Web katalog
Najčitanije
Najčitanije zadnjih 7 dana
Najkomentiranije
Najbolje ocijenjeno
Statistika
- Ukupno registriranih korisnika: 9570
- Ukupno članaka: 23656
- Ukupno komentara: 2087
- Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
- Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44
Islam: etnogeneza bosanskih muslimana
Napisano 17.11.2009. 12:44
Odakle se odjednom nadjose u Bosni toliki muslimani? Prelazom domaceg stanovnistva, u prvom redu onoga patarenske vjere, na islam. Patareni velikim dijelom postadose muslimanima, a uz njih i nesto drugih krscana, osobito katolika. Dr. Glusac, doduse, misli (str. 65), da je bilo vise prelaza s pravoslavne vjere na islam i to s dva razloga: 1.) sto je katolicka crkva imala u Bosni bolju organizaciju nego pravoslavna, i 2.) sto muslimani i danas slave pravoslavne svece kao Djurdjevdan, Ilindan itd. Nijedan od tih razloga ne stoji. Kako je katolicka crkva dospjela u tezak polozaj najbolje dokazuje prelaz skoro cijele jedne biskupije na pravoslavlje (Trebinje) kao i sporadnicni otpadi katolika u drugim krajevima Bosne. A na drugi Gluscev razlog lako je odgovoriti: g. doktor se krupno sefnuo u racunu. U vrijeme pada Bosne i jos citavih 130 godina kasnije katolici su se drzali starog kalendara pa je staro Jurjevo i stari Ilindan barem jednako tako uspomena na katolicku proslost, kako bi imala biti na pravoslavnu.
Islamizacija Bosne pocela je vrlo rano iza dolaska Turaka u ove krajeve. Zato se vrlo cesto u starim dokumentima susrecemo s imenima bos. muslimana, ciji se otac zvao Abdah, Abdulah, Abdulgafur, Abdulhaj i sl. A to sve znaci, da im je otac bio krscanin, a oni mu ime sakrivaju, oznacujuci ga arapski kao »roba Bozjeg« i sl. Zanimljiv turski dokumenat o prvim danima sirenja islama u Bosni i Hercegovini objelodanio je H. Mehmed Handzic u kalendaru »Narodna Uzdanica« (1938., str. 29-45), koji govori o starim danima islamizacije Bosne. I tko se zvao »Zivko« prozva se »Jahja«, a tko »Vuk« »Kurt«. Mnogo naroda prigrli islam, ali mnogi takoder, izvana muslimani, ostadose jos dugo vremena u srcu krscanima. Zato im se spomenuti turski dokumenat duhovito ruga i ismjehiva radi njih Bosnjake.
Imade vijesti o prelazu bosanskih »krstjana« na islam. Pod Jajcem ih se je za jedan dan 36.000 poturcilo, kako Zinkeisen, izvrstan poznavac turske povijesti, pripovijeda (Gl. Zem. Muz., 1912., 3), premda ta vijest izgleda uvelicana. O islamizaciji okolice Jajca govori i jedan stari sidzil (zapisnik sudskog poslovanja) iz god. 869. p. H.: »Sultan Fatih podijelio je i ostavio u vlasnistvo zemlje sela iz okolice Jajca patarenima, koji su presli na islam. Ali kad su se isti patareni iznevjerili islamu i opet presli na krscanstvo, kad je kralj Matija osvojio Jajce, nevjerne te patarene protjera u Anadol i oduze im zemlje iz vlasnistva« (Hamdija Kresevljakovic, kalendar »Danica«, 1916., 326.). - Zadnje vijesti o prelazu bogumila na islam nalaze se u Bakulinu Sematizmu franjevacke provincije Hercegovine god. 1867. (str. 124): »U selu Dubocanima (kod Konjica) pred malo je godina prihvatila islam obitelj Helez, koja se zadnja drzala ludosti bogumilske«. Uz patarene presao je na islam i jedan dio katolika. Stari pisci spominju cesto dva brata, jednog katolika, a drugog muslimana. Prema izvjestaju papinskog vizitatora Petra Masarekija (god. 1623.) preslo je u okolici Visokog i Sutjeske, dakle oko gornjeg toka Bosne, malo godina prije njegova pohoda 6000 katolika na islam (Starine Jugosl. akademije, sv. 39). Sam taj broj je dovoljan, da nam protumaci, odakle je veci dio muslimana kotara Visoko i Zenica. Medu tim islamiziranim katolicima nalazili su se i najblizi rodaci kasnijeg provincijala fra Martina Brguljanina i kasnijeg biskupa fra Jeronima Lucica, pa neki stari spis prica, da su se »pomijesale mitre i turbani«.
1. Kojem su narodu pripadali bosanski muslimani:?
Cujmo, kako o tom sude turski pisci i sto sami b. h. muslimani u starim spisima o tom vele!
Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedece:
»Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i cast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dusu, jer se medju njima nasilnika malo nalazi. Vecina onih, koji su dosli do visokih polozaja (u drzavi) odlikuje se velikodusjem to jest cascu i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrasivi su u boju i na mejdanu, a u drustvu, gdje se uziva i pije, prostodusni. Obicno su prijazni, dobrocudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlicno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bosnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni, ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).
Nitko nije tako krasno opisao bosanske muslimane i nitko ih nije tako jasno pribrojio hrvatskom narodu, kao vrli turski historicar Aali.
Sacuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, caus bosanskog pase Sofi Mehmeda, pise god. 1589. mletackom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom cirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, receni Hodavendi caus, hotismo uciniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpasa Sokolovic, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovica su Slaveni po turskom Budimu, Temisvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nuzno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.
Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka, Evlija Celebija, putuje 1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj vise puta Hrvate. Pravo imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaze: »Za proucavanje nase hrvatske proslosti osobito je znacenje, da nam se otvore i ucine pristupnim turski izvori« (»Hrvati u Evlija Celebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Celebija ne cini krivo Srbima, jer u Bosni cesce puta spominje »Srbe i Bugare«. Cini to valjda stoga, sto su medu doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Celebija vise puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i htvatskog naroda« cist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Celebija pretpostavlja, da je jezik Bosnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upucuje nas na misao, da Celebija zeli da pokaze blize veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom kulturom. Po Celebiji su Livno i Bihac hrvatski gradovi. U Boci Kotorskoj nalazi on takoder Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 48). U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvaznije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foce na Drini, u starom gradu Placu, Celebiji "dadose 50 hrvatskih momaka pod oruzjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatackom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Celebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Celebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni.
H. Mehmed Handzic osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreci o spisu banjaluckog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove rijeci: »Sva dosadanja djela i knjige dosle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Na skrajnjoj granici Ruma (Evropske Turske) nalazi se pisceva domovina, danasnja Herceg-Bosna u nesto sirim granicama, koju on smatra zemljom Hrvata.
Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Basagic, povjesnicar i pjesnik, nabraja ih vise u svom djelu »Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim vezirima, ucenjacima i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat (po misljenju Kresevljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i Tahvilpasa Kulenovic Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva.
I kad se bosanski prvaci izricito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih njihovo prezime odaje, da su krv nase krvi i list nase gore. Tako se barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su npr. bezi Kulenovici, Kapetanovici, Evlijici, Filipovici, i mnogi drugi hrvatskog koljena. Sarajevski Mutevelici potomci su Muradbega Tardica, Hrvata iz Sibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rodaju sa svojim rodom katolicke vjere s onu stranu Save i Dinare. A drugi opet, kao Kopcici, Kulovici, Hrasnice, Gradascevici, Korici, Dugalici (Malkoci), Starcevici, Dzenetici (nekad Rajkovici) itd. potomci su sredovjecnog bosanskog plemstva patarenske i katolicke vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sacuvana samo kod bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Djikica, Svrza, Cengica, Krizevaca i slicno nema, premda se neki muslimani bas iz tih obitelji osjecaju Srbima.
Da ne ostanemo samo kod muslimanskog plemstva i prvaka, kod aga i begova, valja nam se zabaviti i o onom cestitom i vrijednom malom covjeku sa sela i iz grada, koji sacinjava kicmu i srciku bosansko-hercegovackih muslimana. Samo tu pisani spomenici nisu tako cesti i mi cemo se uteci drugim vrelima.
Prezimena kod Muslimana, izvedena iz rijeci Hrvat, vrlo su cesta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvacic, Hrvatovic, Hrvatinovic itd. Istotako i imena sela, mahala i brda, osobito u Istocnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se citav jedan gradski kotar Seher Sarajeva naziv jos i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne mirisi, pokusase to ime izvesti iz perzijske rijeci »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboravise kod toga, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom vec izvjesna pecina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pecinu u Sarajevu, sredovjecnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odvise smijesno tumacenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan covjek nece traziti tumacenje toga cak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovjecne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin.
Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Istocnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvacici, mahala Kalesija. U brcanskom kotaru Hrvati su kod Celica, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gracanice, a Hrvatovici zaselak Donje Zeline u kotaru Gradacac. Istotako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovicima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovica, i Hrvatinovici u Tesnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.
Vrijedni ucitelj Ivan Zovko sabrao je u knjizici »Hrvatstvo u narodnoj predaji i obicajima po Herceg-Bosni« (Mostar 1899.) mnogo dragocjeno zrnce, koje sjeca na hrvatsku proslost Bosnjaka, osobito muslimana. Po njemu narodna pjesma, osobito muslimanska, cesto uzima rijec Hrvat. Ona pjeva o »Hrvi od Hrvata«, "Hrvat-bajraktaru«, "Rvackoj djevojci«, »sinu Hrvatinu«. Steta da ne mozemo donijeti cijelih pjesama, koje su i lijepe i znacajne; tijesan prostor nase knjizice to nam ne dozvoljava. Zato donosimo barem kratke odlomke.
»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."
A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustajbega hercegovackog, veli nam ista pjesma.
Iz bijelog grla muslimanke djevojke cesto se izvije i pjesma, koja ovako pocinje:
»Posetala Arvatova Ajka,
Posetala preko Bazerdzana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatovic Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«
Uz kolijevku pjeva majka svom cedu:
»Majka sina u besici nina,
Ninajuc' ga pjesmu zapjevala:
»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dusmani ti pod nogama bili
Ko tvom djogi pod nogama klinci!«
U zbirci Mehmed Dzelaluddina Kurta »Hrvatske narodne zenske pjesme (muslimanske)« nalazi se i pjesmica, koju je sabirac zapisao od svoje majke Nazife rodene Selimhodzic. Pjesmica pocinje:
»Posetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga siri;
Ala Hrvat na Madzar'
Nek se Madzar ljuti.«
Pripjev, koji spominje Hrvate i Madzare, opetuje se u svakoj kitici.
Kurt tumaci u predgovoru knjige, da rijec »Madzar« ne znaci covjeka madarske narodnosti, vec naprosto svakog krscanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bisca, zovu katolike »Madzarima«. Prema tomu izgleda, da ovdje rijec "Hrvat" oznacuje muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog pjesnika XVII. stoljeca, Kaimije, koji u vrijeme Kandijskog rata ( 1645.-1669.) Mlecanima porucuje:
»Nemojte se kladiti,
A Hrvate paliti,
Zlatom cete platiti,
Kad vam ode Kandija.«
Slicno kao i putopisac Evlija Celebija naziva i znameniti turski historicar Ibrahim ef. Pecevija (Alajbegovic), pisac XVII. stoljeca, nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj knjizici Ivana Zovke zabiljezeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga rijec "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidzilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Luksica, kad se govori o kakvom priprostu Bosnjaku, covjeku iz puka.
Iz davne hrvatske proslosti Bosne ponosne, kao s kakvog uzarenog ognjista, potjecu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do nasih dana i sjecaju nas nase starine. To su narodne price i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Kresim-kralju (Kresimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom Dr. Vasi Gluscu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuca (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bos. Krajini, a sacuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaske cete Don Ivana Musica u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipasa Rizvanbegovic (Stocevic) i Alaga Dadic i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovackom caru« Alipasi Stocevicu, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakovicu, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije unistio. U obitelji Kulenovica cuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena dzamija u Krupi, i munara Fetije u Bihacu i jos po koja druga dzamija u Bosni.
Nekom se cini sitnicom cinjenica, da su bosanski muslimani u svojim kalendarima, ruznamama (dnevnicima) i salnamama (godisnjacima) upotrebljavali specificno hrvatske nazive mjeseci kao sicanj, veljaca, travanj, svibanj, listopad itd. To isto cine i katolici u Bosni pocevsi od fra Matije Divkovica, pisca »Nauka krstjanskog« (Mleci 1611.). Samo turski dokumenat s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkoviceva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan »bosanskim« jezikom. Dakle stari Bosnjaci XVI. i kasnijih stoljeca upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci, od cega su Srbi, makar da navodno revnuju protiv tudjih rijeci, uvijek zazirali. Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani sluze istotako kao i bosanski franjevci, svjetovni svecenici i katol. narod bosancicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez iznimke crkveno-slovenska cirilica.
Konacno valja spomenuti rezultate antropoloskih istrazivanja Weissbacha, Glicka, Filipesca i drugih o pripadnicima raznih konfesija u Herceg-Bosni. Muslimani i katolici pretezno su svjetlijeg tipa, dok pravoslavci vise naginju crnomanjastoj pigmentaciji. Tamnookih muslimana ima 46.9%, katolika 46.8%, a pravoslavnih za 10% vise (56.3%). Slicno tako tamnokosih pravoslavaca ima za 10% vise nego muslimana. Uopce tamnom tipu pripada 47.9% bosanskih pravoslavaca, a katolika i muslimana za 11% manje. Cisto svijetlom tipu pripada 9.4% muslimana, 7.5% katolika i 5.6% pravoslavnih (Truhelka: O porijeklu bos. muslimana, str. 18-19). U jednoj svojoj ranijoj raspravi spominje isti pisac, da prema antropoloskim istrazivanjima plavokosih katolika ima 25.7%, muslimana 17.5%, a pravoslavnih tek 6.3%. - Kad bi se uzela u obzir Bosanska Krajina, gdje je pravoslavni narod mahom doseljenik s vrlo malo konvertita, onda bi taj razmjer postao jos ocitijim. Iz ovih cinjenica rezultira, veli Truhelka (Cit. dj. 19), da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije najblizi, pace posve jednaki s katolicima. Po cisto svijetlom tipu, koji je kod muslimana relativno najvise zastupan, zakljucuje on, da su bas muslimani najcisci Slaveni u Bosni, drugim rijecima ono, sto veli Starcevic, najcisca hrvatska krv.
Procjenjujuci bosansko-hercegovacke muslimane po vanjskim, objektivnim kriterijima kao sto su jezik (vidi str. 39 i 40) rasa i izvjesne kult. pojave, nesumnjivo je, da su oni pripadnici Hrvatskog naroda, cisti Hrvati. Ne tvrdimo tim istim, da je i subjektivno, u njihovoj dusi, bila trajno i zivo sacuvana hrvatska svijest. Ali njezine iskrice, njezini tragovi, jasni su i nepobitni, cesti i vrlo stari. Bos. muslimane smatraju Hrvatima izvjesni eminentni predstavnici turske kulture XVI. i XVII. stoljeca. Hrvatima se smatraju i sami mnogi ugledni prvaci muslimanske Bosne. Hrvatsko ime zivi u prezimenima, pjesmi, nazivima mjeseci, stihovima i trobojnicama. Ono danas sve vise prodire i u siroke muslimanske mase, koje postaju sve svjesnije svog podrijetla i svoje historije. Dva najodlicnija muslimanska kulturna radnika Bosne ponosne zadnjeg pola vijeka ujedno su dva najveca muslimana Hrvata: Dr. Safvetbeg Basagic, njezni Mirza Safvet, pjesnik, historicar i osnivac danas srpskog »Gajreta« te Dzemaluddin Causevic, hadzi reis efendija, preporoditelj nasih muslimana, prevodilac Kurana. Odlicna svojstva duha, koja izdigose brojne bosanske muslimane na prve polozaje u Turskoj carevini i ucinise joj neprocjenjivih zasluga, neka im danas pribave dostojno mjesto u radu za hrvatsku domovinu, za koju oni nikad nijesu ni »anacijonalni elementi« niti roba za eksport u Aziju vec jednako mili sinovi i jednakopravni Hrvati, kao i oni katolicke vjere, sto vise »najcisca hrvatska krv«.
Na kraju jos nekoliko rijeci o Srbima-muslimanima, a isto to vrijedi i za Srbe-katolike. Zaslugom srpske crkve bila je srpska svijest visoko razvijena kod b.h. Srba. Srpski pravoslavac, jasno je, u nacionalnom pogledu, jest i ostaje Srbinom. Islam i katolicanstvo nijesu poput srpskog pravoslavlja nacionalne vjere vec opcecovjecanske, svjetske i njihovi vjernici mogu pripadati svim narodima. Musliman i katolik ravnopravni su kao Hrvati, jer hrvatstvo nema svoje nacionalne vjere. S pravoslavljem nije tako stalo. Izrazita nacionalna crta pravoslavlja ima u srpskom nac. pogledu i svojih losih strana: ona odbija mnoge, osobito iz sirokih narodnih slojeva, od srpstva, za koje bi se oni inace mozda bili opredijelili. Jer nitko nije pravi, pouzdani, stopostotni Srbin, kojemu manjkaju vazne znacajke srpske narodnosti kao npr. narodni obicaji, narodna kultura, krsna slava i, u prvom redu, - vjera. Tko nije srpske vjere, on je napola Srbin, nedovoljno cist i stalan, Srbin nize klase. »Cime je Srbin Srbin? Svetoslavljem. Tu je korenje i prakorenje nase narodne duse. Izvucite iz nase istorije svetosavlje, izvukli ste vid iz naseg narodnog oka, sluh iz naseg narodnog uha, dusu iz naseg narodnog tela, savest iz naseg narodnog duha... Vratite se sebi! Srbin se vraca sebi, ako se vrati svetosavlju! Sto vazi za individualnu dusu svakog Srbina posebno, vazi i za kolektivnu dusu naseg naroda...«, pise arhimandrit Justin u »Srpskom glasu« (prema »Jug. posti« od 10. I. 1940.).
Arhimandrit je srpstvu iz duse progovorio. Nego upravo zato jedan musliman ili katolik ne moze biti korjeniti Srbin, on je tek tijelo bez srpske duse ili dusa bez srpske savjesti. On postaje potpunim Srbinom tek onda, kad se vrati sebi tj. svetosavlju, »pradedovskoj veri«, a za to opet ni muslimani ni katolici nemaju ni najmanje volje. I tako se oni i ne opredjeljuju za srpstvo. To je cinjenica. A drukcije ne moze ni biti.
Odnosaj muslimana prema srpstvu jos je mucniji nego li katolika. Jer srpsko pravoslavlje jest »svetosavlje«. Nikad se iz srpske narodne duse ne ce moci istrgnuti sjecanje, da su kosti sv. Save upravo muslimani, Turci, spalili, kao sto se ne moze istrgnuti ni spomen na proslavljeno Kosovo. Posve realno, vadeci iz duse naroda, pjeva vladika Njegos u »Gorskom vijencu«:
»Sto ce biti, ko ce ugoditi?
Srb i Turcin ne slazu se nigda,
No ce prije more oslacati...
A u jedan kota da ih svaris
Ne bi im se corba smijesala!
Anketa
Fotogalerija
Kontaktirajte nas
Nema komentara