Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9588
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Povijest » Nakon 4 desetljeća otkriven grob člana Bugojanske skupine

Nakon 4 desetljeća otkriven grob člana Bugojanske skupine

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 16.08.2011. 11:41

Nakon višegodišnjih istraživanja u Zenici otkrivena lokacija na kojoj je pokopan pripadnik skupine Feniks Adolf Andrić

Nakon 4 desetljeća otkriven grob člana Bugojanske skupine

Obdukciju nad tijelom Adolfa Andrića izvršila je liječnica Milka Čuljak-Čolić. Dugo se o tome šutjelo. Onda je ona obavijestila njegovu sestru. Idućeg mjeseca ekshumacija

Vrući lipanj 1972. Jugoslavija je drhtala od devetnaestorice, kako su ih zvali, ustaških emigranata koji su krenuli iz Australije srušiti komunizam u njihovoj rodnoj grudi. Digli su tisuće vojnika JNA i teritorijalnu obranu. Akcija JNA nazvana je “Raduša”, a akcija emigranata “Feniks”.

Dva dana nakon prvog sukoba na Raduši, mlada liječnica Milka Čuljak-Čolić vraćala se s terena u Dom zdravlja Zenica. Prije razduživanja službenog automobila i dolaska kući, ravnatelj Doma ju je pozvao i kazao kako mora izvršiti obdukciju, jer je bila vrstan stručnjak iz ove oblasti medicine.

Nakon toga je odvezena u bolničku mrtvačnicu u zeničko naselje Crkvice. Kasnije u jednom razgovoru rekla je da je iz same atmosfere u mrtvačnici zaključila kako nije upitno pitati o čemu je riječ, nakon što je morala izvršiti obdukciju dva tijela. Tada joj je rečeno da samo utvrdi uzrok smrti. Zapisnik je sastavljen samo u jednom primjerku i predan osobama u civilu, najvjerojatnije pripadnicima tadašnje Udbe. Sljedeći dan je bila u komisiji prilikom pokopa jednog od njih na Gradskom groblju Crkvice u Zenici.

Liječnica Milka Čuljak-Čolić, nakon izvjesnog vremena, bila je sigurna da je riječ o Adolfu Andriću, jer je njegove fotografije kasnije vidjela u tisku. Dakako, o tome se godinama šutjelo, iz dobro poznatih razloga, a onda je liječnica sredinom devedesetih napisala pismo Adolfovoj sestri Mariji Mikac u Poreč.

Pokop u Zagrebu

Don Anto Jelić je s ostalom istraživačkom ekipom, u međuvremenu, utvrdio točnu lokaciju neobilježena groba Adolfa Andrića na spomenutom groblju u Zenici te je o svim saznanjima izvijestio njegovu rodbinu. Oni se pripremaju podnijeti zahtjev za ekshumaciju njegovih zemnih ostataka. Vjeruju da će u rujnu izvršiti ekshumaciju, a potom prijenos u obiteljsku grobnicu u Zagrebu.
Inače, Adolf Andrić je rođen 1942. u Kreki pokraj Tuzle. Prije emigracije, živio je u Zagrebu. Po zanimanju je bio kemijski tehničar, a emigrirao je 1960., prvo u Italiju, a zatim u Australiju, gdje je postao član Hrvatskog revolucionarnog bratstva.
Adolf Andrić je bio najviše rangirani dužnosnik HRB-a prilikom formiranja skupine „Feniks“. Sukob u kojemu je poginuo u lipnju 1972. godine dogodio se na planini Raduši. Otada pa do danas nije se znalo gdje je pokopan. Ovu informaciju nam je potvrdio don Anto Jelić, predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, koji se već godinama bavi istraživačkim radom vezanim uz otkrivanje hrvatska stratišta nakon Drugog svjetskog rata. No, don Anto je dugo radio i na istraživanju sudbine čuvene Bugojanske skupine, skupljajući brojne pismene dokaze kao svjedočanstva. To je na kraju rezultiralo i dokumentarnim filmom koji se već prikazuje u BiH, Hrvatskoj, a bit će prikazan i u inozemstvu.

Dokumentarni film „Akcija Feniks 72“ u trajanju od 84 minute rezultat je dugogodišnjeg, upornog i profesionalnog istraživanja povijesti hrvatskog političkog iseljeništva, posebice tajne osloboditeljske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), čiji je najpoznatiji pothvat bio akcija Feniks 72 (ili „Bugojanska akcija“) iz lipnja i srpnja 1972.

Na temelju dokumenata iz raznih policijskih, vojnih i obavještajnih izvora te sudskih arhiva, kao i dokumentarnih audio i videosnimaka i autentičnih svjedočenja, koja se u najvećoj mjeri u ovom filmu po prvi put prezentiraju javnosti, na objektivan i stručan način rekonstruirana je akcija Feniks 72 od njene zamisli u Australiji, preko priprema u zapadnoeuropskim državama i same izvedbe u bivšoj Jugoslaviji, govori don Anto. To je težak posao koji traži dosta strpljenja, ali nakon dugih godina kockice se počnu slagati, a istina polako izlazi na vidjelo. To je i u slučaju Adolfa Andrića, kaže don Anto Jelić koji se zaredio samo nekoliko dana prije dramatičnih događaja vezanih uz samu akciju „Feniks“.

Nije mogao ubijati

Naime, kada sam koncelebrirao na Šćitu i pripremao se za svoju mladu misu, potkraj mise, začula se pucnjava u blizini crkve. Dok su vjernici izlazili, dvorište je preplavila tadašnja milicija. Netko od njih je vikao: „Ubili smo još jednoga bandita“. Ubijen je bio Viktor Kancijanić, istarski sanjar o slobodnoj hrvatskoj državi. Što se pak tiče Adolfa Andrića, prema svjedočenjima mnogih koji su ga poznavali, bio je najobučeniji pripadnik skupine „Feniks“, a poginuo je već u prvom sukobu. Većina svjedoka tvrdi da je Andrić izgubio život jer nije bio u stanju ubiti drugog čovjeka.

■ Iz Australije do Jugoslavije preko Austrije
■ Skupina Feniks je preko Austrije krenula s 23 člana

Na Jugoslaviju je krenulo 19 feniksovaca. Svi osim Ludviga Pavlovića ubijeni su u borbama ili strijeljani kao zarobljenici

Pola godine nakon sloma Hrvatskog proljeća, krajem lipnja započela je akcija Feniks. Tada je na prostor bivše Jugoslavije ilegalno ušlo 19 naoružanih mladih hrvatskih revolucionara iz iseljeništva, koji su odlučili pokrenuti oružani ustanak protiv zločinačkog komunističkog režima. Već u doba trajanja akcije, kao i desetljećima poslije, učestalo su se pojavljivale najrazličitije informacije i interpretacije koje, svojom neutemeljenošću i ukupnom kontradiktornošću nisu doprinosile objektivnom saznavanju ni samog tijeka događaja. Međutim, unatoč svemu, akcija Feniks je tijekom vremena dobivala sve veću javnu pozornost, prvenstveno iz saznavanja činjenica iz šireg povijesnog konteksta koje su izravno ili posredno vodile i do povezivanja različitih događaja s akcijom Feniks. Naime, dugo se nije znala točna lokacija na kojoj su se feniksovci pripremali, što je tek prije nekoliko godina otkriveno. Konkretno u lipnju 2009. godine pronađene su konzerve u šumi kod mjesta Garanas u Austriji! Isto tako, kada su u pitanju završne pripreme u kampu u Garansu, skupina Feniks imala je 23 člana. Dakle, osim 19 koji su u konačnici činili skupinu, četvorica članova HRB-a neko vrijeme su provela u kampu u Austriji: Frane Peričić, Stipe Crnogorac, Marko Mudronja i Marko Logarušić. Udba je kasnije analizirala sastav skupine 19 feniksovaca i došla do saznanja da su devetorica emigranti, a desetorica ih posjeduje jugoslavensku putnu ispravu. Iz tadašnje SR BiH rodom je bilo 12 feniksovaca, od kojih su braća Andrić bila nastanjena u Zagrebu, a ostali iz Ljubuškog, Gornjeg Vakufa, Prozora, Cazina, Sovića, Čitluka i Posušja. Sedmorica su bili iz SR Hrvatske iz Pazina, Karlovca, Čakovca, Zadra, Varaždina. Unatoč Udbinom elaboratu koji sadrži najvažnija saznanja o HRB-u, s posebnim osvrtom na braću Andrić, Adolfa i Ambroza, kao najopasnije, Udbini analitičari su zaključili kako su njihove suradničke pozicije u širem krugu HRB-a i vođa Akcije Feniks unatoč svemu ipak bile nedovoljne da bi spriječile upad gerilske skupine u Jugoslaviju. Na temelju dokumenata i vjerodostojnih svjedočenja, u sukobu s jugoslavenskim snagama poginula su osmorica feniksovaca: Adolf Andrić, Viktor Kancijanić, Vlatko Miletić, Pavo Vegar, Ambroz Andrić, Ilija Glavaš, Filip Bešlić i Stipe Ljubas, dok su jedanaestorica zarobljena: Ivan Prlić, Nikola Antunac, Vinko Knez, Vili Eršeg, Vejsil Keškić, Ilija Lovrić, Đuro Horvat, Ludvig Pavlović, Petar Bakula, Vidak Buntić i Mirko Vlasnović. Vojni sud u Sarajevu osudio je Horvata, Keškića, Vlasnovića i Pavlovića na smrtnu kaznu strijeljanjem.
Ostali su ubijeni kao zarobljenici bez suda. Predsjedništvo tadašnje države samo je prihvatilo žalbu maloljetnog Ludviga Pavlovića te je njegova smrtna kazna preinačena u zatvorsku u trajanju do 20 godina.

■ SVE ZA DVA I POL SATA
Egzekucija, pokop i skrivanje tragova

„Najdramatičniji trenuci dogodili su se uoči strijeljanja trojice hrvatskih domoljuba Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića u Rakovici kraj Sarajevu. Točnije, tijek događaja se odvijao na potezu od vojnog zatvora, koji je danas državni Sud BiH, i skladišta policije u Rakovici, mjestu egzekucije. U zapisniku sastavljenom 17. ožujka 1973. godine o izvršenju smrtne kazne strijeljanjem navodi se kako je ritual strijeljanja započeo u 00.05 sati. U zapisniku se navodi da je Horvat tijekom odvođenja, vezanja za drvo i vezanja marame na oči samo šutio. Streljačkim vodom je zapovijedao Ahmet Pilić. Pri izlasku iz zatvora Vlasnović je rekao „zdravo“ jednom oficiru JNA koji se tu zatekao. Vlasnović je sve vrijeme šutio, ali izlazeći iz automobila i idući prema mjestu izvršenja kazne, nekoliko je puta izustio: Jao, moja majko.
Tijela su pokopana jedno pored drugog. Sve grobnice su dobro zatrpane i očišćene tako da nema tragova izvršenju smrtne kazne i pokopa tijela, navodi se u zapisniku o pokopu.

| VL | HB.org |