RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Čajdraš u mome srcu

Napisano 04.10.2012. 13:07

Čajdraš u mome srcu

U amfiteatru KŠC-a „Sveti Pavao” u Zenici promovirana je knjiga koja kroz „povijest najmlađe zeničke katoličke župe Čajdraš” prikazuje kako su nestajali naši zavičaji, onakvi kakve smo znali u svom djetinjstvu i mladosti. Knjiga donosi prvi put potpunu kroniku čajdraškog župnika vlč. Bože Markotića i njegova nasljednika Tome Kneževića, koja je bila dokazom na haškim suđenjima za zločine nad Hrvatima središnje Bosne 

Piše: Esad Hećimović, Dani
 
Sve više je knjiga koje ljudi pišu s namjerom da od zaborava otrgnu sjećanje na zavičaj, kakav je nekad bio. Tri mjeseca poslije izlaska iz tiska, don Anto Ledić, ravnatelj Katoličkog školskog centra „Sveti Pavao” u Zenici bio je 27. rujna domaćin promocije jedne takve knjige o zavičaju, u veoma emotivnoj atmosferi više stotina vjernika, svećenika i časnih sestara iz Hrvatske i BiH koji su se okupili u amfiteatru ove škole. Knjiga je posvećena pokojnom vlč. Boži Markotiću, koji je bio čajdraški župnik od preuzimanja župe 5. kolovoza 1991. godine pa do svoje smrti 9. travnja 1995. godine, od srčanog udara u 43 godini života, te svim poginulim hrvatskim braniteljima i prognanim Hrvatima župe Čajdraš i cijele središnje Bosne.

Župnik kao kroničar

„Početak nestajanja Čajdraša onakvog kakvog smo poznavali”, zapisao je don Božo Markotić na početku kronike koju su vodili on i njegov nasljednik don Tomo Knežević, privremeni upravitelj župe Čajdraš. Kronika je poslužila kao dokazni materijal za suđenja za zločine nad Hrvatima središnje Bosne pred Haškim tribunalom. Ova pisana kronika na tridesetak stranica bila je, kako je sam autor  mons. mr. Tomo Knežević objasnio, za njega najsnažnija motivacija za pisanje: „Možda je jedino žalosno da je minuli rat, poglavito na prostorima središnje Bosne, zeničke kotline i župe Čajdraš bitno utjecao na moju odluku pisanja. Na tu odluku utjecalo je i ponašanje ’nadobudnih’ pojedinaca i ustanova, poglavito dijela sarajevskih pisanih i gledanih medija za koje su i Hrvati središnje Bosne i župe Čajdraš obvezni plaćati mjesečnu pretplatu. Početkom rata u središnjoj Bosni moj subrat svećenik u Sarajevu glasno je izjavljivao kako se stidi i kako mu je teško, jer ga mnogi, kao do tada, više ne pozdravljaju od kuće stanovanja pa do Baščaršije. S druge strane, politički dužnosnik hrvatskog naroda iz središnje Bosne u ovom poratnom vremenu izjavljuje, ’a gdje ste to vi zenički Hrvati sudjelovali u obrani doma i ovozemaljske domovine Bosne i Hercegovine, poglavito tijekom rata u središnjoj Bosni?’
Obnašajući odgovorne službe tijekom minulog rata, snagom dekreta vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića, u Sarajevu u Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije i poraća kao privremeni upravitelj župe Čajdraš, izravno sam empirijski mogao doživjeti sve ratne i poratne nedaće, ne iz koliko toliko sigurnih sarajevskih podruma ili tražeći sigurnija mjesta izvan ovih bosansko-hercegovačkih prostora i čitajući vijesti i informacije iz dnevnih tiskovina, nego u autu ili pješice prelazeći borbene crte, razne prostore koje su razne vojske kontrolirale. Međutim, najsnažniji poticaj za mene osobno bila je ova pisana kronika”, objasnio je mons. Tomo Knežević.
Naglasio je kako će „ova knjiga dobro doći i drugim poglavito domaćim sudovima u BiH na svim razinama u procesima koji su započeti ili će tek uslijediti”.

U četvrtom poglavlju knjige, „daje se 14 kronologija različitih događanja, pomno evidentiranih u Čajdrašu”. U pravilu to su samo činjenične konstatacije što se kojega dana, od koga i komu dogodilo. Od prve kronologije u kojoj objavljuje popis šezdeset osoba odvedenih istog dana u Kazneno-popravni dom u Zenici, do četrnaeste u kojoj opisuje tko je, kada i gdje otuđio brojilo s jedne hrvatske kuće. (...) Svakodnevna prisilna odvođenja ljudi iz njihovih domova, progoni, pljačke, paljevine, miniranja.

O studenom 1993. godine u Čajdrašu on piše: „Zima je dosta rano zakucala na naša vrata. Pored straha, zime i neizvjesnosti, imamo još jednog neprijatelja: GLAD. Pun mjesec dana nismo dobili ništa iz Logističkog centra Općine Zenica... Mnogim obiteljima je vrlo teško, a i sam sam razapet između djela milosrđa i nikakvih materijalnih mogućnosti.”

Posebno ga muče provokacije, bezdušan odnos vlasti i činjenica da počinitelji raznih kaznenih djela ostaju nepoznati, ili, štoviše „od vlasti zaštićeni", napisao je u recenziji dr. Božo Žepić.

Zločin je zločin

Mons. Knežević se ovom knjigom zalaže za utvrđivanje istine o odgovornosti onih koji su svojim postupcima povrijedili akte i norme međunarodnog humanitarnog prava. U trećem poglavlju knjige autor je dao „detaljan opis posvećen stradanjima i počinjenim zločinima nad pripadnicima hrvatskog naroda u mnogim naseljima središnje Bosne i šire (Dusina, Trusina, Bilivode, Šušanj, Bikoši, Križančevo selo, Buhine kuće, Kiseljak kod Žepča, Kopijari, Borovica, Uzdol, Doljani, Grabovica i druga)”, ali također i stradanja Bošnjaka u Ahmićima i Stupnom Dolu. Autor se posebno pozabavio raščlambom posljedica bošnjačko-hrvatskog sukoba te konstatira da: „Najveći dio stanovništva je prognan ili je bježao od ratnih i poratnih strahota poglavito smišljenih etničkim čišćenjem. Na njihova mjesta naseljavalo se izbjeglice i prognanike iz drugih sredina. Iz iste politike etničkih čišćenja proizlazi kočenje svim sredstvima povratka izbjeglica i prognanika. Svaka strana nastojala je sačuvati svoje etnički očišćene prostore.” (Strana 193)

Autor zločin naziva zločinom, bez obzira tko ga je počinio, ali i uočava i konstatira dvostruka mjerila i nejednak tretman na strani međunarodne zajednice te domaćih sudova na svim razinama, kao i domaćih bosansko-hercegovačkih medija, napisao je u svojoj recenziji dr. Božo Žepić.

Na promociji njegove knjige Čajdraš u mome srcu govorili su jedan političar, jedan svećenik i jedan znanstvenik. Josip Pojavnik, predsjednik HDZ-a Zenica, kojeg su svećenici u šali nazivali „drugom”, govorio je o tome koje je bilo mjesto i uloga političara u ratnim i poratnim događanjima na zeničkim prostorima. Fra Pero Karajica, sadašnji župnik župe Sv. Franje Asiškog u sarajevskom naselju Dobrinja koji je u junu 1993. godine kao protjerani kapelan župe Brajkovići stigao u zeničku župu Svetog Ilije, gdje je ostao do kraja bošnjačko-hrvatskih sukoba. Nadahnuto je govorio i o svom vlastitom ratnom iskustvu, ali i o tome kako „svećenici kao pastiri ne ostavljaju svoje stado”.

U Zenici je sve vrijeme rata ostalo pet svećenika, među kojima su bili i franjevci, dominikanci i petrovci, kao biskupovi svećenici. Dr. Božo Žepić, kao jedan od recenzenata knjige, predstavio je njen sadržaj. U svojoj recenziji, dr. Anto Ćosić je pisao o međusobnom odnosu autorove posvete knjigom i zajednice o kojoj knjiga govori: „Od kada je knjiga postala dio naše kulture i civilizacije, nema većeg dara od toga da se knjiga posveti nekome ili nečemu. To je najuzvišeniji spomen i spomenik koji se može napraviti i podariti, to je najizravniji dar kojeg netko može darovati nekome. Najizvrsniji je to spomenik od svih drugih spomenika, jer ga unikatnost i brojnost ne određuje u vrijednosti, niti ga prostor ograničava niti mu vrijeme prolazi. Takav je spomenik autor podario svome Čajdrašu i Čajdrašanima, zato ga svako pojedinačno može sa sobom ponijeti, ma gdje bio. U svakom vašem domu ma gdje bili ova će vam knjiga biti najljepši spomenik s kojim ćete se s pravom ponositi jer ste ga zaslužili svojom žrtvom i zato jer je i dar. Možemo vam biti zavidni na tome, nadam se konstruktivnom zavišću. Završio bih stihovima pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića:
’Ja domovinu imam,
tek u srcu je nosim...
Ah, ništa više nemam;
to je sve što spaso,
A spasoh u tom sve’
”, napisao je dr. Ćosić.

Jedan zavičaj je tako sačuvan od nestanka i iz sjećanja.


Nema komentara

Anketa

Ustavi