Prvi i jedini čovjek stranke koja se , još uvijek zove HDZ-a 1990, Martin Raguž iskopirao je Zlatkovu matricu ponašanja. On je već ranije našao strane podupiratelje u BIH da bi se potom okrenuo u traženje partnera kod Bošnjaka. Sve ono što je govorio zadnje 24 godine stavio je u koš. Skupove održava od Goražda do Bihaća, a u posljednje vrijeme što je također indikativno kao npr. u emisiji na Federalnoj televiziji ne usuđuje se ni reagirati na otvorene napade na Hrvate. Taj neki narod na čijoj grbači godinama fino živi. Poput recimo napada na HVO koje je u toj emisiji iznio Sefer Halilović, čovjek koji prijeti novim ratovima, umjesto da daje odgovore istražnim organima za ratne zločine u BIH.
Odvjetnik, bivši predsjednik Nove hrvatske inicijative koja je 2001. bila dijelom SDP-ovog projekta majorizacije Hrvata, Krešimir Zubak i sarajevski akademik Slavo Kukić koji je podržao oba projekta majorizacije Hrvata; i Alijansu i Platformu, pokušali su za jedan internetski portal relativizirati i zamagliti pitanje nacionalnog legitimiteta. Očito, u funkciji opravdavanja možebitne nove majorizacije Hrvata.
U BiH će se 12. listopada 2014. održati Opći izbori na temelju Izbornog zakona BiH (IZ) koji je omogućio da dva puta za redom Željko Komšić bude izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH isključivo bošnjačkim glasovima. Tako već osam godina u tročlanom Predsjedništvu BiH imamo situaciju: Hrvati nemaju svoga predstavnika, Srbi imaju jednog, a Bošnjaci dva. Premda u Ustavu BiH piše da su i Hrvati i Srbi i Bošnjaci konstitutivni narodi i da se Predsjedništvo sastoji od hrvatskog, srpskog i bošnjačkog člana – tri člana za tri konstitutivna naroda.
Stranke koje tvore političku scenu bh. Hrvata na nastupajuće opće izbore izlaze pod najtežim okolnostima. Te su okolnosti stvorene zlouporabom manjkavosti političkog sustava BiH od strane većinski bošnjačkih stranaka, koje su te manjkavosti iskoristile za praktično oduzimanje u političkoj sferi Ustavom garantiranog statusa Hrvata kao konstitutivnog i jednakopravnog naroda.
Jasno je zbog čega Cerić i drugi bošnjački kandidati ističu kako će osim Bošnjaka zastupati interese svih građana u BiH. Oni, kroz to implicitno teže ostvarenje unitarne BiH, s jednim predsjednikom, u kojoj bi Bošnjaci vladali u ime sva tri naroda. Jasno je i kako se Budimir zagovaranjem “normalne BiH” s jednim predsjednikom i jednom vladom želi nametnuti kako sluga bošnjačkog hegemonizma. Nejasno je, međutim, je li Raguževa izjava kako će “ako bude izabran kao Hrvat zastupati sve građane BiH” izraz nespretnosti, nesmotrenosti u izražavanju, posljedica nerazumijevanja suštine BiH, ili skretanje ka unitarizmu?
Najupečatljiviju misao, nad kojom su se mnogi zamislili, jer je zvučala proročanski uvjerljivo, iskazao je na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora , prije tri i pol godine prof. dr Marako Tokić. Hrvatski sabornici su se tada okupili kako bi osudili svoje sunarodnjake, hrvatske političare iz HSP-a i Lijanovićeve stranke „Radom za boljitak“ zbog sudjelovanja u majorizaciji Hrvata, koju je odlučila provesti bošnjačka crveno zelena koalicija SDP- SDA. Nazvani su izdajnicima, a Marko Tokić tada je proročanski upozorio: Nisu problem oni koji su izdali, već oni među nama koji će tek izdati. Te Tokićeve riječi nisu bijahu plod njegovih nadnaravnih, vidovnjačkih sposobnosti. Dok je to govorio, Tokić je imao na umu izborni sustav, koji kao magnet hrvatske političare mami u naručje političkog Sarajeva.
S druge pak strane službeno Sarajevo i bošnjački politički krugovi ne žele čuti ni najmanji prigovor. Dovoljno se sjetiti državničkog poteza hrvatskog premijera Milanovića koji je svojim odlaskom u Mostar tijekom BiH nemira primirio situaciju koja je prijetila prilično gadnom eskalacijom. Naime, velika skupina bošnjačkih prosvjednika ušla je u zapadni dio grada paleći samo točno određene zgrade i vičući »Ovo je Bosna«. Iako je usput budi rečeno opće poznato da Mostar nije u Bosni već u Hercegovini, a što pak definitivno nije samo obična zemljopisna razlika. Nakon toga se na Milanovića iz bošnjačkih krugova sručilo drvlje i kamenje, a naročito je gruba – da ne upotrijebimo koji tvrđi, a zasluženi pridjev – bila poznata redateljica Jasmila Žbanić.
„Evo i mene uhitilo, upravo me SIPA uhićuje,“ izjava jednoga od braće Lijanovića, nije važno kojega brata, jeli ministar ili zastupnik ili direktor ili vlasnik neke od brojnih fiktivnih tvrtki, ostat će u povijesti zabilježena. Umjesto na molitveni doručak u Washington, Lijanovići danas odoše u pržun, piše Hrvatski Medijski Servis.
Evo samo djelića priče. Koji ilustrira kako je legalizirana pljačka Hrvata. Bez kazne! Dom naroda se do 2000. sastojao od 60 zastupnika. Po 30 Hrvata i Bošnjaka. Odluke su se donosile natpolovičnom većinom svakog od nacionalnih klubova. Međutim, “sarajevski” stratezi su uz blagoslov međunarodne zajednice smislili plan kako razvlastiti Hrvate. Uz hrvatski i bošnjački klub, dodali su i srpski, plus sedam “ostalih”. Nacionalne klubove su smanjili s 30 na 17. Za imenovanje predsjednika, a time posredno i Vlade Federacije, umjesto polovine, potrebna je jedna trećina. Dakle, šest izaslanika iz hrvatskog kluba. Time je omogućeno da se simboličnom manjinom može izabrati vlast. Štoviše, izaslanici ne moraju biti Hrvati. Dovoljno se tako predstaviti.
„Pozivam Željka Komšića da povuče svoju kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva i na taj način dopusti hrvatskom narodu da sam izabere svog predstavnika“. Tim je riječima Živko Budimir, kandidat HSP-a BiH za premijera Hercegovačko-neretvanske županije apelirao na Željka Komšića, kandidata SDP-a BiH za hrvatskog člana „kolektivnog šefa države“, na tribini HSP-a, tadašnje Budimirove stranke, održane u Konjicu, 28. rujna 2010, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.
Hrvati u BiH moraju imati prava koja imaju i ostala dva naroda u Bosni i Hercegovini. To je minimum oko kojeg bi se trebale složiti sve političke opcije u Hrvatskoj. Zašto u Hrvatskoj? Zato što Zagreb snosi veliku krivnju za položaj Hrvata u BiH.Od devedesetih pa sve do do današnjih dana, hrvatske političke elite zavaravale su i iskorištavale BiH Hrvate. Od Tuđmana koji je u ime njih potpisao Daytonski sporazum do Mesića koji je bez imalo političke mudrosti ostavio na milost i nemilost Sarajevu, te na kraju Ive Sanadera koji je u Mostar išao samo po glasove.
Žele li Bošnjaci u EU to neće moći bez suglasnosti Hrvatske, članice EU, kao što Hrvatske nije mogla naprijed, bez suglasnosti Slovenije. A te suglasnosti neće biti, jasan je bio predsjednik HDZ Hrvatske Karamarko „ne pomognu li Bošnjaci i Srbi Hrvatima ostvariti jednakopravnost“ i predsjednik sestrinske HDZ BiH Čović “bez federalizacije BiH“.
Nažalost za ovaj preokret zapada u odnosu prema zemljama zapadnog balkana najmanje smo mi zaslužni. Uspostavljanje nove međunarodne konstelacije i opravdana bojazan zapada od Ruskog ekspanzionizma i Islamskog bliskoistočnog ekstremizma kojem značajan doprinos daju bosanski gastarbajteri.
Informacije govore kako se njemačka diplomacija „u tišini“ zanimala za moguće modele ustoličavanja institucionalne ravnopravnosti Hrvatskog naroda u BiH. Činjenica da je rješavanje „i nacionalnih pitanja“ uvršteno u prvu rečenicu završne izjave Konferencije o zapadnom Balkanu govori da su nerješena nacionalna pitanja, u konkretnom slučaju Hrvata u BiH, dignuta visoko na ljestvici prioroteta berlinskog summita pod ravnanjem kancelarke Merkel.
Ako je naivno očekivati da Wolfgang Petritsch javno i otvoreno prizna svoje greške, ne bi smjelo biti naivno očekivati da će ih barem uvidjeti i prestati ponavljati. U razgovoru kojeg je dao Dnevnom avazu – u kojem se može prepoznati da se W. Petritsch postavlja kao svojevrsni glasnogovornik “stručne skupine” koju okupljaju Nijemci – on je posredno kazao o čemu je govorio na sastanku u Berlinu i time pokazao da, ne samo da nije priznao vlastite greške i zablude, već i to da namjerava nastaviti krivim smjerom kojeg je odredio za vrijeme dok je bio visoki predstavnik u BiH.
Kontaktirajte nas