RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Mit o Bogumilima

Napisano 21.11.2009. 09:52
Dominantna religija u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini su bili bogumili, ogranak dualističke heretičke kršćanske sekte potekao iz Bugarske, koji je raznim stazama i bogazama dospio u Bosnu, postavši vremenom skoro "nacionalnom vjerom" dobrih Bošnjana i štitom protiv nacionalno-teritorijalnih presizanja susjednih katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba. Također, zbog duhovne sličnosti u svjetonazoru, bogumili su prvi prelaskom na islam stvorili jezgru (a kasnije i većinu) islamiziranoga slavenskoga stanovnistva u Bosanskom Pašaluku, pa se s dobrom mjerom sigurnosti moze tvrditi da su sadašnji Bošnjaci-muslimani u neku ruku biološko-duhovni potomci srednjovjekovnih bogumila.


Stvarnost


“Crkva bosanska" je nastala u krilu već postojeće i organizirane biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam naziv institucije, “Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili ortodoksne državne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve bosanske”), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božje i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga i nasilnog obračuna države i "Crkve bosanske", u kojem će ova gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (Fine, Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvojenja, te u prvim desetljećima turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.

Historiografija 19.stoljeća je postavila dvije teze:

a)“Crkva bosanska” je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika” katara iz 12. i 13.st.

b) islamizirano pučanstvo Bosne i Hercegovine je najvećma “bogumilskoga” podrijetla, što je moguće objasniti i doktrinarnom sličnošću između islama i bogumilskih učenja-tj. “bivši Bogumili” su lako postajali muslimanima zbog navodne duhovne srodnosti oba svjetonazora.

Moderna je povijesna znanost srušila te mitove u svim glavnim točkama:

a) preobraćenjem, a kasnije i progonom “Crkve bosanske” u desetljećima prije Osmanske invazije, krstjani (ionako uvijek manjinsko stanovništvo Bosne) su praktički nestali, tako da jednostavno nije bilo krstjanske demografske “supstance” koja bi poslužila kao biološka “osnovica” za kasniji bošnjačko-muslimanski narod.

b)“Crkva bosanska” po svom naučavanju nema veze sa dualističko-gnostičkim doktrinama kao što su bogumili i katari. Pojam “Bogumili” za pripadnike “Crkve bosanske” prvi je puta uporabljen u 19.stoljeću. Sama je pak “Crkva bosanska” doktrinarno bila posve u granicama kršćanskoga pravovjerja, dok se ustrojstveno nije razvijala (u odnosu na zapadnu Europu) zbog djelomične prometne i civilizacijske izoliranosti. Svi sačuvani tekstovi nastali u krilu “Crkve bosanske” ne pokazuju nikakvo odstupanje od katoličkoga kršćanstva, niti ikakvu srodnost s dualističko-gnostičkim doktrinama.

c)Teza po kojoj je, navodno, dualistički gnosticizam “ideološki” blizak islamu u bilo kojoj varijanti (uključujući i islamski misticizam-sufizam) – potpuno je besmislena. Islam, kao religija kojoj je obilježje izraziti monoteizam, po svomu je samome biću nepomirljivo suprotstavljen bilo kakvom dualističkom svjetonazoru. Ideja jednote Boga u islamu radikalno je neprijateljska dualističkomu učenju o postojanju dva boga.

Povijesna je znanost minucioznim istraživanjima utvrdila da između nestanka "Crkve bosanske" i procesa islamizacije ne postoji nikakva stvarna sveza, pa čak ni sinkronicitet na vremenskoj osi. Upravo zahvaljujući tim istraživanjima postalo je jasno da proces islamizacije u Bosni nije bio bitno drukčiji u odnosu na druge zemlje koje su vremenom padale pod vlast Osmanlija. Danas je, pak, neprijeporno da je suvremena relativna masovnost muslimanskoga pučanstva u Bosni rezultat povijesnih procesa XIX. i XX. st. (sve zemlje koje je kršćanska "reconquista" oslobodila do sredine XIX. st. bile su "vjerski očišćene", da bi nakon toga vremena tečevine demokratskih procesa naprosto onemogućile takav postupak), a ne posljedica neke posebnosti bosanskih prilika, pa time i nekoga osobito uspješnoga procesa islamizacije u ranijim vremenima.


Pomalo je neobično doći u situaciju da se uopće komentira nesuvislost koja bi "državotvornost" Bosne i Hercegovine (zapravo, nacionalističku megalomaniju Bosanskih Muslimana) trebala opravdati i argumentirati nekom bizarnom "tajnom vezom" koja tvori tobožnji duhovno-genetski kontinuitet izmedju navodno srednjovjekovne kršćansko-gnostičke vjerske sljedbe i moderne nacije čiju srž čini islamski vjersko-civilizacijski identitet.

No-budući da je ta tema prostituirana u dnevnopolitičke svrhe od strane raspamećenih bosansko-muslimanskih "ideologa" i "utuvljivana" narodu kao nepogrješiva dogma- osvrnut ćemo se ukratko na "bogumilsku" problematiku u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, te dati kratku analizu nesklapnosti "bogumilomanskih" teza.

Teološka zbrka

Crkva je bosanska, bez ikakvih stvarnih dokaza, proglašavana odvjetkom dualističko-gnostičkih doktrina.
Bez pretenzija da ulazimo u detalje povijesti gnosticizma (i gnosticizama), dat ćemo samo kratak prijegled gnostičkih učenja i pokazati nesklapnost s onime što znamo o Bosanskoj crkvi.

Bogumili i katari

Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3.st. A.D.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća. Maniheizam, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6.stoljeća) su svojim doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te identifikaciji tvari sa Zlim-presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos-čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13.st., dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:

-postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom-što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bog- dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog teologa, Sv.Augustina (5.st.), koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei"/O državi Božjoj, razradio metafiziku i "psihologiju" kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski doktor Crkve postovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "brata" čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame-a Satan je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu- katari su ispovijedali jednostavniju doktrinu: za Augustina i kršćansku ortodoksiju Satan je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji)

-dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma

-budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela

-duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo

-glavne doktrine Katoličke crkve su pogrješne: Krist nije Logos koji se inkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka križa, konfirmacije, pomasti), sama institucija organizirane kršćanske crkve je zlo, Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni sud se neće zbiti jer materijalni svijet ne može biti obogotvoren (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle tvari

-praktični naputci za svakodnevni život su favorizirali seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prijekid s etabliranim katolicizmom: katarsko "svećenstvo" se sastojalo od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje, usavršenih) ljudi/perfectes koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima/credentes ("vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i trapljenjima.


Crkva bosanska i "hereza"

Priča o nastanku, postojanju i nestanku Bosanske crkve detaljno je razrađena u poglavlju djela Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"-dio koji prikazuje povijest “Crkve bosanske”.
Sam tekst je dostupan na http://www.islambih.net/knjige/book_povijest_Bosne/m_03.html.
Mi ćemo se samo osvrnuti na osnovne točke prijepora o naravi Bosanske crkve:

-kao što su suvremeni istraživači (John Fine i ostali) pokazali, Bosanska crkva je nastala u okviru Katoličke crkve i od nje se nije doktrinarno razlikovala ni po čemu- osim po stupnju primitivizma. Razrađene teološke dogme o Inkarnaciji, Trojstvu, Otkupljenju, angelologiji i demonologiji,...-nisu nalazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome bosanskom podneblju. Organizacijski, Bosanska crkva je bila oblik pučkoga kršćanstva kombiniran s elementima pravoslavnoga monaštva koje vuče korijen još iz ranokršćanskoga Egipta i Sirije. Zapadni monasticizam, nastao na temeljima djelovanja Sv. Benedikta, nije ni dospio u bosansku zabit. Dakle-ustroj (a ne doktrina) Crkve bosanske nije bio ni katolički ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije bilo zapadne, bilo istočne provenijencije, krstjani su prakticirali elementarni oblik kršćanstva kakav se mogao u to doba naći još jedino u zabačenim i prometno izoliranim krajevima Europe. Ili, sarkastično govoreći-Crkva bosanska je odvjetak Katoličke crkve koji je "zaostao u razvoju".

-praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršćanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualističko-gnostičke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija. To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novoga Zavjeta koji se ničim ne razlikuju od sličnih nastalih bilo gdje u kršćanskoj Europi. Ili, kako je zabilježeno u knjizi Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"
(http://www.islambih.net/knjige/book_povijest_Bosne/m_03.html ):

Može se na kraju pretpostaviti da su neki heretici što su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u mašti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovničku hijerarhiju u katarsku svjetovnjačku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu kršćansku teologiju u radikalno heretički sustav vjerovanja.


Većina očuvanih svjedočanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtjeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oponici gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, \"plašt ukrašen krznom i zlatom\" i \"crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš\".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromašci.


-sam naziv "bogumili" za pripadnike Crkve bosanske prvi je puta uporabio hrvatski povjesničar Franjo Rački u 19. stoljeću. U svim ranijim zapisima srećemo jedino nazive patareni, paulicini, heretici, manihejci, katari

-kao što su pokazala istraživanja povjesničara u 20. stoljeću, u samoj Bosni su postojale zajednice istinskih "heretika"-dualističkih gnostika. No, to su bile izbjeglice iz hrvatske Dalmacije (Zadar, Split)-duhovni sljednici katarskih i patarenskih gnostika koji su, bježeći pred progonima iz Francuske i Italije, našli privremeno (ali nesigurno) utočište u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braća Matej i Aristodije, sinovi Zorobabela "utopljeni u bezdan heretičke kuge (in baratrum heretice pestis immersi)" protjerani iz Splita jer su širili "krivovjerna učenja". Utjecaj inkvizicije i panika Katoličke crkve na sam spomen "hereze" bijahu glavnim čimbenikom daljnjega bijega tih i drugih sektaša u Bosnu, gdje im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostički dualisti nisu imali ni doktrinarne ni organizacijske veze (usput-nije poznato da je ikada došlo do komunikacije između krstjana i "heretika")

-kao navodni dokaz za istinsku "heretičku" narav Bosanske crkve se često spominju križarski ratovi ili pohodi (od 13. do 15.stoljeća) koje je organizirala Katolička crkva, uglavnom iz Mađarske (najpoznatiji je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i kaločki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, baš je ta činjenica bjelodan dokaz da prave "hereze" nije ni bilo. Naime- sve križarske vojne su bile uglavnom lokalni pljačkaški upadi povezani s teritorijalnim svađama okolnih feudalaca. Svi su bili loše organizirani, s nevelikim ljudstvom i bez ikakvoga realnog cilja. Nije se dogodila ni jedna veća bitka; niti jedno uporište krstjana nije uništeno (za razliku od križarskoga rata protiv katara, kad je samo u jednome danu poubijano više od 30 tisuća ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni u Splitu i Đakovu, umjesto da drže razjarujuće govore križarima spremnima da krenu u pohod iskorijenjivanje hereze ognjem i mačem; nijedan papa se nije udostojio pozvati na križarski rat protiv bosansko-humskih "heretika", nego su samo, s vremena na vrijeme, uputili koje pismo susjednim biskupima u kojima izražavaju negodovanje zbog krivovjerja koje je, eto, preplavilo Bosnu-a o čemu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih biskupa kojima pišu, a koji opet ne čine ništa...i tako unedogled.

-druga je popularna teza da izvješća Inkvizicije valjda ne lažu u cijelosti, tj.-"gdje ima dima, ima i vatre". Dovoljno je reći da je povijest puna historiografskih izvještaja koje vrijeme nije potvrdilo (npr., legendarne srednjovjekovne kronike o tronogim humanoidnim azijskim čudovištima, rodoslovi obitelji koje vuku podrijetlo od djevice Marije, visoko politizirana crkvena izvješća u razdoblju tzv. Avignonskoga progonstva, kada su u jednom momentu postojala čak trojica papa- a svaki je bio "priznat" od nekoga europskoga monarha). Osim toga: u to doba (13. do 15. stoljeće) Europa je bila opsjednuta paranoidnim strahom od heretika kojima su pripisivane sve nevolje ovoga svijeta jer, tobože, Bog pravedno kažnjava (ratovima, glađu, kugom i drugim epidemijama, mongolskom invazijom, turskom prijetnjom) kršćane koji su pali u Sataninu zamku krivovjerja (ili su dopustili da se hereze nesmetano šire). Vjerodostojnost takovih dokumenata nije veća od one koju pridajemo sadržajima optužnica u montiranim procesima Staljinovih čistki. Ili, po prikazu iz “Kratke povijesti Bosne”:

Isto je tako teško povjerovati popisima \"zabluda bosanskih heretika\", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeća i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa počinje ovako: \"Prvo, da postoje dva boga i da je veći bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari.\" Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene građevine i slike, a \"napose križ\".55 To je možda moglo vrijediti za neku malu sektu \"sclavonskih\" ili \"dalmatinskih\" heretika, ali, kao što smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvještaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi \"zabluda\" tako dobro slažu s katarskim modelom da se nameće prilično očito objašnjenje: kad je od talijanskih klerika zatraženo da iznesu analize ili opovrgnuća \"patarenskih\" zabluda, oni bi jednostavno potražili u svojim knjižnicama traktate napisane protiv \"patarena\" (drugim riječima, talijanskih katara) i najposlije sročili pregled katarskih vjerovanja.56 Slične se sumnje neminovno javljaju i kad je riječ o sustavnom popisu \"manihejskih\" zabluda kojih su se morala odreći tri bosanska plemića na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na račun \"manihejaca\" u Bosni u četrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeća.57

-tvrdnja koja je dosta često u optjecaju kod bošnjačko-muslimanskih povjesnika i ideologa je sljedeća: krstjani su bili većinsko stanovništvo u Bosni uoči i poslije osmanskoga osvojenja (1463. godine), te su zbog katoličkih progona masovno prešli na islam- u neku ruku, kao znak prosvjeda. Koncizno, na poluhumoristični način, ta je teza raspisana (kao i odgovor na nju) u članku Mladena Ančića:

"U sedmom stoljecu nakon Krista, u valu slavenskih seoba, sire podrucje izvora i srednjega toka danasnje rijeke Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo stvara i siri svoju drzavnu organizaciju u zemlji kojoj daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (sto je po "bosnjackom" shvacanju zapravo inacica danasnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena osobito uporno i okrutno od Katolicke crkve. Bosnjacki narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajuci ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga osvajanja zemlje, poceo masovan prijelaz na islam pristasa te i takve bosanske vjere, koji su se na taj nacin svetili za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeca. Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija, po cemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet u okvirima Imperija, sto se formalizira drzavno-pravnim okvirima Bosanskoga pasaluka. U XIX. st., kada pocinje uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski i hrvatski pokreti uspjesnim promidzbenim djelovanjem privlace bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju Hrvate i Srbe, cime je stvorena danasnja slika Bosne i Hercegovine."

Odgovor je dao sam autor - http://www.hercegbosna.org/ostalo/legendaob.html

Glede "argumenta" o navodnom većinskom pučanstvu, dajemo odjeljak iz knjige Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne":

"..U četrdesetim godinama franjevačka je ofenziva (kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila već u punom zamahu. Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potražio utočište kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije te iste godine, sudeći po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.58

Ako je taj podatak točan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila već znatno oslabljena tim djedovim postupkom, još prije nego što je kralj Tomaš 1459. godine počeo službeno progoniti Crkvu bosansku. Došlo je do oštrog nadmetanja između Katoličke i Pravoslavne crkve oko toga koja će od njih dvije primiti pod svoje okrilje više bivših pripadnika Crkve bosanske. Jedan je franjevac zapisao da su mnogi \"heretici\" prešli na katoličku vjeru, ali da im je episkop Srba (\"Rascianorum\": žitelja Raške) zabranio da se pomire s Rimom.59 Pošto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, možda je računao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je poduzeo 1459. godine kralj Tomaš vjerojatno imala za cilj spriječiti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve. Prisilno preobraćanje 2000 krstjana i odlazak četrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kičmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo točan broj njihovih samostana, jamačno je riječ o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatražio od Mlečana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li može povesti sa sobom i pedeset-šezdeset članova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, uključujući tu i onu četrdesetoricu najtvrdokornijih.60


Što se tiče običnih, laičkih članova, moguće je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnički ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu župa. Osim toga, koliki god bio broj laičkih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za više od jednog stoljeća katoličkog prozelitizma potpomognutog državom. Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili käßr, što znači nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61 Povjesničar koji je proučio tu građu (i koji je pristaša \"bogumilske\" teorije) drži da su ti kristianlar samo \"izabranici\" Crkve bosanske, a da su obični članovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, neće biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Židov, nevjernik i kristian.62 U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeća samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj način očuvan sićušan ostatak tradicije održavajući se nasljeđivanjem zare-denja u stilu \"sam svoj majstor\". Jedan katolički svećenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obišao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeća, spominje u svom izvješću \"patarene\" koji žive bez pravih svećenika i sakramenata, \"sa svećenikom koga je izabrao sam puk, bez ikakva zaređenja\".63 Ali čak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajući za sobom ništa do nepouzdana skupnog sjećanja, pučke historije i mitova.


-i, konačno, posljednji (i najbizarniji) mit je onaj o navodnoj doktrinarnoj bliskosti Crkve bosanske (koja je izjednačavana s gnostičkim dualizmom) i islama, što je, tobože, olakšalo masovnu islamizaciju krstjana (kojih, kako smo vidjeli, nije ni bilo u znantnijem broju). Postavit ćemo paralelnu tablicu gnostičko-dualističkih učenja i islamske doktrine:
GNOSTIČKI DUALIZAM ISLAM
dualizam: dobri i zli bog

strogi monoteizam:

Kur'an, Sura 112 (al-Ihlas)

U ime Allaha, Milostivog,Samilosnog!
Reci:"On je Allah-Jedan !
Allah je utočište svakom!
Nije rodio i rođen nije
i nitko mu ravan nije !"

izmedu 99 imena/atributa (Asma al Husna), kojima islamska teologija opisuje Boga/Allaha, nalaze se i sljedeći: 65. Al-Wahid (Jedan,jedini)
67. Al-Ahad (Jedinstveni)


dobri bog nije uzrokom patnje Bozja imena (Asma al Husna):
61.Al-Mumit (Tvorac smrti),
89.Ad-Darr(Onaj koji donosi nesreću)


zli bog je tvorac materijalnog univerzuma medu 99 imena je sljedeće:
11. ime-Al-Halik (Sve-tvorac)

vjerovanje u reinkarnaciju samo jedan život i uskrsnuće
49. Al-Ba'it (Onaj koji uskrisuje, diže iz
mrtvih)

vegeterijanstvo šerijatski prehrambeni propisi-
zabrana svinjetine


asketizam i monaški ustroj Hadis (sveta predaja): "Nema
monaštva u islamu".

pesimizam i negacija svijeta kao Sotone afirmacija svijeta kao tvorevine
jednoga Boga: "Mi nismo stvorili
nebesa, zemlju i što je između
samo da bismo se igrali!"
16. Al-Wahbab (Onaj koji daruje, Darežljivi)
79. Al-Barr (Ljubazni, Dobrohotni)

Sve u svemu- jedina teološka teza o kojoj su se mogli suglasiti dualistički gnostici i islamski doktrinari je doketistička tvrdnja prema kojoj Krist nije bio razapet (nego je Bog stavio ili prividno tijelo na križ, ili nekoga drugoga). U svemu ostalom zjapi ponor između vjerovanja i prakse dualizma i islama.

Ispiši
Ocijeni: 3.1
25124 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi