• Povratničke tegobe Hrvata (204151)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167646)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96767)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94333)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9866
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Stisnite „delete“

Bio je s nama, pa prešao k njima, tko zna što je sve kao policajac radio po Sarajevu, a sad je prvi u redu za mirovinu...

Stisnite „delete“

Deset tisuća ljudi je poginulo, ubijeno u opsadi Sarajeva, ali sve što je njemu važno jest ta crkavica od 20 maraka

Piše: Goran Milić, Obzor

Ovog sarajevskog ljeta, u mjesecu ramazana, prorijedilo mi se društvo za jutarnju kavu. Neki dosljedno poste, drugi kasnije ustaju zbog produljenog noćnog iftara, treći su na Jadranu, pa sam u kafiću prihvatio društvo jednoga čovjeka kojeg sam poznavao prije rata i koji mi, bez puno uvoda, izlaže svoj problem:
- Ova zemlja je luda kuća! Tu ne zna lijeva što radi desna. Zamisli, molim te, ja sam radio u MUP-u Bosne i Hercegovine prije rata i bio sam u Sarajevu do početka 1993. Onda sam otišao na Pale (glavno uporište Karadžića i Mladića, op. a.) i nastavio raditi u MUP-u Republike Srpske. Trebalo mi je gotovo tri godine da izganjam onaj dio penzije koji sam zaslužio u Sarajevu.
U stankama njegova vehementnog nastupa, započetog bez rutinskog sarajevskog pitanja o zdravlju i obitelji, postupno sam shvaćao o čemu je riječ. Čovjek je radio u BH policiji. Kad je počeo rat, napad i opsada Sarajeva, ostao je u gradu i redovito radio za policiju koja je branila Sarajevo. Onda se, usred rata, pridružio svojim sunarodnjacima na Palama i tamo nastavio raditi za tamošnji MUP do mirovine. Republika Srpska mu je za ratno vrijeme na Palama priznala dvostruki staž, ali on ne može razumjeti zašto ne dobiva dvostruki staž za onu godinu koju je proveo u MUP-u BiH dok mu je ministar bio Alija Delimustaflć.
- Što ima veze u kojoj sam policiji radio? Važno je da sam radio i da, po zakonu, oba entiteta priznaju dvostruki staž tijekom rata. Ali, hajde, konačno su mi to priznali pa mi je penzija na mjesec veća za 20 maraka. A čekao sam tri godine, maltretirali me nekim papirima, mogao sam i umrijeti, ne bih tu razliku u penziji dočekao...

Da mi je to čovjek ispričao prije deset godina, možda bih ga pljunuo (manje vjerojatno), ali bih (sigurno) ustao od stola, platio samo svoju kavu i otišao da ga moje oči više nikada ne vide. Sada sam šutio, gledao prazno u čovjeka, bez osjećaja koji bih mogao opisati. Preda mnom je 60-godišnjak, puno starijeg izgleda od svojih godina, u vjerojatno jedinom crkvenom i posmrtnom odijelu, sa zmija kravatom iz 80-ih, koji sve svoje frustracije, nedosljednosti, izdaje, ali i jedinstvena ratna iskustva pretvara u priču o 20 konvertibilnih maraka (oko 80 kuna) koje mu „luda kuća“ (država BiH) nije isplaćivala tri godine.
- Ni zaostatke mi ne bi platili, ali sam im rekao da ću tužiti. Vidjeli su da sam uporan, pa će valjda nešto od toga biti. Duguju mi više od 700 maraka.

Baš mi je taj čovjek upropastio dan. Deset tisuća ljudi je poginulo, ubijeno u opsadi Sarajeva, među njima i tisuću djece, on je imao priliku gledati taj užas s obje strane, moguće, vjerojatno, u tome i sudjelovati, ali sve što je njemu važno, pri kraju tog svog jadnog života, jest ta crkavica od 20 maraka mjesečno.

Sjetio sam se priče moje bivše tajnice Ljilje, Vukovarke kojoj su ubili dva člana obitelji, koja se zgražavala nad sličnim primjerom u svome bivšem gradu nekoliko godina nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Bio je s nama, pa prešao kod njih, tko zna što je sve radio po Vukovaru, a sad je prvi u redu za penziju... Prošlo je još deset godina, Ljilja više ne spominje tog „odvratnog tipa“ koji ju je izluđivao. Vrijeme ide, sjećanja blijede, naboj opada, sve vjere ovoga podneblja temelje se na oprostu, kazuju kako život u mržnji nije Božja želja, a i civilna i civilizirana Europa diči se da se uspješno izgradila baš na tim postavkama. Ma kad bi čovjek, kao računalo, imao onu tipku „delete“, ja bih odmah izbrisao ovo sjećanje na golgotu nesretnika koji je tako mukotrpno stigao do svojih 20 maraka. I mogao bih mirnije raditi, ne misliti na prošlost, i izgrađivati Europu.