RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Dobretići na novom putu

Napisano 01.06.2012. 12:12

Dobretići na novom putu 

Piše: Milka Bilandžija, Vjesnik

Dobretići, župa Vrhbosanske nadbiskupije, ime je dobila prema srednjovjekovnoj plemićkoj obitelji Dobreta. Prije se ovaj kraj, vjerojatno, zbog planinskog smještaja i loših putova zvao Vrhovine. Ta su se dva naziva koristila usporedo sve do polovine XVIII. st. Često se od ujaka koji su bili na službi u Dobretićima može čuti kako su sela ove župe najnepristupačnija u cijeloj Nadbiskupiji.

U novije vrijeme u narodu se za ovaj kraj koristi naziv Pougarje, prema rijeci Ugru koja izvire ispod Vlašića i protječe ovuda.

Dobretići su smješteni na oko 1.200 m nadmorske visine, 20-ak km od Jajca, ispod Ranča, između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Sve do 1962. god., pripadali su općini Jajce a tada su, kako mještani to znaju reći, prisilno odvojeni od Jajca i pripojeni Skender Vakufu. Nakon rata kratko su pripadali općini Jajce a danas su samostalna općina.

Prema knjizi „Pougarje i njegova oklica“ autora fra Miroslava Džaje, Stjepan Dobreta je, sklanjajući se pred Turcima sa svojom obitelji, prešao iz Srbije u Bosnu te je u Dobrinji boravio 10-ak godina a odatle se pod još većim naletom Turaka sa svojom obitelji uputio prema Jajcu. Sklonište je našao u selu Zapeće u šumom obrasloj pećini. Pri obilasku dobretićkih sela često ćemo se doticati ove plemićke obitelji između ostalog i zbog biskupa iz ove loze te, zbog svećeničkih zvanja kojih je (neobično) veliki broj iz cijelog Pougarskog kraja. Drugi biskup, porijeklom iz Dobretića, rođen u Imotskom je fra Paškal Vuičić. On je, inače, blagoslovio Sueski kanal.

Stipan i njegova supruga Dobroslava imali su dvije kćeri Ljiljanu i Doroteju te sinove: Juraja, Pavla, Boju, Vlatka, Radivoja (Radojina), Ostoju i Nikolu. Sinovi su nakon očeve smrti podijelili baštinu – Vrhovine te su sela nazvana po njihovim imenima. Tako su se na oko 200 km2 smjestila slijedeća sela: Dobretići, Bojčetići, Brnjići, Bunar, Davidovići, Kričići, Melina, Mijatovići, Milaševci, Orašac (Gornji i Donji), Pavlovići, Prisika, Slipčevići, Vitovlje, Vukovići, Zapeće, Zasavica i Zubovići.

U već spomenutoj knjizi fra Zvonimir Baković 1995. godine, u uvodnoj misli, ističe da je kršćansko-katoličko Pougarje živjelo oko 1.025 godina, što danas znači ukupno 1.042 godine. Fra Zvonko se pita hoće li Pougarje ponovno živjeti? Ovom ćemo reportažom pokušati odgovoriti na to pitanje.

Selo Dobretići središte župe

Selo Dobretići je središte istoimene župe i općine proglašene 1998. god. Prema izvještaju koji je biskup fra Mato Delivić, nakon posjete župi 1737. godine, poslao u Rim, u selu Dobretići su bile 32 kuće, 317 žitelja i 28 krizmanika. Dalje u tom izvještaju biskup ističe kako su sela daleka te da je krizmao 3 dana pred župnikovom kućicom, te navodi kako su dušobrižnici u strahu od zlobnih Turaka žive nerijetko i u špiljama, za čije lokacije samo rijetki znaju, inače stanuju kod mještana često mijenjajući adrese. Za biskupovog posjeta na župi je bio Vučević fra Augustin, rodom iz Fojnice. Vjernici su slušali misu pod vedrim nebom. Sve to potvrđuje i biskup Dragičević 1742. godine. Zatim i biskup Miletić 1813. godine također skreće pozornost na činjenicu da je mjesto bez crkve te da u župi postoje tri pokretna oltara i to: u Korićanima, Melini i Pavlovićima. Sve su prijašnje crkve, kao i u cijeloj Bosni bile porušene a nove se nisu smjele graditi sve do 1862. godine, kada je župnik fra Franjo Zubić započeo gradnju crkve u Dobretićima. Bila je u blizini današnje crkve sv. Ante. Sagrađena je od drvene građe ali narod joj se jako obradovao. Osim što su se mogli skloniti od vremenskih nepogoda od tada su znali i kamo svake nedjelje na misu. Fra Franjo je porijeklom iz Dobretića.

Dolaskom boljih vremena sagrađena je i bolja crkva, za čiju je gradnju najzaslužniji župnik fra Grga Kotromanović koji je ovdje na službi od 1882. do 1887. Pribavio je sve potrebno za gradnju 1884. nabavio je i novo zvono. Crkvu je napravio fra Bono Kalmeta, umro je u Rimu 1906. godine kao propovjednik. Gradnja je počela 1890. Crkva i župni stan godinama su se dograđivali i mijenjali ali od tada uvijek na bolje. Crkva je oštećena u potresu 1969. godine, a potom je sagrađena nova po projektu fra Pija Nuića. Djela sakralne umjetnosti koja se nalaze u današnjoj crkvi, primjerice, brončani kip sv. Ante s djetetom Isusom, rad je kipara Ante Starčevića. Tu su i postaje Križnog puta (ulje na platnu) slikara Josipa Biefela. Za vrijeme Domovinskog rata crkva je oštećena i umjetnine opljačkane. Zalaganjem župnika crkva je obnovljena, umjetnine i zvono pronađeni te vraćeni crkvi. I župna je kuća oštećena, ali je danas osposobljena za stanovanje.

U ovoj su župi 1935. godine 2.554. vjernika te 1974. godine 4.530. Ne tako davno crkva je bila premala za sve svoje vjernike a danas, u najboljem slučaju, na nedjeljnu misu dođe stotinjak vjernika.

Treba svakako napomenuti da se na Miholjdan, (29. 9.) govori misa na Stini, gdje su križevi još uvijek svjedoci da je to groblje. Mještani tvrde da su tu pokapane osobe umrle od kuge pa se još zove i kužno groblje.

Vozeći se prema Dobretićima, na Ranču smo susreli dežurne policajce koji ostavljaju dojam sigurnosti. U šali smo ih pitali stvara li im poteškoće „gusti“ promet. Ističu kako ozbiljnijih problema nema, tek pokoji manji prekršaj. Stanovnici koji tu trenutno žive, rado surađuju. Poteškoće stvara loša prohodnost putova, napose zimi. Policajci redovito obilaze dobretićka sela. Budući da nemaju terensko vozilo to im je teško, a često i nemoguće. Ipak narod je snalažljiv, svi se manje-više služe mobitelima i ukoliko imaju problem zovu 122.

U Dobretićima, dakle, djeluje jajački odjel PU Jajce, za sad smješten u školi. U tijeku su pripreme za gradnju namjenske zgrade za potrebe policije. Većina uposlenika policije, Općine, šumarije, zdravstva i školstva svaki dan putuju iz Jajca, a petero ih živi baš u Pougarju. U planu je izgradnja zgrade za poštu te šumariju.

Kod naših domaćina Frane i Marice Čakarić zatekli smo susjede Gordanu i Katu Alandžak, Agu Pilić i djevojčicu Katarinu koja ide u treći razred ovdje u Dobretićima. Katarina je malo sramežljiva. Uspjeli smo samo saznati da joj je najdraži predmet matematika. Fra Antun Knežević je 1879. god., započeo s opismenjavanjem ljudi. Prva je škola u Dobretićima sagrađena prije više od sto godina. Tada se malo koji grad mogao pohvaliti da ima školu. Bila je na lokaciji Žilića, nedaleko današnje crkve. Današnja škola sagrađena je 1970. godine. Nakon rata je obnovljena. Nekada je u ovu školu išlo tisuću učenika, radilo je 40 prosvjetnih djelatnika i nastava se odvijala u 3 smjene. Danas u školu ide deset učenika u sva četiri razreda i uči ih jedna učiteljica, gospođica Ružica Jajalo.

Žali se Frano, na početku našeg razgovora, da često zaboravlja i ne može se sjetiti najskorijih događaja i osoba s kojima je nekad bio jako dobar. Najviše ga je strah da će za 20-ak godina selo ostati pusto. Sprovodi su na starom dobretičkom groblju česti, a djeca se ovdje ne rađaju. Niti se mladi vraćaju. Teško se vratiti i na sebe preuzeti odgovornost za obitelj ako se nema sigurnog posla. Jedino umirovljenici, koje zdravlje služi koliko-toliko, mogu se odlučiti na povratak. Nažalost.

Obiteljske kuće koje nisu stradale od granata, stradale su od paleža i pljački, čak preko 90%. Danas selo krase lijepe nove kuće iako ima i onih koje nisu obnovljene. Obnavljano je dijelom iz donacije a dijelom vlastitim trudom i sredstvima.

Prije rata samo je mali broj stanovnika ovog mjesta radio u jajačkim poduzećima. Većinom su radno sposobni odlazili u Austriju i Njemačku, i to sve od početka 70-ih godina a početkom 80-ih veliki broj radnika odlazi na rad u Hrvatsku i Sloveniju. I ovdje je situacija bila ista kao i drugim mjestima Bosne – odlazili su očevi a majke su sa djecom ostajale i brinule se za djecu, starije i kućanstvo. U razdoblju od 1965. do 1975. dosta se obitelji odselilo u Đakovačke Selce i Brodski Drenovac. Tamo su stvorili novi dom, ali nikad nisu zaboravili rodni kraj. I danas održavaju veze s Pougarcima. Naime, na blagdan Gospe Snježne, Pougarci hodočaste u Đak. Selce, a za sv. Antu i sv. Ivu ovi dolaze u rodni kraj.

Struju su u selo Dobretiće dovedeli 1971., a vodu s vrela Studena 1975. godine. Telefonske linije uveli su nakon rata. Danas je ovdje izvršna jedinica pošte Jajce. Ambulanta radi dva puta tjedno. U Dobretićima je i odjel šumarije Javnog poduzeća šume Središnja Bosna. Općinske službe funkcioniraju uredno. Formirano je i JP „Vodovod i kanalizacija“ koje upošljava tri radnika. Prošle je godine završena stambena zgrada za prosvjetne radnike sa 6 stanova. U selu su i dva kafića. Pažnje vrijedno jest i etno muzej u kojem je svoje mjesto našlo sve što je narod ovog kraja koristio za rad i proizvodnju hrane, odjeće i obuće. Muzej-kuću osmislio je i sagradio Mile Malić, trenutno živi izvan Dobretića i dođe nekoliko puta godišnje.

Prilikom posljednjeg blagoslova obitelji i kuća, u Dobretićima zastalno živi 55 osoba u 22 obitelji. Dosta njih iz inozemstva dođe u Dobretiće u nekoliko navrata tijekom godine. Prezimena koja smo zatekli u Dobretićima danas su: Alandžak, Bojić, Čakarić, Ilinković, Joskić, Jurić, Lukić, Malić, Marković, Mijatović, Pilić, Poplašen, Slipčević i Žilić.

Obitelji su se uglavnom hranile onim što bi sami proizveli. Kažu ako se ne proizvede nije se imalo ni pojesti. Napominje naša sugovornica Kata da su sve potrebno za rad sami izrađivali. Kažu deveralo se i snalazilo. Žito su nosili na leđima u Zasavicu u mlinove. Zasavica je udaljena 8 km pa nije teško zamisliti koji je to teret bio. Poznato nam je da je bivša komunistička vlast namjerno i sustavno zanemarivala ovaj kraj. U prilog tome ide i činjenica da je kroz Dobretiće u tursko doba prolazila cesta iz Travnika u Banja Luku. Duž ceste postojali su i hanovi. Komunistička vlast završili su 1980-ih godina cestu na relaciji Turbe – Skender Vakuf. U isto vrijeme žitelji ovih mjesta samodoprinosom grade makadamsku cestu prema Jajcu, preko Brnjića i Poljana. Bilo je i odvajanje za Pavloviće. A do Skender Vakufa morali su ići makadamom i do 50 km, preko Korićana i Imljana. Tek nakon Domovinskog rata u Dobretiće se može stići novom cestom, koja bi trebala biti magistralna, što je svakako prvi uvjet za razvoj ovog područja.

Nadalje, ondašnje su vlasti spriječile otvaranje pogona travničkog „Borca“ u Dobretićima što bi bilo od velike važnosti ovom kraju. Zato je i život ovdje bio jako težak.
Bez osnovnih uvjeta žrtvu su podnijeli svi stanovnici ovog kraja, koji se nisu dali slomiti nego se uvijek vodili onom poznatom „što te ne ubije, ojača te“. Ipak red je spomenuti da su često umirala djeca, pogotovo novorođenčad i žene pri porodu. Čest je to bio slučaj i na drugim mjestima.

Kažu da su svi radili. I muškarci i žene i djeca. Poznavajući narav ovog kraja i muškog dijela stanovništva mora se priznati da su žene na ovim prostorima bile u jako teškom položaju. Pitali smo naše sugovornice kako je to biti majka, supruga i sestra u ovom kraju, ovim ljudima. Neka mi oprosti muški rod ali mislim da su žene svojom dovitljivošću, urođenom ljubavlju, žrtvom i molitvom najzaslužnije za očuvanje života na prostorima kao što su Vrhovine. Kažu radilo se bez predaha i uvijek se nešto nosilo na leđima ne samo žito već drva, voda, sijeno... Majke bi ubrzo nakon poroda morale na njivu a djeca su obično ostajala kod žene koja se brinula za njih, kuhanje i blago. Preživljavali su samo najjači, drugačije nije moglo biti. Oči u suzama i pogledi upućeni negdje u prošlost kazaše nam puno. Svatko ima svoju priču, samo ponetko svoju pjesmu

Fra Zvonko je napisao kako svaki stariji Pougarac ima u svijesti dosta znanja i shvaćanja sebe i svoga kraja, ali, to nije vidljivo drugima dok stoji unutra u duši. Ističe kako je potrebno da se blago i bogatstvo života ovog naroda, koje je zapredeno u dnu savjesti, iznese na vidjelo i pokaže. Upravo ovu svijest sebe i svoga kraja u svojim pjesmama pokazuje naš sugovornik Frano u svoje četiri pjesme o tragediji Pougarja.

Svakako treba istaknuti da je Frano jako puno pomogao da se 1970. nakon zemljotresa sagradi crkva. Samo rijetki znaju da je u onom komunističkom sistemu Frano odigrao jako veliku i važnu ulogu za ovaj kraj.
Frano u prvoj pjesmi opisuje početak rata, strahotu napuštanja stoljetnih ognjišta, paniku stanovništva koje nije znalo kamo već samo da mora otići. Patnje i umiranja na tom putu do nepoznate adrese. Frano je stihove pisao u progonstvu u Velikom Petrovom Selu 1992. godine i nadao se boljim vremenima. Evo nekih:

Nisu za nas ulice u šoru
nit otoci na jadranskom moru.
Nisu za nas velike ravnine
već Bosanska brda i planine
.“

Potom se osvrće se na slavnu prošlost, sad pusta sela, i pita se gdje su svi njegovi Pougarci. Još uvijek se nada. U trećoj pjesmi saznajemo da je pisac promijenio adresu, tad je tužni izbjeglica u Njemačkoj. Osvrće se na sudbinu izbjeglica koji još uvijek putuju i ne znaju hoće li, kada i gdje stati. Na kraju te pjesme ne nada se povratku već završava riječima:

Pozdravljam te Nagorkinjo vilo,
obiđi nam Pougarje milo
“.

Četvrta pjesma kazuje o oslobođenju te čeka da prođe zima pa da se može vratiti kući.

Ovim je izrekao životnu priču, iskrenu i istinitu, od postanka Dobretića do konca rata. Vjerojatno će nas Frano počastiti sa još, barem jednom pjesmom, koja će kazivati o ovom poslijeratnom vremenu. Danas kada je sve ostalo negdje u prošlosti a dragi su ljudi kilometrima daleko, živi li još nada?

Franjine pjesme su one koje se uz laganu glazbu lijepo recitiraju unucima, u dugim zimskim večerima, pored ognjišta ili kamina, dok vani vuci viju. Ovi su stihovi najrealniji gdje im je izvor. Pitamo se: „Hoće li se naći unuka da poslušaju ovu priču o Vrhovinama – Dobretićima, Pougarju – župi sv. Ante, o rodnom mjestu dobrostivog biskupa?“ Ljudi koji ovdje žive i rade optimistični su i uvjereni da hoće. I mi također zapažamo da se ova župa na padinama Ranča, poput Feniksa, polako ali sigurno diže iz pepela.

| Pougarje.net | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi