Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Herceg-Bosna i Hrvatska » Krscanstvo: katolici, krstjani, pravoslavni

Krscanstvo: katolici, krstjani, pravoslavni

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 17.11.2009. 12:43

U vrijeme bosanske samostalnosti spominju se u Bosni skoro iskljucivo dvije vjere i dvije crkve: katolicka i patarenska, koja se u domacim izvorima naziva »Bosanskom crkvom«, a njezini pristase »krstjanima« i »dobrim Bosnjanima«. Sva sredovjecna povijest Bosne protjece u znaku borbe za prevlast izmedu ove dvije crkve. Svi bosanski banovi i kraljevi katolici su ili bosanski »krstjani«, vlastela, narod i crkve katolicke su ili patarenske. Za trecu vjeru, za pravoslavlje u Bosni, mi iz pisanih dokumenata prije Turaka nista sigurna ne znamo.

Naprotiv o KATOLICIZMU u Bosni po historijskim dokumentima dale bi se napisati citave knjige. Na podrucju danasnje Bosne prostiralo se u Srednjem vijeku (u XIV. i XV. stoljecu) d e v e t k a t. b i sk u p i j a. Bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija leze potpuno u granicama danasnje Herceg-Bosne; zagrebacka, kninska, krbavska, makarska, splitska i stonska obuhvatale su tek dijelove bos. teritorija. Tako n.pr. zagrebacka biskupija sirila se od danasnjeg Bos. Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Kljuca i Jajca. Na rusevinama katolickih crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne pod Turke i dolaska Srba u te krajeve brojne srpske crkve i manastiri npr. Mostanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi. Dobro veli Prvi sematizam srpske mitropolije Banjalucko-Bihacke za god. 1901. (str. 75): »A sto narod drzi, ili sto mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zaduzbina Nemanjica..., ne slaze se nikako s istorijom iz toga uzroka, sto u Pounju kao i uopce u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinskorimska«. Zagrebacka biskupija imala je 1334. na bosanskom zemljistu 3 crkvena kotara (dubicki, sanski i vrbaski) i preko 40 zupa izmedu Sane i Vrbasa. Cazinski i krupski kotar danas uopce nemaju ni jedne jedine katolicke zupe; prije dolaska Turaka imao je svaki po 20 zupa. Sto vise, kninski biskup stolovao je vise od 50 godina u Cazinu u XV. stoljecu.

Na teritoriju danasnje Bosne djelovali su u srednjem vijeku od katolickih redovnika benediktinci (samostan sv. Petra u Cicevu kod Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini i franjevci, koji su u Bosni imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak jos u XIV. stoljecu. Najstariji i najveci franj. samostani lezali su u Istocnoj Bosni, u Podrinju, a ti su Srebrenica (po njoj se provincija i zove Bosna Argentina, Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kod Bijeljine), Zvornik, Teocak, Ljubovija i Olovo. U tim stranama nestalo je potpuno katolika do XVII. i pocetka XVIII. stoljeca (zadnji spomen katolika u Srebrenici potjece iz god. 1724.). U svemu od danasnjih 56 bos: herc. kotara za 52 od njih iz historijskih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katolicku zupu, a svi kotari osim jednog (Gacko) sacuvali su izvjesne uspomene na katolike u tome kraju. Da daljnim dokazima dokazujemo ocevidnu stvar, cini nam se jalov posao. Radje upucujemo na dokumente, sabrane u Theineru, Farlatiju, Jelenicu ili Mandicu ili na zaokruzen clanak o Katol. crkvi u B. i H. u casopisu Croatia Sacra (1934., str. 175216), odakle i vadimo ove podatke.

Mozda bismo trebali spomenuti jos one brojne crkve, koje god. 1244. spominje toliko puta spominjani ban Ninoslav, koji je na mahove bio katolik ili pataren, a pravoslavac nikad. On navodi u povelji najprije katedralu sv. Petra bosanske biskupije u Brdu kod Vrhbosne (danasnjeg Sarajeva); u zupi Vrhbosni spominje crkve u Vrutcima na vrelu Bosne, zatim u Bulinu i Knespolju; u zupini Neretvi u Buljini; u Vidusi (Ljubincima) izmedu Kaknja i Zenice; u zupi »Brod« u Bilinu Polju (kod Zenice); u zupi Lasvi »Tri crkve"; u zupi Lepenici Rotilj (Kiseljak); u Skoplju crkva sv. Ive; u zupi »Mel« crkva sv. Kuzme i Damjana (valjda Kozmin na Drini) i konacno u zupi Borcu «Pracu - Biskupniju«. - Danas, u vrijeme kad izvjesni »istoricari« nijecu vjerodostojnost brojnih rimskih i uopce izvanbosanskih dokumenata o crkvenim prilikama u Bosni, moguce bi jednakim »pravom« mogli osporiti i gornju darovnicu bana Ninoslava; samo bismo se tada nasli pred nerje"sivom zagonetkom, kako to, da se i danas, iza skoro 700 godina, u cisto muslimansko-pravoslavnom kraju, na sastavcima rjecica Prace i Gracanice, u Sjetlini, izvjesni predio zove »Biskupina«. Da su svi katolici bana Ninoslava ostali do danas katolicima, jasno je, cim bi se u nacionalnom pogledu osjecali, jednako oni u Praci ili na Drini, kao i oni u Travniku ili Kiseljaku.

O PATARENSTVU, koje u Bosnu udje za Kulina bana i predobi za se velik dio dotada katolickog naroda i plemstva, ne treba mnogo rijeci trositi. Bosanski »krstjani« (ne hristjani!), koje gdjekada pisci bogumilima nazivaju, mnogo puta vladaju Bosnom i cine vecinu stanovnistva. Oni u zemlji sve vise jacaju, osobito za 250-godisnjih borba protiv Madjara, koji pod firmom obrane katolicke vjere zele da sataru samostalnost Bosne. S druge strane protiv patarenstva ustaje srpska i crkva i drzava. Srpski vladari, osobito Nemanja i Dusan Silni, gone iz Srbije »jeretike« i "babunsku vjeru«, otimlju im zemlje i fizicki ih kaznjavaju. Srpska crkva, stoji u ostrom sukobu s patarenstvom, srpski kronicari XIV. i XV. vijeka nijesu gledali u »Bosanskoj crkvi« posestrimu, pravoslavnu crkvu, vec »jeretike i agarjane«, »sluge djavolove«, koji »kako tati nocu idu« i »prevracaju hriscane od vjere Bozje« (vidi citate u Croatia Sacra 1934., 184). Srpski dokumenat o pripajanju Srebrenice Srbiji veli za njezine stanovnike: »Se ze vsi jeresi bogomilske sut« (Gl. Srp. Uc. drustva, XX. sv., III, 148). A milesevsko prokletstvo iz XIV. stoljeca stavlja na prvo mjesto bana Stjepana Kotromanica, a onda tek druge bogumile (gosta Radina i ostale). Ovo usput spominjemo radi Dr. Glusca, koji je podgrijao staru Petranovicevu hipotezu, da je tzv. Bosanska crkva u Srednjem vijeku bila pravoslavna. Tu tezu, koja visi o vrbovu klinu, odmah je prihvatio i nas proto Davidovic, pronasao je »nesumjivo dokazanom« i odmah poceo redoslijed bosanskih episkopa i mitropolita s imenima patarenskih »didova« i »gostiju«. Medutim sto god g. proto trabunjao o tome, istina je, da ozbiljni srpski historicari, jedan Jirecek, Novakovic, Stanojevic, Corovic, Ruvarac i Skaric, nece nista da znaju o neozbiljnoj hipotezi pravoslavlja stare »Bosanske crkve«. Medutim svi oni nemaju ni pojma o Bosanskoj crkvi; isto tako ni bosanski franjevci, ni papinski misionari, koji samo lazu i izmisljaju, ni Dalmatinci iz Trogira i Splita, ni Dubrovcani, ni srpski kaluderi, ni svi oni zajedno, koji nam ostavise brojne dokumente o bosanskim patarenima XIII. do XV. stoljeca, ne znaju nista! Jedini o svemu nesto znaju Dr. Glusac i proto Davidovic, a svi drugi nek se sakriju u misje rupe! Doista moramo toj gospodi izraziti saucesce, sto im je trud ostao jalov. Ovako se moraju trostrukim znojem znojiti, da dokazu barem za jednu crkvu ili za jedan manastir u Bosni prije Turaka, da je bio pravoslavni, pa opet bez uspjeha. A onako, eto srece, preko noci pola starih Bosnjaka postade srpskim pravoslavcima. Samo, po nesreci, »didove« i »goste« Bosanske crkve ne bi ni volovima mogli prevuci u Srpsku crkvu.

Ovdje nam je primijetiti jos jednu stvar. Braniteljima pravoslavlja Bosanske crkve nije dosta dokazati, da je Racki pretjerao prikazujuci nauku bos. patarena kao da su zabacivali napr. krst ili svece. Oni trebaju dokazati, da »Bosanska crkva« nije treca crkva i treca vjera u Bosni, razlicita od katolicizma i pravoslavlja i od njih neovisna. To treba dokazati i sve je dokazano! - Inace je patarenstvo za Kulina bana uneseno u Bosnu, koja je dotada bila katolicka. Bosanski biskupi primali su biskupsko posvecenje u Dubrovniku iz ruku katolickog (latinskog) nadbiskupa kad Radogost 1189., Dragonja i Vladimir. O tom svjedoci sacuvani originalni dokumenat Dubrovackog arhiva iz 1195. (Acta AIb., I., 110) kao i biljeske dubrovackog kronicara Restija (str. 63,74,ss.). Inace je vrlo zanimljivo pismo carigradskog patrijarhe Genadija II. (1453.-1457.) sinajskim kaludjerima o »kudugerima« u Bosni, koje je neki episkop poceo s uspjehom obracati na pravoslavlje (Migne, P. G., 118, c. 248 ss.). Eto cuda golemoga! Gluscevi pravoslavci obracaju se na pravoslavlje!
PRAVOSLAVLJE U BOSNI I HERCEGOVINI imalo je posve drugu proslost i druge putove nego li katolicizam.
Sto iz sigurnih historijskih dokumenata znamo o pravoslavlju u Bosni za vrijeme bosanskih banova i kraljeva?

Odgovor je jednostavan: sigurno ne znamo nista, ne znamo ni to, je li uopce pravoslavnih bilo u Bosni, premda s Thalloczyjem i Prelogom rado dopustamo, da ih je bilo u Istocnoj Bosni oko Drine, makar ih povijesna vrela nigdje ne spominju. Srpski povjesnicar M i h a j l o D i n i c (Jug. istor. casopis, I. god., 151) utvrdivsi, da Tvrtko I. nije bio pravoslavac vec katolik, nastavlja: »Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raske se izuzimaju - nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno reseno«

Pocnimo sa srpskim manastirima, koji se svagdje javljaju, gdje je u stara vremena bilo srpskih pravoslavaca. Koliko je srpskih manastira bilo u Bosni do turske najezde? Mi ne znamo ni za jedan jedini! Prolistajte najozbiljniju naucnu radnju o »Pravoslavnom monastvu i manastirima u srednjevekovnoj Srbiji« (Srem. Karlovci 1920.), napisanu od V a s i l i j a M a r k o v i c a. O pravoslavnim manastirima u Bosni nema nigdje ni spomena! Inovjerna »jereticka vlada« bosanskih banova i plemica nije im prijala (str. 152.). M a r k o v i c doduse spominje manastir u Dobrunu, na desnoj obali Drine, na domak Visegradu. Nego taj manastir, podignut 1383., nalazi se zapravo u onom dijelu Srbije, koji je istom kralj Tvrtko pripojio Bosni (1374.). A mi nijesmo nikad tvrdili, da pravoslavaca nije bilo u Srbiji, vec u Bosni prije Turaka.

I kriticni historicar, arhimandrit I l a r i o n R u v a r a c tvrdi, da se ni za jedan srpski manastir u Bosni ne moze dokazati, da je opstojao prije Turaka. Samo za manastir Papracu misli, da bi mogao biti i stariji, ali to misljenje, nicim ne dokazano, ne prelazi granice puke mogucnosti. Medutim, proto D a v i d o v i c zna vise i bolje. Zacudnom vidovitoscu otkriva on citav niz srpskih manastira, cak od XIII. i XIV. stoljeca pa dalje: Ozren, Gostovic, Lovnica, Tavna, Rmanj... (Srp. prav. crkva u B. i H., str. 18). Dokaza, doduse ne donosi (niko ih nije mogao doprinijeti!), nego se valjda nada, da bismo mu ipak mogli vjerovati s obzirom na njegovu casnu bradu. Nego vidovitost g. protu kod svakog manastira malo zanese, da mu od same dragosti produlji zivot za 100, 200 ili 300 godina. A moramo primijetiti, da bi g. proto za svoje vidovite oci ipak trebao nabaviti naocale. Onda ga one ne bi onako grdno prevarile, da kod franjevackog samostana u Krupi na Vrbasu ne posumnja, da fratri nijesu mozda srpski kaludjeri. Onda ne bi benediktinsku opatiju sv. Petra u Cicevu kod Trebinja ugledao naprosto kao srpsko-pravoslavni manastir (spom. dj., 18). Uopce historijska nauka g. prote, kad radi o pravoslavlju u Bosni, sva se da kazati jednom recenicom: Sto je babi milo, o tom joj se snilo. Zar je pravoslavni manastir onaj, koga jos u XII. stoljecu spominje kao katolicki Dukljaninova Kronika (Presb. D i o c l., 53) i koga Dusan Silni, progonitelj katolika, otima benediktincima, a papa ga Klement VI. g. 1345. odlucno trazi natrag i dobiva (S m i c i k l a s, Codex dipl., XI., 179). Za katolicku crkvu i samostan u Ciceva zna nadalje dubrovacki kronicar L u c c a r i (AnnalesRag.,III., 101),Farlati,Jirecek, M a r k o v i c i drugi, samo nece da zna proto Davidovic.

Izvjesni historicari kova Davidoviceva pokusase da dokazu opstanak izvjesnih srpskih manastira u Bosni prije Turcina. Tako je neki brzopleti junak u manastiru Ozrenu procitao natpis, koji spominje nekog Nemanjica kao utemeljitelja. Iguman V i t a n o v i c promotrio je tocnije stvar i mjesto »Nemanjic« cita naprosto »Maric«, a manastir se tim pomladio sam za 300 godina! (Gl. zem. Muz. 1889., 32). Slicno prode i srpski manastir Zavala u Hercegovini. Spominje se prvi put tek 1513. god. Nista zato, Davidovic nalazi, da je sagraden 1271., valjda zato, sto ima stari manastirski pecat iz tog doba. Ima, istina, samo zato covjek mora biti corav kod ociju, da pecatu dadne ne 700 vec 150 ili 200 godina starosti. A tko malo nazire, vidi u pecatu grubi falsifikat. - Slicno je i sa starim pecatom manastira u Dobricevu. Krivotvoritelj se malo zaboravio, kad na pecatu broji godine s Latinima »od rozdstva Hristova«, a ne od stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pecati uvijek cine. Slicne su sudbine bile i neke pravoslavne eparhije u Bosni. Iz spomena imena god. 1293. nekog Bazilija, bosanskog biskupa, koji je mogao mirne duse biti i katolik kao i toliki benediktinski monasi istog imena u Dalmaciji, iskonstruirao je R a d o s l a v G r u j i c cak opstanak zvornicke eparhije u XIII. stoljecu. Jedan stari spis spominje Vilimira Vladmirovica, »kresevskog i neretvanskog episkopa grckog obreda«, samo je dokazano za taj spis, da je »patvorba i to vrlo nespretna«.

Opstanak ni jednog srpskog manastira, ni jedne pravoslavne crkve ne moze se dokazati u Bosni prije Turaka. S tim se slazu i Dr. B a s a g i c i S e j h F. K e m u r a, koji zakljucuje, da Mehmed Fatih »nije nasao u Bosni drugih bogomolja osim katolickih i da prema tome nije pravoslavnih moglo biti u Bosni« (Gl. Zem. Muz., 1911., 297). - Jedinu iznimku cini, kako izgleda, stara pravosl. crkva Hercega Stjepana u G o r a z d i iz god. 1446. Samo ne valja zaboraviti, da su vec 1430. Vrhbosna (danasnje Sarajevo) i Hodidjed bili stalno u rukama Turaka. A krajevi na Drini, gdje je i Gorazda, ili su vec bili turski ili su priznavali tursko vrhovnistvo.

Preostaje jedino da spomenemo dvije pravoslavne episkopije, koje je osnovao sv. Sava 1219. godine. Jedna je od njih bila u Stonu za Zahumlje i Travunija, druga u Dabru na Limu blizu bosanske granice. Stonska eparhija podignuta je na rusevinama katolicke, latinske biskupije u Stonu, koja se javlja vec 870. god. Na II. splitskom saboru (927.) javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Visevic, odlucan katolik, kojemu papa Ivan X. pise poseban list. Kad su Nemanjici zauzeli Zahumlje, protjeraju iz Stona katolickog biskupa i postave pravoslavnog. Katolicizam Humske zemlje do pocetka XIII. stoljeca arhimandritu R u v a r c u toliko je ocit, »da su povesnicko raspravljanje o Humskoj knezevini u X., XI. i XII. veku i o latinskoj stonskoj episkopiji nema mesta u Sematizmu Hercegovacke mitropolije« (Srp. prav. Herceg.-Zahumska mitropolija, 1901., 25). Dok mala Rasa broji 6 svetosavskih episkopija, dotle cijela Hercegovina tek jednu, i to u Stonu za Zahumlje, a u Travuniji ostaje i dalje samo katolicki trebinjski biskup. Sto godina kasnije bjezi pravoslavni episkop iz Stona i to ne nekuda u Hercegovinu, vec cak u Sandzak u manastir sv. Petra i Pavla na Limu, koji mu je darovao Uros III. Decanski. Darovnica veli, da je »episkopija opustjela i da episkop nema ni bira ni vrhovine« (R u v a r a c, ib., 29). Nestalo pravoslavnih ovcica, pa nesta i pastira, koji nemade sto ni strici ni musti, pa i on odseli.

Dabarska episkopija bila je privlacni centar za susjedne krajeve Bosne na gornjoj Drini. Zato je tamo moglo biti pravoslavnih jos prije pada Bosne. kasnije, kad su se pokrenule pravoslavne mase i zajedno s turskom vojskom preselile na hrvatsku granicu, seli dabarski episkop cak u Rmanj na Unu (poslie 1575.). U Sarajevo doseljuje episkop Mojsije Petrovic istom god. 1709. (S k a r i c, Sarajevo, 115). I otada je Sarajevo sjediste mitropolita, koji se nazivaju dabro-bosanskim.

Mnogo puta ime je znak. Tako je i ime odnosno naslov dvojice sarajevskih vjerskih poglavara znacajno za vjersku povijest njihova naroda. Katolicki nadbiskup u Sarajevu zove se vrhbosanski. Ima pravo na to: pred 700 godina kraj Vrhbosne - Sarajeva stoji katolicka katedrala sv. Petra. Katolici su od starine bili stanovnici Bosne. Srpsko-pravoslavni mitropolit zove se dabro-bosanski. Ima i on pravo: bosanski je, jer stanuje u Bosni, a dabarski je, jer je amo dosao iz Dabra, od Sandzaka, on i velika vecina njegove pastve.

PRILIKE U BOSNI IZA FETHA (osvojenja po Turcima) naglo se mijenjaju: s pozornice nestaje bosanskih patarena; uz katolike, koji su se i prije spominjali, javljaju se u velikom broju muslimani i pravoslavni. O katolicima ovdje ne treba mnogo rijeci trositi. Makar da su velike i ceste seobe te mjestimicni prelazi na islam znatno umanjili njihov broj, ipak oni sve do danasnjeg dana nastanjavaju ona mjesta i krajeve, na kojima su se odigravali glavni dogadaji bosanske povijesti; takva su mjesta: Kraljeva Sutjeska, Rama, Kresevo, Fojnica, Travnik, Soli (Tuzla), Tomasevicevo, Jajce, okolica Konjica, Mostara i Stoca, dakle u glavnom dolina odnosno porjecje Bosne i Neretve. U XVI. i XVII. stoljecu katolicko je bilo Trebinje, Olovo, Srebrenica i Visoko. Ovo je moguce razumjeti samo tako, da su ti krajevi od starine i prije Turcina bili katolicki, a tada katolici pripadaju starosjediocima Bosne.

Glede pojave pravoslavlja i islama ima Dr. Glusac posebno misljenje. On smatra, da se »Bosanska crkva« iza pada Bosne prikljucila Srpskoj, a tim istim bosanski »krstjani« (patareni) jasno se pokazase kao srpski pravoslavci.

O muslimanima tvrdi Dr. Glusac, da ih je u pocetku bilo malo i da su presli na islam samo s pravoslavlja i katolicanstva. Broj muslimana zapravo se vrlo umnozio tek doseljenicima sa strane. Muslimana, veli on (Nekoliko pitanja iz proslosti B. i H., str. 65), ima srazmjerno vise doseljenih nego pravoslavnih i katolika. Tako carobna sipka Dr. Glusca pretvara najvazniji dio autohtonog zivlja Bosne, muslimane, u doseljenike, a glavni dio kasnije doseljenog elementa u Bosnu, pravoslavce, u starosjedioce i domacine od vajkada ovih lijepih krajeva.

Nego sva ova mudrolija Dr. Vase slabo pomoze. Istina, lijep bi to san bio uciniti od bosanskih muslimana uljeze i doslje, osim nesto srpskih poturica, i od bosanskih katolika, koji da su rodom i plemenom Srbi cak od dicnog bana Ninoslava, odrode, koje je crnozuta azdaja u Hrvate premijesila i prekuhala, a samo Srbe pravoslavce ostaviti starosjediocima na svojem, na starini, na plemenitom... Ej pusti sne, samo ti je jedina mana, sto si san, a ne java!

Zvijezde se znaju po sjaju a ljudi po glasu. A taj glas, govor, jezik, upravo je fatalan po Gluscevo mastanje. Tko ce biti nasljednik i potomak sredovjecnog bosanskog plemstva i naroda nego onaj, tko govori istim narjecjem kao i oni. A govor bosanskog vladarskog dvora, vlastele i naroda bio je prije Turaka ikavizam, tvrdi Vl. Skaric (Gl. Zem. Muz., 1930., 3.). U njemu su pitane listine i grobni natpisi toga vremena. Narjecje, kojim govori vecina bosanskih muslimana i katolika, jest i danas ikavstina; a nekad su njom govorili skoro svi. I zato su po govoru muslimani i katolici jedna etnicka skupina, koja je u Bosni starosjedilacka. A bosanski pravoslavci, koji su, bez iznimke ijekavci, nisu od starine u Bosni, barem najvecim dijelom. Oni su doseljenici pa ih kao takve i govor odaje. Srbin Skaric priznaje to na svoj nacin veleci na istom mjestu: »Poslije je dosao s juga nov etnicki elemenat, koji je glas jat izgovarao kao ije. No to su bili Ijudi nizega reda, tezaci i pastiri, ciji govor plemstvo, krscansko a poslije muslimansko nije primalo nego je i dalje kroz stotine godina govorilo ikavski«. I tako se sam Dr. Glusac, htijuci jeftinom doskocicom zamijeniti uloge pravoslavaca i muslimana, zapetljao u vlastitu petljaniju.

O DOSELJENJU PRAVOSLAVNIH MASA U BOSNU iza pada pod Osmanlije (1463.) imamo i direktnih dokaza. U jednom listu, pisanom 1483., kaze kralj Matija Korvin, da se u njegovu drzavu preselilo iz Turske u zadnje 4 godine 200.000 Srba (kod Erdeljanovica, str. 60). A kraj, koji je bio najvise na udarcu seobi, jest bez sumnje Jajacka i Srebrenicka banovina u Sjevernoj i Sjeverozapadnoj Bosni, koje je i onako stvorio kralj Matijas. Vakufnama Turalibega iz 970. god. po Hidzri (1562.), veli, kako je ovaj u svoja sela »Babin Do« i »Visoce« (Danas Vakuf i Visori) u tuzlanskom, doticno zvornickom kotaru, naselio iz Semendrije (Smedereva) pravoslavne obitelji nekog Vukosava, Dragise, Nike, Stojka, dvojice Radosava itd. (Hamdija Kresevljakovic: Odakle su i sta su b.h. muslimani?; Hrv. svijest, 1914., IV., 10.)

Radoslav Lopasic (Bihac i bihacka Krajina, 1011) govoreci o prilikama danasnje Bosanske Krajine veli: »Prvi Vlasi pomaljaju se na pocetku XVI. vijeka oko Dinarskih planina i kod izvora Une, oko Unca, Srba i Glamoca... God. 1551. javio je general Ivan Lenkovic kralju Ferdinandu, da su Turci izveli iz unutrasnjosti turske vise tisuca Morlaka ili Vlaha (i tamo ih naselili)... Po svoj prilici u to doba sa narodom dosavsi kaludjeri u Rmanji osnovali su pravoslavni manastir... Osvojivsi Turci veliki dio Unske doline prema Busevicu i Krupi naselise tamosnje krajeve narodom iz Bosne. Veliki zastitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski pase i sandzaci (osobito Hasanpasa Predojevic)... Po sluzbenom izvjestaju zaokupise Vlasi po Hasanovoj odredbi krajeve oko Brekovice, Ripca i Ostrovice i u Velikoj dragi do Sokolca mnozeci se kasnije svakim danom«.

Benedikt Kuripesic opisuje put carskog poslanstva god. 1530. pod vodstvom Nikole Jurisica i grofa Lamberga sultanu u Carigrad. O stanovnistvu Bosne veli, da su od tri ruke: »Prvo su stari Bosnjaci, koji su rimsko-krscanske vjere, a tim je Turcin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi, koji se zovu Vlasi, a mi ih zovemo »Zistzen« (Cici?) ili martolozi. Oni dolaze od Smedereva i Beograda, a vjere su sv. Pavla (pravoslavni! ). Treci su pravi Turci (muslimani!), koji su vojnici i cinovnici, a vladaju se sasvim tiranski prema ovim krscanskim podanicima«. Kuripesic veli, da su mu Srbi martolozi, koji su protiv krscana (Hrvata) ratovali kao turske neredovite cete, priznali, da je velik grijeh, sto se bore protiv krscana, ali da oni to radi turske sile moraju.

Hrvatski povjesnicar Dr. Prelog, koji je prenio (Povijest Bosne, II., 57) ovaj Kuripesicev citat, tesko se zamjerio Dr. Gluscu, nanio Srbima »prave, teske i neoprostive uvrede«, i sluzio austro-ugarskom ugnjetavacu (Nekoliko pitanja iz proslosti B. i H., 66, 67). Ja kakvo li je istom zlodjelo ucinio onda u ocima Dr. Glusca rodeni Srbin Vladislav Skaric, koji je istrazivao podrijetlo vecine pravosl. naroda u sjeverozap. Bosni (Gl. Z. Muz., 1918., str. 228 i sl.) i na nesumnjiv nacin dokazao, da je taj »narod doselio iz srednjovjekovne Srbije u sjeverozapadnu Bosnu i sjevernu Dalmaciju« (str. 226). Pojava velikih masa Srba na hrvatskim granicama odmah, cim su Turci uzeli Bosnu, i to u krajevima, gdje »pravoslavnog elementa prije Turaka osim nesto Vlaha nije bilo«, tumaci Skaric doseljivanjem »voljom ili dozvolom Turaka « (str. 219). »Svud tuda su Turci iz vojnickih obzira morali naseljivati Srbe, koji su kao martolozi i drugi neredoviti vojnici cuvali granicu, cetovali i u pravilnom ratu vojevali na turskoj strani«. Naseljivanje je pocelo odmah iza 1512., a kolonisti su dosli iz Srbije, tadanjeg smederevskog sandzaka. Skaric se tu izrijekom slaze s Kuripesicem (str. 237). Do istog rezultata dolazi i srpski etnolog Milan Karanovic proucavajuci po Cvijicevoj metodi tri pounska kotara, Bihac, Cazin i Krupu. (Naselja srp. zemalja, knj. XX). On medu pravoslavcima uopce ne nalazi starosjedilaca, a 60% svih pravoslavnih obitelji doselilo je u danasnje svoje prebivaliste tek zadnjih 80 odnosno 100 godina.

Medju vaznije dogadjaje valja svakako zabiljeziti i PRELAZ JEDNOG DIJELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Presla je i skoro cijela Trebinjska biskupija u Hercegovini tokom XVI. i XVII. stoljeca. Katolicki narod ostao je bez svecenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada kompromis sa Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva cast turskog pase. U Srbiji se ta ista stvar dogadja osnutkom Pecke patrijarsije. Makar da pravoslavni kaluderi poput monaha Marka pisu, da su turski sultani (»ismailski car Bajazit«) »necastivi i troicihulni i hriscanom dosaditelni«, ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje siri na racun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Zapocinje sistematsko proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjicarskom pomoci sile na placanje pravosl. vjerskog poreza i podloznost u vjerskim stvarima, sto bi neminovno svrsilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svecenici bore se na turskim sudovima, placaju globe i idu u tamnice. Katolici su vise progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeca turske vlade, jer su pristase najveceg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer nece poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv krscana. Za turske vlade vise puta katolici teze progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara. »Mi u njima ljuce dusmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave«, pise fra Filip Lastric. A biskup fra Marko Dobretic u okruznici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) »koji panjkaju na nas po tribunalih ono, sto ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuce u svako zlo; dave, globe i gule...« (J e l e n i c, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz Smiciklasa, Batinica, Jelenica i drugih, da je ne trebamo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.« Nas proto Davidovic (Srpska pravosl. crkva u B. i H., 41) nalazi, da su to »fakti koji se ne daju pobijati, ali se daju lako razumjeti«. Ti su progoni isli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, cak prelazio na pravoslavlje. Trebinjski biskup Primi pise u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaludjeri!) na temelju toga fermana idu i tlace bijedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, sto im je sultan dozvolio. ) to vise, oni obilaze s cetom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovackih katolika deset puta vise, nego sto stoji u fermanu, izjavljujuci otvoreno, da ce im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne moguci se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da ce morati preci na grcki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganovic, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).

Radi ovog i drugih razloga presao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijasevic pise god. 1627., da je od 12 katolickih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod Neretve i Popova pise 1629., da je veci dio katolika ovih strana otisao u skizmu. VI. Skaric u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec katolicke kao ni ona u selu Dracevu. Sacuvan nam je dokumenat, kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osvestenju, dao sastrugati krec s crkve, porusiti katolicke oltare i izbaciti napolje kosti katolickih pokojnika. Narod, ozlojeden, hoce da se vrati katolickoj vjeri, ako mu se pribavi stalan zupnik. Nazalost od toga nije bilo nista, i ti katolici ostase i dalje pravoslavnim. Sve ove vijesti donosimo prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpske historiografije Stanoje Stanojevic (Jugosl. istor. casopis, III., 376) rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet, a time i prelaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.

Smatrali smo potrebnim, da posebnu paznju posvetimo vjerskim prilikama u Bosni. Vjera je bila jedan od prvih faktora za nacionalno opredjeljenje naroda u Bosni. Sljedbenik srpskog pravoslavlja nuzno se smatrao Srbinom. I zato su npr. Trebinjci i Popovci danas medu najodusevljenijim Srbima u Herceg-Bosni kao sto bi bili vatrenim Hrvatima, da su ostali u katolickoj vjeri.