RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Džiho: Bošnjaci iz Mostara uspješno su surađivali s Ratkom Mladićem

Napisano 07.01.2012. 22:09

Ratne misterije - Svjedoci otkrivaju istinu o tajnoj vojnoj suradnji ABiH i Vojske RS

Srbi su za novac branili Mostar!

■ Srpski i borci Armije RBiH su čak spavali zajedno!
■ Dešavalo se da njihovi artiljerci ispale i koju granatu više i kažu: „Ovo kuća časti“
■ Pripadnici VRS su čak pucali i na veresiju
■ Šefkija Džiho tvrdi da je tajna suradnja s Vojskom RS bila formula za opstanak Mostara
■ Na Mostar je padalo više granata nego kapi kiše
■ Novica Gušić nudio je Arifu Pašaliću da zajedno „istjeraju ustaše“ iz Mostara
■ Srbima su za granate davani koferi novca

Piše: M. Smajkić, Sedmica, Dnevni avaz

Da su se srpske snage u jeku sukoba između Armije RBiH i HVO-a, odnosno notorne agresije Hrvatske vojske (HV) na našu zemlju tokom 1993. i početkom 1994. godine, držale po strani, javnosti je manje-više poznato. No, i nakon skoro dvije decenije priča o tadašnjoj tajnoj vojnoj saradnji između Armije RBiH i Vojske RS na Podveležju iznad Mostara, u vrijeme dok je grad na Neretvi bio ogromni logor, još je misteriozna, slabo istražena i gotovo nepoznata široj javnosti u BiH.

Borba za život

O tim događajima u Hercegovini ponešto se zna, ali je malo zabilježenih svjedočanstava učesnika jednog od najkontroverznijih događaja u odbrani naše zemlje od agresije na našu državu, a o čemu je u svom dnevniku pisao čak i ratni zločinac Ratko Mladić. Ti događaji sigurno su djelimično utjecali na to da Armija RBiH odbrani istočni dio grada na Neretvi.
Prema depeši koju je Komanda 4. korpusa Armije RBiH uputila Glavnom štabu ARBiH 8. avgusta 1993., a čiji sadržaj je u svojoj knjizi „Operacija Jesen '94“ (DES Sarajevo, 2007. godine) objavio ratni reporter Šefko Hodžić, dan prije sastavljanja dokumenta došlo je do kontakta između pripadnika Armije RBiH i predstavnika Hercegovačkog korpusa VRS.
- S naše strane učestvovali su: Džiho Šefkija, pomoćnik komandanta, Alikadić Alija, član Ratnog predsjedništva Opštine, Hofo Tima (Fatima Leho), član Komande Korpusa. Sa srpske strane bila je prisutna šestočlana delegacija s pukovnikom Miloševićem na čelu, pomoćnikom komandanta Hercegovačkog korpusa. Sastanak je održan u Busku, na liniji razgraničenja. Sa naše strane je inicirano pitanje razmjene mrtvih boraca i civila... Pokrenuli smo pitanje prijevoza teških ranjenika, kao i prolazak konvoja pravcem Bar - Podgorica - Mostar - pisalo je, između ostalog, u depeši.
Tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je uz saglasnost komandanta 4. korpusa, rahmetli Arifa Pašalića prvi otpočeo razgovore s pripadnicima Vojske RS, u ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“, ističe da je to bila borba za puko preživljavanje.
- Ulagali smo velike napore, tada, u ljeto 1993., da taj front sa Srbima miruje. Jer, u jeku sukoba sa HVO-om i HV-om nismo smjeli činiti ništa što bi dodatno isprovociralo situaciju na istočnom bojištu, odnosno na Podveleškom platou. To je još neobjašnjeno, ali i možda su mirovali zbog dogovora Mate Bobana i Radovana Karadžića. Možda ćemo to saznati kad se njihovi arhivi otvore - priča Džiho.
Ne isključuje ni mogućnost da su Srbi procijenili da „smo mi ovdje bili fanatizirani borci“, jer su se vojnici Armije RBiH borili iz očaja.

- Nema jačeg oružja na svijetu od toga kad nemaš izlaza! Dakle, mi nismo imali izlaza. Mostar je bio potpuno blokiran sa svih strana, gdje bi vojni poraz bio naš nestanak. To je bila suština i to je bilo najjače oružje kod svih nas u Mostaru. Mi, jednostavno, nismo imali kud. Posebno u situaciji kada je na istočni dio Mostara, tada, 1993. godine, palo više granata nego kapi kiše - prisjeća se Džiho.
Mostarski borci u Podveležju su, kako je potvrdio i Džiho, još ranije uspostavili kontakte sa srpskim vojnicima. Posebno s onima iz doline Neretve. Dozivali su se i prepoznavali. Čak je preko punktova u Podveležju uspostavljena i ilegalna „pošta“ između Bošnjaka iz Mostara i mostarskih Srba u Nevesinju.
- Ljudi su kupovali brašno, so i druge potrepštine. Zbog interesa da ne ratujemo na dva fronta, nismo ih provocirali ni na linijama. Dakle, slali smo im jednu indirektnu poruku - objašnjava Džiho.

Sama ideja o saradnji dvije suprotstavljene vojne sile, od kojih je jedna agresorska, došla je u julu 1993. i to od komandanta 8. motorizovane nevesinjske brigade Novice Gušića. Bilo je to u vrijeme najžešćih napada HVO-a i HV-a na Mostar.

Zajednički napad

Gušić je posredno pozvao svog dugogodišnjeg kolegu iz JNA, rahmetli Arifa Pašalića da se tajno sastanu u Busku kod Mostara.
Pašalić je to odbio, jer ga je hrvatska propaganda uveliko vezivala za KOS, pa bi susret s Gušićem, za kojeg bi se sigurno doznalo, bio dokaz za to. Tako se i desilo da se s predstavnicima Vojske RS najprije susretne Džiho. Kako Pašalić nije želio doći, i Gušić je poslao svoga bezbjednjaka, pukovnika Miloševića.
Milošević je na početku razgovora s čuđenjem posmatrao Džihu i značajno pitao:

- Pa, čovječe, ima li iko u Mostaru živ. Gledao sam kako vam ustaše dižu grad u nebo.

Džiho mu je odgovorio da „ima živih“ i da „nam ne mogu ništa“, ali da „ne dozvoljavaju prolazak konvoja s hranom“.
Naš sagovornik vrlo otvoreno govori o tom susretu, navodeći kako mu je bilo saopćeno da će Milošević sa svojom svitom stići iz pravca Trebinja.
- Po noći smo se prebacili do komande našeg bataIjona u Gnojnicama. Noć je bila topla. Dok smo tu sjedili, primijetio sam da iz zemlje viri glavica luka. Na tom mjestu je, vjerovatno, nekada ranije, bio zasađen luk. Počeo sam čeprkati po zemlji i pronašao nekoliko malih glavica luka koje smo pojeli, jer smo bili užasno gladni. Mi smo bili komanda Korpusa, a nismo imali šta jesti - govori Džiho.
Dok je razgovarao s Miloševićem, sjeća se Džiho, nekoliko metara dalje bio je kostur muškarca u invalidskim kolicima. Nešto dalje nalazio se i leš žene u dimijama. Ispostavilo se kasnije da su to posmrtni ostaci nesretnih Bošnjaka iz Nevesinja koji su se pokušali 1992. probiti do Mostara.
Taj ga je užasni prizor potakao pa je Miloševiću predložio da pokupi kosti nesretnih ljudi. Milošević je pristao uz uvjet da oni dobiju kosti pukovnika Tome Pušare.
- Bre, naša svetinja je poginula na Podveležju. Ako mi daš njegove kosti, dat ću ti ja ove, iako ne znaš čije su - dobro je Džiho zapamtio riječi Miloševića.
U znak „dobre volje“ Džiho je, uz Pušarino, Vojsci RS predao posmrtne ostatke još osam osoba.

Uslijedio je drugi sastanak. Tada je Džiho tražio od Miloševića prolazak konvoja s hranom preko Crne Gore i Nevesinja. Agresorski oficir rekao je da je „to krupna stvar“, te da o tome „mora sa svojima razgovarati“.
Mostarci su tada došli na ideju da naprave jednu, kako Džiho kaže, „caku“.
- Poslali smo izvještaj Glavnom štabu i Predsjedništvu BiH, gdje smo sugerirali predsjedniku Izetbegoviću da bi bilo dobro u medijima objaviti vijest o našim kontaktima sa Srbima kako bi Hrvatima dali do znanja da preko teritorija koji je kontrolirala Vojska RS možemo dobiti hranu. Izetbegović je tu vijest i objavio, nakon čega ulazi konvoj preko Metkovića koji puštaju Hrvati. Dakle, ti razgovori su, prije svega, bili humanitarnog karaktera, vezani za razmjenu i prolazak konvoja - smatra Džiho.
No, nije završilo na tome. Srbi su ponovo ponudili susret komandanata Gušića i Pašalića.
- Arif Pašalić tada prihvata da ide i nas dvojica odlazimo na sastanak. Vozili smo se u „golfu 2“ koji smo kasnije poklonili komandantu Gušiću. On tada Pašaliću nudi da zajedno napadnemo HVO! Ponudio je čak 1.200 vojnika za tu operaciju. Tražili su sektor od Vranjevića do Dračevica, odnosno da napadnu teritorij Bune, a mi drugi dio. Arif je to odlučno odbio - nastavlja Džiho.
Gušić je rahmetli Pašalića pitao zašto ne želi pomoć, a prvi čovjek 4. korpusa iskreno odgovorio:
- Kada otjeramo ustaše, šta ćemo s vama? Gušić je Pašaliću uzvratio da je „nezgodan igrač“.
Kada je poslije žestokih napada HVO-a na Blagaj i Kočine kod Mostara Safet Oručević preko mostarskih Srba Milana Kovačevića Gare i Stojana Dakića uspostavio kontakt i sa samim Ratkom Mladićem i zatražio njegovu pomoć, ratni zločinac je 16. jula 1993. iz Bratunca emitirao vijest koju je prenio Tanjug.
„Glas Srpske“ je dan kasnije objavio: „Muslimani zatražili pomoć od Srba“. - Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć - objavio je Tanjug.
Mladić je s radošću izjavio da će „razmotriti apel muslimana“. I zaista, nabavka artiljerijskih projektila od Srba trajala je mjesecima. Naravno, to se „masno“ plaćalo. Pričalo se i o koferima novca koji su završili u srpskim bunkerima na Podveležju. Saradnja je toliko uznapredovala da je u septembru 1993. dogovoreno da srpski artiljerci cijelih sedam dana daju artiljerijsku podršku jedinicama Armije RBiH iz haubica. Srpski i borci Armije RBiH su čak spavali zajedno!

'Kuća časti'

Uspostavljena je i „vruća linija“, pa je bilo dovoljno da Komanda 4. korpusa zatraži određen broj granata i da ih odmah dobije. Srbi su „po narudžbi“ ispaljivali granate na položaje HVO-a. Dešavalo se da njihovi artiljerci ispale i koju granatu više i kažu: „Ovo kuća časti“. Pripadnici VRS su čak pucali i na veresiju. Za branioce Mostara posebno su navijali mostarski Srbi koji su neodoljivo željeli da se vrate u svoj grad.
 
Džiho nema dileme da se ovakva vrsta saradnje s Vojskom RS morala uspostaviti, jer je Armija RBiH u to vrijeme hranila više od 30.000 civila i vojnika. Niko nije imao šta jesti.
- Mi smo vrlo svjesno, svojom dovitljivošću, u situaciji kad je bio užasan sukob sa HVO-om, praktično bili egzistencijalno prisiljeni da ostvarimo kontakt sa srpskom stranom. Molili smo Boga da se ne uhavizaju pa nas ne napadnu zajedno. To je bila suština, kakva ljubav, jednostavno golo preživljavanje. Jer, ono što sam odgovorio generalu Ramizu Drekoviću, kada je tvrdio da će „pokvariti našu ljubav s četnicima“, možda najbolje opisuje naše razloge. Kazao sam mu: „Generale kumim te Bogom, kakva ljubav? To je formula opstanka Mostara i nas u gradu. Ne možemo ratovati na obje strane. Džaba si ti vojni stručnjak, to je jednostavno nemoguće“ - objašnjava Džiho.
 
Smatra da je „vrijeme pokazalo svu ispravnost naših tadašnjih postupaka“.
- Jer, svim ljudima koji su učestvovali u ratu, na bilo koji način, apsolutno je jasno da iza toga nije bilo ničega što nije smjelo biti -zaključuje Džiho.
Pa ipak, mnogi se i danas pitaju zašto Srbi nisu iskoristili težak položaj Armije RBiH i zajedno s HVO-om izvršili završne udare na Mostar. To je ponajveća misterija proteklog rata! Pogotovo jer je HVO, dok je Vojska RS pružala artiljerijsku podršku Armiji RBiH,
također blisko sarađivao sa srpskim snagama. Čak su se nesmetano kretali njihovim
položajima. Štaviše, tražili su da im VRS dozvoli da Armiju RBiH napadnu sleđa.
Možda su, ipak, ponajviše u pravu oni koji tvrde da su Srbi prepustili Mostar Hrvatima i da bi bespotrebno ginuli za teritorij s kojeg bi se ionako, prije ili kasnije, morali povući. 

■ RATKO MLADIĆ JE SAFETU ORUČEVIĆU NUDIO DA SLIJEDI PUT FIKRETA ABDIĆA

Mostarski gradonačelnik Safet Oručević sastao se ujesen 1993. i sa Ratkom Mladićem!
- Mladić je od mene tražio da izdam Hercegovinu kao što je Fikret Abdić izdao Krajinu. Govorio je kako me Izetbegović ostavio, kako je Hercegovina prodata Hrvatima. Pravio pritiske i nudio sve i svašta da to uradim - izjavo je Oručević u mikrofon Šefki Hodžiću.

■ HRVATSKE OPTUŽBE
Kada je Džiho upućen na pregovore s Hrvatima u Međugorje, njegovu ulogu preuzima Fatima Leho.
- Čim sam došao u Međugorje, hrvatski pregovarač me dočekao riječima: „Šta je, Džiho, preksinoć si bio u Busku s četnicima“, na što sam mu odgovorio: „To znači da je vaša saradnja neupitna“.

■ SVE JE DOGOVORENO „NA VRHU“

Da je vojna pomoć vojske bosanskih Srba braniocima Mostara dogovorena na najvišem nivou, ilustrira i depeša koju je 17. avgusta 1995. Komandi 4. korpusa poslao komandant ARBiH, rahmetli general Rasim Delić.
- Obezbijedite da se Safet Oručević u Mostaru obavijesti da od četvrtka pa dalje očekuje poziv čovjeka kojem je prije sedam godina prodao zelenog „kedija“. Ovaj čovjek će ga zvati motorolom s Brda i predstavit će se kao Mićov kum. Poruku prenesite HITNO! - navedeno je u Delićevoj depeši.
Mićov kum bio je mostarski Srbin Milan Kovačević, a Brdo je Podveležje.

| Dnevni avaz | HB.org |


Ispiši
Ocijeni: 3.9
12363 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi