Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9566
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Ivan Lovrenović: Bosanski Hrvati

Ivan Lovrenović: Bosanski Hrvati

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 11:10

Recenzija: Djelo Ivana Lovrenovića, hrvatskoga pisca iz Sarajeva, esejistička je raspra o usudu bosanskih Hrvata. Knjiga je hvaljena i prevođena na strane jezike pod pokroviteljstvom Malcolmovog «Bosanskog instituta», pa već zbog toga zavrjeđuje pozorniji osvrt. Budući da se radi ne o sustavnoj studiji, nego o književnome djelu koje asocijativno povezuje povijesne teme (nastanak i aktivnost bosanskih franjevaca, bosanstvo i hrvatstvo kod katolika u sadašnjoj Bosni i Hercegovini, portete pojedinih istaknutih osoba u bosanskoj prošlosti) i moderne kontroverze (rat u BiH, uloga Hrvatske i Franje Tuđmana, uloga HVO-a)- očito je da različiti slojevi ovoga eseja, isprepleteni naracijom samoga auktora, nemaju istu «statističku», a pogotovo ne vrijednosnu težinu.
Centralna se Lovrenovićeva pozicija dade lako iščitati: hrvatska nacionalna ideologija (ovdje imenovana «svehrvatsvom») je sama po sebi- zlo. Glavni je «demon», naravno, predsjednik Tuđman (što je i razumljivo ima li se na umu njegova povijesna uloga), no ima i neočekivanih, «manjih demona» (kardinal Kuharić, kardinal Puljić, praktički svi hrvatski političari i «ideolozi» ). Stoga, knjiga je izvrsna ilustracija stanja duha pripadnika manjinske nacionalne zajednice koji smatra da je preživljavanje ugroženoga i majoriziranoga etnosa moguće jedino «životom na koljenima» (što možda i nije pogrješno uzme li se u obzir auktorovo okruženje)- no, također je potpuni promašaj ako se sagleda cjelovita situacija hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Lovrenovićeva je frustriranost najvidljivija kada piše o suvremenim temama: nikako se ne može pomiriti s činjenicom da su se Hrvati u Bosni i Hercegovini golemom većinom opredijelili za «zločinački» HDZ (tu nalazimo i mnoge, blago rečeno, bizarne situacije: autor je iritiran činjenicom što su hrvatski/HDZovski zastupnici u skupštini Federacije glasovali za političku odluku kojom je nacionalno ime dotadanjim Muslimana «službeno» promijenjeno u Bošnjaci. Ostaje nejasnim što su, po Lovrenoviću, trebali učiniti). Također, njegovo baratanje statističkim podatcima je, u najmanju ruku, nonšalantno. Ukratko: središnja je vizura auktora ahistorijska projekcija o tome kako su se bosansko-hercegovački Hrvati trebali (a nisu) ponašati u proteklom ratu, temeljena na potrošenoj ideološkoj matrici «bosanstva» kao, recenzentovo je mišljenje, regionalnom substitutu «jugoslavenstva». Demonsko «svehrvatsvo» (esencijalno, obična zrela nacionalna samosvijest ) je za Lovrenovića izvor svih zala- stoga, nije neobična autorova iskrena i neglumljena histerija u napadajima na većinu hrvatskih protagonista rata u Bosni i Hercegovini: po piscu je hrvatski narod povijesno promašio, i to definitivno, samom činjenicom što se u BiH ratu opredijelio za borbu za vlastite nacionalne interese ne podredivši ih «općebosanskim» (za koje Lovrenović nije uspio pokazati da uopće postoje).
No, knjiga sadrži i nemali broj vrjednota. To se prije svega odnosi na mnoštvo pitoresknih detalja o kulturnoj prošlosti franjevačkih pisaca, jezikoslova i kroničara (premda i tu ima dosta zastarina, ponajviše o jeziku, kada Lovrenović, pišući o imenu i ustroju jezika ne razlikuje dijalekte i standardni jezik- po njemu su hrvatski, srpski i bošnjački jedan, «srednjejužnoslavenski jezik»- iako je taj naziv ( u Bosanskim Hrvatima pogrješno pripisan akademiku Radoslavu Katičiću ) ugledni hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović primijenio na krovni pojam dijasistema, a ne na nacionalne standardne jezike); anegdotalnih prikaza i navoda iz starih ljetopisa koji slikovito opisuju situaciju tijekom Osmanske vlasti; sjajnih vinjeta u kojima se daju dojmljivi portreti poznatih, kao i manje poznatih likova iz bosanske i hercegovačke prošlosti (kraljica Katarina, Lovro Šitović, Lovro Karaula,..).
Lovrenovićeva će knjiga najvjerojatnije «preživjeti» svoju izvornu namjenu. Promašivši kao politički pamfletist, auktor je uspio kao portretist jedne živopisne tradicije, one bosanskih franjevaca, koja ostaje trajnom sastavnicom hrvatskoga nacionalnoga bića.