RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Tin Ujević

Napisano 01.12.2009. 15:41
Odmah poslije rata javit ce se dva pjesnika iz "Hrvatske mlade lirike", razlicita vec i u toj reprezentativnoj knjizi. Jednome su vec tada prorekli sjajnu knjizevnu buducnost; drugoga su samo povrsno spominjali, a i to u negativnom smislu. A upravo se on za koju godinu postati vodece ime hrvatskog pjesnistva i to mjesto zadrzat ce punih trideset pet godina. Naravno, to je Augustin (Tin) Ujevic (1891-1955). Pripadnik buntovnog mladog narastaja hrvatskih intelektualaca (taj narastaj ce, prvi od ove dvojice, u svome nekrologu Matosu nazvati generacijom pjesnika i atentatora), Ujevic se do prvoga svjetskoga rata, pa i pocetkom rata, kao emigrant u Parizu, vise nego knjizevnoscu isticao politickim djelovanjem: zestokim antiaustrijskim clancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarajuci ideju o srpsko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Progledavsi velikosrpske makinacije Nikole Pasica, prozivljava katarzu i zauvijek odustaje od politickih ambicija, predavsi se do kraja knjizevnosti i posebice poeziji.

U pocetku vjerni obozavatelj Matosa, javno se odrekao Rabbia (clanci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matos zelio izbjeci, pa je na grube Ujeviceve napade odgovarao iznenadjujucom mlakoscu. Ocito, bio mu je drag ovaj Discipulus, mozda i zato jer je osjecao njegov talent; a ni Ujevic se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matosa, koliko god ga se odricao. Medju njima je zauvijek ostala neka cudesna iracionalna veza. Posao je dakle od Matosa i dosao do Baudelairea, otkrivajuci ga i prihvacajuci matosevskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavsi se Ucitelja, kome se mladi Ujevic i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivacu modernog europskog pjesnistva? "Bio je mozda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujevic." Napisao je tu recenicu u eseju Mucenistvo zivota i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Njegov drugi ja. Baudelaireovski ponor dozivljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (Visoki jablani: egzemplarno simbolicna pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujevic isao tragom Baudelairea: opiruci mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramaticni Ispit savjesti (u "Savremeniku" 1923) otkriva rimbaudovske dileme, koje konacno rjesava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom gradjanskom zivotu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga gradjanskog zivota da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je mozda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), dva neopetrarkisticka ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to cirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke docekao je s iznenadjenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i ostampanje Kolajne, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie". Oneraspolozilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i ostro prosvjedujem, jer nisam htio da nista izdajem na tzv. srpskoj cirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do drugoga svjetskog rata objavio je jos zbirku Auto na korzu (1932) i reprezentativni izbor svoga pjesnistva Ojadjeno zvono (1933). Komunisticke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina zivio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama Rukovet (1950), zaslugom Jure Kastelana, koji ju je i priredio, Ujevic se otkriva novom narastaju citatelja, da bi posljednjom zbirkom Zedan kamen na studencu (1954) potvrdio vodece mjesto u hrvatskom pjesnistvu. Osobenjackim nacinom zivota skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u sredistu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine zivota od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Cim se objavila u svojoj velicini, Ujeviceva poezija predstavila se kao izazov: i citateljstvu i nasoj knjizevnoj, pjesnickoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaca, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmece s njom. Drugu otklanja i pobija. Nasa renesansna i barokna pjesnicka rijec bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevica vezu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraca i kojoj zeli pripadati. Zato u njegovu pjesnistvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kicenosti. S preporodom u XIX. stoljecu pocinje nase nesretno zaostajanje. Nasi pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni tezine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivsi im i svoje umjetnicke zelje. Nastaje oblik hibridne knjizevnosti, koja u sluzbi nacionalnih ciljeva zadovoljava politicke i drustvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesnicko nasljedje Ujevic ne prihvaca i pobija.

Cinjenica da se pjesnicki oglasio 1909. u pravaskoj "Mladoj Hrvatskoj", u drustvu mladih koji su tvorili Matosev krug, ne pobija nego potvrduje tu tvrdnju. Jer Matos je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj knjizevnosti, prvi koji se opet zagledao preko medja svoje male domovine, i ako je icim privukao pozornost i pribavio odanost tadasnjih mladih literata, pribavio ju je tom znacajkom svoje pojave. Do Ujeviceva najprije osobnog udaljavanja od Matosa, a zatim i knjizevnog raskida s njim, doci ce u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s nasom zaostalom pjesnickom prosloscu pateticnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlucan.
Doba matosevskih soneta kao sto su Mrtva domovina ili Nase vile ostalo je trajno za njim.

Ujevic je u pjesmama ostvario snazne akcente osobne tragike (Svakidasnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u Kolajni), ispjevao himnicke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Cin sputanih ruku), skladao slozene filozofske refleksivne orkestracije (Ridjokosi Mesije), razvijao simbolicne vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i ceznje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskosnom ditirambicnoscu (Svetkovina ruza) i predavao zreloj, mudroj starackoj skrusenosti i sladogorkom pomirenju sa zivotom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu lece; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pisuci poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prozetu uvijek blistavim sjajem svjeze imaginacije modemog intelektualca i erudita, Ujevic je, kao nedostizni carobnjak rijeci, ostao dosljedno izvan svih knjizevnih skola i struja, blizak svima a istodobno razlicit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealistickih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propustao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teze razaranju oblika. I kustrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesnickoj prozi, i retoricko-pateticki nacionalni i drustveni aktivizam u raspjevanom himnickom tonu: sve to tvori Ujevicev "pjesnicki pluralizam", vidljiv vec u njegovim prvim pjesnickim radovima (pjesma Veliki pocetak, 1913).

Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguca ovolika razlicitost u jedinstvenom pjesnickom djelu? sam je odgovorio naslovom pjesnicke proze: jedna sam osoba slozena od vise drugih. Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac: "Sto glasova iz stotine grla,/iz dubina stostruke mi svijesti [...]". Jedan je dakle Ujevic koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu bozju Doru Remebot, drugi koji himnickim stihovima slavi tijelo iako je ono kuca grijeha, a neki sasvim treci je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skruseno i mudro moli: "Daj pravdu nama i neprijatelju,/dvije mrlje ulja u istome zelju". Upravo ovaj stih je dobar povod da upozorimo na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim sto mozemo nazvati zivotnim i zivotvornim prostorom djela, odise jugom, juznim ozracjem, juznjackom aromom i svjedoci o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slucajno napisao studiju Kreta, matica sredozemnistva, 1944) Od onoga vec citiranog stiha iz Kolajne ("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih metafora kao sto su "nebo mora", "more kamena" do klasicnih izvora njegove inspiracije (kao sto je ona velebna pjesma tijelu), znace privrzenost mediteranskom podneblju i klasicnim temeljima anticke kulture, koji su tu sacuvani.

Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botica do splitskog ribara i tipicnog dalmatinskog "oridjinala" Danila Corka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevicev opus mimohode bastinici drevne kulture Grka i Latina, koji na nasim obalama ostavise tragove svoga negdasnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajuci sjecanje na Marka Marulica, pjesnika "u versih harvacki" slozene velike pjesni Judite, Ujevic pise klasicni Oprostaj (u Hrvatskoj mladoj lirici) klesanim jezikom i manirom nasih starocakavskih puckih zacinjavaca Maruliceva vremena, budeci uspomenu i na slavnu hrvatsku "bascinu" i na te klasicne anticke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevicev intimni, nacionalni i pjesnicki program, po znacenju srodan Matosevu sonetu Mlada Hrvatska; a upozoreno je i na to, takoder s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov Voyage, baudelaireovsko putovanje za zeljama koje su slicne oblacima i nedostizne kao oni. Tako se Oprostaj javlja kao kljucna karika u zlatnom lancu Ujevicevih pjesama: spona koja ih trajno veze s antikom i s Mediteranom, s "bascinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku sirinu tematskih interesa i solidnu obavijestenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuca stranica knjizevnokriticke i teorijske, esejisticke, polemicke, feljtonisticke, znanstveno-popularne i politickopublicisticke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih knjizevnih studija i eseja usao je u knjige Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa (obje 1938.). U njima se na specificni ujevicevski nacin sretno prozimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajalista o mnogim nacelnim i prakticnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesnicke rijeci. Citajuci njegovu poeziju, prizivamo u sjecanje dijelove njegovih eseja; a tesko bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potrazimo oslonac u njegovoj poeziji. To su dva dijela jednog opusa; to je jedan jedinstveni integralni opus.


HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!


KOLAJNA

XXI
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.



MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.


BEZNADNI POVRATAK


Ja nisam božji oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
što se razvija čak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba oči zamagljene.

U meni vode šume, oblaci putuju,
od čudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju čudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.

U meni ključa izvora, plamsa zvijezda,
i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grožđa; oh! u meni mijeha
s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.

U meni nema jednog: nema grijeha !
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost čvorasta korijenja.

Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
i u prasnuću i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;

u Zori što je sakrita u lijesu
danom od sila što ni žive nijesu;
jer moj je život tek u pravoj crti
-život u danu poslije svake smrti.

Ako se niko sa mnom ne probudi
U raskuženom grobu vaseljena,
o blago nikom ! neće da ga čudi
nevinost bića na kraju vremena…


HYMNODIA TO MOU SOMATI

Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu
ni tužbu ni plač na rugobu.
Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu
promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.

Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze.
Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
plač i bahtanje ja ostavih za druge.

Znamenit je život ovoga važnoga crva,
no on se odrekao toliko slaboća.
Očaj i ludilo sebe to je mana prva,
a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća.

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.

Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu,
gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni,
i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.

Pa ovi živci po kojima svemir svira;
pa ova pluća kojima bahato boštvo diše;
sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
ja jesam prah i život, i cijelost, i ništa više.


Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan,
čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
svih pogleda i opipa i osjećaja ješan,
sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti


i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora,
prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo,
i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora,
od mene ništa, a ipak nešto dično bilo.


Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele
ni sve vode žive što krkljaju u vrelu,
nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
što su našle jesen u mom duhu zrelu.

Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje,
sve zločine protiv tebe kroz godine duge,
ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
i opet se uzvinuti na obzore druge.


Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.

Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa ?

Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?

O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila;

gordo protiv titana, razapeto i sveto,
izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje.

Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi —
koliko? — nego koliko i život i vječnost vrijedi.

O moje tijelo! sprdnjo slučaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a što od tebe ostaje nakon lomače bone,
nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe.

Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
pehar na stijeni gdje je Smrt sudbina
i krvožedni bozi zakonski jematvari.


MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE

I

Daj nam da jedemo svoju zdjelu,
pa makar leće, boba i pasulja.
Glad oblizuje siti prst od ulja,
a žig žalosti na našem je čelu
kad u tanjuru ogledamo ćelu.


Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,
da ne trijebimo rakove sred mulja,
da siromašni ne budemo rulja,
da odahnemo, vedri, ko na selu.

I makar pili vodu tek na vrelu,
-potok je gori, i mutne vode strana-
i makar pili rosicu iz dlana,
nije ni crven pehar duši hrana:
daj našem srcu do ognjenog dana,
daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.

Ubodi mudrost kao svetu strijelu.

II

Daj da nam, dok drače noge bodu,
veselje cvate ko ruža u hodu,
i našim znojem da se cvijeće kvasi,
a časnim žuljem da se snaga krasi.
I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,
toplinom srca da je savladamo,
i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
netom smo kadri da im zavladamo.

Daj nam kažiput i moć da spomenemo
na sav glas sve dobro što u nama ruje,
da sebe i sve druge već opomenemo:
da se krepče čini što silnije se čuje.


A sami ćemo tada ostvariti
srce za ljubav kao kovčeg zgodni.
I za ljepotu srce će mariti,
ljubav za lijepo i za život plodni.

Jer svijet i mi po tebi smo srodni.


III


Daj nama svakog dana našu zdjelu,
pa makar jeli pasulj, puru, rižu,
i makar pili vodu tek na vrelu,
brojeći kapi što se k usni skližu
na međi šumskog puta slična križu.


Daj nam uvredu, da cio svijet vidi
da smo za pedalj viši, jer smo gordi,
a poniženje da nas jedva stidi,
kad blisne pravda slična britkoj ćordi.


I saspi tlapnje maglovitoj hordi
da raspršamo u većoj jasnoći
Dana te sjene uplašene Noći,
i daj nam i zlo, no samo radi dobra,
ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.


Oprosti našem luku i krompiru,
ako nas hrane idealnom hranom,
jer za nas nebo blista na tanjiru
i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.


Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:
na kraju srdžbe kada nam se smiješi,
i kad mrzimo neprijatelja svoga
znaj da nas spaja muških ljudi sloga,
ne biti zao, no uman u snazi
i isporaviti pravicu na vazi.

I daj nam oštro oko što slog pazi.
Daj pravdu nama i neprijatelju,
dvije mrlje ulja u istomu zelju.

Tin Ujević: Izabrana djela, PSHK, Matica hrvatska 1970

http://www.geocities.com/cesarica42/Tin_Ujevic.htm


Ispiši
Ocijeni: 3.0
10455 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi