RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Sjećanje na žrtve travničke tragedije 22. listopada 1944. godine

Napisano 20.10.2011. 20:57

Sjećanje na žrtve travničke tragedije 22. listopada 1944. godine

Dan 22. listopada 1944. godine za sve Hrvate Središnje Bosne i šire predstavlja poseban dan. Dan kada je  kulminirala, možemo je slobodno nazvati, travnička tragedija II. Svjetskog rata.

Budućnost počinje ratom

I dolačka je župa, kao i mnogo drugo naše mjesto, platila bezobzirno visoku cijenu ratu: mnogim ljudskim životima.

Na južnim prilazima Travniku, na području župe, bio je početkom rata izgrađen crni lanac bunkera kroz čije su puškarnice jednooke ubojice – puške i mitraljezi – često palacale svojim smrtnootrovnim jezicima prema neprijatelju i nepoznatima. Kao i u svakom ratu, i ovdje su najprije stradavali nedužni. Kao nesretne žrtve zalutalih metaka, nagaznih mina i prijekih vojnih suđenja. Mladi ljudi, regrutirani redovnim putem u vojne garnizone ili odvedeni nasilnim postupkom na borilišta, javljali su se kućama i dolazili u trenucima primirja ili ranjeni da se vide sa svojima. A kad se posljednji put spustila zavjesa nakon krvavih predstava Drugog svjetskog rata, ove besmislene ljudske tragedije, ostajalo je uvijek po jedno ili po više mjesta za obiteljskim stolovima prazno, mnoga su zadnja pisma ostala nedopisana, mnoge prve ljubavi neizjavljene.
Tjeskobne su bile ljetne noći 1943. i jesenske 1944. godine. Vodile su se ogorčene borbe za Travnik, strateški vrlo važnu poziciju za željeznički i cestovni transport trupa i ratnog materijala kroz srednju Bosnu. Bunkeri na liniji Vilenica – Tarabovac prelazili su, kao krvavi darovi, u posjed partizanskih odreda i vraćali se, opustošeni i prazni, ponovno u ruke domobranskih, ustaških ili njemačkih jedinica. Početkom rujna 1943. počeli su domobranski vojnici dezertirati ili prelaziti na stranu NOV-e koja je tako postigla uvjerljiv uspjeh na planu psihološkog ratovanja.
Iako su bili navikli na iznenadne smrti, ipak su gotovo svi stanovnici na području naše župe bili bolno zatečeni naglom tragedijom koja je 19. rujna 1943. pogodila kuću braće Sulje i Saliha Kahvedžića sa Sadikova bunara.
Prvo je Sulji poginula žena i dijete od zalutale granate na Tarabovcu. Nakon njihove pogibije i nakon pokopa uvukla se žalost u sve okolne kuće gdje se iskreno oplakivala nesreća ovih uzornih susjeda.
I župna crkva u Docu trpjela je udarce. Bila je na nišanu oružju s Vilenice i iz Travnika; mnogi su meci letjeli prenisko i zabadali se u njezin krov, prozore i fasadu. Ni župni stan nije bio pošteđen takvih udaraca.
Još zlosutnije od detonacija granata i bombi odjekivalo je ono noćno lupanje kundakom ili vojničkom cipelom na kućna vrata. Bile su to iznenadne racije, tražila se prilika da se na nedužnima osvete poginuli u borbama ili da se pohvataju povratnici iz neprijateljske vojske, koje je netko izdajnički prokazao. Takve su noći bile najcrnje, bila su pogašena svjetla, samo je gorjelo još po jedno u dušama ukućana, svjetlo nade da će se odvedeni ipak vratiti kad ponovno svane. Nažalost, mnogi su mrtvi dočekali svanuće. Ležali su na zemlji, hladni kao i ona. Uklonjeni su iz života kao žrtve opake odmazde za diverzantske akcije ili kao taoci.


Ratna generacija prvopričesnika (1944)

Ledeni dah smrti osjetio je na svom licu i kasniji dolački župnik, fra Stanko Karin. Njemu je određeno da kao kapelan u Bugojnu izgubi život 9. rujna 1944. Ostao je ipak živ, iako je bio propisno strijeljan. Nakon toga bio je prebačen u travničku bolnicu a zatim u župni stan u Dolac na kućnu njegu i polagano vraćanje u život.

Prvopričesnici sa župnikom fra Stankom Karinom

Odlučne borbe za Travnik, vrlo krvave i dramatične, vodile su se u listopadu 1944. Partizanske jedinice zauzele su Dolac 21. listopada, a zatim i Travnik, osim vojarne. Nove goste, partizane, dočekao je župnik u Docu ovako:
Moj kapelan (fra Eduard Lončar, prim. L. F.) i ja ispovjedili smo se jedan drugome, molili se i čekali sudbinu, predani volji Božjoj. Oko 3 sata iza ponoći zalupalo je jako na vratima sa zahtjevom da se odmah otvori. Kapelan je otvorio, jaka ga je svijetlost džepne baterije obasjala (električni vod bio je potrgan), a strojnica mu je bila uperena prema prsima. Videći neoboružana, mirna čovjeka pred sobom u redovničkom odijelu, oružje je bilo spušteno i oko desetak je osoba ušlo u kuću, da je pretraže, bojeći se zasjede. Kad su se osvjedočili da nema ništa sumnjivoga, jedni su izišli da pretraže crkvu, a komesar Đidara s još nekim Jovićem i trećim koga su zvali drug Nikola ušao je k nama u sobu gdje smo ih počastili i bili su s nama prijazni. Zamolio sam ih da paze da ne bude previše krvi. Odgovorili su da im je Travnik izišao na vrh glave, a posebno ovaj otpor (poginuli su vođe Šoša i Mećava) pa da će biti krvi po svoj prilici više nego se misli...
Tko je te krvave dane, a trajali su sve do svršetka listopada, preživio, teško će ih zaboraviti...

| fra Ladislav Fišić, Korijeni i život, Povijest župe Dolac kod Travnika |

Dan 22. listopada 1944. godine za sve Hrvate Središnje Bosne i šire predstavlja poseban dan. Dan kada je  kulminirala, možemo je slobodno nazvati, travnička tragedija II. Svjetskog rata.

Toga dana partizanske su postrojbe nakon dugih i iscrpljujućih borbi konačno zauzele grad Travnik. Sve do nedavno šaptom se govorilo o tome događaju, kao i o opsegu stradanja nevinog puka i partizansko-komunističkim zločinima koji su  nastavljeni poslije toga datuma.

Malo je obitelji koji nisu izgubili nekoga u tim crnim danima ili na neki drugi način stradali.

„Vođeni smo željom, kako je to uobičajeno u svim civiliziranim zajednicama, obilježiti ovo stradanje te da kroz razne druge aktivnosti potaknemo rasvjetljavanje ovog mračnog perioda za naš puk i naš kraj. Smatramo da svi nevino stradali zaslužuju najmanje istinu o okolnostima i dostojanstven spomen njihova stradanja. To je najmanje što možemo učiniti za ljude koji u prethodnom režimu nisu imali pravo niti na istinu i pravdu a kamo li na što drugo.

Program obilježavanja ovih tužnih događanja počinje Sv. misom u župnoj Crkvi sv. Ivana Krstitelja u Travniku za sve žrtve travničke tragedije u subotu, 22. listopada u 18:00 sati. Program  se nastavlja nakon mise u velikoj sali općine Travnik, satom povijesti i kratkim podsjećanjem na ovaj dan.
U 19:30 sati u velikoj sali općine Travnik je planirano da se program nastavi sa predstavljanjem knjige prof. dr. Josipa Jurčevića „Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima“ gdje će knjigu predstaviti sam autor. Nakon predstavljanja knjige planirano je također kraće predstavljanje rada Povjerenstava za uređivanje  i obilježavanje grobišta iz II Svjetskog rata i poraća.
U nedjelju, 23. listopada, planirano je nastaviti s programom slavljenjem svete mise na Rijama, u mjestu Rankovići, Novi Travnik kod spomen obilježja, a na mjestu stradanja, gdje se i nalazi grobište stradalih. Najavljeni su i ove godine organizirani posjeti iz Zagreba i Kupresa te ovim putem i pozivamo i sve ostale da proprate ova događanja i tako daju svoj doprinos da se prema žrtvama odnosimo sa civilizacijskim poštovanjem", stoji u priopćenju organizacijskog odbora.

Ove godine organizaciju ovih događaja su preuzeli Udruga „Baština“ Novi Travnik i Udruge proistekle iz Domovinskog rata dok je posebnu potporu uz sudjelovanje u organizaciji dala „Udruga Forum Hrvata“.


Nema komentara

Anketa

Ustavi