sam svjedoči preko Mojsija da tako čini govoreći: "Proslavit ću one koji mene slave."

I što si dakle od naše vrhovne vlasti preko već spomenutoga svećenika (Ivana) tražio da bismo te za tvoj veći spas blagoslovili našom apostolskom riječju, to smo rado učinili.

Naime, kad smo na dan Uzašašća Gospodinova slavili misnu žrtvu na svetome oltaru blaženoga Petra apostola, s uzdignutim rukama, blagoslovili smo tebe i sav tvoj narod kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju imaš i da bi se poslije smrti na nebesima s Bogom veselio i vječno upravljao.

A budući da smo se uvjerili da je ovaj svećenik Ivan tebi i nama uistinu odan, predali smo mu naše apostolsko pismo da ga uruči bugarskom kralju.

Stoga te zamoljavamo da se ovo poslanstvo za ljubav svetoga Petra i našu, s tvojim dopuštenjem, dovrši bez otezanja, pa se i poradi toga mnogostruko zahvaljujemo za tvoju ljubav.

Dano sedmi dan mjeseca lipnja, dvanaeste indikcije.[31]

 

            2.5. Papa Ivan VIII. odobrava slavensko bogoslužje

            Mnogima je poznato da je tijekom promjena različitih jurisdikcija, o kojima je već bilo govora, na rubnim područjima zapadnoga dijela kršćanstva nastao običaj da se liturgija ne slavi samo na latinskom jeziku nego i na narodnom, kojega se obično naziva staroslavenskim. Ta pojava poznata je među Hrvatima pod nazivom glagoljaštvo i glagoljaška liturgija a svećenici koji su na taj način služili liturgiju nazivani su popovi glagoljaši. Taj oblik liturgije rimskoga obreda, pisan pismom glagoljicom, o čijem podrijetlu opet postoji nekoliko teorija, na staroslavenskom (starohrvatskom) jeziku bio je u praksi u nekim dijelovima Dalmacije sve do liturgijske reforme Drugoga vatikanskoga sabora dok je na području BiH posljednji glagoljaš umro polovicom 19. st.

            Ovu iznimku na latinskom Zapadu, koja će se tijekom povijesti sačuvati samo među Hrvatima, odobrio je 880. godine isti papa Ivan VIII. bulom Industriae tuae koju je u lipnju 880 godine poslao moravskom knezu Svatopluku. A odlomak iz toga dokumenta, koji izriče odobrenje, glasi:

          

Zatim s pravom odobravamo slavensko pismo, koje pronašao neki filozof Konstantin, a kojim se dostojno slavi Boga, te naređujemo da se istim jezikom propovijedaju i razglasuju djela Krista našega Gospodina. Sveta nas vlast opominje da Gospodina ne slavimo samo na trima jezicima, već na svima, jer naređuje: "Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi", a apostoli ispunjeni Duhom Svetim propovijedali su svim jezicima veličanstvena djela Božja. Tako i Pavao, nebeska trublja, opominje: "Neka svaki jezik prizna da je Gospodina naš Isus Krist u slavi Boga Oca." On nas također o tim jezicima dovoljno i jasno upozorava u prvoj poslanici Korinćanima, kad kaže da Božju crkvu gradimo služeći se jezicima. Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise i čita sveto Evanđelje ili božanska čitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumačena, ili ako se pjeva čitava služba časova na tom istom slavenskom jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna jezika, hebrejski, grčki i latinski, stvorio je i sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu…

Dano u mjesecu lipnju, trinaeste indikcije, 880. godine.[32]

 

            Glagoljica i bogoslužje na narodnom jeziku, naročito poslije ovoga papinskog odobrenja, vrlo brzo su se ukorijenili i bili posvema prihvaćeni u Dalmaciji, Istri i BiH tako da ih kasnije nisu mogli dokinuti ni neki pape, kao što su npr. Ivan X., i Nikola II. i Aleksandar II., koji su u narednim stoljećima imali negativan stav prema slavenskom bogoslužju.

A nakon što je papa Inocent IV. 1248. potvrdio senjskom biskupu Filipu pravo uporabe glagoljice i narodnoga jezika u bogoslužju, "ali samo u onim krajevima u kojima se već upotrebljavaju" budući da "u Slavoniji (tj. Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još od bl. Jeronima" te "imajući na umu da je jezik podređen stvari, a ne stvar jeziku",[33] započeo je novi razvitak glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju. Veliki branitelj glagoljice krajem 15. st. bio je Nikola Modruški za koju veli da ju je "po Hrvatih i Dalmaciji… od svetoga Jeronima narejene sveta mati Rimska crikva vele časno prijela". A skoro stotinu godina prije toga Juraj iz Slavonije, student na Sorboni i profesor sveučilišta u Parizu, veli (oko 1390.) da je "hrvatski biskup bio prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i hrvatski, misnu žrtvu slavio čas na jednom čas na drugom jeziku" te da je za hrvatski jezik upotrebljavao "hrvatski alfabet" (alphabetum chrawaticum). Kasnije je papa Urban VIII. potaknuo isusovca Bartola Kašića da priredi hrvatsko izdanje "Rituala rimskoga" (1640.). Još prije toga isti papa financirao je tiskanje i glagoljskoga "Misala" (1631.) te dao dopremiti u Rim više glagoljskih rukopisnih brevijara, misala i lekcionara. Na poticaj pape Klementa XI. ponovno je tikan glagoljski "Misal" (1706.) te nekoliko prvih svezaka poznatoga djela Illyricum sacrum talijanskoga isusovca Danijela Farlattija bez kojega se ne može proučavati prošlost naših krajeva. Nakon poznate krize u vezi s glagoljaštvom krajem 19. i na početku 20. st., posljednji glagoljski misal tiskan je 1905. godine a iz uporabe ga je izbacio na latinicu transkribirani glagoljski misal iz 1927. godine.[34]

Tako je ova hrvatska liturgijska tradicija glagoljaštva, prethodnica liturgije na narodnom jeziku u Rimokatoličkoj crkvi uopće, dočekala liturgijsku obnovu Drugoga vatikanskoga sabora. Sve do tada bila je u uporabi u mnogim istarskim i dalmatinskim župama a otišla je u povijest nakon što su živi narodni jezici uvedeni u rimsku liturgiju posvuda po svijetu.

 

2.6. Pape i hrvatsko kraljevstvo

Od kneza Branimira pa sve do kralja Tomislava (910.-928.) nisu brojni dokumenti koji govore o vezama Hrvatske i papa u Rimu. No u vrijeme našega prvoga kralja više puta su se dopisivali papa Ivan X. (914.-928.) i Tomislav (oko 910.-928.). Bilo je to osobito u vremenu poznatih splitskih sabora i borbi između latinske i glagoljaške liturgijske tradicije. U tim pismima papa Tomislava 925. godine više puta naziva "kraljem Hrvata" (rex Croatorum) čime papa izravno potvrđuje Tomislavov kraljevski naslov. Jedno od tih pisama započinje riječima: "Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata."

Najvjerojatnije mu je već prije toga ili upravo tada bio poslao kraljevsku krunu i druge znakove kraljevske moći, jer su to, prema ondašnjem međunarodnom političkom pravu, činili samo pape. U protivnom ne bi bilo jasno zašto papa Tomislavu priznaje kraljevski naslov. No bilo kako bilo, gornjim riječima pape Ivana X. Tomislav je priznat i proglašen kraljem.

            Uostalom, to je potvrdio papa Pio XI. kada je, u povodu proslave 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva primio hrvatske hodočasnike, koji su mu došli 30. svibnja 1925. godine. Najprije ih je pozdravio te nastavio ovako: "Ali vi ste došli također zbog svojega jubileja, došli ste, da ga proslavite ovdje sa zajedničkim ocem vjernika. Jer nije li zajednička stvar slaviti svoju tisućgodišnjicu kod pape, tj. kod nasljednika onoga Ivana X., koji je pred 1.000 godina (god. 925.) podijelio kraljevsku krunu Vašemu prvomu kralju Tomislavu. I radi toga mi čestitamo nama i Vama."[35]

Poslije smrti kralja Tomislava povijest Hrvatske je prilično nepoznata. O njoj se ima vrlo malo posvema sigurnih podataka. Još manje su poznate možebitne veze papinstva i Hrvatske. To je vrijeme kad je politička Europa puna problema a papinstvo, osim njih, ima velike probleme s istočnim dijelom kršćanstva što će kulminirati poznatim događajem raskola 1054. godine. Međutim, veze Hrvatske s papama ponovno oživljavaju za vrijeme kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.) u povodu održavanja lokalnih sinoda u Dalmaciji te poznatoga pitanja liturgijske i kleričke stege te ustroja biskupija. Petar Krešimir IV. bio je jedan od najvećih hrvatskih kraljeva te je u svojim najstarijim sačuvanim poveljama počašćen naslovom "illustris Croatorum rex Dalmatinorumque" (časni kralj Hrvata i Dalmatinaca). Papa Nikola II. (1059.-1061.) i poslije njega Aleksandar II. (1061.-1073.) odobravaju zaključke sinoda u Splitu. Papa Aleksandar II., priopćavajući odluku kojom je njegov prethodnik Nikola II. odobrio zaključke sinoda, u svom se pismu obraća kralju i biskupima Dalmacijâ ("Regi et episcopis Dalmatiarum", tj. kralju i biskupima Dalmacijâ). Papa Grgur VII. (1073.-1085.), poznati veliki obnovitelj Katoličke crkve, poslao je Dmitru Zvonimiru (1075.-1089.) kraljevsku krunu, žezlo, zastavu i mač a njegov izaslanik Gebizon okrunio ga je 9. listopada 1075. godine te se hrvatski kralj tada obvezao u svemu i svugdje čuvati vjernost prema Apostolskoj stolici.

U svojoj krunidbenoj zavjernici Dmitar Zvonimir se, ustvari, na dan svoga krunjenja u crkvi sv. Petra u Solinu, zakleo ovim riječima:

 

Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, jednoglasno izglasan u skupštini za vladu u hrvatskom i dalmatinskom kraljevstvu, a od tebe, gospodine Gebizone, koji imaš vlast gospodina našega pape Grgura kao poslanik Apostolske stolice, opremljen i za kralja u solinskoj bazilici postavljen zastavom, mačem, žezlom i krunom, Tebi se obvezujem…, da ću stalno vršiti sve, što mi njegova časna Svetost (papa) nalaže, … da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost prema Apostolskoj stolici…, te ću se s voljom Božjom pokazati pravedan u svemu… Ovu zavjernicu potvrđujem prisegom: 'Ja, velim, Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, po milosti Božjoj i po daru Apostolske stolice kralj...'[36]

 

2.7. Još neke zgode        

            I poslije spomenutih događaja, pape su u različitim prigodama bili prisutni u životu Katoličke crkve među Hrvatima, ali i u povijesti okolnih naroda. Tako je npr. papa Grgur V. (996.-999.) najvjerojatnije posljednje godine svoga pontifikata ustanovljuje Dubrovačku metropoliju u koju uključuje biskupije u kraljevstvu Zahumlja i Travunije a Benedikt VIII. dubrovačkom nadbiskupu potvrđuje prava nad biskupijama "in regno Lachomis Zachulmie et Sorbulia et Tribunia". Svećenici i biskupi su domaći ljudi (Vladislav, Milovan, Radogost, Danijel); glagoljaši su i liturgiju vrše na narodnom jeziku.

U to vrijeme Europom se širi dualističko krivovjerje koje dopire i do naših krajeva gdje je u organiziranom obliku poznato pod različitim imenima: Crkva dalmatinska, Slavonska crkva i bosansko-humski krstjani. A nakon što je ban Kulin primio krivovjerce dualističkoga usmjerenja, koji su došli iz Dalmacije nakon što je to krivovjerje bilo osuđeno 1185. godine na sinodi u Splitu, papa Inocent III. je, na prijavu dukljanskoga kralja Vukana, u Bosnu poslao svoje izaslanstvo, predvođeno Ivanom Casamareom, pred kojim je ban Kulin, zajedno sa svojim velikašima, na Bilinu polju 8. travnja 1203. ispovjedio katoličku vjeru.

            Papa Honorije III. 1217. poslao je krunu srpskom kralju Stevanu Prvovjenčanom pa je, zahvaljujući tome, Srbija tada postala kraljevina.

            U borbi protiv krivovjerja bosanskih "krstjana" papa Grgur IX. 1233. godine odobrava djelovanje dominikanaca. Papa Nikola IV. 1291. tamo šalje i franjevce a Ivan XXII., nakon sporenja oko prava inkvizicije, 1327. godine određuje da taj posao u Bosni mogu raditi samo franjevci.

            Tijekom 13. i 14. st. poduzimane se i križarske vojne protiv krivovjeraca.

            Papa Klement VI. piše srpskom caru Dušanu da prestane progoniti katolike u kotorskom kraju i da im barem vrati crkve koje im je prethodno oteo, porušio i opljačkao. A na vijest skadarskoga biskupa da car Dušan želi prijeći na katoličku vjeru, isti papa, vjerujući da se srpski car na takav korak odlučio zbog opasnosti od Turaka a ne iskreno, ovlašćuje dubrovačkoga biskupa Iliju Saraku da se dogovori s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. oko pitanja Dušanova prelaska na katoličku vjeru.

Društvene i vjerske prilike u Bosni neposredno prije pada ovih krajeva pod Turke bile su vrlo složene i teške. Stoga pape tamo šalju Tomu Tomasinija kao svoga legata (1439.-1461.) koji je uložio velik napor da pomiri tamošnje velikaše i da ih privede katoličkoj vjeri. Obratio je i kralja Stjepana Tomaša koji odmah 1445. šalje svoje izaslanike papi Eugenu IV. da ga o tome izvijesti. Ujedno je zamolio papu da ga službeno prizna kraljem. Dana 24. svibnja iste godine papa je Tomašu, nezakonitom sinu Stjepana Ostoje, podijelio privilegij zakonitog sina, a nakon što je otpustio ženu Vojaču, dispenzirao ga od te ženidbe koju je bio sklopio na krstjanski način, te ga proglasio zakonitim kraljem.

 

2.8. Pape, bosanski kraljevi i Katarina Vukčić Kosača

Ovdje se, naravno, nikako ne smije prešutjeti posljednje godine bosanskoga kraljevstva kao ni Katarinu Vukčić Kosača, kćer hercega Stjepana i ženu pretposljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) koju se često pogrešno naziva posljednjom bosanskom kraljicom. Dapače, bilo bi neoprostivo ako se ne bi progovorilo i o tome!

Naime, ne ulazeći u raspravu o tome je li posvema opravdano ženu jednoga kralja nazivati "kraljicom" na način kako se to nerijetko čini u ovom slučaju, ovdje je prilika upozoriti da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Ustvari, posljednja je bila žena posljednjega kralja Stjepana Tomaševića, sina Katarinina muža Stjepana Tomaša kojega mu je rodila njegova prva žena Vojača, koju je oženio na nekatolički način dok je bio "krstjanin", a s kojom se razišao prije negoli je oženio Katarinu. Ta posljednja kraljica, žena Stjepana Tomaševića, zvala se Mara i bila je kćer srpskoga despota Lazara koju je Stjepan Tomašević oženio 1. travnja 1459. godine. Ta Mara koja je, nakon turskoga zauzeća Bosne i pogibije svoga muža, mogla imati oko 16 godina, kao udovica preko Splita, Istre i Ugarske vratila se u Srbiju te je kasnije dopirala čak do Istambula. Bila je živa još 1495. godine jer se posljednji put spominje u jednom dubrovačkom dokumentu, kojim Republika svom izaslaniku kod Porte Martolici Rastiću, 24. siječnja te godine, daje upute da Turcima, ako ga budu pitali za bosansku kraljicu Maru i za milostinju koju Dubrovnik daje crkvi sv. Mihovila u Jeruzalemu, on treba kazati da o tim pitanjima nije dobio nikakva naputka.[37]

Stjepan Tomašević je 1461. preuzeo vlast u Bosni. Ustvari, njega je sa stricem mu Radivojem te godine otac bio poslao na izvor Une da njih dvojica zaštite neku kraljevu rodicu Margitu od uznemiravanja iz Hrvatske. No oni taj posao nisu uradili kako treba pa ih je kralj žestoko ukorio i sam otišao da uredi to pitanje. Ljuti zbog toga na svoga brata odnosno oca, Stjepan Tomašević je sa svojim stricem Radivojem, prema izvještaju kasnijih ljetopisaca fra Ivana Tomašića i nekih drugih,[38] 10. srpnja te godine pred gradom Orihovicom na izvoru rijeke Une umorio svoga oca Tomaša te se proglasio kraljem.

Drugi, međutim, smatraju da je kralj Tomaš umro u kolovozu 1461.[39] a treći da je poginuo u borbi s hrvatskim banom Špirančićem pod gradom Orihovicom 10. srpnja 1461. godine.[40]

No, u svakom slučaju, budući da mu je majka Vojača već bila umrla, novi vladar je Katarinu kasnije proglasio svojom majkom čime je prilično udobrovoljio njezina oca hercega Stjepana koji je sa svojim zetom, Katarininim mužem, bio u vrlo lošim odnosima. A kako je mladi Tomašević po rođenju bio prijestolonasljednik, nitko mu nije osporavao pravo na prijestolje. Poslao je papi Piju II. izaslanstvo sa zamolbom da mu dodijeli kraljevsku krunu. Zbog različitih okolnosti koje su savjetovale brz papin odgovor, već u jesen iste godine u Bosnu je stiglo papino izaslanstvo i u Jajcu, najvjerojatnije 1. studenoga 1461., svečano okrunilo Stjepana Tomaševića za kralja. – Bilo je to prvi put da se bosanski kralj kruni s dopuštenjem Svete Stolice i to krunom koju je poslao sam papa.[41]

Međutim, vlast posljednjega kralja Stjepana Tomaševića potrajala je vrlo kratko. Naime, nakon turskog prodora, 1463. godine masakrirani su Stjepan Tomašević i ostalo plemstvo iz Bosne. Papa Pio II., koji je već prije pokušavao organizirati europske vladare na zajednički vojni otpor protiv prodora Turaka, pozvao je u jesen 1463. kršćanske narode na otpor. Njegovu pozivu se odazvala mletačka republika, koja se također osjećala ugroženom. Tijekom zime izvršene su pripreme te se u proljeće počela okupljati vojska koja je iz Ancone trebala prijeći u Dubrovnik, tu imati glavni stožer, i odatle kretati u napade protiv Turaka u Bosni.[42] Stari papa je u znak podrške ovoj vojsci došao u Anconu s nakanom da i on prijeđe u Dubrovnik. Međutim, razočaran slabom organizacijom vojske te vrlo lošim vijestima o neslozi na ovim našim stranama, zdravstveno stanje staroga i bolesnoga pape se pogoršalo do te mjere da je 15. kolovoza umro u Anconi. Poslije njegove smrti prikupljena kršćanska vojska se razišla čime se rasplinula i svaka zamisao da se Bosnu oslobodi.[43]

Kraljica Katarina je sa svojim pokojnim mužem Stjepanom Tomašom imala dvoje djece: sina Sigismunda koji je, u trenutku pada Bosne pod Turke, mogao imati između 12 i 14 godina i kćer Katarinu, djevojčicu od 10 godina. Kraljica Katarina je iz Kozograda kod Fojnice, gdje je živjela, pobjegla u Konjic. Odatle je pješke stigla do Stona gdje ju je preuzela jedna dubrovačka lađa kojom je doplovila u Grad. U tim previranjima Turci su zarobili i odveli u ropstvo i njezina sina Sigismunda i kćer Katarinu koji u času zarobljavanja najvjerojatnije nisu bili s materom. U listopadu 1463. kraljica Katarina sigurno je još bila u Dubrovniku ali, nezadovoljna svojim položajem, otplovila je do Ancone te se uputila u Rim gdje je ostala do kraja života. Osobito je zanimljiva činjenica da je on, kao grad u koji će se skloniti, izabrala upravo Rim, središte kršćanstva i glavni grad papine države. U tom gradu, uzaludno nastojeći spasiti barem svoju djecu, Katarina je živjela sve do svoje smrti 25. listopada 1478. Tu je bila i pokopana u franjevačkoj crkvi Aracoeli. Papa Pavao II. (1464.-1471.) brinuo se o kraljici Katarini dajući joj mjesečnu potporu od 100 forinti a od 1467. godine i doplatu od 240 forinti godišnje. Sljedeći papa Siksto IV. (1471.-1484.) isto tako pomaže kraljicu s mjesečnih 100 forinti u zlatu odredivši da tako bude pomagana sve do njezine smrti. Poslije njezine smrti 1478. odredio je da ta pomoć pripada njezinim dvorkinjama koje su kraljicu pratile za čitava njezina izbjeglištva služeći joj vjerno.

Međutim, najzanimljiviji je onaj dio oporuke Katarine Vukčić Kosača koji donosi odredbe o nasljedstvu u bosanskom kraljevstvu. U oporuci, napisanoj 20. listopada 1478., tj. pet dana prije njezine smrti, Katarina imenuje papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva. Moli ih da bosansko kraljevstvo u potpunosti predaju njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo. A ako pak Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin, kraljica moli pape da bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona vratila u kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, na koju su u ropstvu bili prevedeni, kraljica Katarina odlučuje da Sveta stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva te da, u tom svojstvu, o tom kraljevstvu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Katarina je sa sobom u Rim bila donijela mač svoga muža kojega je oporukom sada ostavila sinu Sigismundu, ako bi se on vratio kršćanskoj vjeri. A ako bi ostao u islamu, taj mač ona određuje da se preda Balši koji je bio sin njezina brata Vladislava koji se jedini od svih velikaša bio digao protiv Turaka.

Ta njezina oporuka ima još dosta odredaba ali one nam ovdje, zbog naravi članka i prigode u kojoj nastaje, nisu zanimljive. Uglavnom, pet dana nakon što je napisala oporuku, Katarina je umrla. Izvršitelji njezine oporuke nekoliko dana poslije toga predali su je papi. Njih je papi predstavio kardinal Rodrigo Borgia. Papa je primio oporuku i predao je potkancelaru da je čuva u svome uredu. Potkancelar ju je prepisao u knjigu papinske riznice i potpisao sa svojim suradnicima. Taj prijepis sačuvan je do danas a original se u međuvremenu izgubio.[44]

Katarina je pokopana ispred oltara u franjevačkoj crkvi Aracoeli u Rimu. Tu je njezin grob s nadgrobnom pločom ostao sve do 1590. godine kad je oltarište preuređivano. Na nadgrobnoj ploči je bio Katarinin lik a ispod lika izvorni natpis na bosančici. Taj natpis je ili stradao tijekom spomenutih radova ili je bio sklonjen te poslije nestao. Uglavnom, tada je napravljen prijevod na latinski a nadgrobna ploča s Katarininim likom prenesena je na obližnji stup gdje se i danas nalazi. Međutim, prevodilac na latinski jezik, vjerojatno zbog običnoga previda jer ga se ne može optužiti zbog nedovoljna poznavanja jezika na kojemu je bio napisan izvornik, napravio je veliku pogrešku. Naime, na kraju drugoga retka ovoga natpisa prevodilac je dodao riječ "sestri" (sorori), koje u izvorniku nije bilo, čime je Katarinu proglasio sestrom hercega Stjepana kojemu je ona, ustvari, bila kćer. U prijepisu taj natpis na latinskom, bez ovdje unesenih uglatih zagrada, izgleda ovako:

 

Catharinae reginae bosnensi

Stephani ducis santi Sabbae [sorori]

et genere Helene et domo principis

Stephani natae Thoame regis Bosnae

uxori quantum vixit annorum LIIII

et obdormivit Romae anno Domini

MCCCCLXXVIII die XXV oteobris

monumentum ipsius scriptis positu.

 

U hrvatskom prijevodu taj latinski tekst glasi: "Katarini bosanskoj kraljici, [sestri] Stjepana Hercega od sv. Save, kćeri Jelene i hercega Stjepana, ženi Tomaša bosanskog kralja. Živjela je 54 godine, a umrla je u Rimu godine Gospodnje 1478., dneva 25. listopada. Spomenik je postavljen po njezinoj oporuci."[45]

No, na sreću, sačuvan je prijepis izvornoga hrvatskoga natpisa na bosančici koji nam dopušta napisati gornje primjedbe. Načinio ga je 1545. godine rimski kaligraf Giovanbattista Palatino i, zajedno s prijepisom na ondašnjoj latinici te svojim prijevodom na latinski, objavio ga u Rimu dvije godine kasnije (1547.) u svome djelu o raznim starim i modernim pismima.[46] Palatinov prijepis, transkripciju i prijevod na latinski reproducirao je i prokomentirao Bazilije Pandžić u svome navedenom članku[47] a poznat je i Krunoslavu Draganoviću.[48]

Prema Palatinovu prijepisu izvornoga natpisa na bosančici,[49] koji je bio postavljen na grobu kraljice Katarine, taj epitaf u mojoj transkripciji na sadašnju hrvatsku latinicu glasio je:

 

Katarini Kralici Bosanskoi

Stipana, hercega Svetoga Sabe,

sporoda Jeline i kuće cara Stipana

roeni, Tomaša krala bosanskoga ženi

kol, živi godini 54

i priminu u Rimi nalita Gna 1478

lito na 25 dni oktobra spominak

ne pizmom postavlen.

 

Međutim, unatoč želji majke kraljice, kćer Katarina je ostala u islamu no o njoj nema sigurnih podataka. Ne zna se pouzdano ni gdje je živjela. Međutim, prema nekim pretpostavkama pokopana je u Skoplju gdje je, navodno, još polovicom 20. st. postojalo njezino turbe, tj. muslimanski nadgrobni spomenik, u groblju pored puta na brežuljku koji se zvao Urjan babi. Naime, prema predaji tu je pokopana "Kralj K'zi" koja bi bila nesretna Katarina. S druge strane, o sinu Sigismundu zna se više. Preveden je na islam i dobio ime Ishak a po njegovu ocu, koji je bio kralj, zvan je "Kral Ogli" (Kraljević). Još 1487. živio je kao beg sandžaka Karasi u Maloj Aziji no ne zna se pouzdano kada je umro.[50] Tako je bosansko kraljevstvo bilo pretvoreno u "tamni vilajet".

 

Izvorni natpis na bosančici na grobu Katarine Vukčić Kosača,

transkripcija na latinici i prijevod na latinski jezik

koje je načinio kaligraf Giovanbattista Palatino

 

            2.9. Još neke veze s papama

Nakon prodora turske vojske i njihova zauzimanja cijele jugoistočne Europe, krajevi naseljeni Hrvatima ne samo da su se sami našli na udaru te iste osvajačke vojske već su se pretvorili u područje na kojemu je branjen onaj dio evropskih krajeva koji su sljedeći bili na redu. I zbog toga su pape, posebice u to vrijeme, vrlo blizu Crkvi na ovom području. Ujedno, to je vrijeme kad će Zapad Hrvatsku, zbog njezina hrabra držanja i otpora, nagraditi naslovom "predziđa kršćanstva" (antemurale christianitatis). Ustvari, prema nekim starim izvještajima, papa Leon X. je 1519. godine kazao trogirskom biskupu Tomi Nigeru, nakon što je ovaj njega i kardinale izvijestio o nevoljama koje su pogodile Hrvatsku i bana biskupa Petra Berislavića: "Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav narod hrvatski! I javi svima: Glavar Crkve katoličke neće dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva."[51] Međutim, u pismima Leona X., kojima je na raznim stranama tražio pomoć za ugroženu Hrvatsku preko koje je prijetila opasnost i talijanskim zemljama, nema izraza "antemurale christianitatis". Prvi ga je u pisanom obliku za Hrvatsku upotrijebio Krsto Frankopan Brinjski 1523. godine u jednom svome memorijalu koji je uputio papi Hadrijanu VI. a, ustvari, taj naziv poznat je još od 1143. godine kad ga je Bernard iz Claurvauxa dodijelio hrabrim braniteljima grada Edese protiv nekršćanskih Seldžuka.[52]

Osobito živi, a za hrvatski narod od iznimne važnosti, bili su odnosi papa s Dubrovačkom republikom koja je u Vatikanu imala i svoga veleposlanika. Bilo je to važno posebice nakon što je država Hrvatska bila izgubila međunarodni politički subjektivitet. No, Dubrovnik je zanimljiv i po tome što je jedan njegov nadbiskup kasnije postao papa. Radi se o nadbiskupu Giovanniu Angelu Medici, rođenom u Milanu 1499., koji je bio dubrovački nadbiskup od 1545. do 1553. godine. Imenovan je kardinalom 1548. godine. Za papu je izabran 25. prosinca 1559. te je nosio ime Pio IV. a umro je 9. prosinca 1565.[53]

            S druge strane, kroz sva stoljeća političke okupacije hrvatskog naroda i nedostatka drugih predstavnika njegovo pravo veleposlanstvo u Europi - crkveno, kulturno, pa i političko – bile su različite jeronimske hrvatske ustanove u Rimu. Naime, hrvatska prisutnost u Rimu zapažena je vrlo rano i zabilježena na stranicama najljepše svjetske literature. Poznato je tako da je slavni Dante pjevao: "Ko čovjek možda iz Hrvatske, koji / Veroniku nam vidjet došao je / da pred tom slavom starodavnom stoji / zabezeknut, a misli mu se roje: / Gospodine moj, Isukrste Bože, / takvo je dakle bilo livce tvoje."

No, korijeni organizirane hrvatske bratovštine u Rimu sežu u 1441. godinu. Papa Nikola V. darovao im je 1453. crkvicu sv. Marine koja je kasnije obnovljena i 1566. preimenovana u crkvu sv. Jeronima. Na prijedlog kraljice Katarine toj je crkvi papa Siksto IV. darovao veći zemljišni posjed[54] a Katarina je svojom oporukom ovoj crkvi pro natione Sclavonorum ostavila sve stvari iz svoje kapelice: misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom.[55] Papa Siksto V. (1585.-1590.), hrvatskoga podrijetla, prema nekima potomak doseljenika u Italiju najvjerojatnije negdje iz okolice Kotora, koji je kao kardinal bio naslovnik ove crkve, kad je postao papa, naredio je rušenje ove stare crkve i na njezinu mjestu dao sagraditi današnju crkvu sv. Jeronima. Njezina gradnja započela je u lipnju 1588. a već u rujnu sljedeće godine u njoj je svečano proslavljen blagdan sv. Jeronima. Isti je papa uz ovu crkvu 1589. osnovao i kaptol čiji su članovi mogli biti samo svećenici iz hrvatskoga naroda ili oni koji su barem znali hrvatski jezik. No, osobito je zanimljivo da je ova crkva jedina sagrađena u Rimu za vrijeme Siksta V. a da je spomenuti kaptol bio jedini kaptol strane nacije u Rimu.[56] Sve te različite hrvatske ustanove, koje su u tom gradu nastajale i djelovale s dopuštenjem rimskih prvosvećenika, na početku 20. st. objedinjene su u današnji Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima.[57]

 

            2.10. Papa Siksto V. (1585.-1590.)

Podizanju ugleda hrvatskih narodnih ustanova u Rimu osobito je doprinio papa Siksto V. (1585.-1590.). Njegovi preci, koji su pobjegli pred opasnostima od Turaka, bili bi doseljenici iz ondašnje Dalmacije,[58] čime bi se protumačila velika briga i ljubav ovoga pape prema hrvatskom narodu, odnosno prema Hrvatima u Rimu. On je, kao što već bilo rečeno, sagradio današnju hrvatsku crkvu sv. Jeronima a već od samoga početka njezine gradnje zamislio ju je kao dar Hrvatima u Rimu. Ova impresivna građevina podignuta je za samo jednu godinu dana što je rekord na kojemu bi i danas pozavidjeli mnogi graditelji i jedina je crkva koju je Siksto V. dao sagraditi u Rimu. Tijekom 1588./1589. godine, u kojoj je građena, Siksto V. je barem tri puta posjetio gradilište nove crkve a četvrti put je osobno sudjelovao na svečanosti njezina otvorenja 30. rujna 1589. kad ga je pratilo 25 kardinala.[59]

Inače, taj je papa bio seljačkoga podrijetla a rođen je u Grottamare kod Ancone 13. prosinca 1520. godine. Pravo ime mu je Felice Peretti s kasnijim dodatkom di Montalto. Stupio je u red franjevaca konventualaca te godine 1547. bio zaređen za svećenika. Sljedeće godine je doktorirao teologiju u Fermu a papa Pio V. imenovao ga je 1566. godine biskupom i 1570. kardinalom.

Kardinal di Montalto izabran je za papu 24. travnja 1585. godine. Kao upravitelj Crkve bio je autoritativan, strog i nepopustljiv. Vraćajući red u papinsku državu znao je primjenjivati i represivne mjere. Bio je vrlo dobar organizator. Poticao je zemljoradnju te isušivao močvarna područja. Sredio je vatikansku kasu koju je preuzeo u velikim poteškoćama. Osobno je živio vrlo skromno i papinske troškove sveo na najmanju moguću mjeru ali je Crkvu u financijskom smislu učinio posvema neovisnom o velikašima.

Osobita je zasluga Siksta V. što je posvema reorganizirao središnju crkvenu upravu. Godine 1586. odredio je da može biti najviše 70 kardinala a to je pravilo ostalo na snazi sve do Ivana XXIII. Dvije godine kasnije ustanovio je 15 kardinalskih kongregacija što je sustav uprave koji je gotovo nepromijenjen djelovao sve do Drugoga vatikanskoga sabora. Taj novi sustav služio je prije svega kao sredstvo za provođenje zaključaka Tridentinskoga sabora koji je malo prije toga bio završio. Simpatizirao je franjevce a nije volio isusovce. Pomagao je ugroženo katoličanstvo u Poljskoj i podržavao misionarski rad u Japanu, Kini, na Filipinima i u Južnoj Americi. Zbog svoga načina rada imenovan je "željezni papa" (il papa di ferro). Pod njegovim vodstvom Rim je postao sjajan barokni grad. Obnovio mu je urbanističku strukturu povezujući širokim ulicama sedam najvažnijih crkava koje su hodočasnici trebali posjetiti. Podigao je obeliske, nove vodovode, preuredio je lateransku palaču i dovršio baziliku sv. Petra. Podigao je novu vatikansku biblioteku i utemeljio vatikansku tipografiju. Umro je 27. kolovoza 1580. od malarije. Zbog njegove strogosti nisu ga voljeli njegovi podčinjeni ali stručnjaci za papinstvo Siksta V., usprkos kratkom pontifikatu, svrstavaju među velike pape.[60]

 

2.11. Nastavak papinske brige i poštovanja

Ni pape poslije Siksta V. ne zaobilaze hrvatski narod. Rado su se služili uslugama uglednih Hrvata u prošlosti. Da, radi ilustracije, spomenemo samo neke: npr. dominikanski teolog, biskup i kardinal Ivan Stojković u 15. st. drži uvodni govor na saboru u Baselu, zatim dubrovački svećenik, diplomat, pisac itd. Stjepan Gradić u 17. st., potom isusovački fizičar, astronom i filozof Ruđer Bošković koji je, između ostaloga, sanirao vrlo opasne pukotine na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu izračunavši prethodno da ta kupola teži 56.207.837 kilograma, itd. Pape to čine i u novije vrijeme (npr. Josip Juraj Strossmayer, Josip Stadler, Franjo Šeper, Franjo Kuharić, Josip Uhač itd.).

Grgur XIII. je o svome trošku 1581. godine dao podići četiri franjevačka samostana u Bosni a 1575. sjemenište s bogoslovskim učilištem u Loretu gdje su se pripravljali budući hrvatski svećenici. Grgur XV. je 1622. godine osnovao Kongregaciju za evangelizaciju naroda koja vodi brigu o Crkvi u BiH već od svoga osnutka. Klement XII. je 1735. za turske pokrajine BiH osnovao apostolski vikarijat kojemu je sve do 1881. na čelu bio vikar s biskupskim redom. I tako redom sve do naših dana.

Posebice pak treba istaknuti zasluge pape Leona XIII. u poznatoj krizi s kraja 19. i početka 20. st. oko ustanova sv. Jeronima u Rimu kad je, svojim razboritim postupanjem, unatoč protivnim zahtjevima tadašnjih najvećih europskih država, osnovao Zavod sv. Jeronima i sve to sačuvao Hrvatima. Pio X. je 1911. odobrio pravila Družbe Služavaka malog Isusa, koju je 1890. godine u Sarajevu osnovao nadbiskup Josip Stadler a koja je tako postala redovnička zajednica papinskoga prava, jedina ikada nastala u BiH. Pape Pio X. i Benedikt XV. podržavali su općecrkveni program Katoličke akcije koja se u to vrijeme sve više širila također u Crkvi među Hrvatima. Ovaj posljednji je 1925. godine u audijenciju primio velik broj naših hodočasnika u povodu proslave tisućite godišnjice hrvatskoga kraljevstva. Tridesetih godina 20. st. Vatikan je nastojao sklopiti konkordat s tadašnjom državom kako bi zaštitio katolike u njoj u čemu, zbog protivljenja iz Beograda, nije uspio. Tijekom Drugoga svjetskoga rata, kao i poslije njega, pape su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu stradalnicima. Ivan XXIII. je nakon mnogo godina posvemašnje izolacije izveo sav hrvatski episkopat na Drugi vatikanski sabor a Pavao VI. je kardinala Franju Šepera imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere. K tome, svi su pape ovoga stoljeća vrlo rado izlazili u susret hrvatskim hodočasnicima u Rimu. Vrlo često su ih za vrijeme audijencija javno pozdravljali. Bilo je to od osobite važnosti u poticanju narodnog samopouzdanja i ponosa, posebice u posljednjih pedesetak godina 20. st. kad je napast pojedinačne i kolektivne frustracije, zbog različitih objektivnih razloga, bila vrlo velika. Osim toga, tijekom posljednjih desetljeća više hrvatskih živućih biskupa i teologa bili su članovi različitih vatikanskih komisija te djelatnici ili savjetnici nekih dikasterija a neki su aktivni vatikanski diplomati.

Nad to trajno uzajamno poštivanje između rimskih prvosvećenika i hrvatskoga naroda u nekoliko navrata ipak je pala i sjena. Bilo je to, da nabrojimo samo neke, prije svega još u davna vremena kad su Hrvati za vrijeme kneza Zdeslava (878.-879.) na kratko vrijeme, umjesto papinske, bili prihvatili bizantinsku jurisdikciju. Kriza se pojavila i na početku 20. st. kad je Leon XIII., zbog velikih pritisaka iz različitih europskih središta moći, privremeno brisao hrvatsko ime jeronimovskih ustanova u Rimu koje im je prethodno sâm bio dao. Isto tako, ni danas nisu dokraja jasne neke formulacije famoznoga protokola iz 1967. godine o razgovorima vatikanskih i jugoslavenskih predstavnika koje su tada naišle na žestoke kritike svećenika u inozemstvu i tiho negodovanje kod kuće. No, stara kratkotrajna sklonost Bizantu već odavno je zaboravljena a oba novija "nesporazuma" prošla su bez ikakvih trajnih negativnih posljedica po vjernost Crkve među Hrvatima prema Apostolskoj stolici. Otišla su zauvijek u povijest posebice nakon zauzimanja Apostolske stolice i današnjega pape tijekom posljednjih petnaestak godina za pravedno rješenje političkih pitanja na Balkanu i priznanja hrvatske države ali to bi mogla biti tema posebnoga predavanja.

Od velike je važnosti stvaralaštvo i prisustvo djela istaknutih hrvatskih umjetnika u Rimu. Među njima svakako se ponajviše ističe Julije Klović (†1578.), sitnoslikar svjetskoga ugleda, odnosno "slikar bez premca", koji je uz svoje ime i prezime pridodao "Croata". Od ne manje važnosti je činjenica da se djela nekih naših suvremenih umjetnika nalaze u "Galeriji suvremene umjetnosti" Vatikanskoga muzeja. Tamo se mogu vidjeti tri djela Ivana Meštrovića: brončani odljev Rimske Pietà, Krist i Samaritanka te Madona s djetetom. Također dva originala Ive Dulčića i po jedan Joze Kljakovića, Zlatka Šulentića, Emanuela Vidovića, Franje Kršinića i Đure Pulitike a zastupljeni su i hrvatski naivci: Ivan Lacković-Croata, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić i Ivan Rabuzin.[61] U novije vrijeme tamo su dospjeli radovi i još nekih naših slikara i kipara a nikako se ne može zaboraviti veliku izložbu hrvatske kulture u Vatikanu u povodu velikoga jubileja 2000. godine kršćanstva.

 

2.12. Proglašenje svetaca

Postoji jedno područje crkvenoga života, možda čak i najvažnije sa stanovišta duhovnosti i potrebe nove evangelizacije, koje nikako ne smijemo zaobići. Radi se o službenom priznavanju svetosti hrvatskih katolika, muževa i žena a svetost je izvorni put Crkve. Naime, Crkva među Hrvatima nema mnogo službeno proglašenih svetaca i blaženika ali zbog toga ne možemo kriviti središnju crkvenu vlast jer, tko god je odovuda bio ozbiljno predložen i proučeno dokazan, u Rimu nije bio zaustavljen. Prema tome, za mali broj službeno proglašenih naših blaženika i svetaca najveću odgovornost snosi naša domaća Crkva.

Ipak, dosada imamo tri sveca i trinaest blaženika. Osim toga, u još devet slučajeva završen je biskupijski dio postupka i spisi predani Kongregaciji za kauze svetaca.

Sv. Nikola Tavelić (Šibenik 1340.-Palestina 1391.), franjevac iz Šibenika, misionar u Bosni i Svetoj zemlji, prvi je hrvatski proglašeni svetac i mučenik. Beatificirao ga je papa Leon XIII. 6. lipnja 1889. godine a kanonizirao Pavao VI. 21. lipnja 1970. zajedno s još trojicom njegovih sudrugova mučenika.

Sv. Leopolda Bogdana Mandića (Herceg Novi 1866.- Padova 1942.), kapucina iz Herceg Novoga, blaženim je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976. godine a svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Ovaj svetac, koji je najveći dio života proveo u Italiji, vrlo je omiljen u toj zemlji pa je na njegovoj kanonizaciji bilo prisutno 45 kardinala, više od 160 nadbiskupa i biskupa i oko 100.000 drugih vjernika.

Sv. Marko Križevčanin (Križevci 1588.-Košice 1619.), svećenik zagrebačke biskupije, svetac je i mučenik. Blaženim ga je, zajedno s još dvojicom sudrugova mučenika, proglasio 15. siječnja 1905. godine papa Pio X. a svetim 2. srpnja 1995. Ivan Pavao II.

Bl. Augustin Kažotić (Trogir 1260.-Lucera 1323.), dominikanac i biskup Zagreba i Lucere u Italiji, posebna je priča. Beatificirao ga je, a možda čak i kanonizirao, najprije papa Ivan XXII. (1316.-1334.). Učinio je to poslije 1325. godine, kad je upućena zamolba za beatifikaciju, objavivši posebni breve. Poslije toga se bl. Augustina redovito javno štovalo u Luceri sve do pred kraj 17. st. Taj se breve čitao javno svake godine na Augustinov blagdan. Posljednji put je to učinjeno 1661. a poslije toga, zbog nemara u samostanu gdje je čuvan, taj je breve izgubljen. No, istovremeno je još od 1660. u Luceri trajao spor između tamošnjih konventualca i dominikanaca čijem kipu, sv. Ante ili Augustinovu, treba dati prednost u procesijama za kišu i druge potrebe koje su vođene po mjestu. Naime, konventualci su tvrdili da je Ante svetac a Augustin da to nije te da kip sv. Ante mora ići prvi. Papa Inocent XII. je prekinuo taj spor 1696. godine odredivši da se provede istražni postupak o krepostima, čudesima i kultu Augustina Kažotića. Tri godine poslije toga, 19. lipnja 1700. godine, jer je postupak dao pozitivne rezultate, isti papa je ponovno proglasio blaženim Augustina Kažotića čiji je postupak kanonizacije još uvijek u tijeku.[62] – Bilo da se kao službenu beatifikaciju smatra onu Ivana XII. bilo ovu Inocenta XII., Augustin Kažotić je prvi hrvatski blaženik u oba slučaja. Ako se pak uzme godinu 1700. kao onu otkada više nema osporavanja Kažotićeve svetosti, zgodno je podsjetiti da su Hrvati prvoga blaženika dobili tek oko tisuću godina nakon svoga krštenja u "stoljeću sedmom".

Bl. Jakov Zadarski (Zadar oko 1400.-Bitetto 1490.) bio je franjevački brat laik. Kasnije je prešao u provinciju sv. Nikole u Italiji (Bari) i tamo umro. Blaženim ga je proglasio 29. prosinca 1700. godine papa Klement XI. a proces za proglašenje svetim još uvijek se vodi.

Bl. Gracije Kotorski (Muo/Boka Kotorska 1438.-Murano/Venecija 1508.), redovnik augustinac (brat laik) posebno je štovao sv. euharistiju. Blaženim ga je proglasio 6. lipnja 1889. godine papa Leon XIII.

Bl. Ozana Kotorska (Relezi/Boka Kotorska 1493.-Kotor 1565.), dominikanska trećoredica i pokornica pravoslavnoga podrijetla, osobito se molila za sjedinjenje katolika i pravoslavnih. Blaženom ju je proglasio 21. prosinca 1927. godine papa Pio XI.

Bl. Alojzija Stepinca (Brezarić/Krašić 1898.-Krašić 1960.), mučenika, beatificirao je papa Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.[63]

Ovim blaženicima 2003. godine pridružili su se bl. Ivan Merz (Banja Luka 1896.-Zagreb 1928.) i bl. Marija Petković (Blato, Korčula 1892.-Rim 1966.) koje je papa Ivan Pavao II. beatificirao u biskupijama njihova podrijetla: Mariju Petković 6. lipnja u Dubrovniku a Ivana Merza 22. lipnja u Banjoj Luci.

Njima treba dodati još „Drinske mučenice“, pet časnih sestara članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, ubijenih 1941., koje su dekretom pape Benedikta XVI. beatificirane 24. rujna 2011. u Sarajevu, za vrijeme Mise koju je predvodio kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca. To su Jula Ivanišević, Hrvatica, (Godinjak, Staro Petrovo Selo 1893.); Berchmana Leidenix, Austrijanka, (Enzerdorf 1865.); Krizina Bojanc, Slovenka, (Zbure, Šmarjeta 1885.); Antonija Fabjan, Slovenka, (Malo Lipje, Hinje 1907.); Bernadeta Banja, mađarskoga porijekla, (Veliki Grđevac, Bjelovar 1912.).

Posljednji beatificirani Hrvat bio je Miroslav Bulešić (Čabrunići, Svetvinčenat 1920.-Lanišće 1947.), svećenik iz Istre, koji je proglašen blaženikom za vrijeme Mise koju je u pulskoj areni 28. rujna 2013. predvodio kardinal Angelo Amato.

 Uz ove spomenute službeno proglašene Božje ugodnike, postoji još devet postupaka slugu i službenica Božjih iz naših krajeva čiji su biskupijski dijelovi postupka kanonizacije završeni te se njihovi nastavci vode pri nadležnoj rimskoj Kongregaciji za svece. To su Nikola Bijanković (Split 1645.-Split 1730.), makarski biskup, čiji su spisi predani Svetoj Stolici 1881. godine; fra Šimun Filipović (Seonjaci/Brčko 1732.-Ripatransone/Italija 1802.), čiji je postupak u Rimu od 1875. godine; postupak Josipa Langa (Ivanić grad 1857.-Zagreb 1924.), pomoćnoga biskupa zagrebačkoga, u Rimu je od 1981. godine; postupak Vendelina Vošnjaka (Konovo/Velenje 1861.-Zagreb 1933.), franjevca, u Rimu je također od 1981. godine; dekret o spisima sluge Božjega Petra Barbarića (Klobuk 1874.-Travnik 1897.) izdan je u Rimu 1945. godine; apostolski postupak sluge Božjega Ante Antića (Šepurine/otok Prvić 1893.-Zagreb 1965.), franjevca, otvoren je 1996. godine.[64] Uz to, kod iste Kongregacije 2008. godine su pohranjeni spisi sluge Božjega Josipa Stadlera (Slavonski Brod 1843.-Sarajevo 1918.), sarajevskoga nadbiskupa.

 

            2.13. Pape i život mjesnih Crkava

Osnutak pojedinih biskupija u hrvatskom narodu usko je povezan s papama jer su ih pape ili osnivali ili potvrđivali njihov nastanak. No, ovdje se zaista ne možemo upuštati u detaljnu "priču" o tome. Ali, treba napomenuti da su Hrvati, došavši u poznatoj seobi na ovo područje, u tim krajevima zatekli organiziranu Crkvu i njezine biskupije. Rimska pokrajina Dalmacija, naime, spominje se već u Bibliji kao kraj u koji je sv. Pavao poslao svoje učenike. A u sastavu te Dalmacije bili su svi južni dijelovi Hrvatske, današnja Hercegovina te južni i srednji dijelovi Bosne. Međutim, pred naletom još uvijek nekrštenih Hrvata, ali i drugih, mnogo je lijepoga stradalo u tim pokrajinama. Stara crkvena struktura najvećim dijelom također. Nešto poslije toga Hrvati bivaju pokršteni. Neke stare biskupije su preživjele a tamo, gdje nisu, osnivane su nove. Biskupija Salone je vrlo rano oživljena ali joj je sjedište preneseno u Split. Na području Bosne i Hercegovine najstarija hrvatska biskupija po datumu osnutka u razdoblju nakon doseljenja Hrvata svakako je Trebinjska biskupija koja se u rimskim dokumentima prvi put spominje 1022. godine, ali kao već postojeća i organizirana biskupija u sastavu Dubrovačke metropolije, što dopušta njezin osnutak datirati u drugu polovicu X. st. No, ne i ranije jer tu biskupiju ne spominju poznati splitski sabori što opet dopušta zaključiti da tada još nije postojala.

            Iako je nešto mlađa, mnogo je, međutim, važnija Kninska biskupija, koja je osnovana oko 1040. godine. Njezin biskup, koji je ustvari bio biskup kraljevskoga Krešimirova grada i stolovao južno od Knina u današnjem mjestu Biskupija, nosio je službeni naslov "episcopus croatensis" (hrvatski biskup) i "episcopus regalis" (kraljevski biskup). I, naravno, sada bi se moglo nizati sve naše biskupije po redu ali zadržat ćemo se samo na području BiH.

            Prvi spomen Bosanske biskupije neki stavljaju između godine 1060. i 1075. dok drugi smatraju da ju je, kao sufragana Barske metropolije, 1089. godine osnovao protupapa Klement III. bulom Quia divina pietas.[65] No, bilo kako bilo, valja naglasiti da je već od svoga početka ova biskupija uvijek u sastavu Crkve među Hrvatima. Bosanska je biskupija, naime, osnovana u vrijeme kad je Bosnom vladao kralj Petar Krešimir ili njegov nasljednik Zvonimir koji su, osnutkom nove biskupije, ovu pokrajinu željeli što više povezati sa središtem hrvatskoga kraljevstva. Stoga je ova biskupija najprije kratko u sastavu Barske metropolije a poslije sufragan Splitske metropolije. Poslije opet metropolitu ima u Baru te je u doba Kulina bana, koji je bio veliki prijatelj Dubrovčana, u sastavu Dubrovačke metropolije (1180. god.). Jedno vrijeme priznavat će kaločkoga metropolitu (Ugarska) no nekada u kasnijim stoljećima bosanska biskupija će nestati.[66]

S dopuštenjem iz Rima na ovom području pojavljivat će se te, duže ili kraće, djelovati pripadnici različitih crkvenih redova: benediktinci, dominikanci, franjevci, isusovci itd. No, osobito je teško stanje bilo poslije turske okupacije ovih krajeva. Naime, iako je na ovim stranama dugo nedostajao po svijetu ustaljeni oblik crkvene organizacije, te unatoč nastojanjima da se taj manjak popravi, papa će tek 1735. moći osnovati misijski apostolski vikarijat za područje cijele turske pokrajine BiH, osim Trebinjske biskupije, te imenovati vikara s biskupskim redom. Cijelo stoljeće poslije toga, godine 1846./1847., nastat će također hercegovački apostolski vikarijat, koji je imao svoga biskupa vikara, kao i Hercegovačka franjevačka kustodija (kasnije Provincija) koja se odvojila od Provincije "Bosne Srebrne".

Tek poslije prestanka turske okupacije bilo je moguće obnoviti redovitu crkvenu upravu u BiH što je godine 1881. učinio papa Leon XIII. Tada je ustanovljena Vrhbosanska metropolija koju od osnutka (1881.) sačinjavaju Sarajevska nadbiskupija, te biskupije Mostarska, Banjalučka i Trebinjska. Ovom posljednjom je do 1890. godine, kao apostolski upravitelj, upravljao biskup iz Dubrovnika a otada, s jednakim naslovom, mostarski biskup. Njima je, odlukom pape Benedikta XVI., 2011. godine dodan Vojni ordinarijat u BiH.

Na isti način tekla je, kako u dalekoj prošlosti tako u posljednje vrijeme, organizacije Crkve i osnivanje novih biskupija također u Hrvatskoj. Tamo je u novije vrijeme osnovano šest novih biskupija (Varaždin, Požega, Gospić, Vojni ordinarijat, Sisak i Bjelovar) i jedna metropolija (Đakovo) u koju je uključena i nanovo osnovana biskupija u Srijemu. Odobreni su osnutak i statuti Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine itd. Uz to, papa sam izravno imenuje biskupe a to znači da su na taj način imenovani i svi današnji biskupi u Hrvatskoj i BiH.

 

            2.14. Pape među Hrvatima

Možda će mnoge zateći tvrdnja da će dolazak pape Franje u Sarajevo 6. lipnja 2015. biti deveti dolazak nekoga pape u krajeve u kojima povijesno žive Hrvati.

Prvi je bio papa Aleksandar III. (1159.-1181.) koji je uplovio u zadarsku luku 13. ožujka 1177. i zadržao se čak četiri dana u tome gradu. Aleksandar III. je zapravo putovao Jadranom iz Južne Italije u Mletke na sastanak i pregovore sa carem Frederikom Barbarossom. Ali, za vrijeme plovidbe prema Dalmaciji nevrijeme ga je prisililo da se zaustavi. Stoga se zadržao najprije na Visu. A kad su Splićani saznali da je papa na Visu, zajedno sa svojim nadbiskupom pošli su ga pozdraviti. Zvali su ga da im svrati ali je odbio te produžio prema sjeveru da bi pristao tek u Zadru. Iz zadarske luke do katedrale sv. Stošije, prema prastarom srednjovjekovnom običaju, dojahao je na bijeloj mazgi. Kardinal Bosona, koji sve ovo opisuje, svjedoči da su razdragani Zadrani dočekali papu pjevajući "in eorum lingua illirica", tj. "na njihovu ilirskom jeziku". Takva formulacija na svoj način je dokaz da su Hrvati u XII. st. nastavali Zadar najmanje kao gradska većina i da su upotrebljavali svoj tadašnji jezik u liturgiji. Osim toga, podatak o postojanju pjesama je dokaz da su Hrvati imali ne samo pjesnike, koji su ih napisali, nego i glazbenike koji su te pjesme pretvorili u "pjevajuće". Poslije Zadra, nastavljajući plovidbu prema Veneciji, papa Aleksandar III. je svratio i na Rab gdje je blagoslovio stolnu crkvu Blažene Djevice Marije.[67]

            Drugi papa, koji se našao na našem području bio je Pio VII. (1800.-1823.), poznat po obračunima s Napoleonom. Kako je njegov prethodnik Pio VI. bio odredio da se izbor njegova nasljednika mora održati u Veneciji, tako je bilo i urađeno. Tamo je 18. ožujka 1800. za papu izabran filozof, teolog i pravnik Barnaba Chiaromonte, benediktinac, koji se prema Rimu uputio tek početkom lipnja. Austrijski car Josip II. stavio mu je na raspolaganje reprezentativni brod "Bellona" od 1.260 tona kojeg je između ostalog branilo i 50 topova. Nakon što se brod otisnuo iz Venecije, izbilo je veliko nevrijeme pa se brod sklonio u uvalu Mirna u Istri, u kojoj se nalazi i luka Mirna, nazvana po rijeci Mirna što se tu ulijeva u Jadran. Papa je u Mirni ostao 13. i 14. lipnja 1800. ali nema se podataka je li silazio s broda na kopno. Arhiv župe sv. Martina u Taru (a Mirna je dio te župe), naime, potpuno su uništili talijanski vojnici 1948. god. kad su morali napustiti tzv. "zonu B". Budući da nije poznato da je netko prije toga istraživao taj arhiv, zasad nije moguće odgovoriti na postavljeno pitanje. Jedino arhitrav iznad ulaznih vrata župne crkve u Taru čuva uspomenu na taj događaj - uklesanim natpisom u kamenu.[68]

            Treći pohod nekoga pape hrvatskim krajevima dogodio se u rujnu 1994. godine kad je Ivan Pavao II. boravio u Zagrebu gdje ga je samo na gradskom hipodromu trijumfalno dočekalo oko milijun vjernika. To znači da je gotovo svaki četvrti hrvatski katolik bio na toj svetoj misi pa bi bilo vrlo zanimljivo kad bi netko pouzdano mogao odgovoriti na pitanje: je li se ikada na nekom papinu putovanju dogodilo da su ga vjernici neke Crkve uživo dočekali u tolikom postotku prisutnih u odnosu na ukupan postojeći broj živih članova Crkve? Odnosno, bilo bi zanimljivo znati predstavlja li ta sveta misa na zagrebačkom hipodromu pod rečenim vidom neku vrstu svjetskoga primata!

            Četvrti dolazak pape zbio se u travnju 1997. godine kad je papa Ivan Pavao II. pohodio Sarajevo i u snježnoj vijavici predvodio misu na stadionu "Koševo".

            Peti dolazak, na početku listopada 1998. godine, obilježen je beatifikacijom zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Opet je to bio Ivan Pavao II. koji je, poslije Marije Bistrice, sutradan pohodio i Split.

            Šesti dolazak, doživjeli smo početkom lipnja 2003. godine kad je Ivan Pavao II. u Hrvatskoj pohodio Rijeku, Osijek-Đakovo, Zadar i Dubrovnik gdje je proglasio blaženom časnu sestru Mariju Petković, rođenu u Blatu na Korčuli, utemeljiteljicu ženske redovničke družbe Kćeri milosrđa. Bilo je to jubilarno 100. putovanje Ivana Pavla II. izvan Italije u godini u kojoj je navršio srebrni jubilej svoje petrovske službe.

Sedmi put je to bilo 22. lipnja 2003. kad je Ivan Pavao II. došao u Banja Luku i tamo proglasio blaženim Ivana Merza koji je rođen u toma gradu.

Osmi dolazak bio je onaj Benedikta XVI. koji je boravio u Zagrebu 4. i 5. lipnja 2011. godine u povodu Nacionalnoga dana hrvatskih katoličkih obitelji.

 

Zaključak

Završavajući ovaj presjek odnosa papa u Rimu i Katoličke crkve u hrvatskom narodu, kao i samoga naroda bez obzira gdje živio, u matičnim krajevima ili u iseljeništvu, mislim da se može opravdano kazati da je papa Ivan Pavao II. imao posvema pravo kad je, možda i nesvjesno, lapidarno sažeo svu tu povijest u izjavi: Papa je s vama! To jest, s hrvatskim katolicima.

Ovdje bi se moglo samo nadodati: I mi smo s papom!

Piše: Biskup Tomo Vukšić

 

 

[1] Usp. npr. Velimir Blažević (prir.), Služenje miru. Ivan Pavao II. i Sveta Stolica za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991-1995), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1995.; isti, Papa Ivan Pavao II, istinski prijatelj Bosne. Javni istupi Svetog Oca i dužnosnika Svete Stolice za uspostavu mira i očuvanje Bosne i Hercegovine (1991-1996), Svjetlo Riječi, Sarajevo 1997.

[2] Usp. Božidar Petrač-Franjo Šanjek, Ivan Pavao II. i Hrvati, Alfa, Zagreb 1995.

[3] Usp. Ksenija Rukavina, Hrvati papi – papa Hrvatima. Analiza poruka izrečenih povodom pastirskih pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. i 1998. godine, Riječka nadbiskupija-Adamić, Rijeka 2003.

[4] Usp. Đuro Gašparović-Zvonimir Kurečić-Tomo Vukšić (prir.), Papin posjet svetom Jeronimu / Visita del Papa a san Girolamo, Pontificio collegio croato di san Girolamo, Roma 1989.

[5] Usp. Papa u Hrvatskoj, 10-11. rujna 1994., Europapress holding-Glas koncila, Zagreb 1994.; Devetstota obljetnica Crkve zagrebačke, Nadbiskupija zagrebačka, Zagreb 1995.; Zoran Filipović, Papa u Hrvata, Zoro-Naša ognjišta, Zagreb 1995.

[6] Usp. Ivo Tomašević-Tomo Vukšić (prir.), Papa u Sarajevu, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, Sarajevo 1997.; Zoran Filipović, Sveti otac Ivan Pavao II. u pastoralnom pohodu 12. i 13. travnja 1997. Sarajevo Bosna i Hercegovina, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, Sarajevo 1997.

[7] Hodočašće u znaku svjedočenja. Drugi pastoralni pohod Svetoga Oca Hrvatskoj, 2.-4. listopada 1998., Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb 1999.

[8] Usp. Papa u Splitu i Solinu. Drugi pastirski pohod Ivana Pavla II. Hrvatskoj, Crkva u svijetu, Split 1998.

[9] Poznato je djelo Jurja Kocijanića, Pape i hrvatski narod, Naklada "Nadbiskupske tiskare", Zagreb 1927. koje je napisano u povodu proslave 1000. godišnjice hrvatskoga kraljevstva i kao odgovor na tadašnje velike napade na Crkvu i papinstvo. Isto djelo, ali s nekim promjenama i velikim dodatkom Jurja Kolarića, ponovno je tiskao Hrvatski populacijski pokret u Zagrebu 1998. - U novije vrijeme pojavile su se dvije knjige: Ivica Mlivončić, Pape i Hrvati, AGM, Zagreb 1993.; Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus, Split 1998.

[10] Usp. Annuario Pontificio per l'anno 2002, Libreria editrice vaticana, Città del Vaticano 2002., str. 7*-20*.

[11] Usp. Annuario Pontificio per l'anno 2002, str. 17*.

[12] Usp. Annuario Pontificio per l'anno 2002, str. 14*.

[13] Usp. Annuario Pontificio per l'anno 2002, str. 17*.

[14] Usp. Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996., str. 192*.

[15] Usp. Annuario Pontificio per l'anno 2002, str. 13-18*.

[16] Usp. Annuario Pontificio per l'anno 2002, str. 18*; John N. D. Kelly, Vite dei papi. Le biografie degli uomini che guidarono 2000 anni di storia della Chiesa, Piemme, Casale Monferrato 1995., str. 457-458.

[17] Usp. John N. D. Kelly, Vite dei papi, str. 161.

[18] Usp. Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 192*.

[19] Annuario Pontificio per l'anno 2002, str. 23*. - Svaki od ovih naslova ima svoju povijest. No, iako to nije naša tema, ovdje se čini zanimljivo spomenuti da je naslov "sluga slugu Božjih", u polemici sa carigradskim patrijarhom Ivanom Isposnikom koji se nazivao "ekumenski patrijarh", prvi upotrijebio papa Grgur Veliki (590.-604.). - Usp. Berthold Altaner, Patrologia, Marietti, Torino 1981. (7. ed., ristampa), str. 497.

[20] Usp. Georg Schwaiger, "Papst", u Josef Höfer-Karl Rahner, Leksikon für Theologie und Kirche, Verlag Herder, Freiburg 1986., coll. 36-37.

[21] Službeni naslov koptskoga biskupa Aleksandrije u Egiptu je "papa Aleksandrije i patrijarh stolice sv. Marka". Usp. Hans-Joachim Schulz-Paul Wiertz, "Die Altorientalischen Kirchen", u Wilhelm Nyssen-Hans Joachim Schulz-Paul Wiertz (her.), Handbuch der Ostkirchenkunde, I., Patmos Verlag, Düsseldorf 1984., str. 43; Juraj Kolarić, Istočni kršćani. Nestorijanci, Jakobiti, Armenci, Kopti, Etiopljani, Veritas, Zagreb 1982., str. 137.

[22] Usp. Karl Rahner (her.), Herders theologisches Taschenleksikon, V., Herderbücherei, Freiburg-Basel-Wien 1973., str. 317-318.

[23] Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 43.

[24] Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972., str. 1.

[25] Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, str. 14; Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 49.

[26] Usp. Dominik Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, Ziral, Chicago-Roma-Zürich-Toronto 1980.², str. 70.

[27] Prijevod uzet iz Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.², str. 46.

[28] Usp. Dominik Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str. 82, bilješka 36.

[29] Usp. Dominik Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str. 84, bilješka 41.

[30] Usp. Dominik Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str. 83.

[31] Ivica Mlivončić, Pape i Hrvati, str. 163-164. - Malo drukčiji prijevod i bez nekih manje važnih odlomaka vidi kod Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, str. 120-121.

[32] Citirano prema Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, str. 101.

[33] Citati su preuzeti iz djela Božidar Petrač-Franjo Šanjek, Ivan Pavao II. i Hrvati, str. 222.

[34] Usp. Božidar Petrač-Franjo Šanjek, Ivan Pavao II. i Hrvati, str. 222-223.

[35] Citirano prema Juraj Kocijanić, Pape i hrvatski narod, str. 451.

[36] Citirano prema: Juraj Kocijanić, Pape i hrvatski narod, str. 454. – Cjelovite prijevode vidi kod Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo Hrvata, str. 137-138 i Ivica Mlivončić, Pape i Hrvati, str. 168-169. – Za proučavanje naše narodne povijesti iz ovoga razdoblja svakako je zanimljiva knjiga Nade Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb ²1975. koja donosi i bogatu bibliografiju.

[37] Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo 1991., str. 547-587.

[38] Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., str. 553-554; Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, Chicago-Rim 1978., str. 322-323; Slavko A. Kovačić, "Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca", u Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija-Kršćanska sadašnjost, Sarajevo 1979., str. 60-85.

[39] Usp. Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica prigodom 500 – godišnjice njezine smrti (25. X. 1478.), Vrelo života, Sarajevo 1978., str. 34.

[40] Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., str. 554; Milko Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar 2002., str. 50.

[41] Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., str. 558-559.

[42] Usp. Josip Lučić, "Dubrovnik u očekivanju dolaska pape Pija II. (1464)", u Želimir Puljić (ur.), Vatikan i Dubrovnik, Biskupski ordinarijat, Dubrovnik 1994., str. 25-46.

[43] Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., str. 584.

[44] Usp. raspravu na ovu temu Bazilije Pandžić, "Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)", u Povijesno teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija-Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1979., str. 15-29; Isti, "Katarina Vukčić Kosača", u Bosna Argentina. Studien zur Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegowina, Böhlau Verlag, Köln-Weimar-Wien 1995., str. [144-145].

[45] I latinski tekst i njegov prijevod na hrvatski preuzeti su iz Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., str. 590 s napomenom da su uglate zagrade, i u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu, moj dodatak.

[46] Usp. Libro di M. Giovanbattista Palatino, cittadino Romano, nel qual s'insegna a scrivere ogni sorte di lettera, antica e moderna, di qualunque natione, Roma 1547., str. 353.

[47] Usp. Bazilije Pandžić, "Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)", str. 25.

[48] Usp. Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, str. 38-39.

[49] Usp. Bazilije Pandžić, "Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)", str. 25; Isti, "Katarina Vukčić Kosača", str. [146-147].

[50] Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., str. 591.

[51] Citirano prema Fran Binički, Predziđe kršćanstva, Društvo sv. Jeronima, Zagreb 1924., str. 3. – Usp. također Ivica Mlivončić, Pape i Hrvati, str. 79; Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., str. 210 koji se pozivaju na Biničkoga.

[52] Usp. Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, str. 351.

[53] Usp. John N. D. Kelly, Vite dei papi, str. 447-449. – Papu Pija IV. spomenuo je Ivan Pavao II. u svojoj propovijedi 6. lipnja 2003. u Dubrovniku. – Usp. bilten Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine "Vijesti", posebno izdanje, lipanj 2003., str. 9.

[54] Ljudevit Anton Maračić, Malo čudo hrvatsko. Hrvatski tragovi u vječnom gardu, Teovizija, Zagreb 2001., str. 17.

[55] Usp. Bazilije Pandžić, "Katarina Vukčić Kosača", str. [145].

[56] Usp. Giovanni Biasiotti-Ivan Butković, Crkva sv. Jeronima u Rimu, Tiskom vatikanske tiskare, Rim ²1925.; Josip Burić, Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu, Knjižnica "Novoga života" – 1, Rim 1966.

[57] Usp. Giorgio Kokša, S. Girolamo degli Schiavoni (chiesa nazionale croata), Marietti, Roma 1965.; Jure Bogdan (prir.), Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901-2001), Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, Rim 2001.

[58] Usp. Marijan Žugaj, Sisto V tra Oriente ed Occidente, Edizioni Miscellanea Francescana, Roma 1987.

[59] Usp. Ratko Perić (a cura di), Chiesa sistina 1589-1989, Pontificio Collegio Croato di San Girolamo, I.-II., Roma 1989.-1990. – Izvještaj o četiri posjete Siksta V. s odnosnim datumima nalazi se u sv. II. na str. 64-65 dok Giorgio Kokša, S. Girolamo degli Schiavoni, str. 18 zna samo za dva posjeta ovoga pape novoj crkvi sv. Jeronima.

[60] Usp. John N. D. Kelly, Vite dei papi, str. 455-457.

[61] Usp. Ljudevit Anton Maračić, Malo čudo hrvatsko, str. 166.

[62] Usp. Marijan Biškup, Blaženi Augustin Kažotić. Biskup, prosvjetitelj i zaštitnik siromaha, Dominikanska naklada istina, Zagreb 2002., str. 81-95.

[63] Ovdje doneseni podaci o svecima, blaženicima i slugama Božjim, (osim o Augustinu Kažotiću, preuzeti su iz knjige Ratka PerićA, Kćeri poslušna. U povodu najavljene beatifikacije Marije Propetog Petković, Crkva na kamenu, Mostar 2003., str. 163-186.

[64] Usp. Ratko Perić, Kćeri poslušna. U povodu najavljene beatifikacije…

[65] Usp. Krunoslav Draganović, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji / Cerkev v Jugoslaviji, Biskupska konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975., str. 331; Eduard Peričić, Pape i Hrvati u Bosni i Hercegovini, Zadiz, Zadar-Banja Luka 2003., str.12.

[66] Usp. Krunoslav Draganović-Josip Buturac, Poviest Crkve u Hrvatskoj, Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, Zagreb 1944., str. 47-56.

[67] Usp. Juraj Kocijanić, Pape i hrvatski narod, Zagreb 1927., str. 123-124.

[68] Usp. Ivica Mlivončić, Pape i Hrvati, str. 94-95.


Nema komentara

Anketa

Ustavi