Međunarodna zajednica, zapravo Zapad (kojem smo uvijek bili vjerni) stigao je ovdje i nastanio se među nama. I opet smo doživjeli gorku pilulu naših prijatelja, ponovno su upravljali zemljom u svome interesu i opet smo im trebali samo kao upotrebna vrijednost u ostvarivanju njihovih interesa. U jednom trenutku, dapače, učinilo im se da smo jedina smetnja ostvarenju njihovih ciljeva. I kao takve uklonili su nas s političke pozornice. Uzeli su tek ponekog od nas za kojeg su znali da, iz ovih ili onih razloga, prihvaća službu u ostvarivanju njihovih interesa.
Ključan aspekt “hrvatskoga pitanja u BiH” jest nedostatak političkih institucija i sustav koji omogućuje da Hrvate u vlasti ne predstavljaju uvijek osobe koje imaju potporu hrvatskoga biračkog tijela. Ovo je najčešće omogućeno raznim pravnim i izbornim odredbama, međunarodno nametnutima. „Najdrastičnije o nepravednu sustavu govori primjer Mostara, jedinoga jačega grada s većinski hrvatskim stanovništvom. Visoki predstavnik 2004. nameće poseban Statut za Grad Mostar.
Nova politička kriza u Mostaru nastupila je nakon objave odluke Ustavnog suda BiH kojom se nalaže Parlamentu BiH da promjeni Izborni zakon BiH u djelu kojim se regulira način izbora vijećnika u Gradsko vijeće Mostar. To je dovelo i do odgađanja izbora za Mostar, što je bio svojevrsni presedan, jer su za sve jedinice lokalne samouprave raspisani izbori izuzev Mostara. SDA, kojoj su puna usta države BiH, prava, odmah se oglasila kako neće provesti te odluke jer su one uperene protiv Bošnjaka u Mostaru.
Iako je Paddy Ashdown tada izjavio kako novi Statut predstavlja kompromis te da će konačno njegovom provedbom grad biti bliže ujedinjenju, a građani Mostara dobiti ujedinjenu, jeftiniju i učinkovitu administraciju, kao u brojnim izjavama tijekom svoga neuspješnog mandata nije govorio istinu. Iako je njegovo donošenje značajan korak naprijed u reintegraciji grada, taj Statut je nedemokratski i segregacijski, u suprotnosti s europskom poveljom o lokalnoj samoupravi, tako da postao ponovni izvor stalnih političkih sukoba i kriza.
Pretjerani determinizam u vlastitim predviđanjima potrebno je izbjeći, no, s obzirom na dosadašnje rezultate američke izgradnje nacije u poslijeratnim društvima, BiH će, nažalost, vjerojatno još dugo ostati nemirna zemlja na Balkanu, razapeta između izvanrednih ovlasti, prekršenih obećanja i utopijskih snova o naciji.
Podsjetimo, Dežul sladostrasno zamijenio ukradenog i pretopljenog A. B. Šimića i A. Šantića koji nije pretopljen. Barem ne ovaj put. I zabrinuo se za Srbe Mostara koji drhte pred hrvatskim fašizmom i beru kožu na šiljak kao u turski vakat. To objavio u Sarajevu, tamo gdje je bilo pet puta više Srba nego u Mostaru a sad ih je pet puta manje u tom i takvom Sarajevu nego u Mostaru. O etničkom čišćenju i ovovremenskoj presiji na Srbe Sarajeva, ni riječi. Napisao potom, „da ne kriva ni tamo ni ‘vamo“ isti Dežul nešto o islamskom fundamentalizmu, pa dobio zgražanje i ozbiljnu fetvu od ozbiljnog muslimana.
Izvrnuta logika društvenih odnosa u kojem su (politička) prava određena brojem pojedinaca koji ih traže, dominantna je u neformalnom političkom i javnom diskursu do danas. Histerija oko „broja" dobro se vidjela na popisu 2013. gdje su etnički prvaci Najbrojnijih unaprijed predviđali tuđu malobrojnost, pa im u skladu s tim, određivali i količinu prava.
Sretnu se na ulici dva jarana, odavno se nisu vidjeli. I šire ruke jedan drugom, osmijeh od uha do uha, a jedan sav ushićen kaže ovom drugom – Đe si, bolan, nema te k'o Kebe na Federalnoj televiziji?!? Nije šala, makar je, priznajte, fora dobra. Mirsad Kebo, sasvim je ozbiljna stvar, ne postoji za Federalnu televiziju, makar je još uvijek važeći potpredsjednik te iste Federacije. U zemlji u kojoj se mnogi mediji, a najglasnije neki sarajevski, rado busaju kako su jako objektivni, mnogo realni i u stalnoj borbi za istinu i pravdu, događa se medijska šutnja...
U analizi za Institut za društvena i politička istraživanja iz Mostara dr.sc. Dražen Pehar analizira studiju temeljem koje Kongres usvaja politike o BiH.
Neprincipijelnost sarajevskih političkih stranaka u obrani države od „stranog uplitanja“ jasna je svakom tko i površno prati poslijeratnu povijest nazadovanja zemlje. Dok strani državnici ili diplomati podržavaju sarajevsko viđenje BiH, bošnjačke stranke pozdravljaju i objeručke prihvaćaju „miješanje u unutarnje stvari“. Kada se netko od njih usudi iznijeti drugačije viđenje stvari, Sarajevo ga proglašava djeliteljem države i bez pardona „udara po prstima“.
Slaven Raguž u svojoj kolumni piše o odnosu međunarodnih organizacija i ''antifašističkih portala''.
Dobri su bili ovi hrvatski predsjednički izbori. U početku je sve izgledalo izvjesno i rutinirajuće. Aktualni predsjednik je vodio u svim anketama i sve se činilo pukom formalnošću. Toliko da je jednom izjavio da čak i ako se Gotovina kandidira da će ga pobijediti.
Ivan Vukoja piše o prašini koju je u Sarajevu podigla novoizabrana predsjednica Hrvatske izjavama kako će podržati zahtjeve legitimnih hrvatskih predstavnika u BiH, neovisno o tome hoće li se ti zahtjevi oslanjati na preustroj županija ili će biti na tragu „trećeg entiteta“.
Posebno će biti zanimljiv njen odnos prema bh. Hrvatima, koji su joj na ovim izborima dali veliku potporu. Tu bi moglo doći do sukoba dvije Kolindine ljubavi, Amerike i Hrvata iz BiH, čiji su interesi već dugo suprotstavljeni, na štetu ovih zadnjih. Njeni birači od nje svakako očekuju i da Hrvatsku konačno i simbolički oslobodi rezidua komunističkog totalitarizma.
Najveće zasluge za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović ne pripadaju ni njenoj stranci, čiji su čelnici, prije svega Milijan Brkić, odradili golem posao na terenu, ni medijima, koji su uglavnom iritantno bili skloniji Josipoviću, pa čak ni Milanoviću i njegovim ministrima koji su joj svojim gafovima i aferama zadnjih tjedana također “dali ruke“, već prije svega njoj samoj. Uspjela je pogoditi žicu većine hrvatskih birača.
Kontaktirajte nas