Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9574
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Povijesni Orisi: Novija Povijest » Monarhistička Jugoslavija

Monarhistička Jugoslavija

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 27.11.2009. 15:23

Tekst o monarhističkoj Jugoslaviji je zapravo collage eseja i izvadaka iz knjiga, svjesno neformalnoga oblika da bi se dobilo na čitkosti i preglednosti. Svega je jedno djelo (monografija Franje Tuđmana) povjesničarsko u strogom smislu; dio Krležina eseja «Nad odrom Stjepana Radića» pripada žanru književne publicistike, kao i Araličin članak iz zbirke o previranjima u raspadajućoj Jugoslaviji, «Zadah ocvalog imperija». Ti se radovi mogu različito kategorizirati i vrjednovati: Krležini eseji o međuratnim političkim temama, sakupljeni u više knjiga od kojih je najznačajnija «Deset krvavih godina», nabijeni su hiperemocionalizmom i ostavljaju snažan dojam, no poglavito na čuvstvenoj razini- Krleža ne nudi analitiku uzroka i posljedica (što mu i nije nakana), već u ekspresivnim rečenicama slika beznađe jugosrpske diktature i implicite nudi rješenje u lenjinizmu, tj. svjetonazoru Komunističke partije kojoj je tada pripadao. Araličini su pak članci nastajali kao feljtoni u «Vjesniku», te, skupljeni u knjigu pod naslovom «Zadah ocvalog imperija», daju smireniji i analitičniji prijegled uzroka potresa u godinama 1990-1991, kao i njihovu kroniku. Bez velikoga patosa, ali s više uvida i iskustva, te oslobođeni bilo kakve nacionalne ili ideološke dogme, ti se eseji odlikuju «manjkom» retorike i «viškom» analitike.

I, konačno-monografija Franje Tuđmana «Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji» predstavlja jedno od najznačajnijih sintetskih djela koja se bave međuratnom poviješću kod nas: mi smo izdvojili nekoliko zanimljivijih ulomaka (cijelo djelo u dvije knjige ima preko 1000 stranica), pritom ignoriravši podrubnice/fusnote zbog veće čitkosti. Također, valja napomenuti da je u Tuđmanovoj knjizi dana i geneza nacionalnih ideologija i pokreta u 19. stoljeću, te da je auktorov pristup namjerno empirijsko-narativne naravi: Tuđman se oglušio na sirenski zov bilo kakve filozofije povijesti koja bi tražila da se činjenice utrpaju u sveobjašnjavajuću ideološku matricu. Može se reći da se radi o uratku u duhu najbolje građanske povjesnice- no povjesnice koju je pisao autor po duhu skloniji ljevičarskoj no konzervativnoj opciji. Glede samih izvadaka, izabrali smo značajne pojave koje su u dobroj mjeri zatrovali međunacionalne odnose u Kraljevini Jugoslaviji (ili Eshaeziji), pripremivši teren za eksploziju animoziteta u 2. svjetskom ratu: pljačku «prečanskih» krajeva (Hrvatske, Slovenije i BiH) preko nerealnoga omjera vrijednosti krune i dinara; izborne prijevare koje su se očitovale u makinacijama izbornoga inženjeringa; i, konačno, teror ORJUNE (Organizacije jugoslavenskih nacionalista), fašističke jugosrpske organizacije čiji su članovi tijekom 2. svj. rata uglavnom završili u četničkom pokretu Draže Mihailovića.

Nad odrom Stjepana Radića

Stajati danas nad krvavim Radićem i govoriti o logičnoj vezi razloga i posljedica te drame, teško je i žalosno. U ovim krvavim maglama danas govoriti istinu, govoriti danas o svim negativnim kompleksima hrvatstva koji su Radića u ovih deset godina nosili u zanosu i vukli kao olovni balast, teško je i žalosno. Čitavog svog života taj je čovjek u sebi maštao nadahnut veselim, sveslavenskim, romantičnim iluzijama, a umro je nakon četrdesetodnevne šutnje. I danas stajati nad njegovim odrom i razmišljati o njegovoj predsmrtnoj šutnji, i to je teško i žalosno. Osjećajući da putuje na drugu obalu, on ipak nije ovdje, medu nama, progovorio ni jedne jedine riječi mržnje na odlasku.

Živimo već petnaest godina zavijeni kriminalnom krvavom maglom, iznenađivani dnevno bolesnim priviđenjima, dostojnim ilustracija iz bilo kakve perverzne Krafft-Ebingove slikovnice. U našem političkom podzemlju, Radić se fetišistički klanjao Presvetom Licitarskom Srcu, uvjeravajući nas da je ova sakrosanktna tabu-pojava slavenska, sveslavenska, svečovječanska stvarnost, a krv oko nas, kriminal ovaj i ludilo ovo oko nas, sve to da je samo prividna sumračna vizija koja se ne podudara s istinom. Udarajući u svoju tamburicu, on je vjerovao da politički sviće, da svanjiva Jutro Sveslavenske Ljubavi i Harmonije.

Postoji li za njegovu smrt neka slika kao znamen, onda je to slika Mosta što su ga luđaci ekrazitom bacili u zrak. Jer ako je između naših mudrih političkih glava postojala samo jedna jedina koja bi bila mogla nadsvoditi romantičnom i slavenskom konstrukcijom političkog mosta sve provalije između Zagreba i Beograda, to je bila glava Stjepana Radića, a, eto, upravo ta jedina glava leži pred nama krvava, i gdje je taj naš politički inženjer koji ima toliko naivnosti, toliko tolstojevske mirotvornosti, da bi unatoč svemu prvi pružio ruku, i tako se pomirio s ubojicom nad svojim vlastitim grobom?

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u “Kanatnom zavodu”, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru da ne treba da znade tko su ti ljudi “jer su to Hrvati”. U Odesi se je klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju. Šesnaest mrtvaca ostalo je ležeći na Jelačićevom trgu, a šest ih leži po mramornim stubama Vidovdanskog Hrama, te veličanstvene građevine našega genijalnog graditelja i kipara Ivana Meštrovića. Kad je ono prošlog decembra u sušačkoj luci pristala lađa s urnom Frana Supila, zagrmjeli su kraljevski topovi počasnu salvu sa trsatske tvrđave. U onoj svečanoj grmljavini topova i zvonjavi zvona, lovorom ovjenčani pjesnik Vladimir Nazor uzveličao je svete mošti rodoljuba Frana koji je poludio od očaja nad Hrvatskom i umro u tuđini od žalosti. Poeta Laureatus pozdravio je mučenički prah Frana Supila ovim riječima: Sušak ti, Frano Supilo, kliče da te ne će nikada zaboraviti; da će se uvijek ponositi što si u njemu započeo rad kojim si toliko doprinio našem Oslobođenju i našem Ujedinjenju pod slavnim žezlom Karađorđevića! Dok u glavi Lovorom Ovjenčana Pjesnika izgleda tako da smo se mi ujedinili i oslobodili pod žezlom Karađorđevića, Supilo je od tog žezla poludio, a u glavi predsjednika Radića goste se crvi.

Miroslav Krleža: ”Nad odrom Stjepana Radića”, 1928, odlomak

NEUSPJELO NIVELIRANJE
(ili prvi put o drugom dijelu glasovite rečenice da netko u ratu dobiva a u miru gubi)
Pred konferenciju na Krfu, na kojoj su se imali sastati predstavnici Jugoslavenskog odbora i srpske vlade i dogovoriti osnivanje nove države kad završi rat, srpski je poslanik u Londonu, na nagovor Pašića, posjetio Frana Supila, koji se razišao s Trumbićem i povukao iz Jugoslavenskog odbora, i zamolio ga da u pismenom obliku kaže kako zamišlja novu državu.Supilo je novu državu, ne imenujući je, zamislio kao centralističku federaciju. Državne je poslove podijelio na zajedničke, u što je ubrojio ustav i jedinstveno zakonodavstvo, vanjske poslove, vojsku, komunikacije od zajedničkog interesa, novac i nastavu na sveučilištima, i na poslove autonomne, u što je uvrstio unutarnju upravu, školstvo, sudstvo, bogoštovlje, poljodjelstvo, lokalne komunikacije i lokalne financije usklađene sa centralnim. Zajedničkim poslovima upravljao bi dvodomni državni parlament, u kojem bi bilo pola izravno izabranih zastupnika a drugu bi polovicu sačinjavali delegati autonomnih jedinica. Zemlju je podijelio na pet autonomnih jedinica, na Hrvatsku, Bosnu, Crnu Goru, Sloveniju, i na Srbiju, izbjegavajući izjašnjenje o Makedoniji i Kosovu jer je znao da bi to srpska vlada primila kao uvredu, pa je Srbiju definirao kao teritorij prije rata i ono što bi joj poslije rata pripalo. Skici je na kraju dodao i ovo: »Ja sam uvjeren da bi ova shema, lijepo upotpunjena, zadovoljila i ogromnu većinu našeg ukupnog naroda raznih imena, vjera, tradicija i mentaliteta a također i sve nama sklone velike faktore Evrope i ostalog civiliziranog svijeta. Ja sam protiv svakog preranog niveliranja, koje nije u većim narodima donijelo očekivanog ploda.« Ali, intelektualna nemoć ljudi koji su primili ovu skicu, udružena s arogancijom navodnih pobjednika, nije mogla prihvatiti vizionarstvo osamljena čovjeka. Njegov će testament dospjeti u stare spise, a on će dva mjeseca nakon toga umrijeti od hrvatske rane, kako kaže Krleža, i dodaje: «Krepal je v blatu, kak roža bez tegla, požrla ga je megla, kervava, černa megla.« U pobjedničkom slavlju, odbacivši oprez da sve i nije kako se čini da jest, u prvim poratnim godinama, srpska je imperijalna svijest bila u zenitu. Oživotvorilo se ono o čemu je ona desetljećima sanjala, pa se od nje i nije moglo očekivati drugo već shvaćanje kako je sve što se našlo u okviru nove države njoj prepušteno na niveliranje. U odnosu na takvo shvaćanje, Supilov redukcionizam doimao se kao krik čovjeka nagrizena mozga, i ne samo što kod srpskih političara nije pobudio oprez i naveo ih na razmišljanje, nego je još u njima raspalio militantnost koja je naumila satrti i najmanje zametke separatizma. Pri izboru metoda niveliranja, da ostanemo kod Supilova izraza za pojam koji ima i boljih sinonima, vrijedio je samo princip djelotvornosti. Brahijalno nasilje upotrebljavalo se na Kosovu: progoni sa zemlje turskog i albanskog življa, naseljavanje Srba, sprečavanje obrazovanja albanskog stanovništva i u propagandi prezentacija Albanaca kao niže rase, sukladno tretmanu obojenih u drugim evropskim imperijima. Na makedonske komite i crnogorske separatiste slana je vojska, jer se mislilo da će narod, kad se kolovođe ušutkaju, nešto silom nešto milom, uz pomoć pravoslavlja pristati na nivelaciju. Prema muslimanima se nije više mogla primjenjivati stara metoda: »Ili krst na čelo ili glava na panj«, ali se od njih i zahtijevalo i očekivalo da, s obzirom na nepobitnu činjenicu, kako se tada mislilo, da islam nestaje s povijesne scene, ponovo prihvate »veru pradedovsku«. Slovence se htjelo dobiti na suradnju, što se pokazalo uspješnim, jer su se Slovenci bojali srpsko-hrvatske sprege koja bi bila na njihovu štetu, a nadali su se i da će ih srpska politika, kojoj pružaju usluge u kroćenju Hrvatske, poštedjeti i ekonomske i nacionalne nivelacije.

Prema Hrvatskoj je primijenjena metoda ekonomskog isisavanja, jer se od Hrvatske, u to vrijeme uređene srednjoevropske državice, imalo što uzeti. Na političkom planu nastojala se ušutkati hrvatska državotvorna misao, katolička vjera proglasiti stranom agenturom, a razlike između Srba i Hrvata proglasiti nebitnima i progoniti sve one koji su na njima gradili politiku. Već u prvom naletu, zamjenom četiri krune za jedan dinar, iako je dinar bio bezvrijedna valuta, Hrvatska je bezdušno opljačkana. Zatim je uslijedila otimačina bonovima, što je, možda, s obzirom na srbijanska stradanja i neimaštinu, i bilo shvatljivo, ali je bila neshvatljiva obična pljačka, da se odnosi namještaj iz Sabora i Banskih dvora, da se plijeni vučna marva, da se vojno učilište iz Karlovca preseljava u Beograd i da se demontira željeznička stanica u Sisku kako bi se mogla skrpati ona u Beogradu. Osobito je bilo neshvatljivo da se pet dana nakon ujedinjenja na Jelačićevu trgu prolijeva krv domobrana koji nisu htjeli položiti zakletvu srpskom kralju. Po selima su buntovne barabe pjevale:

»Nesta Frane, nesta hrane.
Dođe bre i odnese sve.«

Uz izdašnu državnu pomoć, započela je gradnja pravoslavnih crkava u gradovima gdje ih nikada nije bilo, niti su trenutno bile potrebne. Prelaskom s katoličke na pravoslavnu vjeru- što se događalo u nekim priobalnim područjima gdje je još prije rata registrirana pojava katolika koji su se proglašavali Srbima, o čemu je S. Matavulj napisao dramu »Zavjet« - davao se velik značaj i očekivalo da pojedinačni slučajevi, kad se bogomolje sagrade, prerastu u masovno prevjeravanje. Ta pojava nije ozbiljno zaprijetila katoličkoj crkvi, jer je ona, s jedne strane, čvrsto ukotvljena u hrvatskom narodu, a s druge povezana sa svjetskim katoličanstvom, bila spremna izdržati i jače pritiske. Ali je djelovala nerazumno i uvredljivo. Kad su služavku jednog katoličkog svećenika, koji je prešao na pravoslavlje radi činovničkog mjesta i mogućnosti da se njome oženi, na dan prekrštavanja pitali novinari što se to u njenoj kući danas značajno dogodilo, ona im je odvratila da se nije dogodilo ništa. Kako ništa? »Tako, jutros je moj vjerenik osvanuo kao Ivo, a omrknut će kao Jovo, i to je čisto ništa.« I doista je to s prevjeravanjem bilo čisto ništa. Vremena kad se prelazilo s vjere na vjeru davno su prošla, i u vrijeme kad je srpska imperijalna politika u prevjeravanje polagala nadu, ta je politika za europskom političkom mišlju kasnila najmanje sto godina, a kad je u pitanju europsko tlo, i više. Čitavo devetnaesto stoljeće, do ujedinjenja i nakon njega, na hrvatskoj i na srpskoj strani bujala su šovinistička gledišta koja su se hranila međusobnim negiranjem. Sad, kad se Hrvatska zatekla na strani poraženih, Srbi na strani pobjednika, a u Beograd na čelu s Pribićevićem došli predstavnici Narodnog vijeća ugovoriti sjedinjenje, padajući ničice i ljubeći srpsku zemlju, šovinističkoj struji u srpskoj politici nije bilo teško povjerovati Pribićeviću da je hrvatsko državno pravo, na čemu su Hrvati gradili svoju samobitnost, ništavno. Još više, da je Hrvate stvorila austrijska policija kako bi podigla branu između Srba i Nijemaca. Uz to je jamčio kako će Hrvati biti manji od makova zrna kad ih on pritisne. Bez obzira na konverziju, koja će ubrzo uslijediti, Pribićević je u trenutku ujedinjenja kobna ličnost za Hrvate, a još više za Srbe. Hrvate je izdao, a Srbima je podvalio slatku laž od koje će im ubrzo utrnuti zubi. Veliko je pitanje bi li bilo koristi da im je odmah rekao kako nemaju moći nivelirati Hrvatsku i kako je kod Hrvata državotvorna misao neugasiva, ali, da je rekao, bar na sebe ne bi navukao krivnju od koje će se, kad se obrati, bezuspješno prati. Samo dvije godine nakon ujedinjenja, na izborima za Konstituantu, onima na srpskoj strani koji su povjerovali Pribićeviću da su Hrvati izmišljotina austrijske policije, hrvatski glasači pokazuju kako su u debeloj zabludi. Izuzimajući neke marginalne grupe, sve tri krupne političke opcije, frankovci, radićevci i komunisti, imaju u svom programu, na ovaj ili onaj način, oživotvorenje hrvatske države. Kako je stvar nakon toga, za srpsku imperijalnu politiku neugodnog otkrića, dalje tekla, potanko piše u udžbenicima povijesti. Nama je samo napomenuti da prva Jugoslavija završava kao država s državom u sebi, Jugoslavija s Banovinom Hrvatskom, koja je bila čedo hrvatske državotvornosti i vanjskog faktora, koji je Srbiju silio da svoju političku misao usuglasi s političkom misli civiliziranih zemalja.Vjerojatno je Ćosić i državu u državi imao na umu kad je, misleći na razdoblje između dva rata, rekao da pobjednici postaju gubitnici. Ako se tu radi o kakvom gubitku, a očito je da se radi, ne radi se o gubitku pobjede, već o gubitku iluzije o pobjedi i, još više, o gubitku iluzije o srbijanskoj moći, intelektualnoj, ekonomskoj, biološkoj i svakoj drugoj, da se prostor, povjeren im Versajskim mirom, asimilira ili bar učini ovisnim o Srbiji.Ovaj prvi ogled o gubitku ne bi bio zaokružen kad ga ne bismo povezali s aktualnim političkim trenutkom. Današnji srpski političari prihvaćaju centralističku federaciju gotovo identičnu onoj kakvu je predlagao Frano Supilo. To je lijepo od njih, ali je to ipak paljenje sa zakašnjenjem od pune sedamdeset i tri godine. Bojim se, budu li im svjećice na motoru za put u konfederaciju ili savez slobodnih država palile s istim zakašnjenjem, da pred nama opet ne stoji sedam nego sedamdeset i sedam mršavih biblijskih godina. Desi li se to, tomu će biti uzrok kašnjenje u razvoju njihove političke misli, koja je, kao i sve ostale, u povojima bila opterećena imperijalizmom, ali koja, za razliku od ostalih, nikako da se oslobodi bešike.

MONETARNO-FINANCIJSKA POLITIKA NOVE DRŽAVE

Jedan od glavnih uzroka širenju i produbljivanju nezadovoljstva u svim "prečanskim" zemljama bio je i monetarno-financijska politika nove države. Budući da je ona pogađala sve slojeve pučanstva (i siromašne i srednje i bogate), takva je politika umanjivala značenje klasnih suprotnosti u prečanskim zemljama, a poticala sazrijevanje svijesti o podređenosti i ugroženosti svih slojeva, a u Hrvatskoj i o nužnosti stvaranja jedinstvenoga nacionalnog otpora.Vrijednost krunske novčanice, koja je do početka rata 1914. imala tako čvrstu zlatnu podlogu da se mogla mijenjati za zlatnike, bila je uzdrmana već time što je Habsburška Monarhija izgubila rat, a vlada Kraljevstva SHS svojom valutnom politikom nije išla za tim da pučanstvo nove države zaštiti od siromašenja, nego je, nasuprot tome, "proračunato provodila" takve mjere kojima je bio cilj "da poništi financijsku pomoć krunskog nad dinarskim područjem". S obzirom na to da je predratni paritet krune i dinara bio 1:1, to su gospodarski znatno razvijenija, a teritorijalno oko 1,5 puta veća područja, što su bila u sastavu Habsburške Monarhije, imala oko 8,5 puta više novca od Srbije (s Makedonijom) i Crne Gore: jer je "krunsko područje imalo u času ujedinjenja okruglo šest milijardi kruna", a dinarsko "okruglo sedamsto milijuna dinara". Da bi oslabila financijsku premoć prečanskih zemalja, beogradska vlada nije prišla zamjeni novca po predratnom paritetu dinara i krune (1:1), kako je to učinila Francuska u Elzasu i Lorraini zamjenom marke i franka, ili po poremećenom, stvarnom odnosu (1:1,25) nakon sloma Monarhije, već je nizom mjera započela "ubitačnu borbu" između "zdravog dinara" i "nezdrave krune": najprije žigosanjem krune, zatim oduzimanjem 20 posto prilikom naljepljivanja posebnih markica na krune u jesen 1919., i na kraju tiskanjem papirnatog novca bez podloge te zamjenom, u početku 1920., krune za dinar u omjeru 4:1.

Na taj su način prečanske" zemlje valutnom reformom grubo osiromašene, a nezadovoljstvo pučanstva je bilo to veće što "tako nije postupala ni bivša Austrija u okupiranoj Srbiji", odredivši odnos "krune i dinara u omjeru 1:2". Vlada je otklonila sve hrvatsko-slovenske prijedloge da se zamjena izvrši po paritetu 1:1,25 ili "u najgorem slučaju 1:2, jer bi na taj način krunsko područje zadržalo još uvijek premoć od 4 ili 3 milijarde dinara prema 0,7 milijardi staroga dinarskog područja; a isto tako je odbacila i prijedlog što je uvažavao "stanje stvoreno dotadašnjom borbom dinara s krunom", da posjednici srpskog dinara dobiju četiri nova dinara ako se kruna izmijeni al pari, jer bi to još uvijek značilo da bi krunsko područje raspolagalo sa 6 milijardi dinara naprama 2,8 milijardi za dinarsko područje, a zamjenom po omjeru 1:4 vlada je u znatnoj mjeri "uravnotežila" novčanu moć "prečanskih" i "srpskih" zemalja, jer je tako na bivšem krunskom području ostalo 1,2 milijarde dinara prema 0,7 milijardi na (starom) dinarskom području, što je u Sloveniji, u Hrvatskoj i u Bosni osuđivano kao separatistička politika vlade u Beogradu. "Ubijajući krunu", vlada je, međutim, svojom valutnom politikom oborila i vrijednost dinara, koja je za svega tri godine pala za 4-5 puta u odnosu na vrijednost što ju je imala kruna. Osim što je novčanom reformom oslabila prečanske zemlje, i što je sva sredstva koja je Kraljevstvo SHS dobilo od likvidacione sume Habsburške Monarhije trošila uglavnom za obnovu Srbije (samo u zlatu iznos od 34,4 milijuna kruna, što je bila razmjerno znatna svota kad se uzme u obzir da je predratna Srbija imala svega 59,5 milijuna dinara u zlatu), vlada je u istu svrhu donosila veoma radikalne propise o poreskim obvezama, koji su izazvali veoma negativni politički učinak, jer se uvođenje nerazmjernih i neravnomjernih poreskih opterećenja pučanstva u zbilji odmah očitovalo kao hegemonistički diktat.

Posljedice gospodarske politike nove zajedničke države veoma su se brzo osjetile. Zagrebačka je industrija već na početku 1923. počela da "trpi na nestašici novca", i kako zbog toga nije bila u mogućnosti udovoljiti zahtjevima što ih je radništvo zbog skupoće postavljalo za povišenje plaća, to je - bez "izgleda kada i kako će se ova nestašica novca poboljšati" - morala "računati s čitavim nizom obustava ili smanjenjem industrijskih pogona". Daljnja posljedica bila je da se iz prečanskih zemalja, osobito iz Hrvatske, a također iz Vojvodine i iz Slovenije, nastavilo iseljavanje pučanstva iz gospodarsko-političkih razloga u nerazmjerno većem broju od iseljavanja iz istočnih dijelova države.

OPĆE NEZADOVOLJSTVO - UZROK NOVIH NEMIRA DILJEM KRALJEVSTVA SHS

U isto doba, kao revolt na teške životne prilike i na pokušaje režima da ograniči pravo radništva na štrajk i druge stečevine, izbijaju brojni štrajkovi, navlastito u Sloveniji, u Hrvatskoj i Bosni. Opći štrajk rudara u Sloveniji i u Bosni izazvao je ozbiljne teškoće u privredi, pa je vlada poduzela korake da ga nasilno uguši, donijevši Uredbu o militarizaciji rudnika (24. prosinca 1920.). Primjena te uredbe i nehumani postupci protiv štrajkaša i njihovih obitelji izazvali su oružane sukobe.
Protiv štrajka husinskih rudara, rudnika Kreke kraj Tuzle, vlada je prosinca 1920., pošto joj nije pošlo za rukom slomiti ga lokalnim redarstvenim snagama, uputila osim jakog odreda oružništva i dva bataljuna vojske s bitnicom topništva. U sukobu i u naknadnom zlostavljanju izgubilo je živote 35 rudara i seljaka. Ti događaji, a isto tako kasniji sudski proces protiv 350 rudara, izazvali su ogorčene proteste proletarijata, te javnih i kulturnih radnika.

Osobito teške prilike bile su za sve to vrijeme u Makedoniji, gdje je makedonsko pučanstvo bilo izloženo grubom nasilju srbiziranja, a osim toga stradavalo je i onda kad nije samo pružalo otpor, u međusobnom razračunavanju na makedonskom tlu bugarskih komitskih i srpskih četničkih odreda. U Makedoniji će godinama dolaziti do čestih manjih sukoba, pa i pravih oružanih borbi između makedonskih komita i četa ubacivanih iz Bugarske s jedne i letećih odreda oružništva i vojske Kraljevstva SHS s druge strane, o čemu izvještava domaće i inozemno novinstvo, a makedonsko pučanstvo stradava zbog sudjelovanja u otporu ili nedužno okrivljeno zbog jatakovanja.
Najteže stanje bilo je na području Kosova i Metohije, te Sandžaka, gdje je u vrijeme ponovnog uspostavljanja srpske vlasti, od kraja 1918. i u tijeku 1919. do 1921. godine stradalo na stotine i stotine ljudi iz mnogih kotareva: Peć, Vučitrn, Priština, Kosovska Mitrovica, Novi Pazar, Prilep, Sjenica, te je Jugoslavenski muslimanski klub zajedno s muslimanskim zastupnicima iz južne Srbije tražio u ljeto 1921. od vlade da ispita i spriječi dalje pokolje muslimanskog pučanstva, što su ih činili četnički odredi Koste Pećanca. Balkanska federacija, što ju je u Beču izdavala Sekcija komunističkih stranaka balkanskih zemalja pri Kominterni, obavještavala je o pogromima na tom području i u kasnijim godinama.

Veoma zatrovano stanje bilo je i nadalje u Bosni i Hercegovini gdje progoni hrvatskog, a napose muslimanskog pučanstva nisu jenjali. Tu je još uvijek trajalo stanje nesputana nasilja pravoslavnog šovinizma prema muslimanima kakvo je nastalo nakon prevrata. Zastupnik JMO Sejdali-beg Filipović kazao je u Ustavotvornoj skupštini da se s muslimanskim stanovnicima tako postupalo kao da oni nisu imali ama baš nikakva prava: "... ubijali su ih, otimalo im se, robilo se, palilo se i sva se nasilja provodila samo nad Muslimanima", kao da su oni izvan zakona. Osim fizičke ugroženosti od šovinističkih elemenata, muslimani su se zbog postupaka vlasti našli u položaju potpune diskriminacije i bespravlja: "... nisu bili rijetki slučajevi bezrazložnog oduzimanja od Muslimana dozvola za vođenje trafika, gostionica, hotela ili drugih radnji, koje su se jednostavno dodjeljivale Srbima"; zbog toga je često "Musliman mogao trgovati jedino pod firmom nekog svog prijatelja Srbina"; muslimanima su oduzimane dozvole za nošenje oružja, a poradi opravdavanja progona muslimanskog življa u mnogim su mjestima još godine 1920. inscenirana izazivanja muslimana, ili su pak provođena brojna hapšenja pod lažnim optužbama, kao što je bila ona da su izvršili napadaj na generala Terzića i pratnju na putu iz Crne Gore u Hercegovinu, zbog čega je u proljeće 1920. u Nevesinju bilo uhićeno oko 60 muslimana, itd. O tim bezakonjima prema muslimanskom pučanstvu u cijeloj BiH opširno je pisalo muslimansko i hrvatsko novinstvo, a dijelom i srpsko. Dr. Mehmed Spaho iznio je na sjednici Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu (28. rujna 1920.) strahovitu optužbu da je, osim imovinske štete što ju je muslimansko pučanstvo pretrpjelo u pljačkama, u različitim krajevima zemlje bilo ubijeno blizu dvije tisuće muslimana. Tu Spahinu izjavu u najvišem narodnom predstavništvu nitko iz redova vlade nije demantirao, a da se velikosrpski krugovi nisu mnogo osvrtali na negodovanje oporbene i inozemne javnosti svjedoči i činjenica da su se "neka masovnija stradanja" muslimanskog pučanstva zbila nakon te Spahine izjave, "npr. pokolj u Šahovićima, zatim u Dumnici i drugim mjestima Makedonije, te Kosova i Metohije".

U Crnoj Gori otpor je nastavljen i nakon krvavog ugušenja Božićne pobune 1918., jer je manji dio ustanika pobjegao u šume te je povremeno dolazilo do partizanskih borbi, koje su se ojačale u razdoblju od 1920. do 1924. (a sasvim prestale tek 1926., kad je poginuo posljednji vođa ustaničke čete Petar Zvicer iz Cuca). U slamanju crnogorskog otpora činjene su brutalne represalije: spaljivanja mnoštva kuća, pa čak i žena i djece (rodbine ustanika), a pacifikaciju Crne Gore, radi iskorjenjivanja crnogorske državne ideje, provodili su uz oružništvo i naoružani članovi "organizirane omladine", kako se tu zvala orjunaška organizacija.

Svi ti pokreti širokih pučkih slojeva bili su izraz dubokog nezadovoljstva naroda Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i Kosova s novostvorenim stanjem u Kraljevstvu SHS. Svi ti nemiri i pobune, što su se slijevali u neprekidan lanac dubokih nacionalnih i socijalnih potresa imali su značajke nacionalno-revolucionarnih, širokih, demokratskih pokreta uperenih protiv hegemonističko-centralističkog i kapitalističkog poretka nove države, a i onda kad su bili svedeni na tajnu političku i diverzantsku (oružanu) djelatnost bili su izraz ogorčenja protiv režima nacionalnog potlačivanja i socijalne reakcije, protiv uvođenja primitivnih balkanskih metoda monarhističke vladavine kojima je primjena surove sile (uključujući i srednjovjekovno batinanje) ne samo od redarstva i oružništva, nego čak i od vojske, bilo glavno obilježje, protiv nepoštivanja izbornih sloboda i osobne sigurnosti, kršenja općinskih samouprava, protiv grubih oblika hegemonističke pljačke i birokratskog miješanja činovničkog i redarstvenog aparata u sva područja narodnog i intelektualnog života.

***************************

IZBORI ZA USTAVOTVORNU SKUPŠTINU

Poslije imenovanja prve vlade (17.prosinca 1918.) na čelu sa Stojanom Protićem, daljnji korak za izgradnju novoga državno političkog poretka bilo je sazivanje Privremenoga narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koje se na osnovi Ukaza regenta Aleksandra sastalo u Beogradu 1. ožujka 1919. Privremeno narodno predstavništvo sačinjavalo je 296 zastupnika po izboru Srpske narodne skupštine, Narodnog vijeća iz Zagreba i pokrajinskih predstavništava, a glavna mu je zadaća bila pripremiti izbore za ustavotvornu skupštinu. U Privremenom predstavništvu trebale su biti zastupljene sve političke stranke i grupe razmjerno svojoj brojnoj snazi, ali u njegovu radu nisu sudjelovali lijevi socijaldemokrati (osnivači KPJ) i Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka, a od ukupnog broja zastupnika dolazilo je: na Sloveniju 12, na Bansku Hrvatsku (s Rijekom i s Međimurjem) 62, na dalmatinsku Hrvatsku 12, na Bosnu i Hercegovinu 42, na Srbiju (s Makedonijom) 108, na Vojvodinu 24 i na Crnu Goru 12 predstavnika. Privremeno predstavništvo donijelo je Zakon o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu (3. rujna 1920.), kojim je uvedeno opće izborno, tajno, pravo glasa za muškarce s navršenom 21 godinom života, ali je pravo glasa uskraćeno, osim ženama, i vojsci, a pasivno izborno pravo i nekim drugim profesijama. Zakon je doduše polazio od općih demokratskih načela, ali je sadržavao i odredbe kojima je režim osiguravao hegemoniju (npr. određivanje izbornih jedinica po okruzima različite veličine po broju pučanstva, ograničavanje suverenosti Ustavotvorne skupštine i krnjenje njezinih prava unaprijed propisanim Poslovnikom za rad Ustavotvorne skupštine.Izbore za Ustavotvornu skupštinu provodila je Vesnićeva radikalsko-demokratska vlada, što je bila sastavljena na sporazumu o podjeli vlasti između radikala i demokrata, kojim je bila ugovorena međusobna podjela mjesta u državnoj upravi, osobito u djelokrugu ministarstva unutrašnjih poslova. Sporazumom je, osim podjele predstojnika okružnih poglavar-stava, dogovoreno da se položaji kotarskih predstojnika dijele po ključu 9:7, što je značilo da u tom razmjeru dobivaju radikali i demokrati u svoje ruke sva kotarska poglavarstva, koja su onda ukupnu državnu upravu, pa razumljivo i izbore, nastojala provoditi u smislu stranačkih interesa i politike radikala i demokrata. Na izbore za Ustavotvornu skupštinu (28. studenog 1920.) od 2,480.623 upisana glasača izašlo je svega 1,607.265 ili 64,8%. Ukupno 419 zastupničkih mandata bilo je podijeljeno na 17 političkih stranaka i grupa (ostale skupine od četrdesetak prijavljenih kandidatskih lista nisu dobile ni jednog mandata). Već na tim prvim izborima najveći uspjeh postigle su one stranke koje će dugo igrati najvažnije političke uloge u Kraljevstvu SHS: Demokratska stranka - 319.448 glasova i 92 mandata, Narodna radikalna stranka - 284.575 glasova i 91 mandat, Hrvatska pučka seljačka stranka - 230.590 glasova i 50 mandata, Komunistička partija Jugoslavije -198.736 glasova i 58 mandata, Savez zemljoradnika i Samostalna kmetijska stranka - 39 mandata, Jugoslavenska muslimanska organizacija - 24 mandata i Slovenska pučka stranka - 14 mandata. Ostale stranke dobile su znatno manji broj mandata: Hrvatska pučka i Bunjevačko-šokačka stranka - 13, Socijaldemokratska - 10, Narodna turska organizacija (Džemijet) - 8, Hrvatska težačka stranka - 7, Hrvatska zajednica - 4, Republikanska stranka - 3, Narodnosocijalistička - 2, Hrvatska stranka prava - 2, Liberalna stranka - 1, i Izvanstranačka lista (dr. Trumbića) - 1 mandat. Izborni rezultati ukazuju na šarolikost političkog života, na usitnjenost građanskih političkih stranaka i na razmjerno velik uspjeh socijalističkih stranaka koje su dobile oko 70 mandata, od kojih je KPJ sa 58 zastupnika i gotovo s dvjesta tisuća glasova, što ih je dobila usprkos redarstvenom teroru, postala treća stranka po broju zastupnika, a četvrta po broju glasača u zemlji. Takav uspjeh Komunističke stranke bio je izraz revolucionarnog raspoloženja radničke klase i nezadovoljstva pučkih slojeva u cijeloj državi, ali taj uspjeh KPJ nije bio srazmjeran jačini radničkog pokreta u pojedinim zemljama, nego je više ovisio o općim prilikama nastalim poslije ujedinjenja u pojedinim dijelovima države. KPJ je razmjerno najveći uspjeh postigla u Crnoj Gori gdje je za nju od 28.612 glasača glasovalo 10.869 ili 38% izbornika, te je od 10 mandata dobila 4 zastupnika (ili 40%); zatim u "Južnoj Srbiji", tj. u Makedoniji gdje je od 109.490 glasača za KPJ glasovalo 40.404 ili 37% izbornika, pa je od 56 mandata polučila 18 ili 32%; u Srbiji je od 397.936 glasača za KPJ glasovalo 59.624 ili 15% izbornika, te je od 103 mandata polučila 14 ili 13%; u Vojvodini je KPJ dobila 14,9% glasova (13.955 od 93.226) i 11% mandata (5 od 44); u Sloveniji je KPJ polučila 10,3% glasova (16.376 od 158.265) i 12% mandata (5 od 40); u Hrvatskoj je za KPJ od 488.768 glasača glasovalo 39.355 ili 8% izbornika, te je od 104 mandata dobila 8 zastupnika ili 7,7%; u Bosni i Hercegovini je KPJ polučila 5,4% glasova (18.074 od 330.958) i 4 zastupnička mandata (od 63) ili 6%. Rezultati što ih je KPJ postigla na izborima za Ustavotvornu skupštinu bili su, prema tome, u obrnutoj srazmjeri s jačinom radničke klase, odražavajući samo djelomično revolucionarno raspoloženje pučkih slojeva zbog nezadovoljstva s društveno-političkim poretkom u Kraljevstvu SHS. KPJ je polučila najviše glasova u Crnoj Gori (38%) i u Makedoniji (37%), gdje se o radničkoj klasi jedva moglo govoriti, zato što ondje nije bilo stranaka koje bi nastupale s nacionalnim programom pa je stoga KPJ postala glavnim predstavnikom ogorčenog nezadovoljstva pučkih slojeva u Makedoniji i u Crnoj Gori. U Sloveniji i u Hrvatskoj, gdje je radnički pokret bio najrazvijeniji, KPJ je dobila znatno manje glasova (u Sloveniji 10,3% a u Hrvatskoj 8%) zbog toga što je ona s klasno-integralističkog stanovišta poricala nacionalno pitanje, pa je građansko-seljački nacionalni pokret obuhvatio i znatan dio radničke klase. Kako se srpski narod našao u položaju vladajuće nacije, unitaristički program KPJ privukao je u Srbiji nešto veći broj glasača (15%) unatoč tome što je u njoj radnička klasa bila slabije razvijena negoli u Sloveniji i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini je KPJ polučila najmanji broj glasova (5,4%) baš zato što su u tim pokrajinama bile oštre podvojenosti na nacionalno-vjerskoj osnovi. Rezultati izbora pokazali su koje su stranke i s kakvom većinom pobijedile u pojedinim zemljama, što im je davalo ovlaštenje da razmjerno dobivenoj snazi odlučuju u oblikovanju nacionalne politike. U Srbiji je bila najjača Pašićeva radikalna stranka s 41 zastupnikom (39% od svih mandata), a zatim su dolazili demokrati s 32 mandata, zemljoradnici i komunisti po 14 mandata, te republikanci i liberali po 1 mandat; u Vojvodini (Bačka, Banat i Baranja) radikali su osvojili 21 mandat (47%), demokrati 10, komunisti 5, Hrvatska pučka (bunjevačka) stranka 4, socijaldemokrati 3 i zemljoradnici 1 mandat; u "Južnoj Srbiji" (tj. u Makedoniji) demokrati su dobili 24 mandata (43%), komunisti 18, "džemijet" 8, i radikali 5 mandata; u Crnoj Gori komunisti su prvi s 4 mandata (40%), a zatim demokrati s 3, republikanci s 2 i radikali s 1 mandatom; u Sloveniji Koroščeva SLS dobila je 15 mandata (37%), Samostalna kmetska 9, Socijal-demokratska 7, komunisti 5, demokrati 3 i narodni socijalisti 2 mandata; u Banskoj Hrvatskoj Radićeva HPSS s osvojenih 50 mandata (54%) postigla je veću pobjedu od svih drugih stranaka u ostalim zemljama, iza nje su: demokrati dobivši ovdje 19 mandata, radikali 9, komunisti 7, te Hrvatska zajednica i Hrvatska pučka stranka po 3 i Hrvatska stranka prava s 2 mandata; u Dalmaciji po 3 mandata dobili su zemljoradnici i katolici (HPS), a po 1 mandat: hrv. zajedničari, Trumbićeva neovisna lista, komunisti, radikali i demokrati; u BiH najviše mandata dobili su muslimani 24 ili 38%, zatim zemljoradnici 12, radikali 11, Hrv. težačka stranka 7, komunisti 4, Hrv. pučka stranka (katolici) 3 i demokrati 2 mandata. S obzirom na to da su u izborima surađivali Hrvati katolici i muslimani te "da su se, po navodu D. Mandića, od 24 narodna zastupnika koje su b.h. muslimani 28. XI. 1920. izabrali u ustavotvornu skupštinu u Beogradu, njih 22 službeno izjavili Hrvatima" dok su se samo dvojica izjasnili za "Jugoslavene", a kad se, po navodu S. Radića i Ante Cilige, uzme i jedan manje tj. da je bio: 21 Hrvat, 1 Srbin i 2 neopredjeljena, to su od 63 bosansko-hercegovačka zastupnika u Konstituanti 33 bili Hrvati, 28 Srbi i 2 Jugoslaveni. Izborni rezultati za Ustavotvornu skupštinu razotkrivali su nedemokratičnost izbornog zakona, koji je načinom određivanja izbornih okruga favorizirao režimske stranke. Tako je npr. Radikalna stranka na 17,7% glasača dobila 21,7% mandata ili Demokratska na 19,9% glasača -22,3% mandata, dok je Hrvatska pučka seljačka stranka na 14,3% glasača dobila 11,9% mandata ili Jugoslavenska muslimanska organizacija na 6,9% glasača - 5,7% mandata itd. Po tom izbornom sustavu za izbor jednog zastupnika bilo je potrebno: u Srbiji 3.212 glasova, u Sloveniji 3.956, u Hrvatskoj 4.720, a u Bosni i Hercegovini čak 5.240 glasova, a da je za raspodjelu mandata bio isti količnik Radiceva stranka bi dobila ne 50 nego 76, a Radikalna stranka ne 91 nego 62 mandata. Osim takvoga izbornog sustava i sami izbori provođeni su pod nenormalnim okolnostima redarstvenog nasilja, napose u Makedoniji. Velikosrpski su hegemonisti, u borbi protiv akcije probugarskih VMRO-ovskih četa, a u nastojanju da slome svaki otpor svojoj vladavini u "Južnoj Srbiji", pojačali teror za vrijeme izbora. Osim oružništva i posebnih komitskih četa upotrijebljene su i konjičke čete. Te su redarstvene oružane snage krstareći proganjale protivnike režima kao "bugaraše" i prijetnjama i obećanjima o autonomiji agitirale za vladajuće stranke. Pod takvim okolnostima u Makedoniji se nacionalna lista nije mogla ni pojaviti, a na izbore je izišlo svega 55% upisanih birača, od kojih su komunisti dobili zapravo najveći broj makedonskih glasova. Teror i smicalice na izborima za Konstituantu dali su jakog povoda za naglo zaoštravanje političke borbe između oporbenih, osobito federalističko-republikanskih i hegemonističkih, monarhističko-centralističkih struja.

***************************

JUGOUNITARISTIČKE SNAGE TEROROM SE SUPROTSTAVLJAJU NACIONALNIM POKRETIMA

Pašićeva će radikalska vlada i Pribićevićeve unitarističko-orjunaške snage umnogostručiti svoje napore da nasiljem i fašističkim terorom suzbiju revolucionarni radnički i navlastito hrvatski republikanski, ali isto tako i slovenski, makedonski i crnogorski nacionalni pokret. Na političku psihozu utječu gotovo svakodnevne vijesti o fašističkim izgredima i o oružanim napadima orjunaških skupina na pripadnike i organizacije radničkog i nacionalnih pokreta, o međusobnim sukobima orjunaša i nacionalista, o redarstvenom teroru vlasti i oružništva, o otvorenim orjunaškim prijetnjama njihovim političkim protivnicima. Radi predodžbe tih prilika, koje bi valjalo posebno istražiti, navodimo samo neke primjere: noću 18. kolovoza 1922. četa je od 50 orjunaša poduzela teroristički pohod na radničko predgrađe Slavonskog Broda, pretukavši i maltretiravši aktiviste Nezavisnih sindikata; udruženi orjunaši i srnaovci razjurili su 18. kolovoza 1922. zabavu krojačkih radnika, a dva dana kasnije uništili lokal radničkih organizacija u Pančevu; 30. prosinca 1922. financijski je stražar Stevo Šujić, prijašnji komita, bacio bombu na uredništvo «Novog doba» u Splitu, usmrtivši jednu osobu; 30. siječnja 1923. u "Hrvatskoj kavani" u Zagrebu dolazi do sukoba između orjunaša koje je predvodio Berislav Anđelinović i hrvatskih omladinaca u kojem je što teže što lakše ranjeno osam osoba, a uhićeno je šest naoružanih orjunaša; u Dubrovniku su orjunaši noću 1./2. veljače bacili dvije bombe na "Hrvatsku radničku zadrugu" u kojoj se imao održati ples “Hrvatske nacionalne omladine”, što je dalo novog povoda za revolt puka protiv sprege vlasti i orjunaša, jer je veliki župan De Grisogono ne samo dopuštao ponavljanje orjunaških napadaja od prije godinu dana, kad su dubrovački radikali sa splitskim fašistima revolverima i bombama napali na istu "zadrugu", na hrvatske radnje i na Konavljane, a on ih je štitio, razjurivši vojskom razjareni puk i pokažnjavavši napadnute; 3. veljače mnoštvo od više tisuća Srba, dovedeno iz okolice pod vodstvom demokratskog prvaka dr. Gliše Tadića i popova, demoliralo je u Bosanskoj Kostajnici 32 hrvatske kuće i radnje (muslimana i katolika); 4. veljače, za vrijeme skupštine seljačke stranke u Crikvenici, "fašisti su, pod vodstvom dr. Orlića, pucali iz revolvera i bacali bombe, tako da imade i smrtno ranjenih"; 5. veljače orjunaši su provalili u Građansku tiskaru u Osijeku, u kojoj se tiska Hrvatski list, hitcima iz revolvera rastjerali slagare a onda bacili bombu, da unište strojeve; dva dana prije toga novosadski je «Vidovdan» (br. 12. od 3. veljače) pozvao da se unište "austrijsko-frankovački" «Hrvatski list» iz Osijeka i «Hrvat» i «Jutarnji list» iz Zagreba, zbog njihovih napada na orjunaški pokret, napisavši doslovce: "Novosadska Orjuna smatra za svoju dužnost, da izleči jugoslavenski narod od te gube. Kako je esekerski (osječanski - F.T.) 'Hrvatski list' najodvratniji i najbezobrazniji, njegova će sudbina biti prva zapečaćena. Tako hoće Bog, tako hoće nacionalna pravda, tako mora biti"; u Bosni, gdje muslimansko pučanstvo živi još pod dojmom "pogroma i zlostavljanja iz 1918. i 1919.," poslije napadaja na zastupnika Hamzaliju Ajanovića u Tuzli i atentata hitcima na predsjednika JMO dr. Spahu u Višegradu, prijeti se muslimanskom pučanstvu uništenjem u građanskom ratu, koji bi nastao "da se svi muslimani priključe hrvatskim blokašima"; kad je «Vidovdan» (u br. 14 od 8. veljače) ponovio poziv da «Jutarnji list» i «Hrvat» moraju prestati izlaziti, "pa makar njegovu propast jugoslovenski nacionalisti morali iskupiti svojom krvlju", sindikalni organ grafičkih radnika Jugoslavije objavljuje protest protiv fašističkog divljanja orjunaša, pozivajući radnike "da se pobrinu za nužnu samoodbranu", koji prenose i ostali oporbeni listovi; splitska «Pobeda» (11. veljače) objavljuje članak "Ima krv da legne" i dopis iz Dubrovnika da vlasti štite hrvatske nacionaliste i njihovu Hanao ali da se dubrovačka orjuna "koja bdije nad javnim moralom i redom u gradu...već pobrinula da raskuži mjesto." Izborna nasilja bila su osobito brutalna u Bosni i Hercegovini gdje su "Radićevi korteši", progonjeni i kao "mađarski špijuni", ljudi hapšeni zbog izbornog proglasa HRSS i njezina glasila «Slobodnog doma», a naoružani "jugoslavenski hajduci" - orjunaši i "radikalski Veliko-Srbi" pucali na izborne skupove HRSS, kao u Tuzli, gdje je u sukobu bio velik broj što teže što lakše ranjenih i prebijali hrvatske zastupničke kandidate (u Varešu); nemir u pučanstvu izazivali su osobito postupci oružnika i vojnih osoba koji su batinanjem bikovačom, bajunetima i svakojakim zlostavljanjima običnih građana i vojnika htjeli spriječiti svako očitovanje hrvatstva i republikanstva; dne 16. travnja došlo je do krvoprolića u Hrv. Zagorju u kojem su dva čovjeka ubijena a više njih ranjeno u sukobu između seljaka i ophodnje od sedam oružnika, upućene da predvede dva regruta; dne 16. travnja u Zemunu je skupina od 20 srpskih nacionalista napala zastupnike JMO, najprije za vrijeme večere, a zatim kamenjem u hotelu "Central", vrijeđajući muslimanske svetinje i prijeteći im obračunom, zbog čega su dr. Korošec i dr. Hrasnica zatražili intervenciju predsjednika narodne skupštine dr. Peleša; grupa sarajevskih orjunaša sačekala je i napala 19. travnja skupinu bosanskih hrvatskih političkih prvaka (prof. Stj. Jankovića, Jurja Soču, Antu Tandarića, dr. Badovinca, direktora Odića, Kostu Đebića Marušića i dr.), koji su imali sastanak u hotelu "Pošta", i smrtno ranila Jurja Soču, direktora Saveza hrvatskih seljačkih zadruga u Sarajevu, čiji se sprovod pretvorio u manifestaciju jačanja hrvatskog otpora u BiH; orjunaši i srnaovci su osobito u Bosni vršili napade na tiskare hrvatskih novina, na urednike, pa i na same kolportere tih listova; u povodu krvavih nasilja u Makedoniji, uoči izbora, strijeljano je samo u selu Garvan dvadesetak ljudi zbog skrivanja "bugarskih" komita, makedonstvujušći održavaju zborove u Bugarskoj, na kojima zahtijevaju autonomiju Makedonije, ističući da su Hrvati na strani Makedonaca i na primjeru da se neki časnik Hrvat suprotstavio strijeljanju 19 Makedonaca u selu Garvan; o nasiljima i izgredima u cijeloj zemlji pišu i inozemni listovi navlastito engleski, talijanski i mađarski, a i domaći su listovi prenijeli predavanje kanadskog generala F. E. Burnhama koji je poznavao balkanske prilike s kraja rata, a sada opet boravio tamo, i vrativši se odande rekao da "ono što se sada zove Jugoslavija, to je krvavi pandemonium nečuvenih grozota, progona, pljačkanja, političkog podjarmljivanja i najstrašnijih represalija. Pučanstvo Crne Gore, Albanci, Makedonci, Hrvati i Muslimani složni su u dubokoj mržnji protiv svojih tlačitelja, koji se služe najgroznijim metodama, kao u srednjem vijeku". Burnham govori da su tamnice pune političkih zatvorenika, da je u Crnoj Gori popaljeno 4000 kuća, da pučanstvo iz brda vodi gerilski rat, da zna za slučaj da je četa vojnika iz zasjede pobila 17 crnogorskih žena. Literatura Bogdan Krizman: Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, ŠK, Zagreb 1977Hrvoje Matković: Povijest Hrvatske seljačke stranke, P.I.P., Zagreb 1999Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu (pretisak), ŠK, Zagreb 1992Hrvoje Matković: Povijest Jugoslavije, P.I.P., Zagreb 1998Ljubo Boban: Maček i politika HSS-a 1928-1941, Liber, Zagreb 1974Bosiljka Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918-1935, Dom i svijet, Zagreb 2002