Uspješni prijeratni gigant danas je postao carstvo 'berača željeza'

"Posao je u ono vrijeme cvjetao, naše područje ima povoljne prirodne uvjete, imamo dosta sunca, vode, uvjeti za razvoj jedne ovakve djelatnosti su bili idealni, a pratili smo sve tehnološke uvjete do '85., nakon čega nismo imali mogućnosti. Ovo je bio cjelokupan kompleks koji je osim proizvodnje i distribucije imao i institut", ispričao je Mihić za Bljesak.info, te nadodao: "Za razvoj stakleničke proizvodnje u to doba bio je najzaslužniji inženjer Osman Pirija, koji je za to doba bio moderan, ali je imao i hrabrosti uvesti neke novitete. Prvobitno su izgrađene betonske konstrukcije, nakon čega je Pirija prešao na metalnu konstrukciju, jer je bila adekvatnija, tada je napravljeno 5 hektara novih staklenika, koji su u ono doba bili vrlo moderno rješenje. Sveukupno na Buni u Čapljini i Otocima bilo je 25 hektara staklenika, te smo s vremenom lagano postali najveći proizvođači cvijeća u bivšoj državi".

Predstavništva i istovarišta su imali u cijeloj Jugoslaviji, a sve je bilo jednostavno i uvezano, proizvodnja, a i posao su cvjetali, no veliki cvjetni gigant danas je uvenuo.

"Trenutno je sve uništeno, nije možda ni velika šteta što je demontirano, jer prilikom uništavanja je zagađeno i zemljište, komadići razbijenog stakla su u zemlji, a staklenici su građeni prije 63 godina kada su tadašnje tehnologije bile takve kakve jesu moderne za ono doba, takvi profili staklenika više ne rade, a današnja tehnologija zahtijeva nešto sasvim drukčije“, rekao nam je Mihić.

Po svemu sudeći, staklenici se ne mogu obnoviti, nego izgraditi nanovo. Po Mihićevom mišljenju, netko od nadležnih bi trebao napraviti program na koji način obnoviti proizvodnju cvijeća na našem području, ali ne samo na Buni, nego i u Čapljini i Ljubuškom, točnije na područjima koja imaju prirodne uvjete.

"Ja sam uvijek spreman pomoći i dati neki prijedlog!"

Po riječima Mihića, tržište BiH je malo. U tom razdoblju bavili su se proizvodnjom rezanog cvijeća sadnica krizantema, a sada je i samo tržište svedeno na ništa.

"Prije smo mogli vlakom slati sadnice i cvijeće, sve je bilo uvezano, no danas su to sve različite države i režimi, treba imati dozvole, certifikate. Sve se to treba urediti na višoj razini", prisjeća se Mihić.

Mihić je mišljenja kako bi trebalo obnoviti proizvodnju na preostalih 5 ha staklenika, što je osnova za formiranje 'klastera', to bi uključilo formiranje zajedničke promotivne aktivnosti, tj. brenda, osnivanje edukativnog centra, formiranje tržnice cvijeća i stvaranje turističkog proizvoda. No svakako je potreban i neki klub solidarnosti u radu, tako da se proizvodnja može održati. No, kako inženjer Mihić kaže, gledajući na naše uređenje i odnose to će biti teško, jer nema velikog potencijala, no jedan ovakav biznis svakako bi bio perspektivan.

Po pojedinim analizama procjenjuje se kada bi se ova djelatnost pokrenula, u naredne 4 godine mogla bi upošljavati i do tisuću radnika/farmera, te stvaranje radnih mjesta u djelatnostima podržavajućih industrija (ambalaža, sjemena i sl.)

Bljesak 

Anketa