RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Franjo Topić: Devet kantona i distrikt Sarajevo

Napisano 25.02.2010. 11:25
Franjo Topić

Kakva je Vaša saradnja sa političkim predstavnicima Hrvata?

- Ja dobro surađujem sa svima onima koji su za ovu zemlju i koji ne kukaju nego stvaraju bolje uvjete života, i ekonomske i međuljudske odnose, pomirenje, suradnju. Ne želim relativizirati, ali treba kazati da nema nigdje lakog života i nema raja na zemlji. Smatram da, također, Hrvati mogu dobro živjeti, i gospodarski i nacionalno. Ako malo pažljivije pratite istupe političara, onda ćete uočiti da oni govore isključivo o političkim pravima i kroz njih se gleda sva druga prava, kao naprimjer kulturna, gospodarska i vjerska, a to nije točno. Nije se teško složiti s političarima da nemaju dovojno političkih prava jer bi svaka stranka htjela imati sto posto vlasti, a to nije moguće pa su zato oni frustrirani i preko medija koji najviše prate političare to prenose na sve ljude. Time se stvara negativno ozračje među ljudima, čega oni često nisu ni svjesni, a kad tome dodate da su ovdje uglavnom tri vrste nacionalnih stranaka onda to poprima sasvim drugu težinu. Kad se potuku navijači Želje i Čelika onda je to obični incident, ali kad se potuku navijači Želje i Zrinjskog onda je to tuča dva naroda i to političari i mediji dignu na najvišu i najgoru razinu, a to dodatno svađa ljude i narode. A lako je ljude svađati kao što je lako zlo činiti, ali je teško dobro činiti, a dobro je jedino što je dobro.

Jesu li ljudi u BiH stvarno među sobom podijeljeni i nacionalisti?

- Ovdje je bilo previše događaja za jednu generaciju. Imali smo prvo promjenu jednog sistema u drugi, pa se raspala jedna država i nastala druga, i na kraju rat kao najteže, i nije lako biti normalan. Bivši komunistički sistem nije bio realan, jer je govorio da nacionalno i religozno pitanje nije važno i da je riješeno, jer je govorio da mi živimo u bratstvu i jedinstvu. Da jeste - ne bi bio moguć ovakav krvav rat, i ne bi most Bratstva i jedinstva u Sarajevu bio poprište najžešćih borbi. A kad je komunizama propao, onda se morala naći neka ideologija, jer bez nje ne možete vladati, pa su onda vlastodršci procijenili da je nacionalizam dobra ideolglija i to je tako krenulo od Miloševića na (Z)Gazimestanu pa dalje. I bilo bi vrlo korisno proučiti činjenicu da je većina suvremenih nacionalista uglavnom bivši komunisti. Ako pogledate pojedinačno, to je lako identificirati.

Ali zašto je bilo lakše ponuditi nacionalizam nego, recimo, liberalizam ili nešto drugo?

- E, to je politička elita odabrala jer je procijenila da će tako lakše osvajati vlast. Teško je s liberalizmom ljude motivirati da ginu i da ubijaju. U politici se često ne biraju sredstva, misle da je sve dopušteno i da cilj opravdava sredstva.

A zašto je običnim ljudima lakše da prihvate nacionalizam nego neku drugu opciju?

- Rat je bio prije svega nacionalni, a uz to se kod nas uglavnom poklapaju vjera i nacija, pa je to još dodatno pojačalo motivaciju za borbu i rat. I danas je gotovo svim strankama priča o ugroženosti vlastitog naroda najvažniji argument jer ih onda nitko ne pita za autoput, tvornice, radna mjesta ispunjenje datih obećanja.
Je li to onda ipak političko djelovanje na štetu vlastitog naroda?
- Pa jest, ali za političare to nema veze. Jednom sam pokojnom Hrvoju Ištuku, prekaljenom političaru, rekao da se ovi ponašaju kao da su vlasnici naroda, a on mi je odgovorio da se oni da ne misle tako ne bi ni bavili politikom.

Kakva je saradnja HKD Napredak sa političkim partijama koje se predstvaljaju kao zastupnici interesa hrvatskog naroda?

- Ovdje se sve gleda kroz politička prava i tvrdi da nemamo ni kulturnih ni vjerskih prava, a to nije točno. Ovakav stav političarima nije drago čuti, ali ja sam predsjednik hrvatskog nacionalnog kulturnog društva i mi imamo dva radija, izdajemo knjige, publiciramo četiri lista i drugo i ne znam da li nam netko to priječi. Da li imamo dovoljno novca ili ljudi da još više napravimo je drugo pitanje, ali ne nacionalno. Ili, ako je hrvatskim političarima stalo do hrvatskih medija - što prvo ne podrže Hrvatski radio Herceg Bosne koji postoji već godinama i koji je dobar, ili ne podrže naše radije Bobovac u Varešu i Vrhbosnu u Sarajevu? Moram prvi put javno kazati da dosad nisu dali gotovo ništa.

Da li to znači da imate lošu saradnju sa političarima?

- Nije to pitanje, nego je pitanje kako tko radi i što doprinosi boljitku Hrvata i svih drugih. BiH jest komplicirana, ali je izazovna, i meni je draga, duhovno i intelektualno i kako god hoćete. Mene su neki i hrvatski političari uvjeralavali da ja ovdje ne mogu živjeti kao Hrvat i da Napredak ne može opstati kao hrvatsko društovo, a onda čuda velikoga: Napredak je više napravio nego sva ostala kulturna društva zajedno, više nego svi Hrvati u Njemačkoj, recimo.

Kako onda gledate na tezu o ugroženosti hrvatskog naroda u BiH?

- Hrvati nemaju dovoljno političkih prava, ali to je pitanje za političare. Vodim Napredak 20 godina i da nisam uspješan - odmah bih sutra dao ostavku. Ne možete stalno ponavljeti da je netko drugi kriv. I ne možete sve svoditi na politička i nacionalna prava koja jesu bitna. Priču o ugroženosti Hrvata od nekog drugog opovrgava primjer Livna gdje Hrvati imaju apsolutnu većinu i svu vlast, a i tamo je od '91 iselilo 12.000 Hrvata.

Postoje gradovi gdje su Hrvati većina i gdje se živi dosta dobro, bolje nego u ostatku BiH. Da li je to rezultat pomoći Hrvatske, snalažljivosti Hrvata ili ...

- U ratu je bila značajna, ali sada nije tako velika pomoć Hrvatske i možda bh. Hrvati sada više pomažu Hrvatsku. Hrvatska politika govori da Hrvati u BiH nemaju ekonomske budućnosti, ali uzmite samo Ljubuški ili Vitez. Hrvati Viteza imaju više nepokretne imovine nego svih 100 tisuća Hrvata Austrije. Jedna firma u Vitezu zapošljava 2.500 ljudi, Kreševo nema ni jednog nezaposlenog. Ljudi nigdje ne žive dobro, ali mi sada generalno živimo mnogo bolje nego cijela jugoistočna Evropa. Ja sam bio u Rumunjskoj, Bugarskoj, sve sam prošao, i mi smo za njih Amerika.

Mnogo Hrvata iz BiH još uvijek gleda Hrvatsku kao pravu domovinu. Da li to ima smisla?

- Hrvatski narod je jedan, ima povijest i to je razumljivo, ne treba smetati, ali ne treba u ime toga nijekati BiH. Tamo se bolje živi, jeste sređenija država iako ima mnogo velikih problema, imaju ekstra velik dug od 42 milijarde eura, a mi 2,3 milijardi eura.

Pa imaju li onda Hrvati iz BiH razlog da čeznu za Hrvatskom kao domovinom?

- Ma nema potrebe, ali to je dio politike i medija. Do smrti predsjednika Tuđmana hrvatska politika u BiH je vođena iz Zagreba i to je kod nekih i danas ostalo, ali nema potrebe. Hrvatski političari u BiH imaju odgovornost i zadaću da se izbore za položaj Hrvata u BiH.

Često se govori i o lošem položaju Hrvata u Sarajevu ili njihovom napuštanju glavnog grada?

- Gradska procjena je da u Sarajevu ima oko 20.000 Hrvata. Većina hrvatskih političara stalno govori kako nestaje Hrvata, što je dio političkog govora. Ako su stvarno zabrinuti tom činjenicom i ako im je stalo do glavnog grada, onda nek' se presele s obiteljima. Zamislite koliko bi se povećao broj Hrvata da su svi političari, vozači, tajnice i drugi preselili u Sarajevo s obiteljima? Onda nije pošteno kukati kako, ko biva, nestaje Hrvata. Nije li nekim cilj da ih nestane? Slična je priča o broju Hrvata u BiH. Crkvena procjena je 460.000, procjena UN-a je 510 tisuća, a američka tajna služba CIA procjenjuje 570 tisuća. Priča kako nema ni pola Hrvata od 760.000, koja se najčešće čuje, je u biti poruka da ovdje nema budućnosti za Hrvate, što je strašna poruka. Neka nas je i 100 tisuća, ali hajde da vidimo šta možemo uraditi da se popravi. I tko god kuka i ništa ne čini na popravljanju statusa Hrvata, a i drugih sugrađana, ne bi trebao obnašati nikakvu odgovornu službu.

Jeste li zadovoljni politikom koju vode hrvatski političari u BiH?

- Kad bih htio biti diplomata onda bih rekao: mogu ili ne odgovoriti? Meni je žao jer mislim da bi se moglo puno više učiniti. Puno propuštaju i to prije svega što gotovo nijedan ne živi u glavnom gradu. A bez glavnog grada i stalne prisutnosti u njemu ne mogu biti značajni, pa tako ni hrvatski političari.

A politikom bošnjačkih i srpskih političara?

- Mislim da se jedan dio bošnjačkih političara često ponaša kao da manji entiet nije naš i da nije dio BiH. Trebalo bi sve učiniti da se srpska poltička elita približi BiH. Sadašnja prevladavajuća srpska politika nastoji stalno produbiti jaz između dva entieta da bi tako svoje ljude dovela u situaciju da misle i kažu da se ovdje ne može živjeti zajedno, a tome služi i sva priča oko referenduma. Sve bi se moglo riješiti da poltički predstavnici sva tri naroda shvate da je ovo naša zemlja, da trebamo i možemo graditi bolju budućnost i da nitko ne može imati sto posto vlasti i, što je najvažnije, da se dugoročno ne može vlastita sreća graditi na tuđoj nesreći.

Jeste li i Vi nezadovoljni činjenicom da je Željko Komšić izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?

- Nisam. Te stvari treba gledati po tome što čovjek radi. Ja ne ulazim u to kako je do toga izbora došlo. Hrvatski političari su narod opterećivali time ko će biti kandidat, imali više kandidata, zbunili narod... Ali već smo na kraju mandata tako da je to izlišno sada komentirati.

Jeste li zadovoljni njegovim učinkom?

- Nisam dosad sabirao učinak, ali to će reći građani na izborima iako je to poseban izborni slučaj. Ako već trebam odmah nešto kazati, onda mislim da bi puno sebi pomogao barem među tvrdim Hrvatima da se trudio barem govoriti hrvatski jer ipak po ustavu je hrvatski predstavnik.

Šta Vam kažu hrvatski političari kada se sretnete? Kažu li, profesore pretjerujete ili slično?

- Nije sve za javnost. Znam da ovo za neke izgleda idealistički, znam da BiH nije lagana, ali koja je alternativa? Lako se svađati, ali treba stvarati povjerenje i pomirenje radi svih mrtvih, ranjenih fizički i duševno, radi sretnije budućnosti. Ne treba dokazivati činjenicu da imamo puno više zajedničkog nego različitog, a ako ćemo stalno naglašavati i zaoštravati razlike, onda nema života ni u vlastitoj obitelji.

Šta Vam kažu obični ljudi?

- Pa znam da svi koji vole BiH i koji su za suživot i prijateljstvo mene podržavaju, ali ne treba se zavaravati jer se i tri brata mogu ne slagati oko zemlje. Za mene je bio velik test i provjera u anketama oko kandidature za gradonačelnika Sarajeva. Da budem neskroman, znao sam iz mnogih situacija da među građanima stojim solidno, ali da me preko 80 posto ispitanika podržava, i to uglavnom Bošnjaka, e to je ipak premašilo očekivanja. Zamislite da je u Dubrovniku kandidiran imam, kako bi bilo?

Kakva je uloga Katoličke crkve u cijeloj ovoj situaciji?

- Mnogi od njih rade sjajno svoj posao, ali velik broj vjerskih službenika ne može se oprijeti javnom mnijenju koje kreiraju mediji prenoseći političke stavove. Ja znam da ja nisam tipičan. Svodeći sve na nacionalna prava jadni ljudi onda vele da njima kao Hrvatima nema budućnosti i onda se sele, na primjer, u Austriju gdje nemaju nikakva nacionalna prava nego samo građanska i što je još gore – njih 95 posto se nikad neće vratiti.

Pa kakva je tu uloga crkve, ali i drugih vjerskih zajednica?

- Trebala bi biti pozitivna, trebala bi govoriti da ovdje ima mogućnosti, da doprinose pomirenju, razumijevanju, stvaranju opitmizma. Pa neće dragi Bog napraviti ni bogomolju, on traži naše dobre namjere i dobar rad pa će dati i svoju pomoć.

Kakvi su Vaši odnosi sa kardinalom Puljićem?

- Svašta pitate. Vrlo dobri! Kardinal Puljić je, usudio bih se reći, danas pravi i pozitivni autoritet u Bosni i Hercegovini i koliko vidim i čujem mnogi ga prepoznaju kao osobu dijaloga. On također govori kako za Hrvate u ovoj zemlji ima dovoljno mjesta, ali i upozorava političare, kako predstavnike hrvatskog naroda, tako i ostale, pa i međunarodnu zajednicu, da se mora učiniti puno više na izgradnji jednakopravne države i društva. Posebno su me dojmile njegove posljednje izjave kada je Hrvate Posavine pozvao da ne odlaze i ne prodaju svoju djedovinu. Jasno ne misli samo na Posavinu već i cijelu državu. I kroz to se prepoznaje njegova značajna uloga u hrvatskom narodu.

Mislim da su i kardinal Puljić, ali i Napredak na drugačiji način, pokazatelji kako se može njegovati i štiti svoj nacionalni i vjerski identitet, a da pri tome ne stvarate neprijatelje. I još ću dodati, u prilog naše dobre suradnje, kako Napredak zajedno s Vrhbosanskom nadbiskupijom zajednički radi na projektu podizanja spomenika papi Ivanu Pavlu II. u Sarajevu.

Često govorite da dva entiteta nisu rješenje i predlažete devet kantona i distrikt Sarajevo. Jeste li o tome razgovarali sa političarima?

- Godinama nisam htio o tome javno govoriti da ne bi ispalo da se miješam u čisto političko pitanje. Ali politika je čitav društveni život i gotovo svaki novinar mi postavlja to pitanje. Prije svega, svima je jasno da dva entiteta nisu pravedna i nisu funkcionalna. Ne treba zaboraviti da nema idealnih rješenja, ali treba voditi računa o mogućim i što realnijim i pravednijim rješenjima u datim okolnostima. Druga rješenja treba tražiti među najnormalnijim postojećim, a po meni je to Švicarska. To je, zapravo, manje-više Vance-Owenov plan i još više prijedlog Sabora Hrvata, koji je održan u veljači 1994. u Sarajevu, na kojem je izabrano Hrvatsko narodno vijeće. Treba podsjetiti da je taj Sabor, po priznanju američke administracije, bio ključan za zaustavljanje rata između Armije BiH i HVO-a i dobrim dijelom je bio podloga za Washingtonski sprozuma kojim je nastala Federacija BiH. Napredak je bio glavna logistika i naravno da sam ja sudjelovao i u izradi dokumanata, pa i o kantonizaciji. Ono što je bitno je da općine dobiju svoje izvorne prihode, jer 95 posto životnih problema se rješava u općinama, a zatim treba odrediti vlastite prihode za državu, kao i za srednji nivo vlasti. Nikad nije dobro ako netko zavisi od nekoga i ako netko nekome nešto daje.

Da li su procesi poput butmirskih ili prudskih pregovora rješenje za BiH?

- Ma mora se nešto mijenjati, svima je to jasno. Naravno da srpska politika neće promjene, oni više vole sami trošiti 1000 maraka nego s nekim se nekim dijeliti milijun. To je ljudski razumljivo, ali bi trebalo gledati šire jer to nije dobro. Evo, na primjer, Vlasenica ne živi nimalo dobro i nema veze što je u Republici Srpskoj.

Ali i Vi govorite da svako treba imati svoje izvorne prihode?

- Da, to je normalno. Jedan veliki nedostatak ovdje je to što općine nemaju svoje vlastite prihode. Za 90 posto građana sva je vlast u općinama, sve se rješava tamo i općine zato treba ojačati, jer neće netko iz Sarajeva rješavati neko lokalno pitanje.

Sada se najavlju Hrvatski sabor, izbor novog rukovodstva HZ HB, čak i neki referendum za hrvatski narod...

- Nešto sam sudjelovao u nekim od tih razgovora. Mislim da u tako važnim procesima poput butmirskog ne bi trebala odlučivati samo dva čovjeka, bez obzira što su na izborima dobili legitimitet. Mora se neko rješenje istestirati s većim brojem ljudi. Što se tiče HZ HB – to je nevladina organizacija u okviru koje postoji leksikografski institut i ovo je njezin sabor i bira se novo rukovodstvo jer dugo nije bilo sabora.

Da li Vi podržavate tu ideju o nekom navodnom referendumu hrvatskog naroda?

- Ne znam ni da se govori o referendumu, ali podržavam da nađemo neko rješenje i to zajedno s drugima.

Često ste sa Hrvatima u dijaspori. Šta oni kažu, da li dijaspora od njih pravi nacionaliste?

- Ma isto je to. Oni slijede naše medije. Prije par godina držao sam predavanje u New Yorku. Onda idu tipična pitanja i tvrdnje da neće živjeti u BiH s drugima. Kažem, slažem se, zato ste došli u New York gjde imate bar milijun crnaca (bez uvrede), milijun Arapa i milijun Kineza. I onda se smiju. Drugi mi, opet, kaže da neće tamo gdje nije hrvatska vlast i kažem, da se sasvim slažem s njim te je zato došao u New York gdje je dogradonačelnik Hrvat, da Kolumbija univerzitet ima nastavu na hrvatskome i da je CNN-ov drugi program (kojeg nema) na hrvatskome jeziku. Onda treba pošteno reći, ne sviđa mi se u BiH, bolje mi je vani, a na pravdati se krivim argumentima. Uostalom, treba jasno kazati da je, osim rata, 95 posto svjetske migracije samo ekonomska, sve ostalo je politiziranje tog pitanja.

Jeste li zadovoljni medijima u BiH, izborom informacija ili jezikom koji koriste?

- Probleme ne treba zataškavati, ali trebalo bi malo više pozitivnih informacija, jer nema pozitivnih rezultata sa pesimiznom. Bolesnik ne ozdravlja sa pesimizmom, a ovdje se često govori samo o negativnim pojavama. Širi se pesimizam. Naravno, ima sirotinje i ja ne znam kako netko u gradu živi s 300 KM? Ali, također, činjenica je da se puno gradi, da nigdje u jugoistočnoj Europi nema više auta na cesti nego na putu od Sarajeva do Travnika, da je prije dvije godine kupljeno 64 tisuće automobila, da ima preko četiri milijuna mobitela i tako dalje, a mnogi pričaju kao da kruha nemaju. U Austriji je prosječna plata 1.200 eura, ali i stan 600 eura i porodica ne može živjeti sa 600 eura.Tko ima stan ili kuću, vozi auto, makar i 20 godina staro, i ima mobitel – nije bogat, ali ni po kakvim kriterijima nije ni siromašan. Treba nam dobra organizacija i rad.

Kad već govorite o siromaštvu, pred FBiH je velika reforma davanja za RVI, nezaposlene demobilisane borce, porodice poginulih i iako nema novca, niko ne pristaje na smanjenje svojih primanja.

- Ljudima nikada nije dovljno novca i nitko neće reći da ima preveliku plaću, ali mi ne gledamo oko sebe. Uz to, ovdje je većina kuća i stanova vlastita imovina, a u Austriji ne. Ljudi trebaju imati, pogotovo oni koji su ostali invalidi, ali to mora biti realno, a ne na osnovu želja. Ovdje su problem spiskovi koje treba pročistiti, a prava se ne smiju uskratiti onima koji su se stvarno borili, naročito invalidima i udovičkim obiteljima.

Možda su najveći problem nezaposleni demobilisani borci. Da li njima treba dati ribu ili ipak štap?

- Ja znam da nije popularno ovo reći, ali ovdje ima većina ljudi koji ne vole raditi. Često kod nas dolaze stranci i kada prođu centrom Sarajeva pitaju koji je blagdan jer je ulica puna i kafići, a toga nema ni u Beču ni u Briselu. Imamo više sela koja nemaju nijedne krave i gdje većina zemlje nije obrađena. Razvijeni svijet počiva samo na dvije poluge: dobra organizacija i rad. Ljudima treba pomoći da nađu posao. Ali ima jedan drugi fenomen. Kod nas je kroz rat uništeno 70 posto industrije, a u nekim mjestima imate više radnih mjesta nego '91. Kreševo nema nezaposlenih, Vitez ima za 1.000 više prijavljenih zaposlenih nego prije rata i sigurno ima još neprijavljenih, Srebrenik također. Uzmite kao ilustraciju spomenute mobitele i da se troši samo 20 maraka po mobitelu - to je 80 milijuna mjesečno.

Vi ste i član predsjedništva Međunarodne panevropske unije. Šta je to?

- To je najstarija međunarodna organizacija, osnovana nakon strašnog I. svjetskog rata, 1924., sa željom da povezuje narode i države, ujedinjuje Europu, liječi mržnju i stvara prijateljstvo. I Paneuropska unija BiH nastoji donosti nešto dobro i pozitivno u ovu zemlju, miriti narode i povezivati nas s drugim narodima i zemljama Europe. I mi radimo prema svojim mogućnostima da BiH što prije uđe u Europsku uniju, jer će time mnogi naši problemi biti bitno drugačiji. Ali je još važnije i može se brže ostvariti da BiH što prije uđe u NATO, barem da smo sigurni da ovdje ne može biti rata, a to ujedno znači više stranih investicija i ulaganja.

Lično ste pozvali građane da prikupe pomoć za Haiti i skupili smo 20.000 KM. Šta to govori o nama?

- To pokazuje da smo mi više duhom siromašni nego materijalno. Postali smo škrti radi borbe za što većim standardom, a tu nema kraja, izgubio se i inače osjećaj solidarnosti i to nije dobro. Poražavajuće je kako smo brzo zaboravili stotine milijuna eura različite pomoći i često smatrali da su svi dužni pomagati nas. A sad, na jednu ovakvu tragediju ostali smo ledena srca i zatvorene ruke. Haiti je i prije zemljotresa bila nesretna zemlja, podijeljena, nestabilna, s različitim političkim utjecajima i da nam sada još ništa ne znače ni grozne slike koje smo vidjeli. Biblija veli: Tko vidi brata u nevolji i zatvori srce, neće u njemu ostati ljubav Božju. Zar nismo mogli odvojiti barem par telefonskih razgovora, kutiju cigareta... Nitko me ne može uvjeriti da je to prvenstveno pitanje siromaštva. Normalno je da se ljudi bore da bolje žive, ali su ovdje mnogi već zaslijepljeni konzumizmom, mislimo samo na sebe, izgubili smo osjećaj za opće dobro. Nijemci (ne institucije) su lani dali za različite humanitarne potrebe 2,16 milijarde eura. Kod nas gotovo nema volonterskog rada, nema angažmana. Mi imamo slučaj da naši stipendisti neće da dođu nešto uraditi. Dolaze nam mladi stranci volonteri i popravljaju naše škole i kuće, a mnogi naši mladi neće. To se treba mijenjati, jer tko nema osjećaja za nevolju i opće dobro, taj nema izglede za dobru budućnost.

U BiH se mnogo govori o kriminalu. Imate li utisak da ga zaista ima toliko koliko se govori o njemu?

- Ima dosta kriminala i to je radi toga što je slaba i neuređena država najbolja za kriminalce. Treba jačati institucije, jer većina ljudi će pasti na priči o novcu, pa vidite da idu pljačkati banke iako znaju da su tamo zaštitari, da mogu poginuti. Ima dosta kriminala, ima puno korupcije, od upisa na fakultete do bolnica, privatizacija je u mnogim slučajevima bila neregularna, ali ne treba generalizirati jer toga, nažalost, ima i u mnogo uređenijim zemljama. Evo Grčke, kolijevka demokracije i sređena država, članica EU, a ima korupcije i kriminala za izvoz. To se suzbija dobrim odgojem i oštrim kaznama.
Slažete li se s tezom da kod nas kriminalci proizvode nacionalizam kako bi sakrili svoja nedjela?
- Jeste. Pa oni dobro sarađuju, za njih nema entitetskih linija, auta „lete" preko tih granica i zato je važan odgovor institucija.

Kako vidite ove podvojene ili odvojene škole pod jednim krovom?

- Tu treba ići od mjesta do mjesta. Ne možemo ljude na silu povezivati i stvarati bratstvo i jedinstvo, oni su posvađani i to mora biti neko prelazno vrijeme. Sve je bolje od svađe i rata.

Ali koliko je to prelazno vrijeme, pa 15 godina je od rata?

- Između Njemačke i Poljske je 19 godina trebalo za prve kontakte, a različite su države. Mi ovdje živimo u jednoj državi, u jednom gradu. Ali imate mjesta gdje je bilo sukoba, a nema nikakvih problema i ni to nije normalno, i to ohrabruje i pokazuje da zlo ipak nije tako duboko otišlo, da nije razorilo sve duše i srca.

Kada govorite o regijama ili kantonima, šta sa onima koji ne bi bili u svojoj regiji?

- Sad je taj treći entitet najatraktivnije pitanje. Ne treba nikakve rasprave voditi jer nas one neće maknuti naprijed. Treći entitet ide ka tome da u Širokom Brijegu Hrvat bude načelnik općine, ali to ni ne može biti drugačije. Ljudima treba tamo gdje nisu većina obezbijediti prava. Ne treba se bojati simbola ili nacionalnog predznaka, on će ovdje još dugo biti važan i ne treba pričati jel' treba ili ne treba, to će još dugo biti važno.

Start


Nema komentara

Anketa

Ustavi