RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Europska topografija užasa

Napisano 30.07.2012. 14:27

Europska topografija užasa
 
(Nebojša Lujanović, „Orgulje iz Waldsassena“, EPH, Zagreb 2012.)

Piše: Davor Beganović, Oslobođenje

Bavljenje poviješću Bosne, osobito njezina kršćansko-katoličkog dijela, jedva je zamislivo bez koncentracije na franjevački red. Ne može se reći da mu se nije posvećivala dostatna pažnja. Makar je književnost pisana u razdoblju socijalističke Jugoslavije zaboravljala na franjevce, tradiciju koju je u nju takorekuć „usadio“ Ivo Andrić bilo je nemogućno predvidjeti. Stoga je i književnost Bosne i Hercegovine pisana nakon rata logičkim slijedom preuzela i dalje razradila matrice što ih je jedini jugoslavenski nobelovac tako obilato razasuo po njezinoj topografiji.

Naravno, ne smije se zaboraviti ni uloga koju je u literarnome, ali i povijesnome i znanstvenome, približavanju franjevaca suvremenosti odigrao Ivan Lovrenović. Njegovo se sustavno i sukcesivno bavljenje „malom braćom“ proteže od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, osobito intenzivno u vrijeme urednikovanja u sarajevskoj Svjetlosti, pa sve do danas. Roman Putovanje Ivana Franje Jukića (1977.) može se smatrati prevođenjem klasično-realističkoga načina izvještavanja o franjevcima, tipičnog za Andrića, u modus rafiniranog klasičnog modernizma, dok se Lovrenovićevi eseji ali i nezaobilazni priređivački posao pokazuju polaznom točkom svakog daljeg proučavanja povijesti toga reda na tlu Bosne i Hercegovine. Osobito se vrijednim to pregalaštvo čini zato što je pisano sa specifične lovrenovićevske pozicije koja kao da varira između insajderstva i autsajderstva. Insajederstva zbog iznimne blizine koju ima prema redu i njegovim pripadnicima, autsajderske zato što nikada nije bio njegovim sastavnim dijelom. Stoga se u njoj i izbjegavaju poneke neobjektivnosti čijom žrtvom franjevci, skloni pripovijedanju o samima sebi, znaju s vremena na vrijeme postati.

Revival literature u čijemu se središtu nalazi taj katolički red započinje, i to ne treba čuditi, s krajem rata 1992.-1995., razlozi se tomu čine višestrukima i odveć kompleksnima da bi ih se moglo razlučiti i analizirati na ovako malome prostoru. No jedan je od najbitnijih nedvojbeno centralna uloga koju su odigrali (i još uvijek odigravaju) u kulturalnom pamćenju BiH.

Franjevačka vizura

Revitaliziranje i revaloriziranje franjevaca tako se sve više profilira kao diskurs nostalgije u kojemu im se pripisuje sve ono što samoj državi danas nedostaje: prije svega svijest o dugotrajnosti suživota na istim geografskim prostorima. Rezultat je toga i nostalgični pogled na red kojim se povremeno odstranjuju i momenti nužnog kritičkog sagledavanja, onakvog kakvo je u romanu o Jukiću njegovao Lovrenović. Bilo kako bilo, franjevci su, s pravom, nakon ratova devedesetih vraćeni u bosanku književnost i kulturu na velika vrata. Ne svjedoče o tome samo književni tekstovi (Gloria in excelsis Miljenka Jergovića, Tragom zmijske košuljice Josipa Mlakića, Le chapeletde Visoko Dragana Pavelića, Sirat-ćuprija fra Ante Kneževića Dubravka Lovrenovića da navedem samo neke), već i posjećivanje samostana, prepoznavanje blaga koje se u njima krije, povjesničarske studije, inkorporiranje samih franjevaca u politički i kulturni život Bosne itd.

U tu se struju upisuje i novi roman Nebojše Lujanovića Orgulje iz Waldassena kojim taj autor, pomalo iznenađujuće, napušta tematiku života u suvremenoj Hrvatskoj i ispisuje višeslojnu povijest centralne Bosne promatranu upravo kroz franjevačku vizuru. U tome se smislu roman i strukturira kao mozaička tvorevina koja zahvaća u široke slojeve prošlosti, kako nedavne tako i one starije, i iz nje pokušava rekonstruirati određena temeljna pitanja etičkoga postojanja u svijetu. Promatrana kroz prizmu povijesti Bosne egzistencija se pokazuje lomnom, punom zla i nasilja, gotovo bez ikakvoga izgleda na izlaz iz trajne krize koja, prema Lujanovićevim pripovjedačima, prati zemlju poput kakve zle kobi. Kada sam roman obilježio kao mozaičku strukturu aludirao sam na njegovu višedjelnost. Vjerojatno sam mu time učinio nepravdu. Naime, on se doista sastoji iz tri odjelite cjeline koje je u jedinstvenu strukturu mogućno složiti tek čitateljskom intervencijom nakon završenoga posla, dakle post festum. Istovremeno, tri se dijela više usijecaju jedan u drugi nego što se slažu jedan kraj drugoga, slijedeći tanane sličnosti koje je na prvi pogled jedva mogućno prepoznati.

Orgulje iz Waldassena općoj povijesti zla pridaju i notu univerzalnosti time što se u njima ne zahvaća isključivo povijest Bosne, već se u središnjoj epizodi koncentriraju na Njemačku u periodu između dva rata. Tako se, poput koncentričnih prstenova, radnja proteže ne samo vremenski, već i teritorijalno na raznolike segmente epizodično predočene geografske karte Europe i potvrđuje opća primjenjivost topografije užasa.

Korijen zla

Tri epizode Lujanović predočuje u obrnutoj kronologiji. Početak romana, poglavlje pod naslovom Fildžan Svetog lve, bavi se ratom u Bosni i Hercegovini, drugo poglavlje, Put k Theresi, situirano je u jugoistočnoj Njemačkoj od početka Prvog do kraja Drugog svjetskog rata, dok je završno, Orgulje iz Waldsassena, smješteno u centralnu Bosnu devetnaestoga stoljeća, s povremenim izletima u Waldsassen, samostanski grad u Franačkoj. Svaki od dijelova ima svojega junaka/junakinju, dok se kao leitmotiv, i ono što tri cjeline čini romanom, pojavljuju upravo mistično-mitološke orgulje, djelo ruku tajanstvenoga bosanskog franjevca koje valja vratiti u postojbinu - određenu prema mjestu porijekla njihova stvoritelja.

Prva priča govori o fra Boži ali se istovremeno u nju upliću i uspomene na djetinjstvo i predočavanje ratnih zbivanja koje čitateljstvu upućuje pripovjedač i primatelj fra Božinih pisama. Grafički razdijeljena na kurziv (prošlost) i standardni slog (sadašnjost pripovijedanja) ona rekonstruira raspad zajedničkoga života koji se zbio u selu Bučićima, centralnome mjestu odvijanja radnje i župi u kojoj fra Božo službuje na sebi svojstven način. Njegovo se očito ludilo paralelizira u ludilu zajednice koja ga okružuje. Kolizija između tih dvaju ludila koja se pokazuje neizbježnom zrcalna je preslika sukoba koji nastaje između religioznim ludilom nošene Therese Neumann i njezina okoliša. U kolikoj je mjeri mogućno stigmata koja se pojavljuju na Theresinu tijelu interpretirati u ključu obznane stradanja Kristova tijela? Radi li se o varci, o psihopatološkome poremećaju? Reagira li soma na podražaje koje joj šalje psiha? Na ta pitanja Lujanovićev pripovjedač odgovore ne traži u kakvom samosvrhovitome činu, već ih prevodi na razinu koja je relevantna u sklopu njegovoga narativa. Stoga je i u smislu ekonomije pripovjednoga teksta potpuno legitimno postupno potiskivanje stigmatičarke u drugi plan i postavljanje u prvi junaka dvojnoga - njemačko-francuskoga - porijekla Hermanna-Armanda i njegove potrage za izvorom pretpostavljene svetosti Therese Neumann. To što se na putu sreće s valdzasenskim orguljama jedva da može biti slučajno. Jer njihovu mu tajnu otkriva još jedan bučićki redovnik - fra Dominik koji 1937. dolazi u Waldsassen, sreće se s Theresom Neumann i njezinom pričom ispričanom izranjavljenim tijelom ali i s orguljama čija je veza s Bosnom za njega nepronična.

Jesu li te orgulje doista plod bola i patnje? Krije li se u njima veza s Kristovim stradanjem kojega bi se, onda, moglo projicirati na povijest Bosne, možda čak i na jednu generalno pesimističnu sliku svijeta skrojenog prema načelima apokalipse ali bez njezine smirujuće tendencije ka razrješenju koje će se doseći u spasenju što ga sa sobom nosi pretpostavljeni Mesija?

Odgovor na sva ta pitanja krije posljednji (nominalno) a zapravo prvi (kronološki) dio romana. U njemu se rekonstruira fiktivni događaj iz života jednog od najznačajnijih bosanskih franjevaca XIX. stoljeća fra Marka Šunjića. Lujanović bira pripovjednu varijantu u kojoj će se Šunjić osvijetliti s etičke pozicije pri tome ne pretendirajući na sveobuhvatnost procesa predočavanja. Franjevac se pokazuje kao netko svjestan egzistencijalne težine u sredini duboko neprijateljski opredijeljenoj prema mišljenju, prema Drugome i nevoljko reflektirati svoj položaj u svijetu. Iz parčića događaj on skuplja naznaku cjelovite slike koja će se (možda) jednom moći ponuditi kritičkoj svijesti na uvid. No pripovjedna je strategija usmjerena na relativiranje uloge samoga fra Marijana, budući da su njegovi uvidi prikazani na dvije razine. S jedne se strane čuje izvještački glas koji o njemu govori u trećem licu ali sasvim jasno posjeduje informacije koje podrazumijevaju blizinu izvoru, s druge glas priprostoga čovjeka, Joze Marina, koji izvještava o svojemu susretu s njim u travničkome zatvoru. Marinova priča govori o osveti, fra Marijanova se, nakon što se sakupi kritična količina informacija o njegovome životu, koncentrira na povijest nastanka orgulja iz Waldsassena i njihovoj vezi s bosanskom franjevačkom provincijom. Fascinantna priča koja nam se priopćava povezuje kreaciju s patnjom, pokazuje neraskidivu povezanost umjetnosti i smrti. Krajnja realizacija remek-djela može dovesti samo do uništenja njegova kreatora - ni blagonakloni kršćanski Bog nije voljan prihvatiti miješanje u svoj resor.

Je li smrt graditelja orgulja Florijana Krešića doista rezultat Božje kazne koja se provodi zbog hibrisa posezanja za apsolutnom ljepotom? Njegov tragični kraj povezuje se s istom takvom sudbinom fra Marijana Šunjića koja, opet, pendant pronalazi u nemogućnosti sprječavanja osvete Šunjićeva prijatelja Imrana nad travničkim silnicima Alijagićima. Kompleksnosti priče doprinosi i uvođenje u njezin sporedni tok sužnja Abida, poznatog pod nadimcima Sirijski gulikoža i Grčki kasapin. On kao izvršitelj osvete unosi element strave proizveden nekontroliranim nasiljem. Tek se u tome kolopletu i raspliće središnja nit romana koja vodi do franjevačkog srca Bosne - ako se u samoj zemlji nalazi duboko zakopani korijen zla, kao da se pita Lujanović, mogu li mu i oni kao njezin sastavni dio i oni koji su je stoljećima na odlučujući način kreirali izbjeći.

Veliki lomovi

Svodeći ovaj prikaz, valja mi reći da Lujanović ne uspijeva uvijek uspostaviti ravnotežu između tri dijela knjige. Srednji je najneujednačeniji a tomu nije isključivi razlog njegovo izmještanje iz Bosne. Religioznosti heresie Neumann i njezino zračenje koje se pruža nad zaraćenom Europom nisu na adekvatan način dovedeni u vezu sa centralnim motivom cijeloga romana - orguljama.

Nasuprot tome, treći dio napisan je s iznimnom brižnjom prema detaljima, vještim naporednim postavljanjem elemenata koji su na prvi pogled nespojivi. U njemu je postignut balans između javnoga i privatnoga, povijesti malih ljudi ispripovijedanoj u kontekstu velikih lomova. Kao nosivi dio knjige on se pojavljuje istovremeno i kao njezin najvrijedniji odjeljak, onaj zbog kojega je vrijedilo pročitati i cjelinu. I, kao kakav menetekel u izdanjima EPH-a i dalje stoje fusnote u kojima se, pretpostavljam hrvatskome, čitateljstvu objašnjava značenje takvih bosanskih pojmova poput zatrti ili namiriti. Balast je to u čiju je potrebitost čak ni najdobronamjernijem kritičaru nemogućno proniknuti.

| Oslobođenje |


Nema komentara

Anketa

Ustavi