Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9569
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kontroverze » Političko-povijesne analize: Mladen Ancic » Mladen Ancic: Hrvatsko-muslimanski rat

Mladen Ancic: Hrvatsko-muslimanski rat

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 21.11.2009. 10:20

Ovakvo nacelo ponasanja nije se, medutim, ogranicavalo samo na ljude koji su zauzimali nize polozaje u novoj strukturi vlasti. Najjasniji dokaz toga jest primjer sto ga nudi g. Sefer Halilovic, covjek koji je 1991/92. ustrojio prvu ilegalnu vojnu organizaciju muslimanskog politickog establishmenta ("patriotska liga"), a slijedom tih zasluga postao i prvim vojnim zapovjednikom " Armije R BiH", kada je ova sluzbeno postala vojnom snagom muslimanskih vlasti u Sarajevu. Sredinom 1993. g. Halilovic, koji je do toga vremena dobio vec i generalski cin, poceo se protiviti svome politickom vrhovnistvu i gubiti utjecaj koji je do tada imao. Problem na kojem se razisao s muslimanskim politickim establishmentom, odnosno s njegovim vodjom i tadasnjim "Predsjednikom Predsjednistva R BiH", g. Alijom Izetbegovicem, odnosi se na globalni ratni cilj - boriti se do konacnog ovladavanja cijelim teritorijem medjunarodno priznate BiH (sto je zastupao g. Halilovic), ili se zadovoljiti dijelom teritorija koji je moguce vojnicki osigurati u nekom kratkorocnom razdoblju (sto je zastupao g. Izetbegovic). Nedavno je g. Halilovic objavio knjigu sjecanja na svoje djelovanje i dozivljaje kao zapovjednika " Armije R BiH", pri cemu je sve izreceno nastojao potkrijepiti i odredenim brojem dokumenata, odnosno njihovih izvadaka, koje je dodao knjizi (Lukava strategija, Sarajevo 1997).

Medju objavljenim dokumentima ovdje valja posebice istaknuti dva: "Zadaci RVS”, koji po izricaju samoga autora, g. Halilovica, datira iz kraja 1991., i "Direktiva za odbranu suvereniteta", s nadnevkom 25. veljace 1992. (Lukava strategija, 165- 7; drugi je dokument objavljen i u faksimilu). U prvome od njih, koji je koncipiran kao preliminami elaborat organizacije jos nepostojece vojne strukture, predvideno je da se kao prvi korak ustrojavanja organizacije snimi postojece stanje, a u okviru toga valjalo je "Oznaciti na karti etnicku strukturu po selima, mjesnim zajednicama, gradskim i prigradskim naseljima (muslimanska i hrvatska sela - puni zeleni krug, a pored hrvatskih sela staviti slovo H, srpska sela – plavi krug)". Krajem 1991., kada jos dakle nije bilo ni govora o mogucnosti rata u sluzbenim izjavama politickoga vodstva koje je priznavao i sam g. Halilovic, i nakon sto se vec po prvi puta susreo s g. Alijom Izetbegovicem (Lukava strategija, 54-5) koji je javno odbacivao bilo kakvu mogucnost ratnoga sukoba u BiH, g. Halilovic je pristupio pripremama za sukob kojije po njegovim saznanjima i projekcijama, utemeljenima ocito i na kontaku s g. Izetbegovicem, mogao imati samo i jedino znacajke nacionalnog sukoba. U toj prvoj fazi crta neprijateljstva bila je povucena izmedu Muslimana i Hrvata ("puni zeleni krug") na jednoj i Srba ("plavi krug") na drugoj strani. No, vec je i tada trebalo posebice naglasiti koja su to podrucja naseljavali Hrvati ("pored hrvatskih sela staviti slovo H"), a razlog otkriva drugi od spomenutih dokumenata - dva mjeseca mladi okvirni plan djelovanja vojne strukture ciji su se tadasnji vodje o tomu dogovarali dva dana u jednome zabitom bosanskom selu. U tome se dokumentu, naime, jasno formulira sto je uopce temeljni cilj stvaranja tada jos ilegalne vojne strukture koja ce ubrzo postati "Armija R BiH": "Osnovni zadatak snaga PL BiH je zastita muslimanskoga naroda, ocuvanje integriteta i cjelovitosti BiH'., a medju "ukupne neprijateljske snage" sada se jasno ubrajaju i "ekstremne snage HDZ-a (jacine jedna do dvije brigade)".

Kako bi slika stanja u BiH u prvoj godini rata postala cjelovitom u onome kontekstu kojim smo se ovdje bavili. valja svakako pridodati kako su politicki krugovi u Sarajevu unatoc potpunome raspadu sustava, nastojali stvoriti privid njegova funkcioniranja dok su istodobno odmah pristupili popunjavanju upraznjenih institucija iskljucivo Bosnjacima/muslimanima. Dakako, u zemlji s takvim iskustvom kakvo je naprijed ocrtano, popunjavati institucije sustava i organe drzavne uprave iskljucivo pripadnicima jedne zajednice znaci samo produbljivati vec postojece razlike i pothranjivati osjecaj medjusobnoga nepovjerenja.

Ovako predoceni trendovi razvoja situacije u BiH nakon travnja 1990. stvarni su kontekst u koji valja smjestati sve cesce i brojnije konfrontacije izmedu Bosnjaka/muslimana i Hrvata tijekom druge polovice 1992. i u prvim mjesecima 1993. Zacijelo je i na bosnjacko/muslimanskoj strani cijeli niz poteza hrvatskoga politickog vodstva tumacen na nacin koji je produbljivao nepovjerenje i suprotnosti, no za cjelovito sagledavanje nacina i okolnosti u kojima je nakon godinu dana zajednickoga ratovanja protivu srpskih snaga izbio i otvoreni bosnjacko-hrvatski rat valja dometnuti nekoliko vaznih opcih objasnjenja.

Nakon iskustva jednogodisnjega rata u Hrvatskoj i nacina na koji je u njemu intervenirala medjunarodna zajednica (dolazak UNPROFOR-a i njegovo razmjestanje izmedu sukobljenih strana), odnosno nakon prvih faza mirovnih pregovora sto su o BiH vodjeni pod medjunarodnim patronatom, postalo je posve izvjesno kako se u krugovima medjunarodnih posrednika uvazava "stvoreno stanje na terenu". Sukladno tomu bio je formuliran prvi mirovni plan za BiH, onaj "Vance-Owenov", koji je te "stvorene realnosti” uvazavao priznajuci pravo na konstitutivnost tri narodne zajednice i unutar toga pravo tih zajednica na vlastiti teritorij, uz punu zastitu manjinskih prava. U takvoj su situaciji ovdasnji Hrvati bili posve zadovoljni svojom situacijom u proljece 1993. i nisu imali nikakva razloga za otvaranje sukoba s Bosnjacima. Ovi su, nasuprot tomu, bili krajnje nezadovoljni svojim polozajem i situacijom nakon godinu dana ratovanja. Bosnjacko je pucanstvo bilo prisiljeno napustiti teritorij koji su osvojili Srbi, a pri tadasnjemu odnosu realnih snaga nije bilo nikakvih izgleda da se teritorij pod nadzorom sarajevskih, bosnjacko-muslimanskih vlasti prosiri vracanjem tamo odakle su ih srpske snage protjerale. Istodobno, Bosnjaci/muslimani vec su u medjunarodnoj zajednici stekli status najvece zrtve rata, cime se otvorio odredjeni politicki manevarski prostor. Kako se taj manevarski prostor naprosto nije mogao koristiti za ofenzivne operacije protivu Srba zbog ociglednih izgleda za neuspjeh takvih planova, to je jedini pravac na kojem se moglo racunati na eventualni uspjeh ofenzivnih vojnih operacija i ujedno medjunarodnu politicku podrsku takvim uspjesima bio onaj prema Hrvatima. Svaka dalja rasclamba sukoba u kasno proljece 1993. koja ne uvazava ove notorne cinjenice moze se slobodno okarakterizirati kao svjesna manipulacija stvarnoscu.

Sve dosad izreceno vodi k jasnome i nedvojbenom zakljucku - rat kakav je bio onaj sto se u drugoj polovici 1993. vodio u BiH bio je posve prirodan i gotovo neizbjezan rezultat povijesnoga gibanja. Politicke elite koje su u tom trenutku vodile "strane u sukobu" bile su naprosto nosene bujicom nekontroliranog gibanja, u kojem su sve stare i latentne drustvene napetosti i sukobi izbili na povrsinu u svome najgrubljem obliku.

Dakako, odgovornost za pokretanje cijeloga ovog mucnog lanca zbivanja nije podjednako rasporedena. Nedvojbeno najveca odgovornost pada na leda srpskih politickih vodja, koji su, temeljem svijesti o pocetnoj vojnoj nadmoci naprosto otvorili "Pandorinu kutiju" zla, racunajuci kako ce njihova nadmoc rezultirati brzim uspjehom. Politicka, pak, vodstva Bosnjaka-muslimana i Hrvata, pod pretpostavkom da su doista i zeljela sprijeciti provalu istoga takvog zla u svojim zajednicama, naprosto nisu na raspolaganju imala dostatnih mehanizama i poluga moci kojima bi to ostvarili. Siroki slojevi pucanstva, u kojemu je posljednjih 70 godina zivota u Jugoslaviji stvorilo prijemcivost za kulturu politickoga nasilja, s oruzjem u rukama pohitalo je ostvariti odavno postavljene ciljeve "svim sredstvima".